Ljubo Ruben Weiss

(tekst od 24.03.2015, objavljena neznatno kraća verzija na www.virovitica.net 27.03. 201Ljubo R. Weiss: PUSTITE TITA NA MIRU!

Većini nas od 40 naviše trebalo bi biti jasno TKO JE BIO TITO! Umro je prije 35 godina, svi dosadašnji predsjednici Hrvatske – Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ivo Josipović – držali su Titovu bistu u svom uredu, predsjedničkim dvorima, nekada vili „Zagorje“. Ranijim predsjednicima RH bilo je također jasno tko je bio Tito i da njegove zasluge premašuju njegove minuse.
Meni će za nekoliko dana biti 66 godina, i mogu sada napisati da sam polovicu svjesnog političkog života živio uvjetno u Titovo vrijeme (od, recimo 1965 do 1990., dakle punih 25 godina, i pola, uvjetno rečeno u Tuđmanovo vrijeme, od 1990. do 2015.; isto, 25 godina; naime, i godine nakon njihove smrti pripisujem njima, iako se nešto govorilo o detitoizaciji, i još više, o detuđmanizaciji). Ova kolumna je ponešto zakašnjela je su priče o sklanjanju biste Tita s Pantovčaka već utihnule, no u sjeni Tita živjet ćemo svi mi stariji, dok smo živi.
Kolinda Grabar - Kitarović novoizabrana je predsjednica RH i uselila se na Pantovčak, a trebala je u Visoku. Istovremeno, deložirala je Titovu bistu (rad Augusta Augustinčića) i uz puno buke i publiciteta iselila ga u rodnu kuću, u Kumrovec.Njeno je pravo da si uredi ured kako ona želi, pa i da bistu Tita spakuje i pošalje u Muzej, njegovu rodnu kuću, no iselivši Tita s Pantovčaka, čini se,.učinila je najmanje dvije stvari:
1. iseljenjem biste Tita približila ga je srcima mnogih ljudi, pogotovo onih koji ne pate od amnezije,
2. iselivši Tita ipak je poslala poruke javnosti da ga nije ocijenila kao cjeloviti lik političara i državnika, već poslušala svog šaptača Tomislava Karamarka, k tome i povjesničara, te Tita, istaknutog antifašistu, baš u Njemačkoj, proglasila diktatorom, i tako ne samo domaćoj, nego i svjetskoj javnosti poslala poruku da se odriče Titove antifašističke pozicije i ujedno pobjedničke pozicije Hrvatske u Drugom svjetskom ratu?
Za razliku od mnogih koji su se sada uskokodakali oko Tita, moja persona imala je određeno kritičko mišljenje i o njemu i za njegova života, a evo, sada prvi puta javno navodim podatak da nikada poslije Titove smrti nisam bio u Kući cvijeća u Beogradu, a radio sam u Socijalističkom savezu koji je imao i zadaću organizirati putovanja do kuće Cvijeća iz Zagreba.
TITO SA ŠEST PLUSEVA, I ŠEST MINUSA
Da skratim, Tita nisam glorificirao, bio sam ambivalentan prema njemu kao političaru, ali osim kraćeg razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, i onda, i i danas, držim da je vodio Jugoslaviju na jedini mogući način – sa podosta čvrste ruke, nije bio demokrat, ali u Istočnoj Evropi, od svih država uspostavio je sustav sa najviše liberalizma, sa ekonomijom koja je i pored promašaja imala puno tržišnih elemenata, i ono najvažnije, osigurao je MIR zamalo 45 godina na „brdovitom Balkanu“. Prije 5-6 godina upravo potaknut unutrašnjim ambivalencijama napisao sam i objavio članak o Titu sa šest pluseva, i šest minusa, na kolaborativnom blogu www.pollitika.com i to je jedan od mojih najčitanijih članaka ( otvaran je i čitan najmanje 8729 puta - Drug TITO, enigma, diktator ili čovjek za kojim se plakalo?)
Nije dobro ocjenjivati ga subjektivno, mada, Tito je stalno rogoborio protiv Izraela i cionizma, i podržavao nesvrstane i druge arapske zemlje, pa čak i Arafata i PLO, čak i u njegovoj terorističkoj fazi. Istovremeno Joža Broz, zagorski mjudrijaš, imao je korektne odnose sa židovskim svijetom i posebno, Nahumom Goldmannom, svojevremeno predsjednikom Svjetskog židovskog kongresa. Osim u prvoj fazi kada je nacionalizirana židovska imovina, omogućio je malobrojnim Židovima-Jevrejima Jugoslavije solidne uvjete za organizirani rad i djelovanje – kulturno, socijalno, pa i vjersko, jedan od rijetkih drugova koje je poštovao bio je Moša Pijade, neki kažu da mu je Moša bio mentor… U knjizi „Enigma Broz“ naći ćete pasuse u kojima je zabilježeno da je Tito izuzuetno cijenio – Židove…čak ima i spekulacija da je i sam bio ne Joža iz Kumrovca, nego Židov, Walter Weiss…Tako i vi, i vaša obitelj vrlo vjerojatno Tita ocjenjujete subjektivno.
Zbog njegova antifašističkog, partizanskog djelovanja, zbog NJET Staljinu, zbog poticanja brzog razvoja Jugoslavije, i pored nekih mana, za mene je pozitivan lik jugoslavenske i hrvatske povijesti. I nije toliko problem što se Titovu bistu smjestilo u Titovu rodnu kuću, problem bi mogao biti kada ove grupacije. Desne i desničarske, „napadnu“ Trg Maršala Tita u Zagrebu, sigurno jedan od najljepših trgova glavnog grada Hrvatske, i kada naziv trga osvane, također u Kumrovcu? Za te osobe i grupe Tito je DIKTATOR i RATNI ZLOČINAC, jedan od deset diktatora u svijetu… Međutim, valja pogledati tko čini te grupacije? Vrlo često potomci ustaša, fašista, emigranti-povratnici nakon 1990., ljudi koji baš i ne znaju povijest ovih naroda i prostora …
PUSTITE TITA NA MIRU!
I zato, branit ću Trg Maršala Tita u Zagrebu, i reći PUSTITE TITA NA MIRU! Bio je protiv Hitlera, protiv Staljina, uzimao je i sebi, pretjerivao je hedonistički u luksuzu, ali je omogućio da radnici žive bolje, da grade kuće, omogućio je životni standard na kojem su nam mnogi u svijetu pozavidjeli… Danas možemo pjevati o banu Jelačiću, možemo naglašavati hrvatstvo, ili drugu naciju, ali od toga se ne živi.. Jer, što nam znači pjevati USTANI JELAČIĆU BANE, HRVATSKA TE ZOVE, istovremeno ići prema pučkim kuhinjama i socijalnim samoposlugama, nezadovoljni u većini, svojim životima, gledajući svojevrsni kaos oko nas, kontejneraše, pljačke i mito nevjerojatnih razmjera, strančarenje…?
Zato, lakše u „obračunu“ s Titom, bio je vojskovođa kojem se pjevalo „kraj Sutjeske hladne vode“,otišao je 1980. preko Romanije, sa svojim divizijama (Miroslav Krleža), prije 35 godina, bio je simbol (pozitivan) jednog vremena kada u osnovi nije nam puno toga falilo…
Dr. Ivo Goldstein i njegov otac Slavko dovršili su čak 1300 stranica teksta o Titu, knjiga se očekuje u javnosti za tjedan-dva. Neki izvodi su već objavljeni u Jutarnjem listu i već se sada zna da će to biti jedna od najopširnijih biografija Tita, maksimalno objektivna. Sam mlađi Goldstein radio je nas njoj – pet godina!
Ne završavam s poklikom ŽIVIO DRUG TITO, ali, zaslužio je pamtiti ga po boljoj strani! Vodio je relativno malu zemlju, ali da je vodio Veliku Britaniju, ili Francusku, pamtili bi ga kako Englezi pamte Winstona Churchilla, ili Francuzi, generala Charlesa de Gaulla… I mnoge druge država imale su političara koje narod pamti duže vrijeme, pa tako USA imaju Lincolna, Roosevelta i Kenedyja, Njemačka ima Bismarcka, Italija Garibaldija, Kina Mao Ce Tunga, Turska Kemala Ataturka, Egipat Nasera, Izrael Ben Guriona, Južnoafrička Republika Nelsona Madelu…
I na kraju, poručujem Titu pomalo sentimentalan:
„Tito, mogla te je Kolinda baciti i na Jakuševac, nije, vratila te je u „Zagorje zelene“, ali pored ovoga što sam naveo, znam jedno sigurno – ove godine, za Dan mladosti, vrlo lako je moguće da upravo zbog tvoje biste u „rodnoj hiži“ Kumrovec bude posjećeniji više nego ijedne godine poslije tvoje smrti.
Da sam mlađi, možda bi se i vidjeli, tko zna?

Oznake: tito, povijesne ličnosti, odnos prema kulturnoj i političkoj baštini, židovstvo, izrael

Ljubo R. Weiss: Lustig, Bandić i hrvatski Židovi

Očigledno nam trebaju teme za razvlačenje i treba nam neki Židov da bi se toliko nas uskomešalo zbog potpisa Branka Lustiga (rođ. lipnja 1932.) pod jednu peticiju! Istina, peticija nije bez težine, ali, evo što kaže, primjerice Goran Milić, na svom FB povodom podrške Branka Lustiga uhićenom Milanu Bandiću koji svojim potpisom, u društvu Slobodana Langa, Zdravka Tomca… tvrdi da se radi o političkom hapšenju. „Priznajem svakome pravo na vlastito mišljenje. Znatno sam restriktivniji kada se tim mišljenjem javno i poimence napadaju ljudi. Teško mi je kada se vrijeđaju 90-godišnjaci koji su preživjeli Aušvic, a onda tijekom življenja donekle prebrodili tu strašnu traumu, uspješno radili ne šireći mržnju i postali planetarno priznati dobivši dva Oscara. A užasno mi je kada takvu ljudsku veličinu koju su do jučer slavili kao moralnu vertikalu, ZBOG JEDNE REČENICE POTPORE UHAPŠENOM ČOVJEKU, razvlače po medijima razni bambusi, analfabete, iza kojih ne stoji ni mrva uspjeha, ni trenutak patnje." Zanimljivo, mnogi moji novinarski i ini kolege i kolegice oglasile su se svojim mišljenjima (Ines Sabalić, Žarko Puhovski, Denis Kuljiš, Ladislav Tomičić, ) pa je stvorena lepeza stavova koji idu od bezrezervne podrške Branku Lustigu i Milanu Bandiću do onih koji iskreno i javno pitaju da li se radi o gluposti i da li je Lustigu to trebalo. Ako bi po starom hrvatskom običaju prebrojavali mišljenja sa ljevice i mišljenja s desnice, ma kako se to nekome drugačije činilo, uzimajući u obzir i upise ispod raznih članaka na temu „Lustig – Bandić“ dojma sam da u kritici Lustigove omaške savršena je ravnoteža desnih i lijevih, možda uz napomenu da je očitovanje Tomičića (lijevog?) ipak bilo prekomjerno granatiranje Lustiga i nerazumijevanje dublje pozadine „slučaja“.
Zanimljivo je mišljenje dr. Vladimira Šalamona, koji iako trenutno u Austriji i na neki način van ovih događanja, naglašava da je Branko Lustig zaslužan građanin Hrvatske, da sudjeluje u hvale vrijednim projektima od značaja za hrvatsku i židovsku kulturu, od čega je festival filma samo jedan od njih, te da se dogodila nepromišljenost koju čovjeku sa 83 godine ne treba uzeti za zlo.
E, pa kada su se sukobila različita mišljenje za nadati se je da objekcije i moje persone mogu zanimati „širi publikum“, tim više, što obično o tzv. židovskim temama najmanje se oglašavaju oni kojih se to ponajviše tiče. Inače, Branko Lustig je isprikom dva dana nakon potpisivanja peticije postupio najispravnije objašnjavajući motive potpisivanja i moleći za tišinu nakon, i za njega, traumatičnih zbivanja.
. Cijenim Branka Lustiga kao oskarovca, njegovo djelo kao filmskog djelatnika nitko upućen u film ne dovodi u pitanje. Oscar - kipići su nedvojbeno osobna iskaznica koja nositelju omogućuje obraćanje medijima povodom raznih javnih događanja i mediji će ih rado zabilježiti, jer, eto, nešto je javno podržao (ili osporio) oskarovac! Međutim, valja postaviti pitanje da li to oskarovcu, k tome, dvostrukom, daje i pravo na političke vratolomije, tim više što će se taj potpis u purgerskoj sredini većma tumačiti - GLE, ŽIDOVI PODRŽAVAJU BANDIĆA!
PRIVATNA OSOBA - GRAĐANIN, UMJETNIK, ŽIDOVSKI AKTIVIST…
Naime, valjalo bi u temi razlikovati Branka Lustiga kao privatnu osobu -građanina, zatim Lustiga kao umjetničkog stvaratelja i treće, kao židovskog aktivistu jer promatrajući slučaj u tri dimenzije on otvara brojna pitanja javnog angažmana, i ne samo Branka Lustiga.
Dakle, građanin Lustig ima pravo potpisati bukvalno, svaku peticiju koju pokrene neka udruga ili organizacija, radilo se o zaštiti životinja, legaliziranju prostitucije, negodovanju zbog bušenja Jadrana ili pak – negiranju Holokausta. Sloboda izražavanja mišljenja pa i sloboda potpisivanja peticija jedna je od temeljnih ustavnih sloboda, ne samo u Hrvatskoj i nju, neosporno uživa i koristi, kao pravo, građanin Lustig.
Umjetnici po svojoj vokaciji, često u kontaktu s javnošću također imaju puno pravo obraćati se toj javnosti i nerijetko ga koriste književnici, slikari, glumci… sve do istaknutih sportaša, nerijetko tražeći dodatne medije za iskazivanje svojih umjetničkih talenata i sposobnosti.. Modernim rječnikom rečeno oni su i „brend“, i njihova je riječ više zamijećena nego tzv. malog čovjeka i građanina. Znaju to i organizatori raznih manifestacija i trude se oko toga da brendove imaju na svojoj strani. I sada pitanje svih pitanja: mogu li moćnici, od lokalnih preko gradonačelnika i predsjednika država (zlo)upotrebljavati nečiji brend te da li postoje osobe koje svoj brend lako daju pa čak i trguju njime? Ponavljam, ni na kraj pameti mi nije držati lekciju starini Branku Lustigu koji me podsjeća sudbinom i na mog pokojnog oca (preživjeli Auschwitza i drugih naci-logora) ali onako bratski i židovski („kao Židov Židova“) htio bih ga pitati ima li on osjećaj da je nekome nešto dužan? Pitam to i zato što se nije lako oteti dojmu da ponekad preživjeli logora žele sredini koja ih je isporučila u nacističku mašineriju smrti, ili ih nije priznavala iz tko zna kojih razloga (u selu?), nego su svoj talent, znanje i sposobnosti morali dokazivati u svijetu, potvrđivati da ih je ta sredina nepravedno izopćila, kao svojevrsno strano tijelo. Pažljivi analitičari će se sjetiti da je Branko Lustig, nakon Oscara, primio značajno odličje iz ruku dr. Franje Tuđmana, eto, da bi do današnjeg dana Tuđman u Lustigovim očima bio osjećajan čovjek koji u tami mraka kina, sjedeći pokraj njega, producenta, plače gledajući Schindlerovu listu. Isto tako Lustig, obradovan, odlazi u Glavašev Osijek i prima odlikovanje u svom rodnom gradu i ne sjećam se da išta kazuje i iskazuje – bar minimum pijeteta - spram srpskih civila koje su bile žrtve orgijanja smrti Branimirove bojne? Valja se kloniti se usporedbi bilo kojih recentnih događanja sa događanjima u Šoah, ali nisu li ti događaji bliži Holo-mustri nego – političko hapšenje Milana Bandića? Da sada opet ne otvaramo pitanje da li su deseci stranica prvog izdanja Bespuća dr. Franje Tuđmana poznati cijenjenom Branku Lustigu?
Ako se neki umjetnik navikne na svjetla reflektora, ne javlja li se ponekad i psihološki problem skloniti se sa tih svjetala? Sasvim konkretno, poznato je da je Milan Bandić bio široke ruke kada je u pitanju Festival suvremenog židovskog filma u Zagrebu (početak 2008.), preimenovan kasnije u Filmski festival tolerancije; u tom hvalevrijednom projektu Bandić i Lustig našli su zajednički interes, na zadovoljstvo i filmoljubaca ali i židovske zajednice u Hrvatskoj jer edukacije o Holokaustu (Schoah) nikada previše. No, da li bi se ta financijska sredstva našla i bez dobrohotnog Bandića gradonačelnika ili bi i svaki drugi kulturan i politički svjestan gradonačelnik Zagreba našao ta sredstva u gradskom proračunu teškom sedam milijardi kuna? Da sad opet ne otvaramo pitanje urbane rane u Praškoj 7 u Zagrebu koja tridesetak godina zjapi prazna i pored brojnih inicijativa pa i posljednje inicijative Goldstein, Šalamon – Lustig (!?) objelodanjene prošle godine sa pristojnom molbom da se konačno obnovi zagrebačka sinagoga ili počne graditi Židovski kulturni centar sa malom sinagogom i drugim, i gradu Zagrebu i hrvatskim Židovima potrebnim sadržajima. Uz prisjećanje da je upravo zagrebački gradonačelnik Ivan Werner 1941, dao nalog za rušenje jedne od najljepših sinagoga Srednje Evrope!
I tu, u relacijama poslijeratnog Zagreba i svih vlasti u 70 godina nakon oslobođenja od fašizma, valja tražiti dublje razloge sadašnjih događanja
- naime, Branko Lustig, kao i svi mi preostali Židovi Hrvatske ne bi trebali dolaziti u poziciju moljakanja sredstava za rad i djelovanje židovskih općina, udruga i organizacija, niti u poziciju ovisnosti o gradonačelnicima, Vladi ili nekim drugim državno-političkim tijelima. Može se imati razumijevanja za sadašnju besparicu, ali da li ta besparica u Zagrebu traje svih 70 godina, pa da evo, 2015. Zagreb spada u veće evropske gradove a da nema jedan jedini čestit spomenik „svojim Židovima“, stradalima u Shoah (ne računajući onaj u Dotršćini i još poneki koji tek po antifašističkom obilježju su i spomen na umorene zagrebačke Židove)? Vjerojatno Zagrebu trebaju i „Bandićeve fontane“, ali zasigurno trebaju mu i spomenik, Muzej židovstva, Židovski arhiv, glasila, obnovljeni Dom starih i nemoćnih, filmski festival posvećen židovskom filmu, većina onih židovskih institucija koje krase veliku većinu glavnih gradova Evropske zajednice, od Beča preko Berlina do Londona i Praga.
NOBLESSE OBLIGE
Tako zapravo dolazimo do poveznice Branka Lustiga kao građanina i umjetnika sa – Brankom Lustigom kao židovskim aktivistom koji je upornim objašnjavanjem vlastite sudbine ali i hrvatskih Židova, učinio nemjerljiv doprinos edukaciji o Shoah, osvješćivanju ove sredine, posebno mladih, povećavanju empatiju prema hrvatskim Židovima i nadasve, iskazujući pijetet spram židovskih žrtava, ali odbacujući krimen o hrvatskom narodu kao genocidnom. I tu se židovski aktivist Lustig, i ne samo on (Slobodan Lang, Jaša Bienenfeld i još neki) mogu naći na kliskom terenu branjenja neobranjivog – neoustaštva, sve do revidiranja povijesnih fakata.
Ukratko, NOBLESSE OBLIGE, Branku Lustigu pripadaju ne samo dva Oscara nego i zasluga da je sa Stivenom Spielbergom ( rođ.1946.) osnovao zakladu Shoah koja je sa mrežom suradnika u svijetu uspjela snimiti neprocjenjivo arhivsko blago - 54 000 svjedočanstava preživjelih Shoah, od toga stotine iz Hrvatske. Lustig ne treba ničiji patronat, ne treba mu suditi prestrogo svaku riječ, najmanje ga vrijeđati i osporavati jedno od temeljnih ljudskih prava (pravo na političko djelovanje), ali bilo bi poželjno da se ova i druga pitanja rasprave u mirnom dijalogu UNUTAR židovske zajednice.
Nakon Lustigove isprike koja je stigla u nedjelju do javnosti i koja će biti vrlo vjerojatno prihvaćena od potomaka preživjelih Holokausta, te i druge javnosti, to neće biti potrebno, ali je svojevrsna pouka svima da se u javni prostor, nabijen nervozom, ne ulazi emotivno, već racionalno. Lustigovoj uspješnosti, popularnosti i utjecaju pripadaju i određene primjerene obveze. Peticija je mogla i bez njegova potpisa, ako ga je već stavio ispod tvrdnje da se radi o političkom hapšenju, čak u asocijaciji sa progonom Židova u Shoah, obrazloženje je moglo biti vjerodostojnije i manje bombastično. Mogao je potpis uslijediti i bez kamera i ne među prvima, isto kao što bi trebalo u pravnoj državi prepustiti istragama i sudovima ustanoviti da li se iza dobrog čovjeka Bandića, koji širi dobro, nalaze i dokazivi krimeni. Jer i Hrvatskoj, ali i hrvatskim Židovima zaista je dosta manipulacija ili onoga što asocira na njih, ili pak veselih (lustig=vesel) epizoda iz svakodnevice, dok, primjerice, na stolu mi je neplaćeni račun baš za plin za veljaču, istina sa nešto dugova od ranije, na iznos od 2500 kuna!
Stalo nam je do bistrenja društvenih relacija, a ne njihova političkog, pravnog i medijskog zamućivanja.

(16.03. 2015., šira verzija)

Oznake: politika. Zagreb, židovstvo

Kota Lj. R. Weissa | 03.03.2015. (2832 pogleda. 31.03. 2015.)

Može li se vjerovati ovoj vijesti: „Vlada otpisala dugove Agroduhanu i Informativnom centru Virovitica - (ICV)“ Čitajući popis 64 firme i javne ustanove kojima se opraštaju dugovi (ne navodeći iznose i razloge), i povezivati to sa dugovima najsiromašnijim građanima RH , tzv. mali čovjek ima se pitati u kojem to sustavu živimo – sustavu tržišne ekonomije ili u sustavu komunističko-socijalističkog samoupravljanja kada je bilo moguće potezom pera oprostiti dugove, promašene investicije tipa Obrovac, zamuljati zeleni plan i „svojima“ dijeliti sjemensku pšenicu ili kukuruz, ili pak „Virovitičkom listu“ i Radio stanici Virovitica dati onoliko koliko im treba, e da bi bili produžena ruka tadašnje vlasti, a novinari imali status društveno-političkih radnika. Već je 25 godina kako je onaj sustav pokojni, ali, po svemu sudeći, stare, loše navike i dalje vladaju nama, ako u nekim područjima djelovanja i stvaranja nismo otišli ispod razine diktata socijalističkih moćnika. Treba li Kartagu razoriti? (ne u bukvalnom smislu?)

TKO JE STVARNI VLASNIK INFORMATIVNOG CENTRA VIROVITICA?

Pa, zašto smo se mi uopće borili, pitam se ojađen ovom viješću da će ICV-u, radio postajama Zlatar, Ogulin, HRT-u i drugima biti oprošteni dugovi! Zašto ovim medijima, a ne nekima drugima, može li Vlada naređivati i firmama da opraštaju dugove siromašnim građanima itd. Ima li tu ikakve razlike u odnosu na predstečajne nagodbe, koje su i danas bile i ostale sporne. Raspravu da se opraštaju dugovi i Hrvatskoj lutriji, HEP-u, Hrvatskim vodama, INI, Podravci, Sunčanom Hvaru... ostavljam ekonomskim stručnjacima, mene zanimaju mediji, posebno medijska utvrda Informativni centar Virovitica i gospodin Kristijan Toplak koji vodi tu JAVNU ustanovu. Jer, da bi država nekome oprostila dug, razumije se, da u toj ustanovi ima neki veći vlasnički udio.

Do sada sam bio uvjeren da su u vlasničkoj strukturi ICV-a najviše zastupljeni VPŽ, grad Virovitica. ali na neki način i općine, vjerojatno i zaposleni u ICV-u… Dakle, logikom, upravo su oni ti koji su najodgovorniji, zajedno sa ravnateljem Toplakom što je ICV nakupio dugova. Dalje, izuzetno rijetko našlo bi s opravdanja da se medijima pomogne, ali u slučaju da su iskoristili SVE unutrašnje rezerve i ono najvažnije, ukoliko su djelovali poštujući JAVNI INTERES građana, osiguravajući organizacijski rad društvenih tijela koja bi imala posredovati do novinara javni interes.

Ima li ICV takvo tijelo? NEMA! (O tome sam kao i promašenoj uređivačkoj politici svojevremeno pisao) i tome nemam što dodati, dapače, navesti mogu osobni primjer koji svjedoči o otuđenosti lokalnog centra moći, daleko od građana i naših potreba. I ono što se ne vidi is spomenute vijesti – nisu to neki novci Vlade i Zorana Milanovića, to su novci nas POREZNIH OBVEZNIKA koji smo ih povjerili Vladi, ali ne da ona njima raspolaže kako joj se ćeifne… I ta Vlada umjesto da prikuplja novac po zakonu, pravu i pravdi da spriječi da se Željko Kerum i bratija i dalje bogate na račun radnika (glanc novi BMV je u garaži Keruma!), sada će opraštati dugove i onih firmi javnih ustanova koje su se ne snalazeći s na tržištu gomilaju – gubitke! Možemo li znati koliko je Toplak i društvo nagomilalo dugova, tko ih je priječio da dio djelatnosti bude komercijalan i prihodovan? Znate li vi za ijednu manifestaciju gdje se ICV pojavljuje i na toj osnovi, ili pak, kao JAVNA ustanova organizira humanitarne priredbe za potrebite? Što znači ono medijski pokrovitelj na nekim plakatima? Koliko je pala naklada Virovitičkog lista zadnjih desetljeća, i zašto? Može li se portal ICV-označiti pluralističkim? Kakav je to JAVNI servis gdje čitatelji ne mogu ispod teksta ostaviti svoj online komentar!? Nije li i nekada zanimljiv Virovitički list sveo se na propagandni bilten jedne političke opcije? Kada ste zadnji puta pročitali kritički komentar u Virovitičkom listu glavnog urednika ili veleučenog fotografa Toplaka? Ili, pak na njihovu portalu? Kada se raspravlja na Županijskom i Gradskom vijeću i izvještaju o radu za proteklu godinu, uključujući financijski izvještaj?

ICV, JAVNI INTERES, NAGOMILANI DUGOVI…

Usuđujem se napisati da u ICV-u odgovornosti nema, ozbiljnosti nema, kvalitetnog novinarstva nema, širenja suradnika nema, javnog djelovanja sa prepoznavanjem JAVNOG interesa nema, objektivnog pisanja o pojedinim likovima naše političke i javne scene nema, ali opraštanja dugova – ima! Kako je ICV stvorio dugove kada je i do sada bio sponzoriran od Vijeća za elektronske medije, ukupno i po pojedinim projektima? Ili je gospodinu Toplaku bilo teško ispuniti neke formulare? I još jedna „caka“ – da bi sudjelovao u dobivanju sredstava za projekte nije smio biti sa dugovima, no, zna se…

Ovdje se radi i o nelojalnoj konkurenciji lokalnim medijima prepuštenima tržištu čije dugove nitko ne plaća i sav rizik medijskog djelovanja je na vlasnicima radio-stanica i portala. I posebna je pak priča, koliko su i ti mediji obvezni poštovati javni interes, a ne, kao što je to pokazao Gradski radio Kristijana Štengla, zaobilaziti ga u širokom luku pa već dogovoreni intervju – s Mladenom Kocijanom - na licu mjesta – otkazati!

Kristijan Toplak bahatio se jednako i nastupajući jednako neprofesionalno pogrešno informirajući javnost u djelovanju Židovske općine Virovitica, opstruirajući elegantno napore u provođenju natječaja „Auschwitz, 70 godina od oslobođenja“ ne omogućivši izravno obraćanje i animiranje javnosti preko Radio stanice Virovitica, tako da je na natječaj najmanje radova stiglo iz naše županije. Ni jednu drugu od priredbi u okviru projekta „Auschwitz, 70 godina poslije (1945.- 2015.), dva predavanja i polaganje cvijeća povodom Međunarodnog dana Holokausta) nije dozvolio da najavimo preko Radio stanice Virovitica! Kako je proteklo nekoliko posjeta „osmici“ i gospodi na vrhu nebodera bolje je ne spominjati.

TOPLAK – WEISS?

Gospodin Toplak je zaboravio da kao novinar sa više od 40 godina rada rado zapišem i poneki razgovor iz svakodnevice u svoj „dnevnik“. Tih jedva pet minuta, te subote, 17. siječnja 2015. bile su najmučnije za moju personu u mom burnom životu, a doživio sam i fućkanja i viku na javnim mjestima, prijeteća pisma, verbalne napade, ali tu drskost i bahatost koju je iskazao taj tip, nisam doživio ni u jednoj sredini u svijetu, ali eto, doživio sam u svom zavičaju.

Pod pritiskom ovrha i blokada, pitajući se tko će platiti ili oprostiti naše enormne režije, do kada ćemo gledati bujanje socijalnih samoposluga, pučkih kuhinja i vrlo vjerojatno, kupovanje glasova parama naroda (izbori za Sabor samo što nisu!), ne vjerujem da ova Vlada Milanovića išta radi zarad lijepih očiju! Pa i ovo opraštanje dugova gdje se stvara dojam da se radi o masovnoj akciji, a ne sipanju pijeska u oči poniženima i uvrijeđenima, vrlo je sumnjivo.

Pitam: „Do kada, nesposobni manipulatoru Milanoviću i – do kada, drski, primitivni Toplaku?“

Kad HDZ kontrolira narod poplavi

Agitprop iz Rusanove 1

Oznake: mediji, radio, židovstvo, Auschwitz