Ljubo Ruben Weiss

Europski parlament u srijedu, 17. 12. 2014. donio je kompromisnu Rezoluciju o priznanju Palestine kao neovisne države. Prije toga, uzburkale su se strasti, frcale su iskre na sve strane, a u ovom malom kreševu ni hrvatski eu-parlamentarci nisu ostali po strani. Jutarnji izvještava da su se neki dan u zrakopolovu iz Frankfurta zamalo svi vratili u Hrvatsku – po ulozi koju je imao proteklih tjedana u lobiranju za „palestinsku stvar“ moglo bi se pomisliti da će se, primjerice, Tonino Picula uputiti na velebni aerodrom u Palestinskoj samoupravi izgrađen uglavnom donacijama iz svijeta pa i iz Evropske zajednice? Usvojena je uravnotežena Rezolucija koja POKAZUJE PRITISAK NA OBJE STRANE, Evropa se odlučila za poticanje pregovora neposredno zainteresiranih, a ne za priznanje Palestine odnosno prepustila je parlamentima pojedinih članica EU da njihove vlade samostalno odluče kako će se odnositi prema bliskoistočnoj krizi. Na kraju od 697 prisutnih EU parlamentaraca 498 glasovalo je za „diplomatsku“ rezoluciju, samo 88 protiv a 111 se suzdržalo. Od hrvatskih eu-parlamentaraca svi su glasovali za Rezoluciju, a suzdržala se Ruža Tomašić.

Konačni tekst je kompromis između evropskih stranaka – konzervativnih, kršćansko-demokratskih, socijaldemokratskih, liberalnih i zelenih.. Formula glasi: priznanje Palestine, ali uz pretpostavku mirovnih pregovora Izraelaca i Palestinaca! Na taj način ojačana je i pozicija za uključivanje u pregovore i Federice Mogherini, zadužene za vanjske poslove EU, koja je u svom prvom nastupu izvan Strasborga i Bruxellesa na toj dužnosti posjetila bliskoistočno žarište.
TONINO PICULA POZIVA NA RASPRAVU
Jedan od najeksponiranijih zagovornika priznanja Palestine bio je Tonino Picula, koji i nakon usvajanja Rezolucije, ne prestaje pozivati hrvatsku javnost na raspravu, i što izravno i što neizravno na priznanje Palestine uvjeren da je to korak ka poticanju mirovnih pregovora i dugoročnom miru na Bliskom istoku. Međutim, cijela storija ima i više nego jasnu pretpovijest, kao i kompleksne okolnosti koje, očito, Piculi i još nekima nije poznata ili do nje previše ne drže.
Zina Kalay Kleitman, veleposlanica Države Izrael u Hrvatskoj, u intervjuu Nedjeljnom Jutarnjem listu (intervju dan novinarki Biseri Fabrio) govorila je o tome kakve bi posljedice mogli pretrpjeti hrvatsko -izraelski odnosi ako Republika Hrvatska donese odluku o priznanju Palestinske samouprave kao države. Intervju diplomatkinje, kao i svaki intevju, ili pak ipak solidan orijentir za zauzimanje definitivnih stavova o kompleksnom pitanju međunarodnih odnosa?
Veleposlanica Države Izrael Zina Kalay Kleitman u je oko pola godine, naslijedivši veleposlanika Yossija Amranija. U vrijeme kada je došla na dužnost u našu zemlju počela je izraelska vojna intervencija na području Gaze, koja je zbog opsega napada i civilnih žrtava izazvala mnogo kontroverza i polemika, među ostalim i u našim medijima,posebno ispod nekih članaka gdje je zabilježena nečuvena provala govora mržnje i gdje se pod krinkom anticionizma nalazilo vrlo često na delegitimiranje države Izrael. Predala je vjerodajnice predsjedniku dr. Ivi Josipoviću i baš se nije previše pojavljivala u javnosti u prvih šest mjeseci svoje karijere u Hrvatskoj, posve diplomatski. Da bi jedan ambasador „osjetio“ neku državu i društvo, kažu znalci, potrebno mu je najmanje godinu dana, a toliko je potrebno da se u osnovi savlada jezik domaćina. Gospođi ambasadorici vjerojatno je prednost što zna ruski, i važi kao stručnjakinja za Rusiju odnosno Sovjetski savez (kremljologinja, završeni ruski studiji na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, 1978.) Prije dolaska u Hrvatsku službovala je u Ukrajini (ambasadorica Izraela), iz koje je otišla prije tri godine pa se može reći i da joj slavenski svijet nije dalek. U Nedjeljnom Jutarnjem govorila je o tome kakve bi mogle biti posljedice za hrvatsko - izraelske odnose ako Republika Hrvatska donese odluku o priznanju Palestinske samouprave kao države. Naime, o toj se mogućnosti u hrvatskim diplomatskim krugovima sve glasnije govori, jer je trend priznanja Palestine kao države prva pokrenula Švedska, zbog čega je izraelski veleposlanik povučen iz Stockholma. I francuski je parlament donio, simboličnim glasanjem, prijedlog za prepoznavanje palestinske državnosti. Izrael je brzo reagirao izjavom kako bi prijedlog mogao “štetiti mirovnom procesu”. Ako se Hrvatska odluči za priznanje, jasno je da će odnosi između Hrvatske i države Izrael biti opasno narušeni.
Sve bi to vjerojatno prošlo sa malom pažnjom javnosti u Hrvatskoj koja ionako ima druge prioritete, a u tome vanjska politika, osim kada je Srbija , pa i dijelom BiH, nije područje posebne brige javnosti. I predsjednička utrka, za sada, gotovo da i nema vanjskopolitičkih tema, iako je, po Ustavu, predsjednik Republike ključna institucija u predstavljanju RH u inozemstvu.
Naravno, pristalice priznanja Palestine naveliko ukazuju na primjer Švedske, Irske,Velike Britanije i Francuske, pozivaju se na skupštinu UN, jedva spominjući da ništa od priznanja Palestine, primjerice, u slovenskom parlamentu kao i činjenicu da se zadnjih desetljeća Palestina najmanje pet puta samoproglašavala neovisnom državom ili pak da su donošene rezolucije o njenu priznanju u Općoj skupštini UN i drugdje(agencije UN i sl.), ali bez ikakva efekta.
ISHITRENI POLITIČKI POTEZI?
Izrael to sve doživljava kao ishitrene političke poteze i
takve odluka, kaže i Zina Kleitman Kalay destruktivno djeluju i naglašava da se do rješenja sukoba treba doći pregovorima dviju strana, a ne na neki drugačiji način. Pritom, nikakvi ishitreni potezi ne pridonose pronalasku rješenja. „Ovo djeluje destruktivno zato što druga strana, Palestinci, misle da mogu postići što god žele zahvaljujući široj međunarodnoj potpori, ali moraju znati da njima treba održiva država. Tu se ne radi o priznanjima ili izjavama, radi se o tome da moraju pregovarati s nama. Oni ovise o nama i ne mogu postojati bez nas; ako žele održivu državu, moraju prvo s nama imati mir. Nikakve najave i potpora koju dobivaju iz međunarodne zajednice neće im pomoći da učine tu državu održivom.“
Manje - više to je sukus intervjua veleposlanice o čijoj diplomatskoj karijeri se, po prvim reagiranjima, pa i po kratkom komentaru Inoslava Beškera, malo zna. Bešker, kao i urednik vanjske politike Jutarnjeg lista Željko Trkanjec pojednostavljeno rečeno, delegitimiraju Izrael naglašavajući da Izrael ne odustaje od pozicije sile. Pitanje: zar izraelska veleposlanica, nema drugog posla već - prijeti Hrvatima? Inoslav Bešker dugo godina komentira razvoj događaja na Bliskom istoku i u arapsko-muslimanskom svijetu, ali pisati o prijetnjama zemlji domaćinu uistinu je - pretjerivanje: „Ambasador svakako ima pravo zastupati vanjsku politiku i interese svoje zemlje - ali prijetnjama zemlji domaćinu te se ovlasti nepristojno prekoračuju. Izraelski diplomati nisu se usudili javno zaprijetiti Francuzima.“
Veleposlanica se zaposlila u Ministarstvu vanjskih poslova Izraela još 1995., radila kao savjetnica u ambasadi Izraela u Rusiji, bila ambasadorica u Ukrajini, i ove godine stigla, kao karijerni diplomat u Hrvatsku, naslijedivši Shmuela Meiroma i Yosefa Amranija, ranije izraelske ambasadore u Hrvatskoj. Kratka biografija veleposlanice navedena je da bi se pokazalo da je Izrael u Hrvatsku poslao ne osobu koja je priučeni diplomat, već stručnu i iskusnu osobu.
(nastavit će se)
Napomena: Molim za komentare bez vrijeđanja autora!
(objavljeno 22. 12. 2014., na portalu www.pollitika.com)

Oznake: Hrvatska, izrael, Bliski istok, Palestina, međunarodni odnosi

(SONJA SAMOKOVLIJA I TAMO GDJE NEMA LJUDI OSTAJE – ČOVJEK)



BIO JE TO POSLJEDNJI LET SONJE SAMOKOVLIJE…
U ponedjeljak, 8. 12. 2014. na Mirogoju je pokopana SONJA SAMOKOVLIJA, na posljednji počinak ispratili su je, uz rodbinu i prijatelje, glavni rabin Hrvatske dr. Kotel Da Don, rabin Dovid Goldwasser, prijatelj i vjerski učitelj iz New Yorka,, te predstavnik Saveza jevrejskih opština Srbije, Davor Salom. Nadam se da mi dr.Vladimir Šalamon, predsjednik Bet Izraela, iz Zagreba, neće zamjeriti što dijelim privatnu poruku jer nedostajat će ne samo njemu, kao predsjedniku BET IZRAELA kojem je bila desna ruka, već i mnogim drugima, i zato razumijem što i Vlado odlazak Sonje Samokovlije doživljava kao veliki gubitak: "Sonje više nema. Rijetko odana, požrtvovana, iskrena i poštena prema svima, pa i prema Židovstvu. Radi se o nenadoknadivom gubitku, što zajednici Bet Israel otežava situaciju. U maloj zajednici, sa tako velikim očekivanjima i planovima, sa takvom dinamikom različitih događanja na polju kulture, religije i edukacije, njeno odsustvo ćemo dnevno osjećati. Veliki je to gubitak sigurno i za cijelu židovsku zajednicu Hrvatske."
Nad otvorenim grobom biranim riječima posmrtnog govora oprostio se njen prijatelj i vjerski mentor rabi dr. Kotel Da Don ističući njeno dobro ime, dobra djela i prerani odlazak. Izgovorio je riječi kralja Solomona koje se rijetko čuju: „ Bolji je dobar glas nego skupocjeno ulje, i smrtni dan nego dan rođenja. Bolje je ući u kuću gdje je žalost , nego gdje je gozba, jer ondje je kraj svakog čovjeka, i tko je živ, nek primi k srcu!“ Mnogo si truda uložila u ovaj svijet, izgradila svoj dom,odgojila svoju djecu i bila si sretna sa svojim radom. Bila si među osnivačima naše zajednice, aktivna članica,, članica Vijeća od osnutka do zadnjeg daha, bila si nam poput stupova Jahina i Boaza… Kao da je u karakteristikama Sonje Samokovlije sažeo sliku idealnog Židova koju krase optimizam, nada,odanost, ponos, osjećaj zajedništva, jak duh, prosvijetljenost i odlučnost, vjera i sposobnost razumijevanja drugog, moral i savjest, provođenje pravde i mira. Istakao je ideju - vodilju Sonje: „Zla se kloni, a čini dobro, traži mir i idi za njim“! U zadnjem razgovoru, kroz suze, izrekla je svom rabiju testament želju – zadržati jedinstvo i međusobno poštovanje u zajednici!

Prenosim sa web stranice Bet Izraela riječi rabina Eliezera Pape:
"Na Mocae Šabat je članica nase ješive, spiritus movens zagrebačkog jevrejstva, neumorni pregalac i istraživač – i, nadasve, veliki čovjek, Sonja Samokovlija, pozvana u nebesku ješivu. …Maji i i Raulu izražavamo saučešće rečenicom koju su vjekovi sefardskog iskustva potvrdili kao najnenametljiviju i značenjem najbremenitiju: Tenuhamu min ašamajim im šear avele Cijon vIrušalajim (neka vas s neba utješe, zajedno sa svima onima koji žale za Cionom i Jerusalimom). U nju je utkana misao da je smrt bliskog srodnika, pogotovo majke, svakom djetetu ravna razorenju Jerusalima i hrama. Bol za gubitkom traje doživotno, kao i bol za Jerusalimom; ali kao što je ideja Jerusalima vječna i pokoljenja joj se uvijek vraćaju, tako će i Sonja, prvenstveno za vas dvoje, ali i za nas ostale koji smo imali čast da je poznajemo, zauvijek ostati izvor ponosa, inspiracije i prelijepih sjećanja.
Tei nafša cerura bicror ahajim!"

OSTAVILA NAM JE „RJEČNIK DUŠE“, DA SE NE IZGUBIMO…

Njena prijateljica i književnica Ružica Galac Popović piše:
„Čitav svoj život Sonja Samokovlija je prosvetiteljski posvetila pomažući nam da pronađemo sebe unutar sebe, da razumemo tradiciju duhovnosti kojoj rođenjem pripadamo. Neumorno je radila da svet učini boljim mestom za život, uklanjala prepreke kako bi i drugi ispunili i ostvarili vredne ciljeve. Imala sam čast i privilegiju da me je zvala prijateljicom i saradnicom. Bile smo koleginice na Aerodromu Beograd, početkom sedamdesetih a od devedesetih i saradnice u JZY (Jevrejska zajednice ex Jugoslavije). "Rječnik duše - Milon LaNešama" ostavila nam je da se ne izgubimo.“


Osobno Sonju Samokovliju doživljavao sam kao vrijednu osobu, židovsku aktivistkinju, ranije članicu Židovske općine Zagreb, kasnije članicu Bet Izraela, urednica židovskog časopisa RUAH HADAŠA (Novi duh), od 2008. Zagrepčanka po rođenju, napunila je 68 godina, što i nisu metuzalemske godine – u Zagrebu je završila osnovnu školu te čuvenu Gimnaziju u Križanićevoj. Njemački jezik sa književnošću diplomirala je u Sarajevu pokazavši već u mladosti, zajedno sa roditeljima, da nema predrasuda prema kulturi naroda čiji neki pripadnici učinili su zlo židovskom narodu. Svoju žeđ za znanjem dopunila je još jednom diplomom – završila je Studij povijesti umjetnosti na Univerzitetu u Beogradu. Bila je marljiva, požrtvovana, spiritus movens mnogih pozitivnih događanja, pobožna unuka Isaka Samokovlije, književnika. Svaki put kada u privatnoj biblioteci JUDAIKE dotaknem slikovnicu "DIJA, DIJA, PESA", izdanje Svjetlosti iz Sarajeva, iz 1951., pogledam u maniri Jovana Jovanovića Zmaja napisanu prvu pjesmu „Zavjesa se diže, i Sonjica stiže..“ , sjetim se Isaka, i Sonjice... Školovala se u više mjesta, svoje obrazovanje i životno iskustvo obogatila je na više izvora ex-Jugoslavije, posebno na sarajevskom i beogradskom Sveučilištu, a živjela u Dubrovniku (prvo zaposlenje u podružnici JAT-a) Beogradu, (JAT) Muenchenu i Solunu. Nije mogla bez avio-kompanije pa je radila u poljskom LOTU, a u mirovinu je otišla sa radnog mjesta u Air Franceu.

BEJAHAD, DOBAR TEK, ŽIDOVSKA PLURALNOST

Surađivali smo naročito oko BEJAHADA, židovske kulturne scene, a s njom i njenom majkom došao sam u kontakt preko strica Žaka (Jakoba) brata Isaka Samokovlije koji je jedno vrijeme živio u Virovitici i bio član Židovske općine Virovitica. Nismo se Sonja i moja persona svaki puta razumjeli, zazirala je od političkih tema u Ruah Hadaša, Bet Izrael je gledala, kao osoba okrenuta prvenstveno duhovnosti, kao isključivo vjersku zajednicu, znala mi je kao glavna urednica britko i odbiti neke tekstove, što je bilo njeno pravo. Nismo se slagali u procijeni nekih osoba, ona se osjećala Sefardkinjom, moja persona Aškenazom, Sefardi bi rekli da sam za njih „Švabo điđo“(!), no, sve je to dio života i unutaržidovske pluralnosti, Autorica je odlične knjige sa receptima židovskih jela, DOBAR TEK, izdanje KD "M. Š.Freiberger, Zagreb, 2000. - na toj knjizi, koja je očit doprinos čuvanju kulturne baštine, posebna joj hvala! Recepte, posebno sefardske kuhinje, recepte jela, kolača...desetljećima je skupljala i objavila u pravom gurmanskom vodiču kroz židovske delicije. Najmanje pet-šest recepata za Hamanove uši (Hamantaschen), kolaču koji nas podsjeća na Purim i hrabru kraljicu Esther, ali njena neprijatelja Hamana, naći će sladokusci u tom kulinarskom priručniku prve klase.
„JER ZAPOVIJED JE SVIJEĆA, A TORA JE PLAMEN“
Kada mi je neki dan stigla obavijest da ponovo pošaljem tekstove jer je Sonji teško završiti broj pred Hanuku, nisam vjerovao da je u tako teškom stanju. Znali smo za njenu tešku bolest, ali otišla je prebrzo, nadali smo se, nadali... U rujnu ove godine njen uvodnik u Ruah Hadaša bio je neuobičajeno kratak. Napisala je u njemu, pored ostalog: „Postala sam još jednom nona i sretna sam što se naša obitelj povećala za još jednog krasnog dječaka. Nešto prije njegovog rođenja, saznala sam da sam teško bolesna, no isto sam tako postala svjesna da imam još puno želja koje trebam ostvariti i da moja bolest mora na “čekanje”. Nemam sada vremena za nju. Bacila sam se na liječenje i pozitivno razmišljanje. Za sada sam ja u prednosti. Neću razmišljati o drugom. Dok ide, ide, a ide dobro i nema predaje.
(“Jer zapovijed je svijeća, a Tora je plamen”
Knjiga Salomonova 6.23)
Nepotpuno bi bilo ovo slovo POST MORTEM a da se ne kaže da je Izrael u Sonji Samokovlija imao osvjedočenu prijateljicu.
Nije završilo dobro, odlazi i moja generacija, naraštaj čuvara ostataka židovstva (jevrejstva) koji smo se trudili i još trudimo oko vjere i dobrih djela naših predaka. Bojim se praznine koja nastaje odlaskom Sonje Samokovlija, i osoba starog, dobrog kova! Pripadala je onom soju Židova -Jevreja kojoj je svaka granica prepreka, vrlo je vjerojatno da i njen rad u tri zračne kompanije značio je uživati u letu poput ptice koja granice prelijeće i ne vidjevši ih, onoj grupaciji koja se nije stidjela reći da pripada „Ješama“ i napaja se na više izvora kultura, ali svjesna da je samo jedan izvor nepatvoren, izvor predaka, bosanskih Sefarda. Oni, osebujni, Židovi Orijenta, su prije pet stoljeća nastanili, kao izbjeglice iz Španjolske, u Osmanskom carstvu, na području Balkanskog poluotoka, pretežno u Bosni. Obitelj Sonje, zapravo liječnika i književnika Isaka Samokovlije pristigla je u Sarajevo preko bugarskog grada Samokova odakle se nakon pogroma, kao obitelj Baruh, preko Travnika, gdje mijenja prezime u Samokovlija, doselila u Goražde, grad Isakove rane mladosti otkuda datira i veliko prijateljstvo sa Ivom Andrićem.
Riječi o potrebi jedinstva i međusobnog poštovanja u Bet Izraelu, jednako su važne i za cjelokupno malobrojno hrvatsko židovstvo i slobodan sam dodati u nadi da mi neće biti zamjerena profanost, da je vrijeme da se kaže onima koji nisu u stanju graditi, primjerice u urbanoj rani Zagreba, na adresi Praška 7, da su postojali i još postoje oni kojima je židovstvo ne samo krinka i poza već vrijednost za koju se bori do kraja života.
Sonja, ZIHRONO LIVRAHA!
Sonja, iz vječnosti si došla, u vječnost si se vratila!
Pisala si uvodnike u Ruah Hadaša pod nazivom „Jer, zapovijed je svijeća…“ Za koji dan je Hanuka, židovski blagdan čuda i svjetla, i prva zapaljena svijeća bit će posvećena i tebi.
Sonja, tamo gdje se sada nalazi tvoja duša, vjerujem, vlada blago svjetlo i spokoj, nije strka i kaos, i tamo gdje nema ljudi i dalje nastojiš biti - čovjek!
(Napomena: Ovo je najšira verzija teksta koji je uz manje izmjene, odnosno u kraćim verzijama objavljen na portalu www.savjest.com i na portalu www.pollitika.com, u XII mj. 2014.; tekst je ponuđen jednom od čitanijih dnevnih listova u Hrvatskoj, nije prihvaćen odnosno u njemu objavljen)

Oznake: Sefardi, židovstvo, Novinarstvo, kulinarstvo