| < | listopad, 2018 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
O AUTORU
blog je kreiran 25.10.2014. u 13:49h
dizajn: Sjena duše
dr Zlatan Gavrilović Kovač-na Wikipediji HR
dr ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ (Dubrovnik, 25.01.1959.) živi u Adelaide-Australija, hrvatski je politički književnik, filozof i pjesnik, diplomirao je pomorsku školu u Splitu i stekao zvanje mornaričkog časnika 1977. Studij sociologije i filozofije pohađa na zadarskom Filozofskom fakultetu i Filozofskom fakultetu u Zagrebu, diplomirao je na ovim odsjecima 1986. Doktorsku dizertaciju brani na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pod mentorstvom akademika Muhameda Filipovića 1989. pod naslovom “Filozofske pretpostavke suvremene znanosti” (ili o filozofiji Nikole Kuzanskog). Jedan je od autora famozne “Bijele knjige” zbog čega je bio proskibiran u javnosti. Bio je glavni i odgovorni urednik "Studentskog lista" i časopisa "Pitanja", od 1982. do 1985. Školsku godinu 1990./91. provodi na stručnom usavršavanju iz teoloških studija na International Christian University u Beču, ali se ratnih prilika nakon 6 mjeseci vraća u domovinu. Radio je kao klinički pedagog u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče u Zagrebu od 1991. do 1994. i kao urednik na australskoj multietničkoj radio stanici 5 EBI FM u Adelaideu, od 1999. do 2003. Zadnjih 25 godina suradnik je hrvatskih književnih portala i dopisnik iz Australije. Objavio je preko 55 znanstvenih i stručnih knjiga političke tematike kao i prijevode s engleskog i ruskog jezika, kao i samostalne zbirke poezije i zajedničke zbirke s drugim autorima u digitalnom obliku na portalu: http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php
Živi i radi u Adelaideu u Australiji.
dr Zlatan Gavrilovic Kovac (Dubrovnik 25th of January 1959) lives in Adelaide South Australia, is Croatian political writer, philosopher and poet. He graduated Maritime School in Split and became a naval officer in the year 1977 Studies of sociology and philosophy he attending in the Zadar Faculty of Philosophy and the Faculty of Philosophy in Zagreb. He graduated from these departments in the year 1986. PhD thesis defended at the Faculty of Philosophy in Sarajevo under the mentorship of Academician Muhamed Filipovic 1989 with the title Philosophical assumptions of modern science (or the philosophy of Nicholas of Cusa). He is one of the authors of the famous "White book" from 1984 and therefore was belittled publicly. He was editor in chief of the student newspaper 'Studentski list' and magazine "Questions" from 1982 to 1985. School year 1990/91. he attends vocational training from theological studies at the International Christian University in Vienna, but the war situation returns to his homeland after six months. He worked as a clinical pedagogue at the Vrapce Psychiatric hospital in Zagreb from 1991 to 1994 and as an editor at the Australian Multiethnic Radio Station 5 EBI FM in Adelaide, from 1999 to 2003. Last twenty years he is an associate of the Croatian literary portal and correspondent from Australia. He has published over 50 scientific and professional books of political themes and many books of poetry. He is translating from english and russian languages.
Izdane knjige:
KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA 1. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic1.php
KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA 2. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic2.php
KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA 3. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic4.php
SUZE OD KAMENA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic3.php
SRCE OD PAPIRA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic5.php
KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA 4. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic6.php
OKOVANO VRIJEME I.DIO (praxix o filosovima)
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic7.php
OKOVANO VRIJEME II (Kako su Zlatana...)
http://www.digitalne-knjige.com/p129.php
OKOVANO VRIJEME III (Raspad države)
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic9.php
OKOVANO VRIJEME IV (Nautički dnevnik)
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic10.php
RAZGOVORI
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic11.php
BIJELA GOLUBICA (Zbirka poezije)
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic12.php
AUTOBIOGRAFIJA I DRUGE PRIČE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic13.php
POLEMIKE
http://www.digitalne-knjige.com/p170.php
KRITIKE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic15.php
ESEJI
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic16.php
KNJIŽEVNA KRITIKA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic17.php
JAKARINA KOSA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic18.php
ČIME SMO NEZADOVOLJNI
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic19.php
MIJENE MJESECA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic20.php
KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic21.php
FILOZOFIJA I KONAČNI SVIJET
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic22.php
AGAMEMNON
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic23.php
VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php
RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
SLAVENSKO PITANJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic26.php
POVIJESNA LUTANJA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic27.php
Prijevod putopisa, trilogija:
1. knjiga trilogije: PUTOVANJA MARCA POLA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic28.php
2. knjiga trilogije PUTOVANJA MARCA POLA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic29.php
3. knjiga trilogije PUTOVANJA MARCA POLA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic30.php
RUSKA ZORA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php
i ZAJEDNIČKA ZBIRKA POEZIJE POEZIJA SVEMIRA - Željka Košarić-Safiris, Jadranka Varga i dr. Zlatan Gavrilović Kovač
ISBN 978-953-8100-54-3
http://www.digitalne-knjige.com/poezijasvemira.php
ZNANOST I POEZIJA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic32.php
LAŽI I OBMANE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic33.php
CRVENI KOKOT
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic34.php
NEBO MAKOVIMA OBASUTO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic35.php
DNEVNICI - 1. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic36.php
DALJINE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic37.php
DNEVNICI - 2. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic38.php
DNEVNICI - 3. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic39.php
DNEVNICI - 4. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic40.php
SUVREMENI HRVATSKI REALIZAM
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic41.php
KAPI ROSE - Zajednička zbirka: Anđa Jotanović, Željka Košarić-Safiris, Tanja Repinac, Jadranka Varga i dr Zlatan Gavrilović Kovač
ISBN: 978-953-354-062-7
http://www.digitalne-knjige.com/kapirose.php
PISMA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic42.php
UZ KOZMOLOGIJU ZLATNOG PRSTENA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic43.php
KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
KOZMOLOŠKA DOMIŠLJANJA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic45.php
5EBI-FM ADELAIDE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic46.php
ČOVJEK I KOZMOLOGIJA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic47.php
NEKI POJMOVI KOZMOLOGIJE ZLATNOG PRSTENA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic48.php
SUVREMENI HRVATSKI REALIZAM 2. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic49.php
KOZMOLOGIJA ZLATNOGA PRSTENA 2. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic50.php
U POTRAZI ZA ISTINOM
https://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic51.php
SIN EZRA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic52.php
OSOBITOST REALNOG
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic53.php
FEMINIZAM, KNJIGA O JEDNOM APSURDU
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic54.php
KLJUČEVI DVORCA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic55.php
UKRAJINA, KNJIGA O BESMISLENOM RATU
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic56.php
knjiga koja je poshumno izdana, a napisao je moj otac ALEKSANDAR GAVRILOVIĆ - BRODSKI DNEVNIK
http://www.digitalne-knjige.com/agavrilovic.php
UKRATKO O GLAVNOM
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic57.php
BLOGOVI, KOJE PRATIM
zajedno protiv plagijata
DIGITALNE KNJIGE
Magicus.info
Sandra Vulin
Webstilus
Sjena duše
lanterna duše - Wendy.Tanja
Peki
Safiris
...
...
Zlatan
TRGOVINA IZMEĐU HRVATSKE I AUSTRALIJE
- 10:29 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Htio bih reći par riječi oko jednog našeg fenomena, a to je fenomen trgovačke razmjene Hrvatske i Australije i da je ta razmjena gotovo zanemariva, iako Hrvatska ima suficit. Naime, Australija je dvanaesto najveće gospodatsvo na svijetu, to je po veličini 6 zemlja na svijetu kojoj je BDP 5 puta veći, nego u Hrvatskoj i u njoj, gle apsurda, živi 200 tisuća australskih državljana koji imaju hrvatsko podrijetlo, a to čini 1% sveukupnog stanovništva Australije. Međutim i pored toga, Hrvatska je ostvarila suficit zbog kojeg se hvali, jer je naš izvoz u Australiju 21 milijun dolara, a uvoz u Hrvatsku svega 4 milijuna dolara i, dakle, u opticaju je trgovačke razmjene ove dvije zemlje svega negdje oko 20 milijun dolara. Nije li to fenomen, ukoliko uzmemo u obzir da Hrvati broje 1% sveukupnog stanovništva Australije? Pa je, to je fenomen, a znate zašto? Zato što naši ljudi u Australiji radije igraju nogomet, nego da se potrude biti korisni i sebi i drugima u svojoj domovini. Da bih ilustirao ovaj slučaj, poslužit ću se statistikom pa ću tako uzeti za primjer Australce njemačkog podrijetla: „German Australians (German: Deutsch-Australier) are Australian citizens of ethnic German ancestry. The German community constitute one of the largest ethnic groups in Australia, numbering 898,700 or 4.5 percent of respondents in the 2011 Census. It is the fifth most identified European ancestry in Australia behind 'English', 'Irish', 'Scottish' and 'Italian'.“ Njihova razmjena je preko 10 milijardi dolara. „Australia Imports from Germany was US$10.77 Billion during 2017, according to the United Nations COMTRADE database on international trade. Australia Exports to Germany was US$1.53 Billion during 2017, according to the United Nations COMTRADE database on international trade.“ To znači, da svaki Nijemac u Australiji ostvari promet od oko 10 tisuća dolara per capita, dok Hrvati ostvare promet od 100 dolara per capita, što je dakle 100 puta manje. Pa nije li to fenomen? Mislim da jest. Znači, bit će potrebito ubuduće, da Gospodarska komora više naglasi moment produktivnog rata australskih Hrvata, a manje igranje nogometa, zabava i druženja potaknutog socijalnim beneficijama koje su ovdje u Australiji znatne, a više naglasiti potrebu za individualnom inicijativom, produktivnošću, ambicijama koje sve jako nedostaju našim ljudima u ovome tuđem svijetu. |
ZABORAV
- 10:04 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
 slika: digital art Sve će to proći, jer će jesenje zime nadoći i sa prvim snjegovima moja bol bit će zaboravljena, jer od majke Zemlje i oca vremena smrtni bozi stvoriše bega koji učaše da vrijeme vladara prvog smijeni vrijeme i kao luč postavi zaborav nas kao mjesečeve mijene, da po njima mjerimo sve ono što je lijepo i ružno i ono što nam se pričinja kao životno nužno, a prema toj životnoj nužnosti ostat će mi samo prsten tvoj zlatni kao uspomena na jedan kratak sanak slatki. Zlatan Gavrilović Kovač |
ZAŠTO SU SE HRVATI RAZBOLJELI?
- 09:19 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Ne bih htio posebno špekulirati oko ovih pitanja, ali je istina da nam treba više zdravlja u Hrvatskoj i da je narod bio dugo vremena jako bolestan ne samo zbog ratnih prilika, nego i zbog nekoliko jako važnih razloga. Prvi razlog je u tome, da je trebala biti devalvirana kejnezijanska država blagostanja u ime novih socijalnih odnosa potaknutih famoznom teorijom o slobodnom tržištu. Odatle toliki interes prema Miltonu Friedmannu koji i danas slovi kao najveći zagovornik teorije slobodnoga tržišta. Međutim, individue su na tržištu bezizgledno nejednake, to više nije društvo niti stvarne niti proklamirane jednakosti građana, nego se ljudi razlikuju prema svojim fizičkim i mentalnim karakteristikama, prema socijalnim karakteristikama, prema svom socijalnom i imovinskom statusu, prema šansama koje im pruža socijalna sredina, prema političkom uticaju, prema stvarnoj i formalnoj moći kojom raspolažu. Odatle hipostaziranje nejednakosti kao jedinog prirodnog uvjeta za ostvarivanje svih građanskih prava. Ljudi su tobože nejednaki pa je to onda sasvim prirodna činjenica, da se i socijalno razlikuju i da su socijalno nejednaki. Tako u matematici postoje danas jako popularne jednadžbe nejednakosti koje imaju ideološku misiju matematički potvrditi ovu novu socijalnu stvarnost. Drugi razlog je taj, da je na ovoj ekonomskoj bazi homo economicusa kojeg zanima samo zgrtanje novaca i trošenje izrasla jedna ideologija prihvaćanja i podrške neokonzervativnih teza uz porast nacionalizma na svim razinama i uz obnovu religioznih ideja o poretku svijeta. Tako je izgrađena na ovoj bazi jedna autoritarna država kojoj je odgovaralo slobodno tržište i poredak nejednakosti u društvu, jer kako bi Carl Schmitt rekao: „Fašizam ne proturječi demokraciji.“ Nije čudno, da se ovaj njemački ideolog i danas na zapadu pojavljuje i smatra jednim od ponajboljih političkih filozofa Zapada. Parlament treba održati besmisleni status quo , iz krize demokracije izrasta potreba za snažnim autoritetom, a iz autoriteta svekolika pravna i državna sfera. Naravno, ova se nova državna nadgradnja razlikovala od prijašnje trome, lijene, glomazne, skupe države koja je osiguravala kod nas minimum socijalne pravičnosti. U novoj državi toga više nije bilo i konačno treći razlog zašto su se Hrvati toliko razboljeli bilo je uništenje povijesnog sjećanja naroda, jer je kroz Domovinski rat uništena većina arhivske građe vezana za posljednje stoljeće tako što je preko 2 milijuna knjiga bačeno u smeće i uništeno kao nepoželjna literatura, a sa tim knjigama još i jako puno druge dokumentacije, dosjea, političkih i vojnih ekspertiza itd. i to točno u skladu sa tezama Alfreda Schmita o zaboravu provijesti, jer tobože novu generaciju više nije zanimala povijest vlastitog naroda, nego nove posmoderne ideologije vezane za pojavu novih tehnologija i novog informatičkog i kibernetičkog sustava. Odatle toliki interes prema Heideggeru i njegovoj tezi o ‘’kraju filozofije i zadacima mišljenja’’, jer da filozofije tobože više nema. nego je ona svedena na mišljenje o autentičnom životu i taj je zahvat radikalan kod Heideggera, jer je riječ o tome da je tako ukinuta tradicija od 2,5 tisuće godina institucionalnog postojanja filozofije od vremena Platonove Akademije. Prema tome, mogli bismo reći kako je riječ o jednom duboko barbarskom nastupu najvećeg europskog filozofa 20. stoljeća i po tome se on ne razlikuje od drugih isto tako prosvijećenih barbara. Dakle, trebao je uslijediti totalni zaborav povijesti i uništiti povijesno sjećanje naroda, jer je to ionako poznata i priznata povijesna tendencija, a kako je teško ostati bez vlastite povijesti, najbolje mi svjedoči vlastiti primjer hrvatskog migranta koji je u Australiji trebao tražiti sasvim novi identitet, jer je prethodni napušten i zaboravljen. To je jako teško kao što je i cijeloj obitelji bilo teško, a kako je onda tek teško cijelim narodima! To su, dakle, ukratko razlozi zašto se Hrvatska tako teško razboljela i kako postaje sve zdravija i zdravija kako dolazi do kritičkog uvida u vlastitu povijesnicu kao i poviesnicu drugih europskih naroda. Prema tome, teško je reći da je oznaka @ na mojoj internet adresi „monkey“ kako se to u Hrvatskoj oznaka et zvala u neko vrijeme trajanja Domovinskog rata, nego je jedan znak koji je u opticaju već oko 50 godina. „In 1972, Ray Tomlinson sent the first electronic message, now known as email, using the @ symbol to indicate the location or institution of the email recipient. Tomlinson, using a Model 33 Teletype device, understood that he needed to use a symbol that would not appear in anyone's name so that there was no confusion. The logical choice for Tomlinson was the "at sign," both because it was unlikely to appear in anyone's name and also because it represented the word "at," as in a particular user is sitting @ this specific computer.“ Dakle, teško je da je ta oznaka et ‘’monkey’’ ili pak da su ljudi majmuni pa ne znaju o čemu je tu riječ, a to je svagda kada banalnost stane da mašta! |
KOBNA INTERNACIONALA
- 13:53 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Pa ta pjesma Internacionala je već uglavnom posve zaboravljena, dok je nekad bila obvezno štivo i poezija koja se predstavljala na državnim proslavama, obljetnicama, uz nju su sahranjivani naši komunistički lideri, a ja je pamtim po dva događaja: - jedan je kada sam zajedno sa pokojnim Berislavom Žarnićem pjevao Internacionalu pred ispit iz „Historije radničkoga pokreta“ kod profesora Lovrenčića, a pjevali smo kao da idemo na strijeljanje – toliko je bio težak i zahtjevan taj ispit. - drugi događaj je vezan za pokojnog Davora Kačara koji je bio dugo godina urednik u zagrebačkoj redakciji „Oka“. Njega sam zapamtio i po riječima kako se u 30 godina vladavine Praxisa nije dogodilo, da je jedan urednik „Oka“ ušao u redakciju „Studentskog lista“ kao što je to on učinio te da je moj osobeni opstanak u toj novini svakako doveden u pitanje sada više, nego ikada. Davor Kačar je bio sin jedinac majke partizanke koja je obavljala razne obavještajne dužnosti pa je pored ostalog bila angažirana i u poznatoj operaciji Guardian te izašla iz rata sa velikim počastima. Znala je za suvremeno doba reći: „A, sine, moj tko će to sve pobiti?“ i ja se često nisam slagao sa njom. Njen sin Davor je krenuo njenim putevima pa je bio u zagrebačkoj sredini poznat po svoje dvije monografije, o Marxu i Lenjinu, a onda su ga praksisovci ismijavali, da bi trebao napisati sada i monografiju o Staljinu. Da čovjek pukne od smijeha, jer su Puhovski i ostali takve knjige mogli samo sanjati. On bi se isto tako napio pa je znao biti grub i bahat, ali bi se sjetio onda Vanje Sutlića za kojega je govorio kako je njegov ‘’Špiritus rektor’’. Elem, taj me Davor jedared pozove na večeru u jedan otmjeni zagrebački restoran na pršut i dagnje, jer bijaše dobio znatan honorar za svoju posljednju knjigu, ali se istom dogodi, da je večera padala na Badnju večer pravoslavnog Božića i bilo je puno prečana u tom restoranu koji su jeli kobasice, buncek ili kolenice  , kiseli kupus i sarme i sve je u znaku toga Božića. Davor je htio, da pjevamo Internacionalu, iako je istina da je većina u tom restoranu imala u uhu stare božićne i starogradske pjesme i mi smo pjevali Internacionalu, „šoto voće“ kako bi rekli Dalmatinci, ispod glasa da ne budemo previše bučni i da ne isprovociramo neugodne reakcije naše publike. Za to vrijeme mi smo jeli pršut, livanjski i paški sir, dagnje i mušule i sve se činilo, da je posrijedi ugodna večer i doista bijaše takva, ali nedugo zatim otpočnu naše polemike s uglednicima i utjecajnim ljudima naše politike pa sve bijaše zaboravljeno od strepnje pred nadolazećom budućnosti. Kasnije je za vrijeme rata Davor preminuo, ali ja ne znam gdje je njegov grob i kako se to dogodilo, osim što sam znao da mu je dijagnosticiran karcinom. Njegova majka se neporedno pred rat pravdala kako joj je sin u Francuskoj i da ga trenutno nema u Zagrebu, jer se bojala odmazde nekih jako zločestih ljudi. Pa ja ne vjerujem, da je Davor samo smetao radikalnoj desnici Zagreba, mislim da je on podjednako tome smetao i našim komunistima, jer je njegova interpretacija Lenjina bila jako različita of službene. Davor nije ostavio nikakva potomstva iza sebe, niti neko vlasništvo, niti auto, niti vikendice, niti jahte. Iza njega je ostalo vrijeme njegova službovanja u „Oku“ i te dvije monografije koje je danas moguće kupiti za 30 kuna ili za 6 australskih dolara. Interesantno je spomenuti, da je „Monografija o Lenjinu“ zaključena riječima Lenjina upućenim pukovniku Robinsonu: „Vi možete vidjeti Rusiju mračnu kao što je i ranije bila mračna, ali svijetlost iz ove pomrčine razorila je političku demokraciju svugdje. Srušila ju je ne fizičkim napadom, već naprosto jednim svjetlosnim otkrićem budućnosti.“ Istina je da je Davor duboko vjerovao u ove riječi. |
DNEVI GORČINE
- 10:09 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
 slika: digital art Hladni vjetar ugrijao je moje lice, sva se duša kao val lud premeće, stojim pokraj mora kao sjena nijema prizivam sjećanja od boli i jauka, ovo su znaci patnje i plača mnogo ljubavi bit će sjenom koja jača. Sada, sve je otišlo sa vjetrom, samo patnja u samoći postoji more nije mirno kako vidim, je li to ono na što je Bog pokazat’ smio strastveni morski vali, more mirno i oluja na horizontu nagli? Duša moja sva se pod morem sakri, je li to jedno i drugo iste snage, vjetar otpuhne buduće sjajne nade? Samo Istina može me učiniti slobodnim, ako hoćeš otići i na krilima me ponijeti, nosi me na svojim krilima duboko prema moru i grebenu visoku. Zlatan Gavrilović Kovač |
NEKE NAPOMENE U POGLEDU STANJA STVARI U PSIHIJATRIJI I MOJA OSOBNA ISKUSTVA
- 12:23 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Imao sam sreću, da sam bio aktivan u psihijatriji u dva smisla i u smislu terapeuta kao i u smislu terapeutiziranog. Stoga bi se doista moglo reći, da u najboljoj maniri antipsihijatrijskog pokreta poznajem psihijatriju i iznutra i izvana. Sve su te osobe u Australiji, koje su predmet psihijatrijske analize, manje-više prilično zdrave, osim pretjerane senzibilnosti koja ih smeta podjednako i u konkretnom životu i radu. Za sve njih može se reći, da posjeduju veliki postotak radne sposobnosti i da su intelektualno sačuvane osobe. Australija je specifična možda zbog toga, da djeluje prilično izolirano i usamljeno u ovom arhipelagu i da djeluje kao jedan veliki otok koji nema problema sa susjedima niti potrebu za jako razvijenom vojskom koja bi štitila njene granice na kopnu kao i na moru. Iz jednog relativnog bogatstva kao i stoljetnog mira u Australiji je potekla velika pretjerana emotivna preosjetljivost ljudi koja ima više socijalne karakteristike, a manje individualne. Odatle relativno nizak prag tolerancije kada je riječ o stresu i odgovoru na njega pa se često događa, da ljudi traže savjet psihijatara. Međutim, sve ove osobe koje su u psihijatrijskom tretmanu, radno su sposobne i mogu imati potomstvo bez većih problema, osim u vrlo teškim slučajevima mentalnih oboljenja i oštećenja kao što je to slučaj, na žalost, na primjer kod traumatskih ratnih psihoza i slično. U svim drugim slučajevima bilo bi neobično važno, da se ovi slučajevi tretiraju kao “normalni”. Sa druge pak strane, također, treba odbaciti i kurentnu politiku neodarvinizma i neoliberalizma koja povezana sa Malthusovim teorijama podgrijava stanje totalne pasivnosti i izolacije ovih ljudi. Poznato je, da je Malthus u 19. stoljeću smatrao kako je jedina prevencija protiv siromaštva ukoliko se niže klase suzdržavaju seksualnih odnosa, ukoliko im se zabranjuje prokreacija i stvaranje potomstva, obitelj također, a rat mu se činio jednom realnom šansom u prirodnoj selekciji ljudi. Sve ove stupidne ideje i dan danas su prisutne u kurentnoj australskoj politici i ja osobno mislim, da ih treba nadomjestiti jednom socijalnom politikom kojoj će prije svega biti stalo do najširih narodnih slojeva. tekst iz moje 40. knjige "DNEVNICI - 4. DIO"  http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic40.php ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN kod NSK RH 978-953-354-048-1 Sva autorska prava pridržavana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava. |
LJUDI I DUŠA
- 10:37 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
 Ja ne volim kada ljudi govore o duši, jer u pravilu ne znaju što govore, a možda sam u zabludi, jer ne znam po čemu bih trebao biti sa dušama bliži, a znam, da ljudi ne znaju, koje je ime beskraju. A možda me samo stid što o tome govorim i mislim kao i svi ostali bitni, jer je duša ipak kao rana djetinja, usamljena i nevina... |
SLUČAJ IVANKE PINTAR GAJER
- 14:34 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Ja sam o našoj sutkinji, gospođi Ivanki Gajer, pisao u nekoliko navrata s obzirom na njenu ulogu u procesu Andriji Artukoviću i općenito bismo mogli reći, da je dobar dio nas koji smo bili angažirani u hrvatskoj frakciji bio protiv tog suđenja i to bar iz ovih razloga: Artuković je već u to doba sudskog procesa bio jako star čovjek koji je pokazivao sve znakove staračke demencije, a drugi razlog je bio je tome kako je država koja je imala daleko važnijih stvarnih problema usmjerila svoju pažnju na događaje iz prošlosti, ali na način da su istovremeno jačale centralističke i u obrnutom pravcu separatističke tendencije. Prema tome, velikoj većini nas se čitav taj proces doimao čistim promašajem i ja sam u cilkusu „Okovano vrijeme“ napisao: „Gajer! Sutkinja Gajer je bila vrhovni sudac našeg suda u Zagrebu i bila je poznata kao žestoka u otkrivanju kriminalnih radnji u našem novinarstvu tako, da ona povede i nekoliko poznatih kampanja protiv neodgovornih novinara koji loviše u mutnom i tako namicaše nove prihode. Zadesi se nekako u to doba, da i moja novina budne predmetom velikih rasprava, a sve otpocne kampanjama naših feministkinja, a one se jos više zaoštre mojim pozitivnim napisima o Vladimiru Bakariću. Tako ja posvetim jedan cijeli broj „Studentskog lista“ smrti ovog velikana revolucije, ali neki doušnici i tuđi ljudi htjedoše od toga napraviti skandal, što im i uspije. Tako Orešković Stipe donese na regal, dakle, u procesu same tehničke izvedbe naše novine, neke pjesme Enesa Kiševića, jer da je on naš ponajbolji pjesnik pa što da ga ne objavimo u ovom broju posvećenom smrti velikana naše revolucije i ja se složim, jer sam u to doba imao povjerenja u mog prethodnika pa bude štampan broj novine, ali na 3. strani uz fotografije zagrebačke tuge za velikim liderom osvane i pjesma koja izgledaše otprilike ovako: “Gdje ti to ideš od sjevera do juga na sve strane…” zbog koje sve izgledaše posve drugačije od moje prvotne namjere, da se istakne upravo veličina i zasluge našeg teoretičara i baš dok se vraćasmo u redakciju nakon obavljenog posla, gledam ja te novine i gledam ja tu stranicu i sve me znoj oblije jer, pobogu, u novini se skrnavi ime velikana, dok je meni intencija posve drugačija i dođem ja do redakcije, a ono puno svijeta i ja sa samih vrata reknem, da nešto pričekaju, mašim se za telefon i nazovem rotaciju “Vjesnika”: „Postovani prijatelji, govori vam Z.G. glavni i odgovorni urednik „Studentskog lista“, obustavite rotaciju. Odmah dolazim!” I ja ponovno dođem u “Vjesnik” i na moju komandu promijeni se ta stranica, a već štampani dio novine baci se u smeće, ali na način da je time upoznata služba unutrašnje sigurnosti ša onda i sud Hrvatske. Sutradan zvoni meni telefom u redakciju i zove me gospođa Gajer na razgovor u sud. Dođem ja i mi smo razgovarali: „Znate, Zlatane, ovdje u ovom prostoru je jako hladno i promaja je, nikako da se zagriju ovi prostori” veli ona. A ja o Lenjinu: “Znate, gospođo Gajer, pitanja revolucionarne prakse istovremeno su i pitanja revolucionarne teorije, jer nije moguće praktički pokret razumjeti bez teorije kojom artikuliramo socijalne i političke procese.” A ona meni: “Ali Vi ste jako dobro reagirali na slučaj sa vašom novinom.” I ja ostadoh tada nekako zbunjen i nemoćan, a ona to vidje pa se mi jako lijepo rastanemo. Kasnije je cijeli slučaj došao do Predsjedništva CK i svi su izbjegavali, da se suoče sa stvarnim problemom, ali ja sam nastavio i dalje djelovati kao Bakarićevac i kao Krležijanac što se mnogima ne svidje. Kasnije je gospođa Gajer bila involvirana u slučaj suđenja za ratne zločine i zločine nad narodom u doba postojanja NDH, u procesu sa Andrijom Artukovićem i ona je taj posao iznijela kako je već iznijela i pored svih koji su intimno simpatizirali bilo sa bivšim ministrom unutrasnjih poslova NDH, bilo sa oficijelnom vlašću. On je tada govorio otprilike kako je Hrvatska u to doba bila pravna činjenica priznata kao državni faktor od cijele kulturne Europe, dok je ona isticala kako je u toj i takvoj Hrvatskoj njena pravna valjanost počivala na desetinama tisuća pobijenih hrvatskih rodoljuba, Srba, Roma i ostalih i oboje bijahu u pravu. On nešto kasnije nakon glavne rasprave preminu u istražnom zatvoru, jer bijaše poodmakle dobi koju mu omogući američko pribježište. Mnogo godina kasnije bijaše i drugi vrlo važan proces u Hrvata, a to je bilo suđenje za ratne zločine izvjesnom Vinku Šakiću iz Argentine koji bijaše glavno komandirajući koncentracionog logora Jasenovac, ali nakon rasprave on bijaše otpušten na slobodu pored zgražanja cijelog kulturnog svijeta, jer se u Hrvata pokaže, da njima nije stalo niti do kakve pravde i pravice niti do pravne države niti do prava i istine i tome slično, nego iz izvjesnih političkih razloga i zahtjevosti vremena pogaziše sve norme suvremene države tako, da politika nanovo gospodariše nad pravom kao što je to slučaj sa svakom tiranijom i samovlašćem oligarhije koja u svojoj beskrupuloznosti ne preza niti od čega.’’ Međutim, danas nas u pogledu tog slučaja zanima samo jedan podatak kojeg je moguće pronaći u našem tisku i na stranicama interneta, a taj je datum rođenja i smrti gospođe Gajer pa se tako cijelo vrijeme navodi, da je Ivanka Gajer rođena 8.11.1910., a da je umrla 8. 11. 2011., znači, da je živjela točno 101 godinu. Međutim, to je malo za vjerovati, jer je ja pored svega ostalog ne pamtim kao osobu koja bi bila 50 godina starija od mene. Tako se na primjer također navodi podatak da je njen suprug Mladen Gajer rođen u Zagrebu, 2.3.1932. Odatle je malo za vjerovati, da je ona bila 22 godine starija od njega. Da čovjek pukne od smijeha! Zašto je to važno spomenuti? Pa važno je zato, jer je tome sucu sigurno pridodano barem 20 godina vijeka i to iz banalnih razloga kako bi se ljude uvjerilo, da je ona duže živjela od samog Artukovića koji je doživio lijepih 89 godina, jer je naivne ljude trebalo uvjeriti kako je karma glavnog tužitelja na suđenju Andriji Artukoviću bila bolja od osuđenikove. Međutim, nisu vjerovali također, da će istina izaći na vidjelo dana bez obzira radilo se o tužiteljima ili tuženima. |
SPLITSKI ČASOPIS "VIDIK"
- 10:24 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
u splitskom časopisu VIDIK objavljene su 1979. godine moje prve pjesme ovo je prva stranica mojih pjesama iz "Vidika" 1979. godine, dakle, prije točno 40 godina  a ovo je nastavak  |
MOJA POEZIJA IZ 1979 GODINE u VIDIKU
- 20:12 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
 a ovo je druga stranica |
MOJA POEZIJA IZ 1979 GODINE
- 19:50 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
 ovo je splitski časopis VIDIK iz 1979 godine u kojem sam prvo počeo objavljivati svoju poeziju |
SAN
- 10:01 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
 slika: digital art Daj zvijezdama nebo, a postelju ljubavnicima postelju od meke trave i žutog maslačka i nek' nektar slatki tad oćute najslađe usne mlade, dok svrha bezimenog trenutka, taj Kairos što dvoma vlada, sreću iz pehara zlatna ove noći iskape do dna. Postelja je meka baš kao trava na ovoj cvjetnoj livadi gdje noćas dvoje samo spava pod zvijezdama i tamnim nebeskim svodom, gdje svaka zvijezda svoju priču preda kako je ova ljubav bila Svevišnjega reda. http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=63910 |
KAIROS KAO LUCIDNOST
- 10:32 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
 slika: digital art taj moment o kojem se vi pitate moment u kojem se prepoznaje istina takva kakva ona već jest zapravo je moment lucidnosti neke da ja poljubiti mogu usne njene sočne i meke i dotaknuti njedra mala a da nipošto pri tome ne bude plaha nego smjela žena jer naiđe na prosjaka toliko bijedna da je svaka mrva kruha kao od tvoga zlata bijela iz moje 39. knjige "DNEVNICI - 3. DIO"  ISBN kod NSK RH 978-953-354-042-9 http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic39.php |
PSIHIJATRIJSKA BOLNICA VRAPČE 2. DIO
- 11:03 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
NASTAVAK MOG TEKSTA: https://blog.dnevnik.hr/prokleta-od-daljina/2018/06/1632145324/psihijatrijska-bolnica-vrapce.html?page=blog&id=1632145324&subpage=0&subdomain=prokleta-od-daljina PRIMJERI SA PACIJENTIMA I LIJEČNICIMA Ja ne bih ulazio u detaljne analize i razmatranja svih slučajeva sa kojima sam se dnevno susretao, nego bih se zadržao sam na onim najkarakterističnijim. Razlog tome sastoji se da sam imao dnevno i na desetine slučajeva sa kojima sam saobraćao, ali na kraće vrijeme i ne toliko duboko. Isto tako moj dolazak u bolnicu Vrapče koincidira sa vremenom Domovinskog rata za nezavisnost Hrvatske od Jugoslavije pa je prema tome čitav moj angažman bio unekoliko u sjeni ratnih događanja koji su svi imali presudnog utjecaja na psihološko stanje ne samo pacijenata, nego i svih liječnika bolnice. Utoliko bi se ovaj kratki prilog o psihijatriji odnosio na psihijatriju u ratnim uvjetima koja je posve drugačija od mirnodopske. Dobar razlog, da se kaže da je riječ o ratnoj psihijatriji ili da je riječ o psihijatriji nastaloj u ratnim uvjetima također govori podatak da smo mi u bolnici podnijeli izvjestan teret primanja duševnih bolesnika iz Bosne iz bosanskih ustanova za duševno zdravlje i na taj način zahvaljujući primarijusu Matijaci direktno pripomagali i borili se za očuvanje njihova duševnog mira Ii života podjednako. Isto tako valja spomenuti napor liječnika ove bolnice oko resocijalizacije i rehabilitacije ljudi zahvaćenih mentalnim oboljenjima iz Slavonije i Baranje na primjer za koje se može reći da su žrtve toga rata. Prije svega, tu se misli na gradove Osijek i Vukovar i pogranične gradove u Baranji. Pri kraju mog boravka u ovoj bolnici također su postojali područni odjeli za liječenje posttraumatske neuroze kod hrvatskih bojovnika koja je u nekim primjerima bila poznata kao tzv. “vijetnamski sindrom”, iako je posve neopravdano probleme latentne traumatske neuroze nazivati takvim imenom, jer je riječ o neurozi i psihozinastaloj u ratnim uvjetima i vrijedi za sve ratove podjednako. Prije svega mislim na ratove u 20. stoljeću. Prema tome, gledajući generalno psihijatrijska bolnica Vrapče imala je veliku i jako pozitivnu ulogu u zbrinjavanju i liječničkoj brizi za nastradale građane Hrvatske i Bosne i danas nitko ne može osporiti njene doprinose u tome pogledu. SLUČAJ JEDNOG BRAČNOG PARA PSIHIJATARA BOLNICE (NJIHOVA IMENA SAM ZABORAVIO) Naime, postojali su primjeri i bijega psihijatara iz hrvatskih bolnica. Naša bolnica imala je primjer jednog takvog para kod kojeg se radilo o muškarcu srpske nacionalnosti i ženi Hrvatici. Oni su na početku ratne kataklizme napustili bolnicu i pobjegli u Italiju. Nakon nekog izvjesnog vremena oni su se vratili u Zagreb i tada se postavljalo pitanje primiti ih ponovno na radna mjesta u bolnici. Tim povodom ja sam razgovarao sa primarijusom i izložio mu svoje mišljenje, da bi svakako bilo jako lijepo od njega ukoliko ih nanovo primi u bolnicu. Isto tako sam gaizvijestio i o mom razgovoru tim povodom sa Šuvarom koji je smatrao to isto napominjući, da je u njihovom slučaju svakako bilo riječi o strahu i da je njihova odluka bila motivirana strahom od neizvjesne budućnosti. Oba ta liječnika primljeni su nanovo u bolnicu na veliki otpor velike većine liječnika i pomoćnog osoblja. Ja osobno danas mislim, da bi bilo bolje za njih, da toga bijega nije bilo i takvog vraćanja u bolnicu pa nam je za reći da nekada izgleda kako su nam psihijatri isto toliko sumanuti koliko i pacijenti koje liječe. Pozitivnu ulogu odigrao je u ovom slučaju i Kardinal Kuharić koji je također urgirao kod bolnice, ali se ispostavilo da je on neki njen rod, jer ja mislim ipak da je Hrvatska, a u to doba Zagreb posebno i pored sve konfuzije, nereda i gluposti manje-više funkcionisao kao relativno zaštićenija zona, a ja i inače mislim kako nema razloga da se Srbi u Hrvatskoj osjećaju prikraćeni ma u bilo kom pogledu, jer su oni isto tako građani Hrvatske koliko i Hrvati i isto im je Hrvatska domovinom. ZNANSTVENE KONFERENCIJE Bolnica je također bila poznata i po stručnim skupovima psihijatara koji su raspravljali aktualna medicinska pitanja. Ja ću ovom prilikom navesti samo dva takva znanstvena skupa.Jedan skup bio je posvećen pitanjima kurentnih orijentacija u hrvatskoj psihijatriji gdje je Kulenović bio uvodničarem napominjući, da se sada javljaju i druge terapije koje svakako zaslužuju priznanja i da je religijska psihoterapija, a pri tome je mislio na novi poziv Katoličke Crkve u Hrvatskoj koja je stala uzimati veća učešća u psihijatrijskom tretmanu duševno oboljelih, podjednako vrijedi kao i svaka druga poznata psihoterapija i pri tome je najviše mislio na psihoanalizu. Doktor Klein je bio mišljenja, da je psihoanaliza neoboriva, dok je kardinal Kuharić smatrao da je sedam sakramenata jednako vrijedno kao i “vaša psihoanaliza”. Akademik Ivan Supek naveo je neke sporne momente koji se vezuju za psihoanalitičku psihoterapiju, ali je njegovo stajalište bilo prilično tolerantno. Međutim, nitko nije htio reći, da se psihoanaliza bezrezervno prakticirala godinama i desetljećima kao jedina i bazična psihoterapija i da su baš ti ljudi koji su bili uvodničarima na jednom sastanku koji je treba označiti kraj psihoanalize u Hrvatskoj bili ti koji su pod svaku cijenu bili i psihoanalitički praktikanti. Drugi sastanak bio je posjet kardinala Kuharića sa svitom i tada je on posjetio i moj muzej i moj muzejski postav te se iz njegovog stava vidjelo, da on mene prilično dobro poznaje. Tada se postavljalo pitanje skrbi za duševno oboljele pacijente, jer je bilo svima poznato, a primarijusu Matijaci najpoznatije kako ima slučajeva u suvremenom svijetu, da su mentalni pacijeti žrtve kao donatori organa i da ova praksa biva sve popularnija. U tom pravcu razmišljajući, Matijaca je upoznao hrvatsku javnost s ovim problemima preko dnevnog tiska. Ova pacijentica je bila pacijent jednog od najtežih naših ženskih odjela. Bila je majka dvoje djece i prilično mlada, ali mislim da je ona imala jako tih i miran duševni život, iako su svi smatrali iz tog razloga kako je riječ o prilično oštećenoj osobi. Znala je na proljeće isplesti vijenac od tratinčica i staviti ga sebi na glavu. Svakako je istina, da je ona imala stanja kada se bolje ili lošije osjećala. Govorila je sporo i tiho i naizgled se činilo, da nije posve sigurna što misli reći. ANA 2 Ova pacijentica je bila na istom odjelu ženske shizofrenije, ali je ona bila više socijalni slučaj, nego što je bilo riječ o doista bolesnoj osobi. Kod nje se dogodilo, da je nju cijela obitelj napustila pokleknuvši pred istinom prvo ganjenog hospitalizma. Bila je jako religiozna i redovito je posjećivala našu bolničku crvu u kojoj se redovito ispovjedala. Mislim da njoj Crkva bila daleko značajnija, nego sama institucija psihijatrije i osobno mislim, da je kod velike većine mojih pacijenata bio isti slučaj. Od nje sam čuo najdublje i najpromišljenije analize hrvatskih socijalnih i političkih prilika sa posebnim odnosom prema ratu kojeg je ona tumačila rezultatom “obijesti naših ljudi”. Na mojoj biblijskoj terapiji ona je bila poznata kao najbolji tumač teksta Svetoga Pisma. iz moje 32. knjige ZNANOST I POEZIJA  http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic32.php |
ŠTO SANJARE, DOK HODAJU?
- 10:57 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
 slika: digital art Što sanjare dok hodaju, dok piju kavu u restoranu, dok ručaju, dok se voze autobusima, dok su za šivaćim mašinama, dok kupuju, dok pripremaju doručak, dok su na revijama, dok su u zabavištima, dok se kupaju na plažama, dok su u čekaonicama, dok su kod zubara, dok su kod liječnika, dok slušaju radio, dok gledaju televiziju, dok čitaju, dok su za kasama, dok su na šalterima, dok su u poštama, dok su u policijskim stanicama, dok su u sudovima, dok su na univerzitetima, dok su na igralištima, dok su u dimovima, dok su na masažama, dok su na jogama, dok su u knjižarama, dok su u bibliotekama, dok su na psihijatrijama, dok su na konjskim trkama, dok su u kasinima, dok su u pubovima, dok su u McDonaldsima, dok su u hungry jackovima, dok su u uredima, dok su u liftovima, dok su na stepeništima, dok su na šetalištima, dok su u kinima, dok su u teatrima, dok su na konferencijama, dok su u hotelima, dok su u planetarijima, dok su za kompjuterima, dok su sa usivačima, dok čiste, dok brišu, dok pospremaju, dok kuhaju, dok mućkaju, dok spavaju, dok su u parkovima, dok su na bazenima, dok su u bankama, dok su za bankomatima, dok su u samoposlugama, dok su u targetima, dok su kod zlatara, dok su kod automehaničara? Sanjare da upravo vode ljubav! Čudno, zar ne?! https://www.magicus.info/ostalo/poezija/sto-sanjare-dok-hodaju iz moje 34. knjige "CRVENI KOKOT"  http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic34.php |
KASPAR HAUSER
- 10:57 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Ja sam često sebe doživljavao kao Kaspara Hausera. Ima i njegova statua u centru starog njemačkog grada Anchbaha. Pretpostavlja se da je bio rodbinski vezan za Kuću Baden, ali je u ranom djetinjstvu odbačen. Svoj život proveo je u jednoj maloj tamnoj ćeliji na kruhu i vodi, nije znao govoriti, osim nekih naučenih riječi, ali je imao izuzetnu memoriju i vrlo je brzo učio kako se kasnije pokazalo. Naučio je stajati i hodati u Nuernbergu, a onda je prihvaćen od nekih utjecajnih ljudi i doživi svega 21 godinu. Bilo je nekoliko pokušaja, da se toga čovjeka ubije, jer su njegovo postojanje na planeti Zemlji ljudi shvatili uvredom. Jednom je izjavio, da je soba u tornju veća od cijeloga tornja, jer sobu ne može cijelu obuhvatiti pogledom, dok toranj može izvana vidjeti u njegovoj potpunoj velični. I on je sigurno bio u pravu i njegov zaključak je bio sasvim logički ispravan, ukoliko osjetilu oka damo prioritet u donošenju sudova, ali osjetila nas varaju, razum nas vara, jer je 1+1= prilično mnogo - jer jedan muž i jedna žena, kao Adam i Eva, predstavljaju zapravo prilično milijardi ljudi u našoj sveukupnoj povjesnici. Ja sam to nazvao matematikom organičke potencije koja može rasti do beskonačnosti. Isto tako neosporna je istina, da su prvi ljudi, Adam i Eva, predmetom skulptorske imaginacije već tisućljećima, ali je isto tako istina da su oboje predstavljeni sa pupkom. Kako Adam i Eva mogu imati pupak? To je moje veliko pitanje. Taj je nesretni Kaspar Hauser poživio neko vrijeme, bio žrtvom nekoliko atentata i na koncu smrtno ranjen i od posljedica zadobivene rane i umre 1833. godine. Prilikom njegove obdukcije ništa se u fiziološkom smislu nije neobično pronašlo kod Kaspara, sa stajališta čiste fiziologije ili patologije, on je bio sasvim normalna jedinka koja je pripadala vrsti homo sapiensa kojoj pripadamo svi mi, samo što su neki od nas čovjekoliki majmuni, a drugi nisu. iz moje 34. knjige "CRVENI KOKOT" http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic34.php |
KAKO JE STIPE ŠUVAR PREPISIVAO OD NAS?
- 10:38 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
 slika: internet Ne bih previše debatirao o prepisivanju, budući je jako puno napisano tome i danas kod nas i to je jedna zanimljiva tema koju bih cijenjenome čitateljstvu pokušao približiti na vlastitom primjeru. Poznato je, da je tzv. hrvatska frakcija živjela i djelovala u ozračju pokojnog Stipe Šuvara, to je svima poznato. Međutim, malo je poznato kako je Šuvar koristio tu frakciju za svoju vlastiti promociju među uglednim ljudima hrvatske politike (ako je takvih bilo) kao što je također malo poznato, da je on uglavnom u svojim djelima koja nastaju u '80.-tim godinama prepisao gotovo sve glavne ideje naše frakcije i potpisao ih kao svoje. Najbolji primjer je njegova knjiga koja je tiskana 1988. godine, a koja nosi naslov „Vrijeme iskušenja“. Nije nipošto čudno, da i knjiga kolege Vjeke Santrića koja nastaje u isto vrijeme nosi naslov „Vrijeme odustajanja“, samo je razlika u tome da je ova prva tiskana u Sarajevu, dok je ova druga u Zagrebu, jer je naravno te svoje krađe i plagijate Šuvar mogao plasirati u drugoj sredini, a ne u Hrvatskoj, dakle, onima koje nisu bile upoznate sa hrvatskom teoretskom i političkom produkcijom. Isto tako malo je poznato, da je knjiga V. Santrića „Vrijeme odustajanja“ istovremeno bila sabotirana od strane Partije i partijskih aparatčika, dok je istovremeno Šuvar prepisao sve kardinalne teze ove knjige i potpisao ih kao svoje. Uostalom to je također radio i sa tezama koje su sukcesivno objavljivane 1984. i 1985. godine u teoretskom časopisu „Pitanja“ pa je tako u njegovoj knjizi i cjelokupnom njegovom opusu moguće pronaći čitave dijelove ovog časopisa koji su potpisani njegovim imenom. Knjiga V. Santrića ima podnaslov „Prilog razumijevanju omladinskoga javnoga mnijenja“, dok Šuvar počevši od 111 stranice svoje knjige raspravlja o problemima koje je sam nazvao „Uloga i perspektive omladine“ pa onda kasnije od str. 115 po nešto o životu od rada i o razvoju socijalsitičke demokracije od stranice 120. Isto je tako malo poznato, da je prepisivao iz časopisa „Pitanja“ u svojim poglavljima „Društveni razvoj i društvena kritika“ od str. 232. i još mnogo toga. Bilo bi, naravno, sada suvišno analizirati sve stavke ovih naših stajališta, jer bi to onda značilo jedno čeprkanje po baruštini socijalističke močvare, nego ćemo biti sasvim zadovoljni time, da ukažemo na sam fenomen koji je bio poznat kod nas, a kojeg smo opisali u tekstu GULJENJE KRUMPIRA. Zašto? Pa zato, jer su ljudi kod nas držani budalama sa kojima se može raditi što god hoće i da im je egzistencija poput krumpira kojeg svako jutro guli gojazna socijalistička kuharica. Prema tome, dometi hrvatske frakcije nisu bili jako daleki niti su imali značajne konzekvence, osim što je frakcija bila predmet žestokih kritika koje uglavnom nisu ništa značile i koje su se svodile na besmisleno rasipanje riječi i mržnju koja je bila pothranjivana sve većim rasulom partije na vlasti, njenim nepotizmom, korupcijom i nesposobnošću. Ja, na žalost, nisam imao prilike samom Šuvaru reći što zapravo mislim niti sam imao prilike ukazati mu na njegov problem kada je riječ o mladoj generaciji koju je on uglavnom držao rezervoarom vlastitih ideja prodavajući limunadu cijelom svijetu oko sebe kako mu je stalo do demokracije i stvraralačkog doprinosa mladih ljudi. To nije imalo nikakve veze sa stvarnim odnosima stvari. Baš nikakve! |
MOKRO NEBO
- 19:30 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
 svijetla je zvijezda nebo osvijetlila vidim je između oblaka možda te večeras ja zanimam da umrem na tvojim rukama srce hoće davno obećanje vjernom pokajanje zrnce tvoje nježnosti samilost mi daje tako si nježna tako si svijetla tako od mokroga neba to moja ljubav cvjeta kao plava ljubica a dah mi težak kao vijek povijesnog tijeka i da ovi teški ljudi moja prokleta sudba ogriju se na ognjištu Božjeg mira krasna zvijezda i ponoćni dažd čudo je! to sa neba mokroga suze Titana nada i plač kao Božji znakovi plamena bratstva da sve bilo je sa mjerom dugom da sam rane svome drugu vid'o i brojao njegove dane glasom tihim duše puste umirivo a sada i ti od ljubavi te svijetle iskaš za mene vječno vrijeme spavati, spavati kišna je zima i odleti moja ljubav k'o golubica plava ostadoh sam i osta samo tmina https://www.magicus.info/ostalo/poezija/mokro-nebo |
ČISTI POLITIČAR KAO KARIKATURA UMNOG DRŽAVNIKA
- 10:39 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Na marginama radova Karla Jaspersa “…Otac: “Gle, miris sina moga, nalik je mirisu polja koje Bog blagoslovi, neka ti Bog da rosu sa neba i rodnost zemlje, izobilje žita i mladoga vina, blagoslovljen tko tebe blagosivlje.” Sin: “Kakav je moj ABBA? Moj je ABBA poput rascvale grane starog trešnjinog stabla. …” U kojoj mjeri filozofski način mišljenja djeluje i na političko, kritički naspram pogrešnih držanja koja se u političkom pojavljuju? Drugim riječima, pitamo se zajedno sa Jaspersom: kakvu sliku projektira Jaspers o političkim djelatnostima i političkim piscima? Pri tome je najprije nužno markirati razliku između pukog političara i autentičnog državnika, kako je vidi Jaspers. Čisti političar teži, da svoje činjenje bez ostatka preobrati u nešto proračunljivo, da i protiv vlastitog uvida slijedi nekog čovjeka kojega karakterizira javni prestiž, da od uživanja u stalnom pogonu napravi životni sadržaj, da se prilijepi za mjesto samo kako bi prisustvovao tom miješanju mutne i ustajale vode. Oni su skloni tome, da koriste važnost svojih pozicija, da daju prvenstvo sujeti pred strastvenosti, da u sebi varljivom samogospodarstvu dopuste sebi jezik moći bez faktičke moći, da budu u traganju za djelotvornom sofistikom, da drže za dostatnu razumnost bez uma. Vičnost njihovih laktova u guranju biva nadmašena samo vitalnom brutalnošću koju znaju privremeno koristiti za daljnje napredovanje. Njihova stalna nasmijana lica koja obećavaju dobrobit skrivaju iza žovijalnosti neozbiljnosti onog, tko uhvaćen u laži ili gluposti, umjesto da bude poražen, počinje se, naprotiv, smijati kao da nije ništa. Čisti političari uživaju u svojoj vidljivosti i zamjenjuju faktičku moć djelovanja sa sujetnim dovođenjem sebe do važenja. Političari vitalne energije među njima drže narod za masu kojom se može manipulirati i njihov istup djeluje kao pristup prisebnih tigrova kod kojih samodisciplina znači težnju koja je bez prepreka usmjerena na moć. Najprometnijim među čistim političarima nasuprot tome ne izazivaju ništa, jer se oni zadovoljavju time da nastavljaju, da klize zajedno sa hodom stvari i ne čine, u stvari, ništa osim što kaotično rade svoj posao u nečemu što je bez trajanja i onim što izdaju za činjenje pišu povijest u živom pijesku. Kod poltičara perspektive bivaju, dakle, pomjerene, nametljvi motivi stupaju na mjesto rangiranosti onog bitnog, djelujuće parole nadomještaju vjernost strastveno nužnom, uvećana poslovnost prikriva stvarno nečinjenje. Bilo u malom ili velikom, bojazan od odgovornosti stavlja ih na galvanski pogon od koga se nadaju kako će on stvari već nekako riješiti. Nisko je onaj političar čiji pogled se skreće jedino trenutnom uspjehu i koga jedino privlači najmanji otpor koji djeluje u ime slobode protiv uvjeta slobode i doveden u nepriliku, vicevima se izvlači iz spora. Kao oportunistički realista takav jedan poltičar koji svoje zadatke bez opoziva drži za poziv ne izlaže se nikakavom riziku za volju svoje pozicije. Kao poslovni maher on zamjenjuje puko uzbuđennje sa sviješću slobode. Jaspers ovdje ne crta sumanutu niti izmišljenu sliku niti koje karikirano lice izobličeno zbog mržnje ili polemike, nego opisuje crte fiziognomija koje se ne mnogu predvidjeti, ali također ni dragovoljno ih ne treba gledati u lice. Logika ovih političara djeluje konfuzno, a ipak konzekventno, svakako sve dok jedan kod drugog može računati s istom usmjerenošću koju sam donosi. Čisti političar izgleda da nešto hoće, jer drugi hoće, jer on misli da oni hoće i jer se orijentira prema onima koji sami ne znaju što hoće. Nitko u stvari neće, a svi hoće, jer svi misle da drugi hoće. Ono što pak čistog poltičara čini tako opsanim nije toliko to što on kao poslovan čovjek vuče uzde političkog i pušta da ga političko tjera ili pak kao brutalniji uzde previse zateže i sve upreže pod svoja kola. Smrtonosno je, da on sve i svakoga, dakle ljude i ideje, uvjerenja kao i načine držanja čini predmetom ne samo politike, nego njegove politike. Situacije i ljudi , datosti i zadatosti ne iskušavaju se više kao takvi, oni ne bivaju zadovoljeni u ozbiljnosti pravične procjene i u čestitosti jednog suda koji se trudi oko istine. Sve se i svatko ispituje samo još s obzirom na njegovo političko djelovanje sa kojim se mora računati i koje se može iskoristiti. Kad se poltika izdaje za apsolut ljudske stvarnosti, kada je sve politizirano i kada analitičko poltičko mišljenje Machiavellija skrene u bezobzirni makijavelizam koji bi htio prisiliti pravo i moral, istinu i ljubav, egzistenciju i transcedenciju, čovjeka i Boga da stoje na raspolaganju političkom totalitarizmu ili da budu od koristi, onda se sa političkim gubi oslonac za pravog političara, za kako ga Jaspers naziva, umnog državnika. Ako je čisti političar upravo zloupotrebom natpolitičkog za svrhu vlastite politike bilo da je riječ o palanačkoj bilo o svjetskoj politici diskreditirao ugled samog političkog i na taj način vlastoručno izazvao tri poznata i odrečna glavna držanja prema političkom: ja neću za volju moje čistoće sudjelovati u tijeku zla ili pak: hoću, stajalo to koliko mu drago, da budem u tijeku ili konačno: prkosim iz svoje nezavisnosti i propadam doduše besmisleno, a ipak unutarnje nezavisno to državnika odlikuje upravo smisao za natpolitičko, za običajnu ideju i spremnost ljudi na ŽRTVU. “Političko mišljenje koje se ograničava na svoju vlastitu zakonitost stvara bespomoćno u svakom jedno stanje koje dospijeva do krajnje granice. To tobože realističko mišljenje je prikrivanje u kojem biva zaboravljen sam čovjek ne drugačije, nego obratno od načina mišljenja koje u iluzijama zaboravlja realitet gole prirode čovjeka.” Pravi političar ne samo da više slut , on naprotiv zna da je etos pretpostavka za održanje čovječanstva na životu i u suprotnosti sa manipulacijama političkog, on se usmjerava na njega. On računa ne samo sa natpolitičkim praizvorom spremnosti na žrtvu u težnji za slobodom i pravednošću, on naprotiv računa na nju i uzima u obzir njene odlučujuće političke posljedice, a da je zbog toga ne čini sredstvom politike. Državnik, kao bitnost pravog političara, pazi na to da natpolitičko ostane nezavisno od politike, ali u napetosti prema njoj i da mu se ni politiziranjem ni pokušajem nasilnog realiziranja ne zadaje posljednji udarac. Istodobno on stražari nad tim, da uzimanjem u obzir nezavisnosti političkog od natpolitičkog spriječi izvjesno izrađanje politike u pogrešno apsolutiziranje politike i da se često kao vječno protuslovan tzv. prirodni zakon politike moć=nasilje prozre kao ideologija. Državniku je stalno pred očima, da se ne radi toliko o njegovoj vlastitoj glavi koliko osobno o glavi svih. Mogu ga ljudi pokornošću dovesti i u iskušenje, jer će on kako oni misle sve već učiniti ili pak zahvalnošću za to što on misli i djeluje za sve ili ga mogu razljutiti kad mu naprte njihovo vlastito nezadovoljstvo sobom i svijetom. Državnik, kako ga Jaspers ocrtava u svom opisu ideje umnog državnika, nije legendarni svirač iz Hamerlina, ne može se usporediti sa dvojnikom državnika, nego je Mojsije koji pokazuje put u pustinji. Državnik se nipošto ne vara o tome, da su um i protivum djelatni u svakom čovjeku, ali on ne može sebi izmisliti ljude, on se ne podvrgava kao čisti političar javnom mnijenju kao fiksnoj veličini koja se mora ispitati kroz moguće točna istraživanja, nego sam izaziva javno mnijenje, ali njime ne manipulira i ne oktroira ga. On pogađa pravi ton, nalazi pravu riječ, govori jezikom koji pronalazi bolji izraz unutarnjim motivima ljudi, nego govorancija koja ne otkriva skrivenu, ali prisutnu volju nego je koči. Pravi političar ne traži povjerenje, on ga pobuđuje. Zahtjev za povjerenjem koji političari često i rado podižu ne treba, da od državnika bude izgovoren, jer on za sebe stječe povjerenje. Upravo on zna da je “…poklanjanje povjerenja često ugodnost praznoslovlja koja svaljuje na sebe ono što bi trebala potresti i da znači htjeti mir u uvjerenju, da će vlada to već srediti.”, ali državnik nalazi i prema vani čak i naspram totalitarizma, a Jaspers to označava zapravo kao “…duhovno stanje koje danas neposredno predstoji.”, točan jezik, jedan jezik koji nije ni onaj predane diplomacije dobrih manira ni onaj jedne “političke moći” koja u sebi krije posljednji rizik, nego koji strpljivo i neprekidno, a da ne vraća milo za drago razobličuje laž, a da je ne naziva izričito lažju. Državnik zna, da je poltika stalno orijentirana prema dva pola, “prema mogućoj vlasti i slobodnoj suradnji”, prema vlasti koja odoljeva i slobodi koja sebe osvjedočuje, ali on zna da se politička moć ne vrši samo kao “moć kroz vlast”, a da izgradnja jedne zajednice u slobodi ne mora bez daljnjeg držati vlasti za “anomaliju protivnu politici.”. On poznaje “mračno veličanstvo vlasti”, ali također i blagu neodoljivost moći nenasilja. On zna o nesavršenosti čovjeka, zna poput Kanta da se iz tako krivog drveta ne može istesati ništa pravo, ali i sa Augustinom o “čudu”, da ljudi nisu samo organizirane bande razbojnika. Državnik je velik kada se u toj napetosti političkog samopotvrdivanja i slobode i iz odgovornosti pred umom ne potčinjava ni tzv. realitetima ni tzv idealitetima, nego čini ono “što je zauvijek voljan preuzeti na sebe.” |
OD CARLA SCHMITTA DO FRANJE TUĐMANA
- 11:27 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
U toliko razvikanom djelu Franje Tuđmana “Bespuća povijesne zbiljnosti” stoji: “A to se onda samo po sebi očituje osobito zamamljivom vrstom opravdavanja ratova, kako je to na početku tridesetih godina zaključio Carl Schmitt u svojoj raspravi o shvaćanju politike. On istodobno skreće pozornost i na to, jamačno na temelju povijesnih spoznaja, da takvi ratovi nužno poprimaju naročito okrutna i bezdušna obilježja. Baš zato što takav rat dobija oblik ‘konačno zadnjeg rata čovječanstva’ u njemu se neprijatelju oduzimaju sve moralne i bilo kakve vrednote srozavajući ga na neljudsku nakazu ‘koja se mora i konačno dotući’. Ova razmatranja što ih je C. Schmitt jedan od ‘najizvornijih sadašnjih političkih teoretičara i dijalektičara’ pisao dvadesetih i na početku tridesetih godina imaju potvrdu već u naslovu moje knjige “Rat protiv rata” što sam je pisao sredinom pedesetih godina vođen unutarnjom potrebom povijesnoga, filozofsko-etičkog, pravnog i vojno-teorijskog objašnjenja izvora i smisla narodnooslobodilačkog i revolucionarnog rata naspram rata uopće.” (F.Tuđman, navedeno djelo, str. 249) Pa tko je zapravo Carl Schmitt na čije se tumačenje ratova poziva Franjo Tuđman ? C. Schmitt je pravnik ili bolje rečeno pravni filozof i pravni sociolog. Kao takav on najprije razvija tendencije duhovne znanosti Wilhelma Dilheya i sociologije Maxa Webera. Schmitt upotrebljava ‘neutralnost’ Mexa Webera spram socijalnog kauzaliteta: “Malo je važno znati je li ovdje idealnost čiste pojmovnosti refleks sociološke stvarnosti ili možda socijalna stvarnost proistječe iz određenog načina mišljenja i sljedstveno iz djelovanja.” (Politische Theologie, Munchen Leipzig, 1934, str. 58) Zadatak sociologije ograničava se na to, da između raznih socijalnih i ideoloških obIika pronađe paralelnosti, analogije itd. Fundamenti Schmittovog ideološkog diskursa od samog početka stoje u svezi sa filozofijom života i filozofijom egzistencije, ali na jedan posve osoben način. Prije svege treba istaknuti, da Schmitt odbacuje svaku restauracionu ideologiju i u svezi sa tim u odnsou na ondašnje pomodno veličanje romantičara, on izbjegava A. Mullera. U svojoj raspravi “Politička romantika” on nastoji istaknuti ništetnost tog pravca. Romantika je tu samo srednja stepenica estetskog između moralizma 18. i ekonomizma 19. stoljeća (Des begriff des Politishen, Munchen-Leipzig 1934, str. 70). Ova polemika polazi od toga, da je ideološka bit romantike zastarjela i da je današnjici potrebna nova ideologija. Zato Schmitt otkriva “duhovno povijesni značaj” španjolskog ideologa prve polovine 19. stoljeća Donoza Cortesa Njegov značaj je u tome što je raskinuo sa restauracionom ideologijom, što je pojmio da više nema kraljeva i da stoga ne može biti legitimnosti u tradicionalnom smislu. Stoga valja protiv revolucionarnih sila zahtijevati diktaturu sans phrase (bez okolišavanja). Schmitt s odobravanjem navodi i Cortesov aforizam kako su vladajući slojevi “klasa koja diskutira”. Schmitt istovremeno razvija polemiku spram novokantovskog poimanja prava i novokantovske ideje normativnosti koja cijelu državu pretvara u mrežu praznih i formalnih odnosa i prema kojoj je država samo neka vrsta “točke odgovornosti”. Protiv novokantovstva u filozofiji prava on kaže: “Sve bitne predstave čovjekove duhovne afere su egzistencijalne, a ne normativne.” Novokantovstvo u filozofiji prava previđa “jednostavnu pravno-znanstvenu istinu da norme vrijede samo za normalne situacije i da je pretpostavljena normalnost situacije pozitivno-pravni sastavni dio njihovog važenja.” (“Positionen und Begriffe” Hamburg 1940., str. 24) U ovom se kod Schmitta sastoji kako daljnji razvoj koncepcije vlasti tako i Kritika Jelinekovog i Kelzenovog pojma “metajurističkog” pri čemu Schmitt kao problem shvaća u parvo ono što novokantovstvo ostavlja izvan pravne filozofije: naime, kakvom se silom pravo postavlja odnosno ukida. Novokantovsko odvajanje važenja ‘’smislenih tvorevina’’ od procesa njihovog socijalnoga nastanka potpuno je neodrživo, jer je njihovo važenje uvijek realno, socijalno uvjetovano važenje. Da je 2x2=4, to predstavlja istinu nezavisnu od svijesti, ali što se za neki prestup određuje 5 ili 10 godina zatvora ne zavisi od unutrašnjeg sadržaja jednog pravnog propisa, već od toga je li to odredila na ovaj ili onaj način politička instance, a njen karakter, sadržaj itd. određen je od samog početka političko-socijalnim brojnim faktorima. Ista razlika egzistira i prilikorn ukidanja važenja nekog propisa: u sektoru spoznaje treba dokazati nesaglasnast sa stvarnošću koje egzistira nezavisno od svijesti, a ovdje kao dokaz služi korektivni zakon, modificirajući propis itd. Međutim, kako novokantovci ‘važenje’ pravnih iskaza odvajaju od svake socijalnosti, oni u najboljern slučaju mogu dati imanentnu interpretacrju pravnih iskaza koji vrijede u datom trenutku, a nikada znanstveno objašnjenje njihovih sadržaja, njihovog porijekla i njihovog nestajanja. Već iz ovih metodoloških razloga Schmittov se interes usredotočuje na analizu izuzetnih pravnih stanja. U biti tih stanja nalazi se to da ‘’država ostaje, dok se parvo povlači’’. U pravnom smislu još uvijek postoji poredak, iako ne pravni poredak (Politischen Theologie, str. 181). U ispitivanju toga jedinstva on ide dalj od neonaktovaca: “Izuzetak je zanimljiviji od normalnog slučaja. U izuzetku snaga stvarnog života probija koru mehanizma ukočenog ponavljanja. Stoga Schmitt rezimira: “Suveren je onaj tko odlučuje o izuzetnom stanju.” (Ibid, str. 11 i 22) Dakle, Schmitt razvija jednu teoriju diktature koja izvire iz njegovog nepovjerenja spram vajmarskog sistema i krize liberalne ideologije, a u svezi sa time krize parlamentarnog sistema koja je tada nastajala. Schmitt kao što nam je poznato primio je u svoj sistem cijelu antidemokratsku polemiku 19. stoljeća kako bi pokazao nepomirljivu suprotnost liberalizma i demokracije i nužno prerastanje masovne demokracije u jednu diktaturu. Odatle interes, da se ispita i sociološki analizira parlamentarni siistem. On smatra kako je socijalna homogenost pretpostavka parlamentarizma: “Metoda obrazovanja volje putem jednostavne konstatacije većine ima smisla i podnošljiva je, ako se može pretpostaviti supstancijalna jedinstvenost cijelog naroda.” (Legalitat und Legitimitat , Munchen, 1932, str.31) Tako nešto naravno nikada nije postojalo, ali za njega ima važnost i smisao, da pokaže kako je nemoguć parlamentarizam Vajmarske republike i time dokaže neophodnost prelaska ka diktaturi vođe. Prema Schmittovom poimanju masovna demokracija razbija onu homogenu bazu bitnih jednakih interesa koji su npr. predstavljali fundament liberalnih ideja u engleskom parlarnentarizmu, Masovna demokracija je, dakle, prevladala tu idilu, Uticaj demokracije čisto je negativan stoga što izaziva krize. Današnja demokracija, kaže Schmitt, “…vodi najprije ka krizi same demokracije; jer se sa općom ljudskom jednakošću ne može rijesiti problem supstancijalne jednakosti i homogenosti koje su neophodne demokraciji. Ona dalje vodi krizi parlarentarizma koju treba dobro razlikovati od krize demokracije.” Pri tome, Schmitt ističe: “…da masovna i većinska demokracija nije u stanju realizirati nikakav državni oblik pa ni demokratsku državu (Die geistesgeschichliche Lage des heutigen Parlamentarismus, 2 Aufl.Leipzig 1926., str.71f} i usljed demokratskih masovnih partija sama demokracija se pretvara u puki privid. Odatle je jedini zadatak parlamenta sačuvati besmisleni status quo. Dakle, prema njemu parlament postaje pozornica pluralističke podjele organiziranih socijalnih sila.” (Positioneii und Begriffe, str. 156). Međutim, to isto tako znači raspadanje države. Ovo stanje raspadanja, ova parlamentarna kriza iz sebe same rađa nužnost izuzetnog stanja, diktaturu predsjednika Reicha. Uostalom, posthitlerovska Schmittova poIitička djelatnost uglavnom se usmjeravala na to pitanje, na opravdanje neophoilnosti diktature predsjednika Reiciha. Odatle se iz cijele ove polemike nalazi kao pozitivno jezgro pravne Schmittove sociologje svođenje svih političkih ii stoga pravnih i državnih odnosa na sferu prijatelj-neprijatelj. lz ove osnovne sheme odstranjena je svaka racionalnost i sa njom svaki konkretni sadržaj. Schmitt kaže: “…nikakav program, nikakav ideal ili norma, nikakva svrhovitost ne daje parvo na raspolaganje fizičkim životom drugih ljudi. Rat, spremnost na smrt ljudi koji se bore, fizičko ubijanje drugih ljudi koji se nalaze na strani neprijatelja, sve to nema nikakav normativan, već samo egzistencijalan smisao i to u realnosti jedne situacije stvarne borbe protiv stvarnog neprijatelja, a ne u bilo kakvim idealima, programima i normama. Postoji li stvarni neprijatelj, onda ima smisla, ali samo političkog smisla da se u slučaju potrebe od njega fizički brani i bori protiv njega.” (Der Begriff des politischen, str. 37) Iz takvih misli slijedi i bit politike “Političko mišljenje i politički instinct potvrđuju se teoretki i praktično u sposobnosti, da se razlikuje prijatelj od neprijatelja.” (ibid str.38, 54) Upravo u ovom anagonističkom paru prijatelj-neprijatelj pretendira se na rješenje svih problema socijalnog života koje se pretenzije pokazuju krajnje efikasnima u period fasiziranja njemačke ideologije, kao metodološki, apstraktni kvaziznanstveni uvod u rasni antagonizam koji su konstruirali Hitleri i Rosenberg. Ovu osnovu politike i države objašnjava Schmitt destrira liberalizam i to sistematski. U ovoj tendenciji vidi on neprijateljstvo spram “snažne Njemačke”. Degradacija snažne Njemačke je u nastajanju konstitucionalizma, u putu ka parlkamentarimu. Tako se iz njegove analize krize parlamentarizma, iz koncepcije prijatelj-neprijatelj, iz kritike liberalizma i demokracije dospijeva do stave, da fašizam ne proturječi demokraciji. Još prije osvanja vlasti od strane Hitlera, on odušeljeno govori o talijanskom fašizmu “…kao herojskom pokušaju, da se održi provede dostojanstvo države i nacionalnog jedinstva nasuprot pluralizmu ekonomskih interesa.” (Positionen und Begrieff str.110). Isto tako on prije Hitlera ističe, da se “…snažniji mit nalazi u nacionalnom momentu i da u odnosu na njega socijalizam posjeduje samo inferiornu mitologiju.” (Die Geistesgeschichliche, str.88) Nije čudno, da je Schmitt polazeći od ovih pretpostavki postao oduševljeni Hitlerov privrženik. Tako poslije uništenja pristalica “druge revolucije” 1934. piše članak pod naslovom “Fűhrer štiti pravo”. On tu brani najdrastičniju formu fašističke pravne proizvoljnosti I odlučno se zalaže za poimanje, da jedino Fűhrer ima parvo razlikovati prijatelja od neprijatelja”, Fűhrer shvaća ozbiljno upozorenja njemačke povijesti. To mu daje parvo i snagu, da zasnuje novu državu i novi poredak. Fűhrer štiti parvo od najgore zloupotrebe, ako on u trenutku opasnosti, pomoću svoga firerstva, kao vrhovni sudac, stvara neposredno pravo. Iz firerstva proistječe sudstvo. Tko želi razdvojiti te dvije stvari nastoji srušiti državu pomoću pravosuđa. Sadržaj i obujam jednog prestupa određuje sam Fűhrer. (Ibid. 200) Poslije ovog izlaganja ne iznenaduje što Schmitt za Hitlerovog doba preuzima stari motiv antidemokratske publicistike predratnog vremena, ideološku nadmoćnost Njemačke pred drugim državama. Schmitt od tada filozofski obrazlaže Hitlerovu državu na slijedeći način: “U ratu se nalazi bit stvari. Iz prirode totalnog rata određuje se priroda i oblik totalne države, ali totalni rat dobiva smisao od totalnog neprijatelja.” (Ibid. str. 236) Dakle Schmitt podržava Hitlerovu diktaturu i postaje njegov pravni ideolog. On se bori protiv univerzalističkih pretenzija Društva naroda i nasuprot tome zagovara primjenu Monroove doctrine na Njemačku i na njene interesne sfere i ova teorija počiva na dogmi o ‘’carstvu’’: “Carstva u ovom smislu predstavljaju vodeće sile čija politička ideja zrači u određenom velikom području i koja za to veliko područje načelo isključuje intervenciju sila iz stranih područja.” (Positionene, str.303) Sa takvom podjelom svijeta nastalo bi prema njemu stanje, novo i više stanje internacionalnog medunarodnog prava, stanje u kojem ne bi bilo kao ranije država, nego samo “carstva”. Ono nšto iz toga proizilazi, Schmitt izlaže u članku “Teško neutralnima” gdje se izlaže koncepcija o velikom području koje predstvalja uništenje neutralnosti . Nakon Drugog svjetskog rata Carl Schmitt je tražio i dobio amnestiju i ne samo to: on je bio tada na putu da se uzdigne do teoretičara prava ‘američkog stoljeća’, dao je najbolju definiciju principa vanjske politike SAD – CUIUS ECONOMIA, EIUS REGIO ( čija ekonomija, njegova vlast). Ova formulacija ne predstavlja slučajno suvremenu verziju augsburskog vjerskoga mira - CUIUS REGIO, EUIS RELIGIO (čija vlast, njegova religija) i u jednoj i u drugoj formulaciji ističu se čisti odnosi vlasti kao apsolutne odredbe. |
POLITIKA MIRA SVETOG AUGUSTINA
- 09:43 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
 slika: internet Ne možemo iznijeti na vidjelo sve ono što bi se, s obzirom na Augustinovo poimanje mira, moglo izreći. Čitav corpus augustinianum sadržava više od 2000 mjesta koja govore o miru. Možda stoga ni jedan drugi pojam ne povezuje u cjelinu njegove misli kako to čini upravo pojam »mir«. Zato se Augustin jednostavno i naziva »učiteljem mira«, ductor pacis. Svaki dijalog koji je Augustin za života vodio trebao je doprinijeti njegovoj dodrini pacis. Kao što je poznato, upravo je Augustin branio ontološku ideju mira protiv manihejaca, zagovarao je Crkveni mir protiv donatista. U raspravi sa poganima uveo je važnu distinkciju između pax civitatis Dei i pax civitalis terenac i tako započeo razmišljanje o politici mira drugačije, nego što je to bio slučaj kod poganskih mislilaca. Mir je, dakle, za Augustina sudbonosni zadatak. Nije stoga ni slučajno, da je Crkva u kojoj je on kao biskup imao svoje sjedište nosila ime Basilica pacis. a) »Dobro je mira« - zim riječima započinje Augustin svoja razmišljanja o miru u svom De civifate Dei - »toliko da u sferi zemaljskog i prolaznog nema ničega o čemu bi se radije slušalo, ničega prema čemu se ne bi strastveno žudjelo, i konačno, ništa boljega što bi bilo moguće pronaći«. Isto tako kaže Augustin: »kako ne postoji nitko koga ne bi obuzimala radost, tako isto ne postoji nitko tko ne bi čeznuo da postigne mir«. Ovim Augustin ističe iskustvo koje stoji u fundamentu njegove antropologije, naime, iskustvo da ne posloji nitko tko se barem verbalno ne bi izjasnio za mir. Mir je opće poznata vrijednost i to subjektivno, ako čovjek čezne za njim i objektivno, ako je on pretpostavka humanih vrijednosti. Sam čovjek u svojoj konkretnoj faktičnosti sposoban je ostvariti mir, iako je čovjek nemirno, nezadovoljno biće, biće puno konflikata i paradoksa. Augustinove »Ispovijesti« kao »manifest unutarnjega svijeta« daju dubok uvid u povijest čovjekovog srca. Ljudska je povijest kozmička drama koja se odigrava između čovjeka i Boga. Bog nas je, parafrazirajući Augustina, za sebe stvorio i nemirno je naše srce dok ne pronađe mir u Njemu. Sa pravom je ta rečenica Augustina postala slavna, jer za Augustina upravo je pokretani životni nemir nezasitna težnja za mirom. Zato se njegovi antropologijski elementi odslikavaju i u socijalnom životu. Posebno je Augustinov učenik Posidije u prvom životopisu svog učitelja opisao Augustinovu brigu o socijalnom miru, zamjećujući njegovo stalno zanimanje za nj i unatoč čovjekovom nemiru, mir je u Augustmovim promišljanjima prisutan kao iskonska svrha života. Čak i divlji polučovjek Cacus ne krade, ne ubija i ne proždire, da bi stvarao nemir, nego da bi zasitio svoje nagone, da postigne »pax suae vitae ac salutis«. Sve su težnje čovjekove, dakle, za Augustina, usmjerene prema miru. To je usmjeravanje za Augustina inicirano već u samom stvaranju. Tu je i bit univerzalno ontopolitičkog itinerarija čovjeka prema miru. Bog je kao najmudriji Stvoritelj u čovjeku usadio težnju za »vremenskim mirom«, onakvim »kakav i odgovara njegovom smrtnom životu«. Sve je to čovjeku dato pod kondicijama »da samo onaj koji se pravilno posluži prolaznim dobrima, zadobije više dobra, mir besmrtnosti i k tome odgovarajuće blaženstvo i čast u vječnom životu. Stvaranjem iniciran kozmički mir proživljava u čovjeku svoje produbljenje upravo kao nemir. Augustin donosi čitav slijed iskaza koji trebaju privući univerzalni karakter tog iskustva u tzv. »listi mira«. b) Mir se, prema »listi mira«, očituje kao stanje unutarnje i vanjske ravnoteže usređenom skladu. Počevši od »mira tijela« Augustinova se misao uspinje sve do općeg određenja »mira svih stvari« u Bogu. Tako je mir temperature (tjelesni mir), reguies (mir bezrazumske duše), cansensio (mir razumske duše), vila et salus (mir između tijela i duše), obcdiemia (mir između čovjeka i Boga), concordia (mir ljudi, kuće i države), societas (mir nebeske države), tranquelUas (mir za sve stvari). Bitno je uočiti, da se prvih pet značajki mira odnose na razinu mira koji je svojstven pojedinim bićima. Ostale se pak značajke odnose na razinu ljudske socijalnosti. Uočljiv je također i svima zajednički element reda. Osam puta zaredana riječ ordinata penje se do opisa eshatološke punine mira, smirenja u Bogu i prelazi u definiciju tranguilitas ordinis. Dakle - istina je, da Bog kao izvor mira i na zemaljskom području djeluje mirotvorno. c) Na ontologijskoj je pozadini reda Augustin predstavio i čovjekovu težnju za socijalnim mirom. Mir je, socijalno gledajući, sposobnost ljudi da žive zajedno. Tvorevina zajedništva, država o kojoj se govori u »listi mira« osigurava, dakle, socijalni mir. Ako se, dakle, država koja je res publica est res paptili, a narod savez ljudi koji je nastao slaganjem prava i zajedničkom koristi, tada je država doista stvar naroda. Međutim, tamo gdje ne postoji »pravo« nema ni »pravednosti«, a gdje nema »pravednosti« nema ni države. Ako se narod definira kao »po zajedničkoj procjeni stvari ostvareno jedinstvo umskog mnoštva, tada »po procjeni nekog naroda zavisi koje su to stvari koje taj narod cijeni«. U slučaju civitas terenae to treba biti ovozemaljski mir koji građane zemlje, na temelju bogomdane volje za mir, okuplja u zajedništvo. Mir je upravo u tom smislu socijalno dobro i univerzalno cijenjena vrednota. Na Augustinova se eshatološka razmišljanja o miru osvrnuo npr. D. Sternberger u svojoj “Drei Wurzel der Politik”, naglašavajući apsolutno nepolitički karakter Augustinove kršćanske politike. Kršćanska je politika, smatra Sternberger, prije svega Augustinova politika, utopijska, čak antipolitička zbog toga što je eshatologična. Rudimenti su pak eshatologije teror i ahumanost. Odatle se i postavlja pitanje nije li Augustinova politika zaista apolitična, čak nehumana? Dakako da utopijska dimenzija politike podliježe opasnosti od zloupotrebe. Ondje gdje ona iz svog vidokruga izostavi realnost čovjeka kao Božjeg stvorenja i postane određena za mir tamo se izlaže i opasnosti ahumanosti. Prema Augustinovom poimanju, ostaju neodržive zablude puka utopija mira kao i »rasprava« savršenog ovozemaljskog mira. Stoga istraživanje ovostrane mogućnosti mira mora poći od pitanja koje je sam Augustin formulirao kao pitanje Qualis pax? (Kakav mir?) i u tome se i sastoji bit Augustinove kritike politike Rimskog carstva. Prema rimskom shvaćanju, mir nije kako je poznato, pojmljen kao vrijednost u sebi. U njemu se samo tražio ratni cilj i ostvarenje. Za Rimljane je relacija pax belum nužno vodila k opravdanju rata upravo radi »mira«. U tom se kontekstu i udomaćio i onaj često ponavljani aksiom koji se pripisuje rimskom piscu Vegetiusu: Si vis pacem, para belluin (Želiš li mir, naoružaj se za rat). U svojim političkim konzekvencijama Augustinov pojam nije ni u kom slučaju vezan za taj aksiom. d) Augustinova se mirovno-politička strategija oslanja na dvije riječi: sloga i pravednost. Sloga (concordia) već prema »listi mira« strukturira univerzalnost socijalne dinamike počevši o pax hominum sve do concordissima societas. Augustin nadasve pokazuje veliko razumijevanje za mirotvornu ulogu sloge svugdje gdje izlaže socijalni značaj mira. Bez sloge, bez concordia, čak i etimološki, bez harmonije ljudskih srdaca nema istinskog mira. Mir je u svojoj biti i djelo pravednosti. Nema mira bez pravediiosti i pravednosti bez mira. Mir je. prema Augustinu, plod Pravednosti, plod ispunjenog smirenja, a stoji pod sudom Stvoriteijevini. Više puta Augustin upozorava na to, da se baš u Svetom pismu pax i iusitia nadopunjuju i da se često izgovaraju u jednom dahu. Zato Augustin kaže: »Sasvim bi se uopćeno moglo izreći da državi bezbožnika, onih koji Boga ne priznaju i ne slušaju, koji njega nemaju za gospodara, njemu samome ne žrtvuju radi toga im ne vlada duša nad tijelom i razum nad strastima, upravo manjka istinska pravednost.« e) Neposredna mirovno-politička strategija, prema Augustinovom mišljenju, dostiže vrhunac u ljubavi, istinska je pravednost djelo ljubavi. Tako je i mir djelo ljubavi. Ljubav je put mira. Ona je, naime, pokretačka snaga sa kojom se čovjek približuje božanstvu - sreći. Stoga ljubav posjeduje socio-politički, kozmički zadatak, a znači da se prema istini živi pravedno: u! inhaerentes veritati iuste vivamus. |
FAŠIZAM I ISTREBLJENJE ŽIDOVA - POZADINA JEDNE IDEOLOŠKE PRAKSE
- 13:02 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
“Und wer dir immer in Auge schaut, er wird es nicht im bochsten Rauch vergessen Dass dir der Dunke Jod zur Seite steht.” Tragom Gramscija, Al-thusera i Lacana polazi i grupa Projekt Ideologie-Theorie (PIT) nastala oko revije »Das Argument« 1977. godine, okupljena oko W, F. Hauga. Poslije široke diskusije o fašizmu, krajem ’60.-ih i početkom ’70.-ih godina, PIT je započeo teorijsku analizu iznova. Pošao je od već više puta uočene činjenice, da fašizam nije zaokružena ideologija u klasičnom smislu, da ne daje dovršenu sliku svijeta, Weltan-schauung, već ostaje zbrka heterogenih elemenata. Zaključak koji su iz toga izvukli bio je suprotan Adornovom, naime, da u fašizmu nije uopće riječ o ideologiji, već samo o vlasti koja se temelji na prijetnji. Zaključili su kako je fašizam ideologija par ex-ellence, ideologija u laboratorijski čistom obliku koja se više uopće ne trudi oko argumentacije, već za svoju najvišu vrijednost proglašava samo još podređenost, dobrovoljnu pokornost kao takvu - Fűhrer befiehl, wirfolgen. Nije se trebalo podređivati zbog više ili manje opravdanih razloga, koristi, trenutno teške situacije itd., već principijelno, uopće, jer je već sama podređenost vrijednost i Fűhrer je Fűhrer samo zato što se u najvećoj mjeri podređuje »višoj dužnosti«. Fűhrer, domovina, dužnost itd. kojima se treba podrediti ostaju potpuno prazni entiteti koji se u različitim situacijama mogu ispuniti sasvim proizvoljnim sadržajem. Ovo elementarno podređivanje u fašizmu nadalje iskazuje se u svojim masovnim ritualima, u cijelom nizu simboličnih elemenata, kojima pokušava majstorski obilježiti sve svakodnevne poslove, običaje, tradiciju itd. Moć fašističke ideologije ne ogleda se samo u ritualizaciji života kao praktičnom zarobljavanju individua, gdje otpada racionalno uvjeravanje i potreba za »sistemom ideja« - izvor te ideološke moći nalazi se u performativnom karakteru ideološkog načina govora, a on se sastoji od izjava koje na prvi pogled izgledaju kao objektivne, a u stvarnosti same proizvode svoju referenciju, odnose se na same sebe. Ovaj diskurzivni postupak, performativni čin, proizvodi temeljnu vrlo jednostavnu trajnu strukturu fašističkoa diskursa: Volkgegenvolk - Fűhrer, za koju se može prikačiti empirijsko šarenilo najrazličitijih sadržaja. Konstituiranje naroda kao zatvorene homogene cjeline, podređivanjem vođi, zahtijeva isključivanje židovskog elementa kao »antinaroda«. Manevar isključivanja židovstva obavlja istovremeno više funkcija: premješta klasni konflikt u borbu »nas«, protiv tuđinskih i heterogenih Židova, izbacuje konflikt iz zatvorene zajednice, suprotstavlja autarhiju kozmopolitskim elementima. Židov je istodobno i nevjerojatno zgušnjavanje klasne borbe, njeno kondenziranje u jednoj figuri, jer istodobno oličava vlasnika, bogataša, bankara, intelektualca i sa druge strane smrdljivca, prljavštinu, infektivnu bolest, ukratko »niže slojeve« - on je istovremeno predstavnik kapitala par excellence i predstavnik »boljševičke zavjere«, međunarodnog radničkog pokreta; kao takav on u svojim rukama trajno drži sve konce vlasti, posjeduje tajno znanje i polako ovladava nama iza naših leđa - ukratko pravi negativ Fűhrer, a njegova druga slika i sjenka koju Fűhrer mora sve vrijeme proganjati i uništavati, ako želi biti Fűhrer - proces koji se ne može zaustaviti i koji ima srahovite realne posljedice. Prvi korak, dakle, mora biti posvećen isticanju osobenosti genocida i osobenosti modernog antisemitizma. Za genocid je karakterističan razmjerno mali udio emocija i neposredne mržnje (nasuprot programima, npr.), ali zato je bila na djelu samorazurnljivost ideološke misije i što je najvažnije - genocid očito nije bio funkcionalan, kako kaže Moishe Postone u svom “Antisemitismus und Nationalisozialismus”. Istrebljenje Židova nije bilo sredstvo nekog drugog cilja. Oni nisu uništavani iz vojnih razloga, da bi se nasilno zauzela zemlja, također ni zbog toga da bi se zbrisao onaj dio stanovništva oko kojeg bi se najlakše mogao kristalizirati otpor, da bi se njihovim potčinjavanjem mogao više eksploatirati preostali dio. Isto tako, nije postojao ni neki »krajnji« cilj. Istrebljenje Židova ne samo da je moralo biti potpuno, nego je i samo sebi bilo cilj - istrebljenje radi istrebljenja - cilj koji je zahtijevao apsolutni prioritet. Istrebljenje europskog židovstva jest, naravno, povezano s antisemitizmom. Osobenost ovog prvog tiče se i ovog drugog. Osim toga, moderni antisemitizam mora se, u odnosu na nacizam, shvatiti kao pokret, pokret koji u jeziku svog vlastitog samorazumijevanja predstavlja revolt. Moderni antisemitizam, koji se ne smije brkati sa svakodnevnim antijudaističkim predrasudama, predstavlja ideologiju, oblik mišljenja koji se u Europi pojavio potkraj 19. stoljeća. Njegova pojava pretpostavlja stoljećima stare oblike antisemitizma. Antisemitizam je oduvijek bio integralni dio kršćansko-zapadne civilizacije. Svi oblici antisemitizma zajedno čine jednu predodžbu o židovskoj moći, moći da se ubije Bog, moći da se savlada kuga ili da se stvori kapitalizam i socijalizam. Drugim riječima: mišljenje je manihejske; u njemu Židovi igraju ulogu djece grijeha. Nacisti su izgubili rat protiv Sovjetskog Saveza, Amerike i Velike Britanije. Međutim, oni su dobili svoj rat, svoju »revoluciju« protiv europskog židovstva. Oni nisu ubili samo šest milijuna djece, žena i ljudi. Oni su uspjeli razoriti jednu kulturu, jednu vrlo staru kulturu, kulturu europskih Židova. To je to! tekst su iz moje još neobjavljene knjige "KOZMOLOŠKA DOMIŠLJANJA" koja izlazi sredinom studenog 2018. |
MOJI TEKSTOVI IZ 1994. GODINE
- 11:50 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
     DA LI SU BOŠNJACI DUHOVNO PALI U NOVIM EUROPSKIM PRILIKAMA? Na ovo pitanje nije lagano odgovoriti i čini mi se unekoliko lažnim pitanjem, jer isto toliko koliko je moguće govoriti o duhovnom "padu" bosankih muslimana u novim europskim prilikama kroz 18. i 19. stoljeće do danas isto toliko argumenata ima da dokazujemo, da do tog "pada" nikada nije niti došlo, nego da je Bosna, duhovno i kulturno, sa novim prilikama bila prisiljena iznaći nove forme svog intelektualnog i duhovnog stvaralaštva koji je sada odgovarao novom socijalnom i političkom poretku u kojem naši Bošnjaci nisu svagda najbolje prolazili. Padom Bosne pod osmansku upravu tijekom 15. i 16. stoljeća učinjene su znatne promjene u socijalnom, kulturnom i privrednom životu Bosanske Zemlje. Sa svojom upravom Osmanlije su donijele svoje državno uređenje, svoje društveno uređenje, islamsku vjeru i islamsku kulturu i civilizaciju. Pod utjecajem razno raznijeh faktora najveći dio autohtonog bosanskog stanovništva u Bosni, u prvom redu pripadnici stare bosanske crkve koji su se nazivali krstjani ili bolje poznati kao bogumili ili patareni, prihvatio je Islam i uključio se u novo političko uređenje, ali je svagda pri tome ljubomorno čuvao svoj jezik, svoju kulturu i narodne običaje kao i mnoge druge atribute svoje bosanske tradicije i narodnosti. Uklapanje Bosne u jedinstveno Osmansko carstvo u kojem je ona unekoliko postala sponom Istoka i Zapada stvoreni su mnogi uvjeti za razvoj bosanskih zemalja, naročito gradova, gradske privrede i gradskog stanovništva u kojem carstvu se svi ovi momenti razvijaju pod uticajem islamske kulture i civilizacije tako da se stvaraju mnogobrojne vakufske ustanove vjerskog i prosvjetnog karaktera, pa onda socijalnog i humanitarnog karaktera kao i sanitarno utilitarnog. Jer konačan cilj te uprave i jest bio, kako to i Nizami Al-Mulk piše u 11. stoljeću kao veliki turski vezir, stvaranje i održavanje povoljnih uvjeta da narod pozivi u blagostanju pod sjenom careve pravičnosti. U svojoj "Carevoj čitanci", koja bijaše napravljena kao savjetnik u upravljanju državom samom sultanu Malek Šahu, Nizam Al-Mulk piše: „Further he wil! bring to pass that vvhich concerns the advance of civilization, such as constructing underground channels, digging main channels, building bridges across great vvaters, rehabilitating villages and farms, raising fortifications, building new tovvns, and erecting lofty buildings and magnificent dvvellings; he will have inns built on the highways and schools for those who seek knovvledge; for vvhich things he will be renowned for ever; he will gather the fruit of his good works in the next world and blessing will be shovvered upon him.“ (The Book of Government or Rules for Kings, str. 10). Dakle, u ovim uvjetima izuzetno privrednog napretka razvijeni su u Bosni mnogi srednjovjekovni gradovi i trgovi, a utemeljeni su i neki potpuno novi gradovi koji su značili znatan korak naprijed u odnosu na ranije zatečeno stanje. Privredni napredak zemlje, osobito trgovine, stvarao je kod građanskog staleža nove duhovne uvjete za bogat kulturniji život. U skladu sa time. porasle su i duhovne potrebe stanovništva što je značilo širenje pismenosti i znanstvenih i literarnih interesa. Bošnjaci kao i svi drugi narodi su ušli u krug sveobuhvatne islamske kulture i civilizacije koja im je otvarala sve mogućnosti da izraze svoju znanstvenu esencijalnoj i ostalu svoju javnu djelatnost u okvirima islamske kulture. Zato se šira pismenost i obrazovanost kao djelatnost među Bošnjacima razvila u okvirima nove sveobuhvatne islamske kulture i to na raznim islamskim jezicima: arapski je bio jezik znanosti, prava i teologije, turskom, koji je bi jezik administracije i profane knjizevnosti i perzijskom jeziku koji je bio jezik poezije. Ove okolnosti, u izvjesnom su smislu, pokidale prijašnji kontinuitet u Bosni započetog književnog rada na narodnom jeziku. Zato se stvaralaštvo u tomvidu svelo na usmenu književnost narodnih junačkih lirskih pjesama i balada koje svjedoče o stvaralačkim sklonostima i duhovnim sposobnostima naroda i upravo je velika šteta da je taj razvoj o kojem govorimo bio upućen u drugom pravcu suprotnom našem narodnom duhu i duševnosti. Uostalom postojanje takozvane alhamijado literature gdje je riječ o bosanskom jeziku na kojem nastaje znatna literatura pisana arapskim pismom, a na domaćem jeziku jedan je pokušaj, da se ove stvaralačke duhovne i duševne sposobnosti našeg naroda primjereno izraze na način, da se u niti jednom momentu ne izgubi narodna i nacionalna esenciji. Islamizacija u Bosni i islamska akulturacija Bosne vjerojatno je najznačajniji fenomen ovog vremena. Ovaj proces nije bio lagaan i bio je vezan, kako već rekosmo sa nastankom gradova orijentalnog tipa. Nastanak gradova kao i privrede i zanatstva kao i trgovine unekoliko je koincidirao s ulaskom Bosne u strukturu i odnose Osmanskog carstva kao svjetske i mediteranske sile. Islamiizaciia Bosne, međutim, nosila je veoma važne efekte. Kao najvažniji efekt široke islamizacije javlja se širenje pismenosti i šire obrazovanosti unekoliko neusporedivo sa prijašnjim stanjem. Dolazi do stvaranja i raznih književnih vrsta na orijentalnim i na bosanskom jeziku, a kasnije i na latinskorn, osnivaju se temeljne vjerske škole, mekbi, gdje djeca uče osnove arapske pismenosti i upoznavaju fundamente islamske vjere, nastaju brojne medrese, vjerske škole od kojih neke bile na najvišem nivou, osnivaju se biblioteke, a Gazi Husrev begova kao najveća i najznačajnija. Slučaj je htio, da mi baš ovih dana obilježavamo 470 godina kontinuiranog rada Gazi Husrev-begove medrese pa onda možemo samo zamisliti koliko je generacija školovanih ljudi iznijela ova škola kao i uz biblioteke kao izvore znanja nastaju i prepisivačke radionice koje šire rijetku knjigu, mladi ljudi odlaze u škole u sve centre tadašnjeg carstva, a to znači cijelog islamskog svijeta, da uče tada važne jezike itd. Tako nakon što je nastala i stabilizirala se vlast Osmanlija u Bosni i nakon što je došlo do ubrzanog procesa islamske akulturacije u Bosni nastao je bogat i raznovrsan duhovni i kulturni život u kojem se novo literarno istraživanje snažno razvija i obogaćuje ukupnu kulturu zemlje i njena stanovništva. Međutim, 18. i 19. Stoljeće je nosilo nove momente te zahvaljuiući unutrašnjim slabostima Carstva, dolazi do novih historijskih okolnosti koje su za Bosnu značile jačanje autonomaskog pokreta sa tendencijama osamostaljivanja u odnosu na Istambulski centar, ali zgodama Europe koja nikada ne bijaše dovoljno mirna, a oslabljenim Otomanskim carstvom iznutra, dolazi do aneksije Bosne od strane Austrougarske, koja je značila barem ovih nekoliko momenata: nova austrijska vlast bijaše toliko brutalna, da ne bijaše stabla u Bosni na kojem nije visio neki naš Bošnjak kao što je poznat primjer vješanja naših ljudi od Banja Luke do Saraieva pa onda vjersko odvajanje Bosne u odnosu na istočnu maticu tako da se od onda za Bosnu i Sarajevo stalo govoriti kako su najistočnija točka zapadnog kulturnog kruga ili najzapadniji rukavac istočne, orijentalne matice, dalje, ukidanje vjerskih škola na arapskom jeziku tako, da unekoliko dobismo generacije neškolovanog i neobrazovanog stanovništva, koje se moralo snalaziti u novim političkim i socijalnim uvjetima i konačno enorman egzodus naših Ijudi, prebjega, prema ostacima Oto-manskog carstva i Turske. S obzirom na fakat, da je duhovna i znanstvena djelatnost ljudi unekoliko samostalna u odnosu na socijalno-političke momente jednog društva to se ne bi moglo riješiti sa potpunom preciznošću, da u tom pogledu dolazi do „pada“ među bosanskim muslimanima, nego duhovno-duševne karakteristike naroda ostaju svagda sačuvane na način, da dobivaju nove, drugačije forme primjerene novom socijalnom, privrednom i političkom poretku. Tako, na primjer, nije za čuditi da u Kraljevini Jugoslaviji djeluje jaka jugoslavenski orijentirana muslimanska politička stranka, koja s obzirom na političke prilike Kraljevine, artikulira na novi način narodna i nacionalna stremljenja. Pa ipak život Bošnjaka u Jugoslaviji, bez obzira da li govorili o Kraljevini ili o drugoj Jugoslaviji, nipošto ne bijaše lagan, a ja ću ovom prilikom uzeti Trebinje kao primjer: Trebinje je, sa najnovijim ratom na Balkanu, postalo jedno od takozvanih prognanih gradova. Početkom dvadesetog stoljeća većinu stanovništva Trebinja čine Bošnjaci. Ovaj se odnos održao usprkos dva svjetska rata, migracijama i žrtvama do početka '60.-ih godina kada prosrpska komunistička vlast provodi lagano posrbljavanje Trebinja do katastrofalnih omjera kojeg je ovaj grad imao pred posljednju srpsko-crnogorsku agresiju. Trebinjski Bošnjaci voljeli su svoj grad, iako je južna Hercegovina sa zapadnom Hercegovinom i Dalmacijom predstavljala glavno emigraciono područje u bivšoj Jugoslaviji, mali je broj Bošnjaka iz Trebinja krenuo trbuhom za kruhom, a i oni malobrojni koji su se odlučili za pečalbu uglavnom su se vraćali u svoj grad. Prije posljednje srpsko-crnogorske agresije Trebinje je imalo 11 džamija, u Rasovcu, Lastvi, Gračarevu, Zupi, Skočigrmu, Mostacima, Zasadu, Pridvorcima, Kotezima te dvije najpoznatiie u Starom Gradu, Osman-pašina i Careva džamija. Na džamiji u Mostačima stari neimari su ostavili mogućnost, da se minaret dogradi, što su Bošnjaci ovog kraja uradili neposredno pred agresiju, ali na žalost ezan nikada nije proučen, jer je bio zabranjen od strane susjeda pravoslavaca. U Gorici pored Trebinja nekada se nalazio mekteb koji je svojevremeno vjerojatno imao i džematske prostorije, ali od strane vlasti nakon Drugog svjetskog rata pretvoren je u trgovinu i nikada nije vraćen u vakufski posjed. Džamija u Kotezima je spadala u red najstarijih džamija u Bosni i Hercegovini i bila je kao takva svrstana u spomenike kulture te pod navodnom zaštitom bivše države. U stvari, bila je pred obrušavanjem i zarasla u raslinje. Džamija u Kotezima nije bila u funkciji od Drugog svjetskog rata zbog iščezavanja Bošnjaka iz tog kraja. Inače sve džamije imale su gasulhane osim glavne Osman-pašine. Osman-pašina džamija bila je pravi alem neimarenja tako da je njen neimar Osman-paša Resulbegović osuđen na smrt vješanjem, jer se usudio graditi veću i ljepšu džamiju od stotinjak metara udaljene Careve. Kuriozitet je da trebinjsko naselje Hrupjeva nije imalo džamije, mada su brojne i ugledne Bošnjačke porodice naseljavale taj kraj. Mnogim Trebinjcima je možda nepoznata činjenica, da je na prostoru sadašnjeg hotela Leotar postojala džamija. Srušena je u periodu između dva svjetska rata kada je četa crnogorskih razbojnika upala u Trebinje i za vrijeme džume namaza na brutalan način ubila oko 400 do 500 Bošnjaka, a džamiju do temelja srušila i zapalila. Pobijeni su ukopani pored ruševina te džamije, a kako su na džumi namazu bili prisutni svi odrasli muškarci i njihovi sinovi nekoliko familija je ostalo bez muških potomaka i ta prezimena su se potpuno ugasila. Na ruševinama te džamije i na mezarlucima pored nje nakon Drugog svjetskog rata sagrađen je hotel Leotar, da se neko ne bi dosjetio pa opet sagradio džamiju na istom mjestu. Danas je Trebinje puno stanovnika koji mu nikada nisu pripadali i koje Trebinje ne zaslužuje. Džamije sve do jedne porušene, begova kuća zapaljena, a pet do šest tisuća njegovih stvarnih stanovnika je u muhadžirluku na svim kontinentima. Konačno, ja bih postavio pi tanje kako je uopće moguće duhovno, filozofski i znanstveno živjeti kako se to od Bošnjaka i očekuje u ovakvim i sličnim socijalnim i političkim prilikama i da li je uopće, s obzirom na fakte koje sam ovdje spomenuo, moguće govoriti o nekakvom povijesno-kulturnom ili duhovnom "padu" bosanskih muslimana? Možemo govoriti sasvim suprotno, možemo govoriti samo o duhovnom usponu naših bosanskih muslimana koji su se u tim teškim i bremenitim vremenima nosili duhovno-kulturno sa nedaćama balkanskog prostora vjerujući, da će sam dragi Allah providjeti sa njima i njihovoj djeci i napokon osigurati čovjeka dostojan život. Da li su Bošnjaci pali u novim europskim prilikama, BISER, br.1 , juni 2007 Melbourne IZ POVIJESTI BOSNE Kada je osvojio Bosnu, sultan Mehmed II el Fatih formirao je upravno vojnu jedinicu koja se nazivala Bosanski Sandžak ili Sandžak Bosna. Ovaj je sandžak imao sjedište Vrhbosni što je današnji grad Sarajevo i bio je dio Ejaleta Rumelija koji je obuhvaćo evropski dio Osmanskog carstva. Kada je završeno osvajanje zemalja koje su bile pod upravom Kosaće, a njegove su se zemlje tada protezale od Lima i Trebišnjice do Cetine, Sultan je formirao i drugi bosanski sandžak nazvan Hercegovina. Krajem 15. stoljeća završeno je osvajanje u Posavini i na prostoru oko Jajca i time je bilo kompletirano osmansko zaposjedanje Bosne koja je od tada pa za narednih 415. godina bila svagda u cijelosti sastavni dio Osmanskog carstva. Krajem 17. stoljeća unutar ejaleta Bosna nalazi se 8 sandžaka: Bosna, Hercegovina, Klis, Zvornik, Požega, Krka, Pakrac i ponekad Bihać. Kasnije će se ovima pridružiti i Novopazarski sandžak. Kada su 1592. godine Osmanlije konačno osvojili i Bihać, završeno je osvajanje cijele Bosne, onakve kakva je ona sada. Osmanlije su stvorile sasvim novu strukturu vlasti sastavljenu od ejaleta, kaza i liva unutar kojih su se obnašale vojnoupravna i sudijska vlast. Novi odnosi temeljili su se na dva momenta. Prvi moment je bio uređenje položaja svih stanovnika na temelju njihove religijske pripadnosti. Svi su ovi stanovnici Bosne smatrani sljedbenicima Knjige, a to je obuhvaćalo i muslimane i kršćane i pripadnike jevrejske vjere. Muslimani su biIi privilegirani kao politički narod odnosno kao narod koji sudjeluje u upravi zemljom Međutim, oni su bili obavezni, da ratuju za ciljeve Carstva. Razlika između muslimana i ostalih, pripadnika drugih naroda, koji su smatrani sljedbenicima Knjige ili pripadnicima Naroda Knjige odnosila se na određena prava i obaveze, ali su svi oni bili podjednako pod zaštitom države i njenog zakona. Ova razlika nije utjecala na oblike i odnose života te nemuslimani nisu bili diskriminirani u svakodnevnom životu, radu i trgovini. Fundamentalna razlika bila je u odnosu prema pravu rata te obvezi davanja poreza. Muslimani su, svakako, imali veću mogućnost da napreduju u državnim i vojnim službama koje su sve do 19. stoljeća bile zatvorene gotovo sve nemuslimane. Nemuslimani nisu mogli napredovati u državnoj i vojnoj hijerarhiji sve do reformi u Carstvu, ali oni nisu imali obvezu ratovanja i sa njom povezanih opasnosti po život i imanje. U tom smislu oni su čak bili u određenoj mjeri u prednosti. Rat je u to vrijeme bio osnova svakog napredovanja na socijalnoj ljestvici, osnova stjecanje novih prihoda, ali je on također predstavljao i izvor opasnosti i gubitaka. Kada je išao u vojni pohod spahija je imao obavezu da snosi troškove za vlastitu opremu i opremu svojih pratilaca. Ako vojni pohod nije bio uspješan, a to će biti veoma čest slučaj od polovice 17. stoljeća, tada je rat za njega značio gubitak. Primjer pogibije velikog broja bosanskih spahija u bitci pod Siskom ili kasnije u bitci na Adi Margit Siget pod Budimom osobito u vojni na Beč 1683. godine, koja je bila katastrofalna za Kara Mustafa Pašu i carevinu uopće, pokazuju kako rat može biti izvor pogibije i gubitaka, a ne samo napredovanja i dobitaka. Nemuslimani su mogli živjeti u gradovima i u tome pogledu nije za njih bilo nikakve diskriminacije. Morali su ispunjavati određene uvjete nužne za doseljenike i stanovati u posebnom dijelu grada koji je za njih bio namijenjen. To, međutim, nije bila segregacija. Orijentalni grad zasniva se, u praksi kako je on građen u Bosni, na principu da ljudi imaju jedan dio zajedničkog prostora koji je definiran zajedničkim općim interesima i zanimanjima, a to je bila proizvodnja, trgovina i zabava. Drugi dio gradskog prostora, u pravilu mahale, bio je posvećen privatnom životu čija je osnova bila uređena obicajno-religijski. To je bila sigurna zona zaštićene privatnosti i u tom smislu treba shvatiti činjenicu nastanka mahala u kojima su živjeli i muslimani i latini katolici i ortodoksi i jevreji. Svi su imali jednako pravo, potpuno slobodno i javno obavljanje vjerskih obreda o čemu svjedoče hramovi svih vjera nastalih na malom prostoru starog Sarajeva. Svi su se mogli slobodno kretati. Obrađivači zemlje imali su pravo na tapiju kao dokument koji im garanatira prava i status zemljoradnika, a sve to je davalo svima odredenu i to veoma široku pravnu sigurnost za pripadnike svih staleža i grupa društva, a posebno zemljoradnicima i svim kršćanima. „Svakako najbitniji i najvažniji segment stanovništva Bosne i to po broju i ekonomskoj i po političkoj snazi i po općem uticaju na ukupno stanje stvari bili su muslimani“. (Filipović) Kao najbrojniji, najartikuliraniji dio ukupnog stanovništva Bosne i kao njegov vodeći. dio, muslimani su predstavljali "izvjestan totalitet u malom". Oni su bili razvijena socijalna struktura. Svi muslimani su bili slobodni ljudi. lpak i među njima postojale su razlike pa su se oni dijelili na spahije, na slobodne ljude općenito te na rajetine kojih je bilo i među njima. Spahije su se dijeliti na begove ili zamije i timarlije, a zatim na ulemu i činovnike koji su i sami mogli biti zaimi ili timarlije. Svaka od ovih grupacija muslimanskog dijela stanovništva i bosanskog društva bila je specifična i imala je svoje vlastite interese. „Bosansko društvo osmanskog vremena reflektirato je sliku potpuno razvijene i stratificirane cjeline.“ (Filipović) Islamizacija u Bosni nosila je mnoge veoma važne efekte. Kao prvi i najvažniji efekt široke siamizacije Bosne javlja se širenje pismenosti i šire obrazovanosti, neusporedivo u odnosu na prethodno stanje. S ovim u svezi dolazi do razvoja široko zasnovanog književnog stvaranja svih vrsta i to na orijentalnim jezicima, na bosanskom jeziku, a kasnije i na latinskom. Osnivaju se brojne temeljne vjerske škole, mektebi, gdje djeca uče osnove arapske pismenosti i upoznavaju fundamente islamske vjere. Zatim nastaju brojne medrese, srednje vjerske škole od kojih su neke bite na najvišem nivou. Osnivaju se brojne javne biblioteke, a Gazi Husrev Begova kao najveća i najznačanija. Biblioteke postaju izvori znanja i centri širenja knjige. Naime, uz njih nastaju prepisivačke radionice koje šire rijetku knjigu. lntegracija Bosne u Carstvo uvjetovala je, da su mladi ljudi iz Bosne išli u školske i znanstvene centre tadašnjeg carstva, a to znači cijelog islamskog svijeta, da bi učili brojne, tada važne jezike, prije svega arapski, osmanski turski i perzijski, bavili se mnogim znanostima kao što su filozofija, teologija, pravo, filologija, retorika i poetika, a zatim su pisali poeziju na orijentalnim i domaćem jeziku. Filozofija, pravo, teologija, filologija i retorika izučavani su, a djela iz tih područja pisana su na arapskom jeziku. Sufijska filozofija i poezija toga pravca pisani su i izučavana na perzijskom jeziku. Politička misao, javni život, državni život, pravna praksa, trgovina i posebno divanska poezija te svjetovna književnost pisani su na osmanskom turskom jeziku. U upotrebi je bio i bosanski jezik na kojem je nastala znatna literatura pisana arapskim pismom, a na domaćem jeziku. Ta literatura naziva se danas alhimijado literatura. Tako se ubrzo nakon što je nastala i stabilizirala se vlast Osmanlija u Bosni i nakon što je došlo do ubrzarnog procesa islamske akulturacije u Bosni nastao bogat i jako raznovrstan duhovni i uopće kulturni život, a umjetničko istraživanje, mada je poprimilo nove orijentalne oblike, snažno se razvilo i obogatilo ukupnu kulturu zemlje i stanovništva. Stoga se slažemo sa ocjenom Muhameda Filipovića iz njegova rada „O Bosni i Hercegovini“ objavljenog u Sarajevu 1997. godine: "Dok je carstvo cvjetalo tj. tokom 15.,16.,17. stoljeća Sarajevo je bilo izraslo u velik bogat grad za tadašnje prilike uopće. Cijela Bosna je doživjela svestrani ekonomsko-kulturni, socijalni razvoj i napredak. Stoga nije točna teza pokojnog Ive Andrića koju je izložio u svojoj doktorskoj disertaciji branjenoj 1922. godine u Grazu, da “...osmanski period uprave u Bosni značio nazadak u svakom pogledu.“ Točno je upravo suprotno, tj. značio je obogaćenje, ali ne i svaki prekid prethodnog razvoja.“ Iz povijesti Bosne, OGLEDALO, br.5 septembar 2003 Melbourne REFERAT SA KONGRESA Pred mene je postavljen zadatak, da za potrebe Kongresa BiH organiziranog na tlu Australije ovdje u Melbourneu održim predavanje na temu „Kratka povijest Bosne“. Međutim, iz tako široke složene sveobuhvatne tematike, ja sam odlučio, da za vas, dragi prijatelji, danas priložim samo raspravu o otomanskom periodu u povijesti Bosne i to će biti, prema mom mišljenju, posve dovoljno da pokrije potrebe ovog Kongresa ukazujući na jedan dio osebujne povijesti Bosne i njenih ljudi koji su od pocetka bili ljudi istoga identiteta, ali različltih vjera koje je ujedinjavala ista sudbina, zajednički prostor i borba za život. O Bosni i njenim ljudima u novije vrijeme kritički su pisali Nada Klaić koja je dala originalan prilog utemeljenju kritičke povijesti Bosne, Muhamed Filipović također rodom Bosne i Hercegovine, čije je drugo neizmjenjeno izdanje štampano u Sarajevu 1997. godine, izuzetan rad objavio je Noel Malcolm, „Snort history of Bosnia“ 1994. godine, Richard West, „Tito, Rise and ll fall of Jugoslavia“ objavljene 1994. godine i on razmatra povijest Bosne u okviru ratnih prilika u Europi kroz Drugi svjetski rat i noviju povijest. O Bosni i njenim ljudima kratke navode možemo raći i u enciklopedijskim izdanjima koja su objavljena u New Yorku 1973. godine kao na primjer Funk&wagnalls New encyclopedia ili u prilozima The new universal library objavljene u Londonu 1969. godine. lsto tako, Bosna i njene prilike tijekom Drugog svjetskog rata obrađuju se u radu Serbias secret war odnosno u radu Philipa J. Cohena objavljena u College Station u Texasu 1996. Godini i konačno novija povijest Bosne obrađuje se u radovima Bosnia: fractured .region, kojeg je napisao Eric Block, Civil war in Bosnia kojeg je napisao Edgar OBallance 1995., Wardogs, kojeg je napisala Keith Cory Jones 1996. godine The suitcase: refugee voices from Bosnia and Croatia kojeg je napisala Julie Mertus 1997. godine, Wartorn Bosnia, kojeg je napisala Helen Catharan 2002. godine i u još mnogim manje ili više interesantni radovima koji su se pojavili na engieskom govomom području' Osvajajući Bosnu, sultan Mehmed II Ela Faith formirao je upravno vojnu jedinicu koja se nazivala Bosanski Sandžak ili Sandiak Bosna. Ovaj je Sandžak imao sjedište u Vrhbosni što je današnji grad Sarajevo i bio je dio Ejaleta Rumelija koji ie obuhvaćao europski dio osmanskog carstva. Kasnije je formiran i Drugi bosanski Sandžak nazvan Hercegovina. Krajem 17. stoljeća unutar ejaleta Bosna nalazi se osam sandžaka: Bosna Hercegovina, Klis, Zvornik, Požega, Krka, Pakrac i ponekad Bihać. Kasnije se ovima pridružuje i Novopazarski Sandžak. Kada su 1592. Osmanlije konačno osvojili Bihać, završeno je osvajanje cijele Bosne onakve kakva je ona sada koja će za narednih stoljeća biti svagda i u cijelosti sastavan dio osmanskog carstva. Osvajanje Bosne u njenim povijesnim okvirima značilo je istovremeno i uništenje cjelokupne prethodne strukture vlasti i socijalnih odnosa. Nestao je na primler kralj i cijela njegova obitelj, nestale su vojvode i visoko plemstvo, nestala je i stara crkva bosanska i cijela ekonomsko-upravna struktura države Bosne. Isto tako nestala je i stara kultura Bosne u oblicima u kojima se ona do tada pojavljivala, a preostali su samo neki njeni manji segmenti. Staro bosansko plemstvo potpuno je uništeno, osim manjeg broja obitelji, a na njihovo mjesto dolazi novi sloj plemića koji će postati upravljači u novoj Osmanskoj Bosni. Bili su to spahije koji su predstavljali nositelje timarskog prava. Timarski odnos, postao je vladajući odnos u dominirajućoj produkciji odnosno u seoskoagramoj produkciji, a odnosio se na pravo ostvarivanja prihoda za davanje usluga državi u vojnoj, upravnoj i intelektualnoj sluzbi. Zemlja je u principu pripadala državi odnosno njenom gospodaru Sultanu, erazi mirija. Ja općenito mogu reći, da u Osmanskoj Bosni nema feudalnog odnosa koji bi bio sličan zapadnom tipu feudalizma i odnosa između kmeta i zemljoposjednika. Stoga niti ne postoji kmet u tradicionalnom značenju te riječi. Ukratko rečeno: sva zemlja bila je carsko vlasništvo, erazi mirija, dok je mogla postojati i slobodna zemlja u privatnom vlasništvu. Obrađivač zemlje bio je slobodan i nije bio vezan za zemlju, a mogao je posjedovati i svoj vlastiti posjed kojega je mogao steći putem kupovine. Stoga on nije bio, kao što sam već ranije rekao, kmet u tradicionalnom značenju te riječi. Podanici Sultana plaćali su porez koji je nazivan resmi ćift, a bio je obveza svih slobodnih građana. Najveća promjena u ovom sistemu nastala je nakon poraza osmanske vojske pod Siskom 1593. godine i velikih gubitaka bosanskih spahija kada je bosanskim spahijama dodijeljena privilegija odžakluk timara odnosno prava nasljeđivanja timarskog prihoda u najužoj obitelji. Tada su Bošnjaci dobili još i privilegiju, da mogu slati vlastitu djecu u tzv. Odžani oglane, odnosno među one mladiće, u pravilu bivše kršćane koji su dovođeni u carski dvor i tamo odgajani kao budući vojni i upravni službenici. Novi odnosi, dakle, ne samo da nisu vezivali seljaka za zemlju, već su mu dali pravo na privatni posjed i također su mu pružili otvoreni put za napredovanje uz uvjet, da se islamiziraju. Kako je za vrijeme vladavine kraljeva Stjepana Tomaša i Stjepana Tomaševića u Bosni bilo veoma mnogo nasilja u prevjeravanju sljedbenika stare Crkve bosanske na katolicizam, to su mnogi uzimajući u obzir nove socijalne uvjete i slobodu prihvatili islam. Vjerojatno najznačajniji fenomen ovog vremena koji će ostaviti najdublji trag u povijesti Bosne je fenomen islamske akulturacije Bosne ili islamizacije stanovništva Bosne. Ovaj proces nije bio lagan i bio je usko povezan sa nastankom gradova orijentalnog tipa. Nastanak velikih gradova kao centara zanatske proizvodnje i trgovine koincidirao je s ulaskom Bosne u strukturi i odnose Osmanskog carstva kao svjetske sile. Međutim, ova islamska akulturacija Bosne nije išla na štetu prava drugih crkava, Katoličke i Pravoslavne crkve. Obje ove crkve dobile su pravo na život i djelovanje i to Katolička crkva Adhanom Sultana Mehmeda II el Fatiha iz 1463. godine kojom je bosanskim franjevcima dozvoljeno slobodno djelovanje na očuvanju vjerskog života katolika, a Pravoslavna crkva obnovom Pećke patrijaršije iz 1557. godine kada je život i djelovanje Pravoslavne crkve ponovno ojačano. Isto tako, ovome treba dodati još i doseljavanje Jevreja u Bosnu nakon progona iz Španjolske oko 1540. godine od kada se ponovo obnavlja multilateralizam vjerskog života Bosne. Za islamsku akulturaciju Bosne važno je reći, da je ona bila jedan veoma složen civilizacijski i kulturni proces i da nije bila nasilna upravo zato što su se slijedili navodi iz Kur'ana. Kur'an u suri dva Krava, al Bagara u ajetu 256 stoji zapisano: „U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti - prvi put se jasno razlikuje od zablude.“ Kao dokaz, da u prijelazima na Islam nije bilo nasilja svjedoči i zapis iz 1509. godine iz trebinjskog manastira gdje uz ostalo piše: „... mnogi nemučeni ni od koga odstupiše od Pravoslavlja i pristaše uz njihovu vjeru.“ Islam se u Bosni širio brže i sveobuhvatnije, nego u bilo kojoj drugoj balkanskoj zemlji koju su pokorile Osmanlije. Stoga se u svezi sa islamizacijom stanovništva Bosne postavljaju pitanja zašto i kako je taj proces tekao dajući takove rezultate koji će biti sudbonosni za cijelu njenu daljnju povijest. Razvoj islamske akulturacije i prihvaćanja Islama u Bosni zavisio je od nekolike bitnih momenata. Prvi moment bio je svakako prethodno egzistentna vjerska tolerancija i multilateralizam u Bosni koji su sustavno bili dovođeni u pitanje sa dva posljednja bosanska kralja Stjepanom Tomašem i njegovim sinom Stjepanom Tomaševićem koji su pokušali uništiti unilateralizirati Bosnu i nju nasilno učiniti katoličkom zemljom. Uništenje pripadnika Crkve bosanske nije se moglo obaviti mirno i bez velikog nasilja i upravo je takovo nasilje i uništenje tradicionalne Crkve bosanske imalo te učinke, da su prevjereni pripadnici stare Crkve lakše i brže prihvatili Islam. Tako su upravo oni, koji su bili nasilno katolizirani ili pak oni koji su bili nasilno prevođeni na pravoslavnu vjeru, bili ti koji su prvi prihvatili novu vjeru. Pogotovo s obzirom na fakat, da je ta nova vjera, Islam, pokazivao toleranciju i poštovanje prema svim zatečenim drugim vjerama, karakterističnu uostalom i za stavove stare Crkve bosanske. Drugi moment sastoji se u tome, da je Bosna bila od iznimne važnosti za nastup Osmanlija prema Europi kao njegov najistureniji ofenzivni dio prema kršćanskom svijetu. To je značajno uvećalo djelovanje tradicionalnih snaga islamske ekspanzije, a to su u otomansko vrijeme bili prije svega gazije ili borci za vjeru i derviši sa svim svojim brojnim redovima i tekijama kao centrima misionarstva. Sljedeći bitan moment usko u svezi s ovim bio je filozofska, etička i politička interpretacija Kurana i sunne i onih znanosti na kojima je utemeljen Šerijat koji su odgovarali duhovnim potrebama Bošnjaka nakon brutalnih prilika u Bosni i čestih ratova, koji su svakako pogađali svo stanovništvo Bosne, ali se sa sigurnosću može reći kako su u njima stradavali najviše upravo Bošnjaci. Sljedeći bitan moment ove intenzivne i sveukupne islamske akulturacije u Bosni proizlazio je iz brzog razvoia gradova i sirenja gradskog života u Bosni, a što je pogodovalo nastanku cijele jedne nove civilizacijske i kulturne slike prostora Bosne u čijem središtu je bio lslam sa svim svojim snaznim i mnogostrukim uticajima. Gradovi su tako postali centri širenja islama i bogate islamske kulture sa svim novim civilizacijskim uvjetima života. lslam se najbre Sirio u gradovima, dakle, ondje gdje nisu postojale tradicionalne jezgre kršćanskog življenja i institucija i gdje je prije nasilne katolizacije bilo najviše pripadnika stare crkve bosanske. Novonastali gradovi utemeljeni na principima bliskoistočnih gradova imali su snažnog efekta na novo oblikovanje ukupnog života Bosne upravo kao centri proizvodnje, trgovine, prosvjete, kulture, znanosti, filozofije i vjere. Novi brojni gradovi postali su privlačni centri za okolno stanovništvo i u njima su se rađale nove privredne, kulturne, državne, obrazovne i socijalne institucije kao što su to bile džamije, tekije, medrese hanikaši, imareti, biblioteke, prepisivačke radionice i široki sistem školovanja kroz mektebe što je sve širilo interes za novu kulturu, novu vjeru i nove izglede u svijetu koji nastaje. Islam i njegovo gradsko porijeklo bili su nositelji cijele jedne nove kulture i civiliiacije. Promijenio se način života, prehrane i upotrebe vode. Nastaju novi običaji u području higijene što se javlja uvođenjem banja i brojnih drugih higijenskih ustanova u svezi sa vjerskim obredima ritualnog pranja pet puta dnevno. Gradnja kuća i luksuznijeg stanovanja donosi ne samo novi način života, nego dolazi i do novih oblika načina rada, širih komunikacija i novih uvjeta tržišne produkcije i trgovine. „Stvorio se cijeli jedan novi široki svijet na prostorima ogromnog osmanskog carstva i svega onoga što je ono sadržavalo kao civilizacijsko i kulturno postignuće. Svijest ljudi koji su prihvatili Islam širila se i jačala usporedo sa njihovim shvaćanjem, da su time ušli u prostore jednog svjetskog carstva koje je bilo veoma dobro uređeno, gdje je postojala neslućena za ranije uvjete životna, pravna statusna sigurnost, velika socijalna prohodnost, gdje su obični ljudi najnižeg porijekla, ako su imali sposobnosti, mogli da se popnu do najviših službi i počasti u carstvu. Sve je to snažno uticalo na ukupan ekonomski kao i civilizacijski, kultuurni, politički i religijski život zemlje, a to se onda izrazilo u brojnoj i veoma širokoj islamskoj akulturaciji. Na razini jednog svjetskog carstva Bosna se izjednačava sa bilo kojom od njegovih provincija, a Sarajevo sa njenim centrom. Ona gubi status zemlje na kraju svijeta, zemlje misionarstva kako je sve od 1290. godine pa do 1880. godine bila tretirana u Katoličkoj crkvi.“ (M.Filipović, Bosna i Hercegovina) U drugoj polovini 17. stoljeća posebno nakon vojne katastrofe pod Bečom kada je Kara Mustafa paša bezuspješno napao Beč i kada je Veliki Rat, vođen između osmanskog carstva i saveza europskih zemalja nazvanog sveta Alijansa, završio Karlovačkim mirom sklopljenim 1699. godine, došlo je do promjene povijesnog toka stvari. Bošnjaci su počeli defanzivni rat dug više od 200 godina sa velikim teritorijalnim, ljudskim i ekonomskim gubicima. Tijekom 18. stoljeća sve muslimanske zemlje počele su pokazivati znake slabosti i propadanja što je teklo paralelno sa naglim napretkom europskih sila u tehnologiji i industriji. Isto tako, u to vrijeme europske sile unapređuju svoju mornaricu i ratnu strategiju. Pokazuje se, da je gotovo svaka europska sila tog vremena tjerana trgovačkim i imperijalističkim interesima usmjerila svoje težnje ka islamskom svijetu što je više mogla. U ovom razdoblju Osmanlije su višestruko pokušali izvesti određene reforme vojske i administracije Otomanskog imperija i ove reforme nazivaju se tanzimat, a pokrenute su kako bi sačuvale imperij oslabljen i iznutra i izvana međutim, iz ovih ili onih razloga sve su ove reforme listom propale. Poslije Krimskog rata od 1653. do 1656., rata između Turske (potpomognute Velikom Britanijom, Francuskom i Sardinijom) i velikog Ruskog carstva, turski imperij je nastavio sa propadanjem i to tako naglo, da je dobio ime "bolesnik Europe", bolesnik kojem su dani odbrojeni. Zašto se Turska našla stanju koje je proglašeno neizlječivim? Postoji niz razloga i odgovora na ovo pitanje. Govori se, da su bezuspješni ratovi između Otomana i perzijskog imperija u 16. stoljeću pa sve do 18. stoljeća oslabili obje strane i izložili ih prodiranju evropskih trgovaca, da su principi vladanja Otomana bili nadahnuti dobrom željom ne države, nego suverena, da su prava paša bila vrlo sužena, da se do visokog položaja moglo domoći mitom i da je vlast sultana tako brzo slabila kako je brzo prošao i vrhunac Otomanske imperije. Također se tvrdi, da su Otomani bili u Europi više od 200 godina što je predugo razdoblje za jednu orijentalnu dinastiju, a da bi ona zadržala svoju moć, znaci propasti bili su ti da je, na primjer, kriterij stavljanja na visoki položaj bilo prijateljstvo, poltronstvo i preporuka harema, a ne vrijednost, iskustvo ili inteligencija. Sultani su dopuštali svojim vezirima-ljubimcima, da se bogate. Državni činovnici kako viši tako i niži okrenuli su se prikupljanju što više bogatstva kako uobičajenim putem tako i nepoštenim. Sve veća korupcija nepotizam i grabež, iako neposredno probitačni bijahu zapravo pogubni zbog pečata sramote, sama činjenica kako je činovnik bio prekomjerno bogat, svjedočila je o njegovom nepoštenju i pokvarenosti. Ne mali broj bogatih činovnika optuženih zbog korupcije bilo je pogubljeno, a njihovu je imovinu konfiscirala država. Neposredna posljedica zloupotrebe vlasti nije se činila velikom, ali sa vremenom, osobito kada je Turski imperij počeo propadati, dobila je toliko na značenju kako je bilo jasno, da je i to bio jedan od uzroka pada države. Treba također kazati i nekoliko riječi o janjičarima koji su se pobunili protiv Sulejmana Veličanstvenog, kada se ovaj povlačio od Beča 1529. godine, obznanjujući time svu jalovost svoje bitke. Janjičari su bili vojna snaga regrutirana od kršćanskih mladića, a kao red vojske utvrđeni su za vladavine Murata I (1359.-1389.). Oni nisu bili samo rijetka snaga u ratovima protiv neprijatelja Otomanskog imperija, nego su bili cijenjeni zbog svoje lojalnosti i privrženosti Sultanu u njegovim nastojanjima, da nadzire i drži pokornima nemirne mase. Korisni u rukama jakih vladara u vrijeme pada postali su nekom vrstom pretorijanske garde koja je smjenjivala sultane imenovala njihove nasljednike. U 17. i 18. stoljeću ustali su na državu, ali im naum osujeti Mahmud II 1826. godine. Isto tako vremenom sve ove uzroke pratilo je i izopaćenje Sultana. Najviša vlast države pala je u ruke vezira ili harema - središta intriga i korupcije. Tvrdilo se da niti sultani vladaju niti veziri upravljaju, vlast je bila u rukama vračeva i podmitljivih robinja. Preveliki porezi i opća korupcija obojili su i vojsku gdje su se unapređenja dobijala potkupljivanjem, a ne prema zaslugama. Međutim, egzistiraju i neki unutrašnji, upravo duhovni razlozi ovog pada u muslimanskom svijetu Islam se doista može dičiti imenima svojih velikana koje je on dao; međutim niti jedan značajan znanstvenik ili filozof nije se pojavio u muslimanskom svijetu od početka 18. stoljeća do sredine 19. stoljeća. Ono što nalazimo u tom razdoblju je zapravo osuđivanje moderne znanstvene filozofske spoznaje zbog širokog uvjerenja, da je tu posrijedi jedna antivjerska tendencija. Dok su mnogi narodi napredovali nadahnuti modernim duhom znanstvenog i filozofskog istraživanja, muslimani su rasipali svoje snage na rasprave teološke i transempirijske naravi. Umjesto da usvoje rezultate moderne znanosti i da se bave znanstvenim i filozofskim metodama, gdje su nekada bili bez premca, oni su stati istraživati sklad rezultata moderne znanosti i vjerskih postavki te su ove prve odbacivali zbog navodnih natruha materijalizma. Možemo reći, da su muslimani u četiri stoljeća izgubili sposobnost, da se prilagode zahtjevima modernog svijeta, nazadovali su u traženju u mitovima i u prošlosti. Slijepo nasljedovanje prošlosti postalo je glavnim obilježjem muslimana upravo suprotno osnovnoj poruci lslama koji nikada nije prihvatio statičko gledanje na ljudsko društvo, jer upravo na primjer, Prorokovi Hadiši preporučuju nezavisno i slobodno istraživanje u području jurisprudencije i donošenja zakona za dobrobit zajednice. Pravorijeci imama i pravnika bili su prihvaćani više slovom, nego duhom, dok sami pravnici i vjerski znalci nisu svoje pravne i teološke odluke držali nepogrešivima i konačnima, muslimani su mislili kako je sve rečeno i da je svetogrđe svaka dopuna, izmjena ili odstupanje. Pretpostavivši, kako su to mustimani i učinili, da su njihova rješenja za sva vremena, nesposobnost da se ponovno misli u skladu sa promjenjivim zahtjevima vremena i društva izašla je na vidjelo. Nisu navodeni samo rani pravnici za potvrdu pravnih i društvenih stavova, već i izjave Proroka od kojih su mnoge bile sumnjive autentičnosti. Na nesreću, u ovom razdoblju nije bilo sposobnih ljudi koji bi pomno istražili i uspoostavili razliku između isfabriciranih i pravih hadiša. Na taj način ono što je shvaćeno kao autoritet, nisu bili Kuran' hadiši ili odluke pravnika, već nabadanja i prazna umovanja neznalica i slijepih pristaša. Rezultat je bio nezavidan položaj razuma, znanstvene spoznaje i filozofije. Razum i znanstvena spoznaja postali su metom napada čak i objektom podrugivanja. Govorilo se, da su strani vjerskim istinama, da jedino vode njihovom iskrivljavanju i pogrešnom predstavljanju. Područjima znanstvene i filozofske spoznaje pridavano je malo pažnje, a njihovi nalazi nisu uvazavani. Znanost i filozofija bile su diskreditirane pod izgovorom, da vode materijalizmu. Zajedno su osuđene, a ono što je ostalo bila je bajka, doduše prijatna neznalicama, ali krajnje štetna za naciju kao cjelinu. Predeterministicke i fatarističke ideje postadoše osnovom za vjerovanje masa. Epidemije, glad, poplave ili suše zbivale su se kako su se zbivale, ali ništa nije učinjeno, da ih se izbjegne. Ovo sagledavanje stvarnosti podgrijavalo je fatalističke tendencije, ono je pothranjivalo i ravnodušnost prema društvenom moralu. Mase su se mogle lako pokrenuti, ako bi netko riječ rekao protiv takozvanih svetih liudi, ali su ostajale ravnodušne za zanemareno zdravstvo ili prevlast delikvencije. Zanemarivanje društvene i praktične etike negiralo je svaku humanitamu aktivnost i ostavljalo muslimane daleko iza zadataka društvenog i političkog preporoda. Ni jedna muslimanska zemlja nije ozbiljno mislila o programu društvene dobrobiti i ponovnom oživljavanju. Društvo je tonulo ili na mahove plutalo kako je najbolje znalo i moglo. Čak i umjetnost i fini zanati, toliko njegovani u dugom razdoblju preporoda, iščezoše u nepovrat, svijetle tradicije ranog slikarstva zatrte su, glavnina umjetničke aktivnosti svela se na loše kopije slika ranih majstora. U literaturi je stanje bilo slično: tradicionalna poezija koju su podržavali prinčevi izgubila je svoj šarm i nije dala nove forme. Proza se pretvorila u lanac dugih nezgrapnih i zapetljanih fraza. Najteže razdoblje pada oko 1850. godine. Plemstvo je živjelo raskošno, mase u neznanju i apatiji, a uprava bijaše birokratska i autokratska. Referat sa Kongresa OGLEDALO br.6 oktobar 2003, Melbourne tekstovi su iz moje još neobjavljene knjige "KOZMOLOŠKA DOMIŠLJANJA" koja izlazi sredinom studenog 2018. |
ZNAČENJE LJUDSKO
- 10:23 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
 slika: digital artist Koja li su to đavolja posla taman poso i magija neka, da je čovjek opreka živome Bogu, da je čovjek slab, kukavan stvor kojim bez kraja i konca vladaju moćnici koji mame slatkim riječima kao da je dobro i zlo božanskoga rijeka pa da o dobru i zlu Bogovi sude, a ne ljudski zakoni povijesti pune značajem se čovječjim kite mnogi iz značaja čovječjeg izviru njegova djela, a iz djela njegovijeh svekoliki ljudski jadi, a iz jada događa se da Božja svrha vlada. Taj poredak svijeta naslijeđenog prokletstva učini da čovjek strada, pogledaj ta mlada, ohola i nagla kojima je ispod krova žeđ krvi i klanje, dok nedužni pada kao pusta sjena u duboke, tamne jame ili je nedužan, ali svjedok drame krvave nedužan je - zato ga sami bogovi brane. dok mnogi kao telad bleje postiđeni laži i fantazije licemjerjem preostale dane svoje mjere. http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=69026 |
