Kako filozofija ‘’reže’’ znanost?
slika: Nenad Grbac
Nakon sukoba sa Staljinom 1948. godine bilo je kod nas pokušaja, da filozofija krene novim, drugačijim putovima. Odatle je uslijedilo ‘’otkriće’’ Heideggera '50.-tih godina kada je pokojni Vanja Sutlić posegnuo za radovima ovog njemačkog filozofa i od tada ovo ime postaje nezaobilaznim u našim odgojnim i obrazovnim institucijama. Možda dobrim dijelom zahvaljujući i praxis filozofima koji su Heideggera uveli na naše filozofske katedre, a od '80.-tih godina prošlog stoljeća on suvereno vlada svim našim filozofskim fakultetima i mi smo koješta preuzeli od njega dobrog, ali i hrpu besmislica koje nam danas otežavaju donošnje ispravih političkih odluka. Jedna je od njih i ona vezana uz naša stajališta o tome kolika trebaju biti izdvajanja za znanost u Hrvatskoj. Dobro je poznato kako je u bivšem jugoslavenskom režimu to bila brojka od 1,5% BDP i da je to bila jedna gotovo zanemariva brojka. Međutim, ništa se kod nas nije dogodilo na bolje niti u novim političkim i socijalnim okolnostima, ako nije išlo i nagore. Prema nekim podacima, koje je moguće pronaći u našem dnevnom tisku, taj je postotak i dalje ostao isti:
„U periodu od početka krize 2008. pa u narednih 6 godina hrvatski BDP smanjio se za 12,5%, a u okviru toga, ukupni iznos javnog financiranja visokog obrazovanja smanjio se za 5 – 10%. U relativnim brojkama, “izdvajanja” 2008. većeg BDP-a za znanost obrazovanje iznosila su oko 1,4–1,5%, a deklarativni bolonjski cilj bio je 2%. Nekoliko godina kasnije, 2014. u smanjenom BDP-u izdvajanja su iznosila 0,74% BDP-a što zapravo znači da je sredstava bilo dovoljno tek za održavanje hladnog pogona, dok nikakva razvojna strategija nije bila moguća.“
I mi se sada pitamo, zašto je situacija i dalje kod nas tako loša i kakve ona veze ima sa Heideggerom? Pa ima sa Heideggerom utoliko, što se dobar dio naše političke javnosti koristi nekim spoznajama koju baštine od ovog njemačkoga filozofa, a da se pri tome ne pita, ima li to kakve veze sa realnom, konkretnom stvarnošću. Takvo je, na primjer, njegovo stajalište kako je svaka znanstvena spoznaja zapravo ‘’vulgarna’’ po svom fundamentalnome karakteru i o tom Heideggerovom mišljenju donosimo navode samog Vanje Sutlića koji je bezpogovorno bio i ostao naš najbolji poznavalac Heideggera.
Tako u njegovoj knjizi „Kako čitati Heideggera“ stoji zapisano:
„Fenomen koji indicira znanstveni predmet istraživanja Heidegger naziva vulgarnim ili običnim pojmom fenomena, a fenomen koji se o sebi pokazuje kao filozofski predmet istraživanja naziva se fenomenologijskim pojmom fenomena. Jedna i to odlučujuća, tema filozofije princip je razlikovanja predmeta znanosti (vulgarni pojam fenomena) i ujedno je princip razlikovanja fenomena u filozofijskom, tj. fenomenologijskom pojmu od pozitivno-znanstvenog pojma fenomena.“ (str. 46)
Pa, dakle, nije čudno da su nam izdvajanja za znanost ostala na razini prijašnje države kada je, kao što vidimo, znanstvena spoznaja shvaćena kao vulgarna spoznaja ili kao obična spoznaja koja nema veze sa stvarnim životom, dok je sasvim suprotno, jer predstavlja motor socijalnog razvoja. Isto tako znanstvena spoznaja ne mora nužno biti „pozitivna“ kao što također ne vidimo probleme u tome, da nam je znanstvena spoznaja „pozitivna“ za razliku od mora besmislica koje se motaju po našoj filozofskoj literaturi. Dakle, konačno da kažemo kako ipak nije problem u Heideggeru pa niti u našoj filozofiji, nego je prije svega riječ o problemima naše politike i u našim političkim odlukama svakako treba tražiti razloge za ovakvo porazno stanje fakata.
https://digitalne-knjige.com/?p=2888
MILIJUN RIJEČI
slika: digital art
Milijun riječi je dovoljno,
da istini ne proturječe,
bijasmo nevini
poput rose u proljeću ranom
u obrani smjeli i krepki
što je mijeh
kao vino slatko
i svaka riječca,
kupica bez imena,
da iz tog mijeha
ispijem do kraja nektar
života moga
što je tugom iskovan
i svi moji druzi
istom mjerom da mjere
mrzlo Podunavlje
u kojem kamen i mrke stijene
bijahu meko uzglavlje,
dok konačno na kraju tog puta
što mnogima živote odluta,
a mnogima dadne tople skuta
ona ne padne
na moje rame,
jer ona, zapravo,
bijaše čitav život moj,
ali istini ovoj
hrabrosti krutoj i neznanoj,
kojoj pokoj treba dati
kao divljaku
što mu je u glavi mamurluk
od toga vina slatka
i meka uzglavlja
ne shvatih,
da svoj toj ludoriji je kraj.
PAUK
Kada pauk plete svoju mrežu,
onda to nije pletenje našeg života,
jer bismo u tom slučaju bili lovci
ili kada se kaže,
da je naš život visio o paukovoj niti
tankoj, nevidljivoj i ipak dovoljno jakoj,
da nas izdrži,
u tom slučaju bili smo sretnici,
ali kada pauk plete svoju mrežu,
tada on daje životnu toplinu
svemu živom što ima život
poput Sunca koje nas grije.
Zato Duša ima sličnosti sa paukom,
a naše tijelo sa paukovom mrežom
kao što pauk stojeći usred mreže
osjeti čim muha raskine neku njenu nit,
on brzo tamo juri
kao da ga boli raskinuta nit,
tako i čovječja Duša,
ako je neki dio tijela povrijeđen
brzo tamo žuri
kao da ne može podnijeti
povredu tijela sa kojim je
čvrsto i skladno spojena.
Tako pauk grije naše živote
poput Sunca koje daje životnu toplinu
niti lovi niti je opak
niti ubada niti stradava
niti je otrovan niti je pitom,
nego plete krhko tijelo tegobnog života
BIJELA GOLUBICA
lijepa li si, golubice moja,
bijela tvoja kosa,
grudi kao plodovi mirisna kokosa
anđeo si nemiran od nebesa
toploga srca od plamena čista
tisuće se pokoljenja
klanja pod tvoj oltar
žrtva je mlado janje
što drhti od noža gruba
zublje plamsaju iz ralja
nožem oduzeta je ognjena iskra
krepost u mišićju tjelesnom
nebo je visoko sada
tihi zov
daleko duša pod lipom počiva
srce moje snivaj o ludosti maga
kako je zasvagda sa tobom
kako su noći bez sna
kako je nebo sa zvijezdom
kako visoko leti sivi sokol
tih je naš dom
tko je bio taj
što je krikom
zamračio božanski promisao?!
lijepa li si, lane među košutama,
ja sam prinio žrtve paljenice
na tvoj oltar,
a Bog je rekao:
''vidim da si povjerovao''
zašto plačeš
zašto si tako krasna
zašto je ljubav
zašto ljubiš ranu od noža gruba
sa Bogom se pomiri
i bit će ti vraćena sreća tvoja luda?
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic12.php
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=117148
ZAŠTO VIDIMO SAMO JEDNU STRANU MJESECA???!!!
Tekst je iz zajedničke zbirke
"POEZIJA SVEMIRA"
Željka Košarić-Safiris
Jadranka Varga
dr. Zlatan Gavrilović Kovač
Htio bih reći par riječi oko toga zašto vidimo samo jednu stranu Mjeseca?
Osobno mislim kako je ovo pitanje jako važno iz toga razloga, da možemo potvrditi, da čitavim našim Kozmosom vlada božanska promisao i da stvari i događaji u njemu nisu slučajnost, nego su sa dubokim razlogom i ako bi se netko upitao kako bismo mogli dokazati djelovanje božanske promisli vrhovnoga Ravnatelja i Svedržitelja svijeta, onda bih ja svakako na prvom mjestu istakao baš ovaj slučaj, da mi kroz cijelu našu ljudsku povijesnicu poznajemo samo vidljivu stranu Mjeseca, dok nam je druga strana posve nepoznata.
Sve, naravno, do nedavno kada je rusko nastojanje iznjedrilo mogućnost, da se upoznamo i sa tom drugom stranom Mjeseca.
„Mjesec nam uvijek pokazuje samo jednu stranu, jer mu je za jedan okret oko svoje osi potrebno isto toliko vremena koliko i za jedan okret oko Zemlje. To vrijeme iznosi 27,3 Zemljina dana. Poklapanje potrebnog vremena za Mjesečevu rotaciju i okret oko Zemlje nije slučajnost, nego posljedica plimne sile koja nastaje zbog djelovanja gravitacije.
Kada je Mjesec nastao, prije otprilike 4,5 milijardi godina, bio je mnogo bliže Zemlji, nego danas i brže ju je obilazio i rotirao. Također, Zemlja je brže rotirala i njen je dan trajao kraće. Kako Mjesečeva gravitacija uzrokuje plimu i oseku na Zemljinim oceanima i morima, “ispupčenja” na oceanima imaju utjecaj na kretanje Mjeseca, koji se posljedično udaljava od Zemlje oko 38 mm godišnje. Zbog očuvanja kutne količine gibanja, Zemljina rotacija se polako usporava: otprilike 23 mikrosekunde godišnje.
Mnoga nebeska tijela polako dolaze do tog uravnoteženja pa tako i većina prirodnih satelita drugih planeta pokazuje svome matičnom planetu uvijek istu stranu. Taj efekt zaobišao je samo one satelite koji su predaleko od svog planeta, da bi na njih mogao utjecati na ovaj način.
Strana Mjeseca koju ne vidimo sa Zemlje, prvi put je slikana ruskom letjelicom Luna 3, 1959. godine, a prvi ljudi koji su je vidjeli uživo bili su članovi posade misije Apollo 8, 1968. godine. Nevidljiva strana Mjeseca nije tamna strana Mjeseca i ne postoji strana Mjeseca na kojoj bi stalno vladala tama, odnosno, noć. Tijekom svog kruženja oko Zemlje i zajedno sa njom oko Sunca na svim točkama njegove površine izmjenjuju se dan i noć.“
izvor ovog teksta: IZVOR: INTERNET
http://www.digitalne-knjige.com/poezijasvemira.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-8100-54-3 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
MILIJUN RIJEČI
slika: digital artist
Milijun riječi je dovoljno,
da istini ne proturiječe,
da bijasmo nevini
poput rose u proljeću ranom,
u obrani smjeli i krepki
što je mijeh
kano vino slatko
i svaka riječ
kupica bez imena,
da iz toga mijeha
ispijem do kraja nektar
života moga
što je tugom iskovan
i svi moji druzi
istom mjerom da mjere
mrzlo Podunavlje
u kojem kamen i mrke stijene
bijahu meko uzglavlje,
dok konačno na kraju toga puta
što mnogima živote odluta,
a mnogima daje topla skuta,
ona ne padne na moje rame,
jer ona, zapravo,
bijaše čitav život moj,
ali istini ovoj
hrabrosti krutoj i neznanoj
kojoj pokoj treba dati
kao divljaku
što mu je u glavi mamurluk
od toga vina slatka
i meka uzglavlja
ne shvatih,
da svoj toj ludoriji je kraj.
O HERMANU SCLAVUSU ILI HERMANU DALMATI I NJEGOVOM PREVODILAŠTVU
slika: internet
O Hermanu Dalmati ili suvremenim riječnikom izrečeno, Hermanu Dalmatincu, ja sam već govorio i njega spominjao u kontekstu razvoja srednjovjekovne znanosti i utjecaja arapske znanosti na latinsku učenost.
Tada sam posebno istakao podatak o prodoru arapske astronomije u latinsku Europu koji se odnosi na stereografički astrolab i da su vlasnistvo i predmeti stereografičke projekcije, na čemu je ovaj instrument baziran, već bili odranije poznati zahvaljujući Ptolomejevim Planisferama, ali da ovaj tekst nije bio poznat latinskom svijetu do 12. stoljeća sve do prijevoda našega nam Hermana Dalmate 1143. godine i to njegova prijevoda kritičke arapske verzije Maslama al Majritija iz 1000. godine.
Herman Dalmatinac ili Herman Dalmata je najstariji hrvatski znanstvenik i filozof. Prije 12. stoljeća u kojem je Herman živio i djelovao, nema u Hrvata autora koji bi sustavno obrađivao iti jednu temu iz bilo koje prirodne znanosti i filozofije.
Međutim, mi danas znamo da nas Herman Dalmata nije samo najstariji hrvatski znanstvenik nego, mogli bismo tako reći , i najveći. U kasnijim dobima i stoljećima mnogi su znacajni Hrvati svojim radom doprinijeli rješavanju ovih ili onih pojedinih znanstvenih problema, ali svi nisu imali jednak udio u svjetskoj obrazovanosti. Njihovi su doprinosi svjetskoj obrazovanosti i znanosti bili različni, ali je malo bilo onih koji su sudjelovali u tim fundamentalnim prekretnicama svjetskog znanstvenog i filozofskog razvoja. Do 18. stoljeća postojalo je pet takvih znanstvenika među Hrvatima: Herman Dalmatinac u 12. stoljeću, Faust Vrančić u 15. stoljeću i on je značajno utjecao na Leonarda da Vincija, Matija Vlačić Ilirikus u 16. stoljeću, Franjo Petrić u 16. stoljeću i Ruđer Bošković u 18. stoljeću. Svaki od njih na posve je osobit način obilježio razvoj svjetske obrazovanosti, znanosti i filozofije.
Herman Dalmata je pak najstariji među njima, živio je u 12. stoljeću i to u stoljeću koje je predstavljalo prijelomno razdoblje u razvoju europske učenosti i znanosti uopće.
Herman Dalmata rođen je u središnjoj Istri gdje su već tada u 12. stoljeću živjeli isključivo Hrvati. Budući da Hermana nazivaju i Sclavus, nesumnjivo je da je pripadao hrvatskoj etničkoj skupini koja je u središnjoj Istri tada bila najbrojnija. Da je tome bilo tako, pokazuje i latinski kodeks kojeg je krajem 14. stoljeća sastavio Juraj iz Slavonije u Toursu u Francuskoj. U njemu on tvrdi da je Istra zemlja Hrvata, "Istria eadem patria Chrawati", te zapisuje abecedarij glagoljice, hrvatskog pisma koje je bilo osobito rašireno i u Istri. Sigurno je da je ova činjenica bila jedan vrlo značajan moment koji je imao znatnog utjecaja na Hermanov kasniji razvoj i odlazak u Francusku, jer je u njegovo doba hrvatski etnički prostor već bio gotovo potpuno uklopljen u zapadnoeuropsku kulturu, znanost i filozofiju, dakle, uklopljen u latinsku tradiciju. Doduše, na tom našem prostoru tada još nije bilo jakih znanstvenih, a niti kulturnih središta kao što je to recimo bio slučaj sa Zapadnom Europom, ali su na tom našem prostoru bila u to doba prihvaćena sva glavna kulturna i znanstvena zbivanja Zapadne Europe, koja su bila posve dovoljno poticajna za Hermanov daljnji razvoj, znanstveni i filozofski rad.
U doba Hermana Dalmate ili Hermana Sclavusa nisu postojala prezimena u današnjem smislu, nego su se osobe razlikovale po nekim osobitim oznakama. Ta je oznaka često upućivala na rodno mjesto ili na pokrajinu iz koje ta osoba potječe, a rjeđe je to bila njegova etnička pripadnost ili neka druga osobitost po kojoj bi se razlikovao od osoba istog imena, ponekada i istog zanimanja. Kako je bilo više Hermana tijekom 11., 12. i 13. stoljeća i kako su se svi oni bavili istim prirodoznanstvenim i filozofskim problemima, to su našeg Hermana suvremenici i kasniji autori razlikovali na više načina. Oznaku ‘Dalmata’ uz Hermanovo ime upotrijebio je njegov suvremenik Petrus Venerabilis, Petar Casni, i to dva puta i to u poslanici svom prijatelju Bernardu iz Klairvoa godine 1144. te u svojoj raspravi ‘’Adversus Saracenos’’, ‘’Protiv Saracena’’, godine 1155. -1156.
Oznaka ‘Dalmata’ bila je pak u Hermanovo doba cesta i nalazimo je na npr i u tekštovima tzv. toledske skole. Uporaba te oznake upućivala je na Hermanovo dalmatinsko podrijetlo, dakako, u teritorijalnom smislu rimske Dalmacije. U mnogim pak srednjovjekovnim kodeksima o Islamu iz toledske zbirke u razdoblju 13. i 14. stoljeća uz Hermanovo se ime navodi oznaka ‘Sclavus’ i to kada se govori o Hermanovim tekstovima ‘’De generatione Mahumet’’, ‘’O Muhamedovom rođenju’’, i ‘’Doctrina Mahumet’’, ‘’Muhamedov nauk.’’ Time se Herman Dalmata razlikuje od Hermana od Lame ili Hermana Alemannusa na primjer, jer je ovaj posljednji označen prema svojoj njemačkoj etničoj pripadnosti, Alemannus, pa je i naš Herman označen prema istom kriteriju odrednicom Sclavus. Sa druge pak strane sam se Herman u svojoj raspravi ‘’O esencijama’’ potpisivao kao Hermannus Secundus hoteći se oznakom Secundus razlikovati od redovnika opatije Rechenau imenom Hermannus Contractus koji se u 11. stoljeću bavio sličnim znanstvenim i filozofskim problemima. Međutim, ima naš Herman i još jedno ime. Hoteći Hermana Dalmatu razlikovati od Hermannusa Contractusa na jednom prijepisu djela ‘’’De usu astrolabii’’, ‘’O upotrebi astrolaba’’, nepoznati prepisivač u 13. stoljeću označio je da je to djelo napisao Herman iz Korintije. To je bio razlog da su našega Dalmatu neki noviji autori nazivali i Herman iz Korintije. Ovog sam Hermana iz Korintije također već ranije spominjao u smislu da poštoje tri latinske verzije arapskog Euklida i da je druga verzija ona Hermana iz Korintije. Međutim, suvremeni povjesničari znanosti uglavnom tim imenom podrazumijevaju nekog drugog Hermana, a ne našeg mada se nikako ne smije izgubiti iz vida jedna povijesna činjenica, a to je ova: dio Istre koji se podudarao sa nekadašnjom rimskom Dalmacijom bio je od sredine 10. stoljeća do sredine 11. stoljeća pod vlašću hrvatskih vladara i to je bio hrvatski teritorij, a ostali dio središnje Istre bio je pod franackom upravom i 976. priključen je franačkoj vojvodini Koruškoj ili Korintiji.
Herman isto naziva Istru Koruškom odnosno Korintijom pa bi možda iz navedenih činjenica moglo proizaći da je naš Herman Dalmata i Herman iz Korintija jedna te iista osoba. Uz Hermanovo ime, kako već rekosmo, navodi se i oznaka ‘Sclavus’ u smislu da je slavenskog porijekla. Međutim, ta etimologija riječi latinske ‘sclavus’ što znači ‘rob – slaven’ posve je pogrešna, iako se u Australiji kao na primjer na South Australia Univerity naučava da riječ ‘Slaven’ potječe od latinske imenice ‘Sclavus’ što znači ‘rob’. Tako izgleda da ime Herman Sclavus nije samo trebalo odrediti njegovo slavensko podrijetlo, nego istovremeno iskazati i istinski položaj tog naroda u okruženju kulturno bogatijih naroda. Međutim, podrijetlo toga imena Slaveni još nije razjašnjeno i predmet je interesa i filologa i etnologa.
Kaže se još Slavene, u bizantskim izvorima se nazivaju ti narodi Sklavinoi, a u latinskim Sclavinini ili Sclavi. Do 18. stoljeća taj su naziv izvodili većinom od "slava", a otada je u tumačenju prevladalo izvođenje od "slovo, sloviti", kao npr kod Rusa Dobrovskog koje se ponegdje održalo do novijeg doba. Međutim, već su u 19. stoljeću filolozi kao na primjer Hrvat Miklošić upozoravali da nastavci en, an, anim, enim upućuju na podrijetlo imena Slaven ne od Sclavus, nego od nekog pokrajinskog imena sa korijenom slov ili slav i da taj korijen potječe od litavskog salova što znači otok ili indoevropskog korjena klen što znači teći, poplaviti, prati.
Sa tim tumačenjima slaže se zaključak da su preci Slavena živjeli na riječi zvanom Slova ili Slava ili možda u močvarnom predjelu zvanom Slovo i da su po mjestu stanovanja dobili ime Slaveni koje se kasnije povezalo s općim imenom sasvim drugog izvora, slovo i slava. Prema mišljenju slavista to je najvjerojatnija etimologija tog imena iako pošto je i starije etimologije, a javljaju se i neka druga tumačenja s pomoću Herodotovih Skolota.
Povezivanjem Slavena sa različitim etničim nazivima u Herodota kao Neuri, Budini, Skoloti, Skiti (oraci) sve do danas ima samo vrijednost hipoteze. U 1. i 2. stoljeću izvori navode Slavene pod imenom Veneti i općenito za ovo ime vezuju se različita znacenja: npr. Anti su se zvali preci istočnih Slavenskih plemena, a Veneti zapadnih. Tako na primjer Plinije i Ptolomej navode da Veneti žive na Visli, Tacit u svojoj Germaniji ne zna da li bi Venete ubrojao među Germane ili među nomadske Sarmate jer da su poprimili običaje i jednih i drugih. Ipak su, prema njegovom mišljenju, po načinu života blizi Germanima. Na svojim pohodima oni krstare čitavim teritorijem između Karpata i šuma uz južni rub Baltičkog mora, a ipak, kako on piše, "grade kuće i nose duguljaste stitove i rado i to vrlo brzo, pjesače".
Sigurno je da su Germani nazivali Slavene Veneti ponekad kao cjelinu, a kasnije pojedina slavenska plemena ili narode, ime Wenden za Polapske Slavene, Winades za zapadne Slavene, Windische za Slovence na primjer.
U 6. stoljeću prvi put se spominje dioba Slavena na Venete, pretke zapadnih, Ante pretke istocnih i Slove`ne pretke južnih Slavena. Dakle, ime Herman Sclavus ne bi značilo samo ime za našeg Hermana u smislu određenja njegova etničkog podrijetla niti bi oznaka Sclavus bila oznaka za slavenkog roba, nego bi doista predstavljala oznaku etniče pripadnosti slavenskom narode za koji narod je još u najstarijim svjedočanstvima kazano da sami vladaju sobom i da se nikome ne daju pokoriti. Herman Dalmata je u Chartresu studirao sedam slobodnih umijeća: gramatiku, logiku, retoriku, glazbu, aritmetiku i geometriju, i to od 1130. do 1134. odnosno u vrijeme kada je u toj katedralnoj školi predavao Thierry iz Chartresa zvani još i Theodoric od kojeg je nas Herman dobio svoje filozofsko i prirodoznanstveno, osobito astronomsko znanje koje ga je formiralo u samostalnog filozofa i znanstvenika. U istoj školi zajedno sa Hermanom studirao je i Robert iz Chestera, a ova škola je 1200. postala prvo Sveučilište zapadne Europe. Najvjerojatnije se u našeg Hermana i Roberta iz Chestera već u toj katedralnoj školi razvila sklonost spram arapske znanosti jer su arapski utjecaji već tada bili očiti, a djela Adelarda Iz Batha već su bila poznata u doba Hermanovih studija. Kada su završili studije Herman i Robert krenuli su zajedno na studijsko putovanje prema istoku. Putovali su Francuskom, Italijom, Dalmacijom i preko Grčke stigli u daleki Carigrad i Damask gdje su imali priliku dobro upoznati arapsku filozofiju I znanost. Vraćali su se morskim putem do Sicilije pa preko Italije i juzne Francuske i oko 1138. stigli su u Španjolsku. Herman je tu održavao kontakte sa toledskom prevodilačkom školom koju je utemeljio nadbiskup Raimundo. Znamo danas da su u Toledu poznavali neka Hermanova djela jer su se upravo u toledskoj zbirci nalazila i neka njegova djela o Islamu. Hermanov prevodilački rad bio je nesumnjivo potaknut radom Adelarda iz Batha. Herman je već 1138. u Toledu preveo astrološku raspravu ‘’Proročica’’, koja je, zapravo, bila šesti dio astronomskog djela što ga je u 9. stoljeću napisao Jevrej Sahl Ibn Bishr.
Adelardov prijevod Abu Masarova astroloskog djela potaknuo je našeg Hermana Dalmatu da oko 1140. prevede njegovo glavno djelo pod naslovom ‘’Introductorium maius in astronomiam’’. I tablice al Horezmija u Adelardovom prijevodu navele su Hermana Dalmatu da se pozabavi njima. Konačno i Hermanov prijevod Euklidovih Elemenata godine 1140. sigurno je potaknut Adelardovim poticajima. Herman i Robert boravili su u Toledu do 1142. godine kada ih je susreo Petrus Venerabilis koji im je uz novčanu nadoknadu povjerio posao prevođenja Kurana i sastavljanje tekstova o Islamu. U gradu Leonu nas Herman Dalmata već 1142. dovrsava kraće tekstove o Islamu, O Muhamedovom rođenju i Muhamedov nauk. U Leonu je naš Herman, ćini se, otvorio i svoju skolu istodobno pomažući Robertu iz Cestera prevoditi Kuran na latinski jezik.
Prijevod Kurana je dovrsen 1143. godine i od tada je kulturna Europa imala priliku da se upozna s ovim iluminatom i fundamentima muhamedanske religije koji su joj do tada bili posve nepoznati. U Tuluzu u južnoj Francuskoj Herman prevodi Ptolomejevu Planisferu, a da bi osigurao sredstva neophodna za život djeluje "in publicis gymnasiis" što potvrđuje i naziv "scolasticus" što mu ga je pridjenuo Petrus Venerabilis. Iz Tuluza nas je Herman vjerojatno radi novog zaposlenja preselio u Bezieres i tu je 1143 godine dovršio svoje izvorno i glavno djelo ‘’O esencijama’’.
Istovremeno te 1143. godine prekida se slijed sigurnih podataka o Hermanovom životu i radu. Naime, nakon te godine prestaje njegov intenzivni znanstveni rad. Je li uskoro umro ili je zbog nekog nepoznatog razloga prestao raditi, nije nam danas poznato.
iz moje knjige: VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php
PETAR HEKTOROVIĆ
Kip Petra Hektorovića ispred Tvrdalja u Starom Gradu (slika: internet)
Petar Hektorović je poznat po svojoj poemi Ribanje i ribarsko prigovaranje i on je porijeklom sa otoka Hvara, a školovao se u Splitu iz filozofije i latinskoga jezika. Kako je živio u jednom jako značajnom vremenu na prelazu iz 15. u 16. stoljeće, točnije od 1487. do 1572., koje je u Hrvata unekoliko najplodnijim i najljepšim periodom u njihovoj povjesnici pak je ova hrvatska renesansa jednakovrijedna svakoj drugoj renesansi. Međutim, mnogi vrlo uticajni i valjani pisci i povjesničari nisu se bavili Hektorovićem. Na primjer Krleža se nije bavio Hektorovićem iako je posve sigurno njemu bio poznat. A nisu se bavili jer temetski Hektorović nije odgovarao njihovom duhu.
Krleža je više bio usmjeren prema kontinentalnoj Hrvatskoj i literaturi na kajkavskom dijalektu mnogo više nego prema dalmatinskoj cakavici. A drugi razlog je u tome da mnogi naši proslavljeni pisci i ljudi od pera nisu nikada ribarili pa im je ribarenje bilo nepoznato dčcim kod Hektorovića upravo ribarenje jeste ono bitno i on postavlja jedno jako značajno pitanje:
"Znaš ko je bogatac pun blaga zadosti?" Pa na njega odgovara da je to onaj ribar koji ribari morem: "Ribam da je more dom, toj mož' viditi. Na suhu ne more nijedna živiti..."
Pa smo mi unekoliko kano ribe u moru i u jatima dočim nam je samo more naša domovina. A kao ribari mi ribarimo pak lovimo razne ribe, a to će reći naše prijatelje, našu bracu i sestre, naše žene, ali i filozofe i znanstvenike, pjesnike i pisce i svekoliku mladež kojoj uprav ribar mora primjerom biti. A ribar ribari ostima, udicama, parangalom i mrežama pa je i sam nas život kao naša oprema za ribanje, nesvršen, nedovršen, manjkav bas kao ribarska mreža "od prozori bud znan: oka su u mrizi, ku kad iztegnu van kroz nje more bizi." pa nam tako prema Hektoroviću života bizi kao što more iz mreža naših bizi, pa je filozofu zadaća da se poduhvati toga životnoga trajanja. Međutim, filozofima jesu stvari ovoga svijeta teške " u ruci zlatne knjige, družba da mu je ", jer filozofi su u svojim ispitivanjima nebesa i zemlje zapravo vječni usamljenici. I Petar je usamljeni starac kojem društvo prave dva ribara na njegovom putovanju barkom.
Ovo ribarenje pada vjerojatno negdje okolo 1557. godine. Petar je u to doba ribarenja imao 70 godina, dakle, bio je starac kako se nadaje iz njegovijeh zapisa: "Odkle dojdoh na svit i po njem putuju, od sedamdeset let dalec se ne cuju, ka mi starost daše i ne znam odkuda prid mnom ne gatase nigdar se taj čuda. Gatku izrečenu ja bolje ne svit saj, ni liplje odrišenu ne slušah neg je taj."
Petar je bio oduševljen tom spoznajom ribara da je more kano dom, kano domovina i da je sveza živoga bića ribara bas to plavo more, te velike ribe i te mriže i taj kamen bijeli kojeg ima Dalmacija pa on zapisuje: "Gdino ni junak poskakuje od kamenka do kamenka" pak je istina da svaki istinski ribar poznaje svaki kamen svoga mora. Ti su ribari zajedno sa piscem uhitili jednog velikoga zubaca " ki prilićan biše k jednom teliću...vidit ga lipota, čudih se uistinu kako mriža umota toliku težinu."
Danas u tome našemu moru na žalost nema tolikih zubataca, ako ih uopće više i ima nego samo nekakovijeh sivijeh riba pak je znanost rekla da u tome moru ima preko 30 novijeh vrsta kojed nikada nisu ranije bile registrirane.
Da je Petar Hektorović obrazovan čovjek svoga doba, da je on renesansni čovjek najbolje pokazuju njegovi zapisi o porijeklu rijeka i potoka i zapisi o porijeklu rose. Prema ovim pitanjima on se ne razlikuje mnogo od drugih renesansnih pisaca koji raspravljaju o porijeklu duge, o težini, o svijetlosti, o suncu, o mjesecu, o zvijezdama sjajnim i još mnogim drugim prirodnim fenomenima; "Nu me poslusajte rič moju zoreći...odkuda tolika u gorah voda je?"
Pa onda odgovara kako je uprav more sinje kojeg je posvuda krivac za to: "Mater našu ovu po kojoj se hodi, koju zemlju zovu more svu obhodi." To se more uljeva u supljine razne "tanko se cideći tere sladko biva, na gore uzhodi timi supljinami, paka se slobodi iztičuć rikami, tako t'voda zgora u more dohodi." Međutim ima u ovoj slici nekih nejasnoća pak se Petar dalje pita : "Je li toj istina, nu mi reci sada, da svaka težina zgora doli pada. Misli kako more nagoru uzajti?...Jes vidil vrućinu koliku moc ima" pak " u vidru vodeno k nebu dno upraviv."
Tako se onda desi drugačiji prirodni događaj da "potanko kad skupij dosta tej mokrine, oblakom zastupi nas i strane ine iz koga padaju dazji, snizi i gradi." Dočim kada je riječ o porijeklu rose onda nekako stvari drugačije štoje pa se ta mokrina na razlici temperatura hvata za travu i Hektorović kaže da je u svim ovim pitanjima još i Jevrejski kralj Solomon kojeg on naziva Salamun bio u pravi i govoril istinu. Eto, tijem se pitanjima i kojekakvim drugim bavi Hektorović u svome spijevu ‘’Ribarenje i ribarsko prigovaranje’’ pak je riječ o spijevu koji je jako daleko od takozvane dijalektalne poezije kako se to imalo običaj kazivati. "Istinu od toga, zna l'pilosopiju, taj vitez od koga take hvale diju.", a o filozofiji unekoliko Hektorović pjeva u Drugom danu spominjuci velikoga Splićanina Marula Marka ali i grčkoga filozofa Pitagoru, kojeg on piše kao Fitagoru za koje Hektorović mni da je čitalac za njih čul i knjige njihove čtil " ke se raznesene po sve svita kraje, čudno narešene svake slasti slaje." i kao takav veliki i vrsni Splićanin Marul Marko za Petra Hektorovića predstavljaše ikonu svetu jer bijaše riječ o čovjeku i piscu " ki svojom dobrotom kud god je hodil i svetim životom svim je bil drag i mil".
Danas je pak malo takvijeh pisaca i takvijeh rodoljuba. A što se pak takozvanijeg bugarščića tiče, koje je Hektorović zapisao one se sve odnose na vrijeme turskoga zaposjedanja Balkana pa je unekoliko čudno da nam svekolika narodna poezija pocina na Turskome slučaju, ali i nije čudno ukoliko imamo u vidu kolku je stranost predstavljao muhamedanski elemenat kršćanskoj Europi da se ta Europa i dan danas od toga oporavlja mada, kako smo svjedoci evo jošte nekijeh 6 stoljeća, valja imati na umu da je vjerski princip jedan jer je i zbilja kojom se bavi također jedna, a ne mnoga.
Pak je nama danasnjima čudno da i nakon tijeh 6 stoljeća na istome prostoru i sa istijem ljudima ima toliko zle kobi i jada. Odatle nije za čuditi da je Hektoroviću stalo do mišljenja ljudi u Dubrovniku koji ga i tamo časte kao velika muža mada, eto, sada stvari štoje tako da "dojde jedna čudnovata nemoć koju ti ne umim izreći i koja mi omrazi život moj...koja me dovede do smartnoga mejaša" valjda stoga što mnogi ne razumiju da je njemu "dati na znanje sve ribanje moje i vaš put moj pravom istinom onakav kakav je bio.", a oni koji se pozivaju na njegovu Poslanicu Mikši Pelegrinoviću, valja rijeti da je točno da je Hektorović zapisao "tako ti i mi i sve strane našega jezika darze i scine bugarščice za stvari istine, brez sumnje svake, a ne za lažne kako su pripovisti nike i pisni mnoge." Pa je stoga on i rekao da je riječ o ribarima koji su "ništa od ovoga a ništa od onog slišali i s pomnjom slišajući naučili.", a što su na primjer ti ribari naučili? Pa oni su naučili na primjer kako Hektorović zapisuje "A dušom razum nas da vas vik oblada, svih ljudi, moj i vas, ne posad nazada, a razumom vaju božja milost vela kojom se vladaju svi gradi i sela."
Eto, to su te poslovice istinite svih strana našega jezika, koje su ribari naučili, a Hektorović zapisao.
iz moje knjige: VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php
ŠTO BIH VOLIO?
(slika: digital artist)
Pitaš me,
što bih volio?!,
više ni sam ne znam, draga,
ali mislim, da bih htio
vidjeti tvoga Maršala,
mislim, da bih htio
porazgovarat' sa njime
o tamnoj strani Mjeseca,
o velikoj vojni
i velikoj fronti sa kaćušama
i velikoj snazi tvoga naroda
i da li ima života na asteroidima
pa onda što se otkrilo
na kraterima,
da li ima bakterija
ili je život sastavljen kao tajna,
pletenice od kose naših ženščina?
Htio bih biti heroj
na grudima sa tvojom zvijezdom,
htio bih biti ponasan tobom
i tvojom nježnosti
i tvojom odanosti,
a zvijezda na grudima
bila bi
asterina gibbosa u mojim Pilama,
zvijezdica
do koje dolaziš
gambajući po pličinama,
htio bih biti pjesnik
što teorije sklada
o nebu obasutom makovima,
htio bih biti pjesnik
što harmonije sanja.
Eto, to bih htio,
a htio bih još mnogo povrh toga,
ali onda bi rekla, draga,
da mi je glava od fantazija,
da je život realan,
ponekad strašan
i da je potrebno,
da budem snažan
kako bih durao
život iznad jaza,
da je potrebno, da sam sabran
i da je baš naša ljubav taj san
koji sanjam,
a sada da se prihvatim
nekog korisnog posla...
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=73252
TREBA LI AUSTRALIJA RECESIJU?
slika: internet
Evo, čitam u australskim novinama, da je Australiji potrebna recesija, jer je njoj potrebno razdrijemati političare i čitavo društvo uvesti u jedan period velikih i važnih reformi i na samom početku se odmah činilo, da najvažniji ekonomisti Britanije nisu sasvim na čisto, što znači ta ideja, da je Australiji potrebna recesija. p bih ja ovom prilikom donio skraćenu verziju te vijesti kako bi se hrvatsko čitateljstvo osvjedočilo o logici, koja vodi najveće ekonomske umove ove zemlje.
Ta vijest izgleda ovako:
‘’Australia may need a recession to focus political minds on the growing imbalances in the economy, according to a former Treasury official and now chief economist at Edinburgh-based global asset manager Standard Life Investments.
Jeremy Lawson said on Tuesday it could take a 1980s-style crisis to force politicians to tackle the country's shrinking income base while restructuring expenditure.
A global downturn, coupled with policy missteps and a febrile industrial relations environment, drove inflation well into double digits, and unemployment above 10 per cent, in the early 1980s. The deep, enduring recession led to many of the reforms that made Australia a free-trading, low-tariff, globalised economy.
."If you look at Australia's history, major reform episodes tended to follow crises; it's not until it's clear that what's going on is unsustainable that you've run out of time," Mr Lawson said.
"It's when you have that next recession, when unemployment is not 6.5 per cent but 8 or 9 or 10 per cent, where you'll really concentrate minds."
Australijom se širi ovaj pojam poput zlog duha - recesija! No, što je to? Postoje dva tumačenja:
1. definicija:
Po općeprihvaćenoj definiciji ekonomskih stručnjaka jedno nacionalno gospodarstvo je u recesiji ukoliko u dva susjedna kvartala stagnira (takozvana "nulta stopa rasta") ili bilježi negativan gospodarski rast - znači ukoliko je stopa gospodarskog rasta niža nego godinu dana ranije.
Kao referentni važe isti kvartali iz godine ranije, pri tome se "mjeri" cjelokupni gospodarski performans jedne ekonomije, tj. brutto društveni proizvod.
2. definicija:
Po nekim drugim tumačenjima recesija ima još strožu definiciju.
Oni kažu, da se ne može govoriti o recesiji u situaciji kada je u dva susjedna kvartala konjunkturna stopa rasta niža nego u istom periodu prošle godine.
Po ovoj "strožoj" definiciji gospodarstvo (nacionalna ekonomija) je u recesiji samo onda kada je stopa rasta u dva susjedna kvartala negativna - znači kada je manja od 0%. U toj situaciji oni govore o "stvarnom" padu gospodarske snage jedne zemlje.
Sve iznad 0% po njima je rast - pozitivan rast.
Koja je definicija ispravna?
Oko toga se vode žestoke diskusije kao primjer, koji ide na ruku "definicije 2." ti stručnjaci navode Kinu.
Po prvoj definiciji Kina bi sada bila u recesiji i sa stopom gospodarskog rasta od fantastičnih 9% samo zato što je godinu dana ranije stopa rasta iznosila još fantastičnijih 11%. Signala, da je recesija već tu ima još: to su na primjer ankete, koje se provode među menadžerima ili potrošačima o tome kako oni procjenjuju svoju trenutnu situaciju, odnosno svoju budućnost. Ukoliko se "raspoloženje" jednih i drugih pokvari u dvije ankete zaredom, u tom se slučaju, smatraju neki analitičari, može govoriti o "recesijskim signalima".
Strukovna udruženja njemačke industrije primjerice redovito istražuju stanje u gospodarskim branšama.
Kada iz poduzeća počnu stizati odgovori poput "potražnja za našim proizvodima opada" ili "skladišta su puna" ili kad poduzetnici kažu, da odgađaju investicije - onda je zli duh već tu: to znači da je stigla recesija! Prema tome je sasvim očigledno da se ovaj pojam ne poznaje dovoljno, jer on istovremeno znači, da su skladišta puna i da robe ima u izobilju, da je kupovna moć stanovništva prilično mala, ali i da je nezaposlenost enormna i poznatu krizu iz '30-tih godina prošlog stoljeća, također, unekoliko možemo shvatiti jednim periodom recesije u kojem su bili stvoreni uvjeti totalnog sloma kapitalizma.
Odatle se čini, da nije posve jasno što se hoće kada se kaže, da je Australiji potrebna recesija i kako bi to trebalo probuditi zadrijemale političare, ukoliko je najvažnije da opstane samo nekoliko velikih nasuprot milijunske mase obespravljenih i osiromašenih stanovnika ove zemlje, a kako izgleda jedno obično gledanje sa stajališta o recesiji našeg običnog našeg čovjeka, koji nije naučio misliti ekonomski, nego mu je sve stvar raspoloženja, možda najbolje svjedoči slučaj jedne Bosanke, kojoj je ime bilo Baisa i koja je ušavši u dućan bijele tehnike u Adelaideu, kada je vidjela, da je sve dostupno njenoj penziji, uskliknula:
‘’Oni će ovo uskoro sve davati budzašto’’.
Međutim, to nipošto nije kapitalistička logika, naime, politika da će kapitalisti po jako jeftinim cijenama prodavati robu iz punih i prenatrpanih skladišta. Hiperprodukcija roba u kapitalizmu znači to, da će kapitalisti radije uništavati tu robu, nego da je daju narodu u bescjenje. To je kapitalistička logika, ali Baisa to nije znala.
iz moje knjige "POVIJESNA LUTANJA"
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic27.php
SVAGDA ĆE POSTOJATI SAMO JEDNA HERCEGOVINA
Hercegovina je južni dio Bosne i Hercegovine.
Ne postoje jasne granice koje bi odvojile ovaj prostor od ostatka Bosne, ali je općenito prihvaćeno, da je granica ove regije povezana sa granicama Hrvatske na jugozapadu, sa Crnom Gorom na istoku, da je planina Maglić na sjeveroistoku, a Ivan planina na sjeveru. Hercegovina predstavlja negdje oko 23 % totalnog prostora Bosne.
Ime je dobila prema značenju riječi ''vojvodina zemlja'', referirajući na srednjovjekovnog valadara Stjepana Vukčić Kosače koji je uzeo titulu Hercega Svetoga Save. Herceg je inače pojam deriviran od njemačkog naslova Herzog.
U modernim vremenima Hercegovina je podijeljena na dva entiteta, Republiku Srpsku i Federaciju BiH.
U Republici Srpskoj nalazi se ono što se još naziva Istočnom Hercegovinom ili što je kasnije nazvano trebinjskom regijom koja je podjeljena na upravne jedinice Trebinja, Bileće, Gackog, Nevesinja, Ljubinja, Berkovića, Istočnog Mostara i Foče, dok je u Federaciji Hercegovina administativno podijeljena na kantone: Hercegovina-Neretva, zapadna Hercegovina uključujući municipalitet Tomislavgrada koji je dio Kantona 10.
Već se iz ove podjele Hercegovine vidi, da je danas ona nešto sasvim drugo, nego što je bila na primjer u Otomansko vrijeme, kada je bila gotovo dvostruko veća, a protezala se od Kotora na istoku, Podgorice, Sjenice, Foče i Sarajeva na sjeveru do Duvna i Imotskog na zapadu sa tim, da je Dubrovnik cijelo vrijeme postojao kao slobodna Republika i svakako je istina, da je u tom periodu Hercegovina postojala kao jedinstveni kulturni, socijalni, politički prostor i upravni prostor. Međutim je najnovije krvopriliće na Balkanu značilo i raskid s ovom tradicijom Hercegovine kao jedinstvenog kulturnog prostora pa je ona podjeljena na Istočnu i Zapadnu Hercegovinu slijedeći blokovsku podjelu Balkana pola-pola između ruskih i zapadnih saveznika.
Tako smo danas dobili jedan prostor u kojem na istoku dominira pravoslavni element, dok na zapadu dominira katolički, a sve unutar zamišljene blokovske podjele Balkana na istočni i zapadni dio, ali ima nas koji mislimo i osjećamo, da je Hercegovina uvijek bila jedinstvena i da je bila jedinstveni prostor kao što mislimo, također, da će Hecegovina svagda biti samo Jedna, a ne da će ih biti više i u tom uvjerenju prilažemo i svoj krvni izažetak ovoj dozreloj filozofiji.
iz moje knjige "POVIJESNA LUTANJA"
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic27.php
IDEALI
slika: digital artist
Na stranu oni smjeli,
koji su pod carstvom ideala
svoje živote mljeli
u tom žrvnju naše historije,
da otpočinemo u starosti
kao i u mladosti
što je svagda potreba hitna,
da nam nejač naša
kao i sva naša braća
slavna kola mudrosti svijetle
na ispravan put stave
pa da naše sunce ne ugasne.
A sa mnogima drugačije bijaše
pa vojska bleji,
zato jer je studirala bussines,
umjesto teologije
pa je tako para jaka
nadomjestila svaku svetost
i Boga mila i draga,
koliko je isto toliko briga
što se to sa vojskom biva.
Treba idealist biti,
ako hoćeš preživjeti,
a bez teologije nije moguće,
jer je cijelo životno pregnuće
samo dokaz Božji,
da nam je na ovome svijetu
sve po Božjem tajnom redu,
jer je u svemiru sve sa mjerom,
da nas sama Božja Promisao
drži silom smjelom.
A sa parom jakom
samo spasiš život za dlakom,
ako te sreće kakve ne posluže,
jer dva metra dublje
crvi od tebe prave zublje.
objašnjenje: para = novac
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=65868
