A

Nužno je naglasiti, da je Kuzanski matematičkom mišljenju pripisao mnogo veći značaj, nego što je to slučaj kasnije u razvijenoj klasičnoj slici prirode kod koje se matematika svodi na računanje.

„I to pretpostavljam, da se latinska riječ mens-duh može izvesti iz mensurare-iz mjerenja’’ (Kues, Laie Uber den Geist) Svaki proporcionalan odnos znači poklapanje u jednoj točki i ujedno različitost. Zato se on ne može niti zamisliti bez brojevnog odnosa. Dakle, broj obuhvaća sve što se može dovesti u međusobni proporcionalan odnos. Znači broj se nalazi ne samo kod kvantiteta, nego kod svega što se može poklapati i da se razlikuje.

Ne možemo ovdje ulaziti u sve pojedinosti. Možemo samo naznačiti, da je mišljenje koje je matematici pripisalo veliki značaj u spoznaji svijeta bilo kasnije višestruko prihvaćeno pa i kod Giordana Bruna koji je uopće u velikoj mjeri pod uticajem Kuzanusova učenja. U svom radu „O uzroku, počelu i jednom“ tu je Kuzanski više puta naveden koji je „božanski Kuzanac, pronalazač najljepših tajni geometrije“, a potom slijede dokazi preuzeti od Kuzanskoga:

Tu sigurno valja reći i vjerovati, da kao što je crta to ravnija što je veći s razloga svoje veće dužine, isto tako najveća od sviju mora biti u superlativu ravnija od svih ostalih tako, da na koncu beskonačni pravac postaje beskonačna kružnica. Eto, dakle, kako se ne samo najveća i najmanja stječu u jedno biće kao što smo u više puta pokazali, nego također u najvećem i u najmanjem, opreke postaju jedno i nerazlučeno.“
(„O uzroku, počelu i jednom“, Peti dijalog)

B

Alexsandar Koyre je jednom zapisao:

„Nama kojima je od Mladosti poznata ova predstava o fizičkom jedinstvu kozmosa i inercijski pojam kretanja koji je u njenoj osnovi većinom je teško shvatiti onu neobičnost koja je imanentna ovom pojmu. Mnogima se on čini kao nešto toliko po sebi razumljivo kako čak smatraju, da je dobiven iz iskustva, a on je to ponajmanje, jer nitko nije opazio neko inercijsko kretanje niti bi to mogao, budući da taj pojam predstavlja apsolutno prazan prostor, dakle, empirijsku nemogućnost. Prema Galileju, knjiga prirode napisana je pismom matematike, a mehanika je samo jedna grana matematike. Ovo se svodi samo na to, da se za cijeli svijet realnog iskustva supstituira jedan hipostazirani geometrijski svijet pa da se tako, posredstvom nemogućeg, objasni ono što je realno.“
(Etudes d Historie)

C

Jedno vrlo interesantno poimanje organizacije dao je Rusell u svom radu „Power“ gdje je organizacija pojmljena u jednom širokom smislu, iako je povezana s izvijesnim biološkim poimanjima:

„U ovom odjeljku našeg predmeta organizme treba promatrati koliko god je moguće ne uzimajući u obzir njihov smisao, već na način na koji su ljudi tretirani u anatomiji i biokemiji. Predmet o kojem ćemo raspravljati u ovom poglavlju, biologija organizacije, ovisi o činjenici, da je organizacija također organizam sa vlastitim životom i tendencijom ka rastu i propadanju. Konkurencija među organizacijama analogna je konkurenciji između pojedinih životinja i biljaka te se može, manje ili više, razmatrati u darvinovskom smislu, međutim, tu analogiju poput drugih ne treba previše isticati, ona može poslužiti, da približi ili osvijetli, ali ne i da razjasni.

Na primjer, ne smijemo pretpostaviti, da je propadanje nužno kada se radi o društvenim organizacijama. Moć je uglavnom ovisna o organizaciji, ali ne u cijelosti. Organizacija je skup ljudi udruženih po djelatnostima i sa zajedničkom svrhom. Ona može biti potpuno dobrovoljna, poput kluba, može biti prirodna biološka grupa poput porodice ili roda, može biti obvezna kao država ili može biti složena mješavina poput željezničke kompanije. Svrha organizacije može biti izražena ili neizražena, svjesna ili nesvjesna, može biti vojna ili politička, ekonomska ili vjerska, obrazovna ili sportska itd. Svaka organizacija bez obzira na svoj karakter i svrhu podrazumijeva neku preraspodjelu moći. U njoj mora postojati vlast koja donosi odluke u ime cijelog tijela te ima više moći od pojedinih članova.

Da bismo upotpunili darvinsku analogiju, valja nešto reći o propadanju i starosti. Činjenica, da su ljudi smrtni, sama po sebi nije razlog, da organizacija treba umrijeti, a ipak većina ih umire. Ono što želim razmotriti je iznemoglost i sporost kretanja, analogna onoj kod starih ljudi koju često vidimo kod starih organizacija. Jedan od najboljih primjera je kinesko carstvo prije revolucije 1911. Ono što čini, da organizacija stari je navika temeljena, da bi se odbacila. U revolucionarnim vremenima oni koji imaju naviku komandiranja nikad na vrijeme ne shvaćaju, da više ne mogu računati na odgovarajuću naviku poslušnosti. Američki ustav, na primjer, ne daje bilo kojem čovjeku ili tijelu ljudi onu posvećenost koja vodi neznanju i nemoći niti je bas podesan, osim u stanovitoj mjeri u odnosu na Vrhovni sud, za akumuliranje navika i maksima koje sprečavaju prilagodbu novim okolnostima. Nema ni jednog očitog razloga zašto ne bi organizacija te vrste ustrajala u nedogled. U ovom momentu biološka analogija, ako se na njoj ustraje, vodi na krivi put’’
(„Power“, str. 162)

D

Ovoj misli o mehaničkoj prirodi stare fizike zabavljeni su danas mnogi filozofi, mada je ta misao u novije vrijeme bila naročito naglašena kod Thomasa Kuhna te je zahvaljujući njemu ta ideja o univerzumu kao satnom mehanizmu ono što se danas najčešće spominje kada se govori o Newtonu:

„Ali među aspektima Newtonove misli koji su osvijetljeni prepoznavanjem njegova straha od kontroverze, najvažniji je njegov stav prema ‘’hipotezama’’. Poput većine njegovih suvremenika, Newtona je vodilo tijekom čitave njegove znanstvene karijere poimanje kozmosa kao divovske mašine čije su kompetencije mikrospokpske korpuskule koje se kreću i međusobno djeluju u skladu sa nepromjenjivim zakonima.

Veći dio Newtonovog rada u fizici može se promatrati kao dio konzistentnog nastojanja za otkrivanjem matematičkih zakona koji vladaju gomilanjem i kretanjem korpuskula mehaničkog univerzuma-satnog mehanizma (clock-work universe), a mnogi od njegovih specifičnih optičkih, kemijskih ili dinamičkih radova teško se mogu pojmiti bez referencija prema korpuskularnoj metafizici koja je igrala aktivnu ulogu u njihovom stvaranju. Ipak iz većine njegovih objavljenih radova Newton je pokušao, nikada sa potpunim uspjehom, odstraniti upravo te hipotetske i prema tome kontroverzne elemente.“
(Kuhn, „Newtons optical papers“, str 42)

E

„Ne možemo razdvojti Newtonovu stvaralačku aktivnost prema kanonima grana znanosti prema našim modernim konvencijama od toga što su Nuwtonove misli bile tijesno isprepletene u njegovom umu. Njegova razmišljanja o alkemiji nesumnjivo su bila bliska njegovim teološkim studijima, a njegovo pisanje o fizikalnim predmetima uvijek nosi znak njegova teološkog interesa. Atomizam, kojega je razvio, također ima teološki oblik i služi povezivanju njegovih optičkih studija, kemije i fizike velikih tijela.

Kod Newtona ne možemo reći, hajdemo se baviti kemijom i ostavimo alkemiju ili hajdemo se baviti fizikom i zaboraviti teologiju. Apsolutni prostor tako esencijalan u njeghovoj koncepciji dinamike za njega je bio izjednačen sa senzoriumom Boga, a čak i atomizam u njegovoj „Optici i kemiji“ bio je povezan sa njegovim pogledom na formu stvaranja. „
(B. Cohen, „Newton optical papers“, str.16)

F

„Čista geometrija Lobočevskog i Boaljija nije jedina alternative euklidskoj geometriji. Euklidov postulat o paralelama može se zamijeniti kontrarnim iskazom koji je različit od onoga u sistemu Lobočevskoga. Različita neeuklidska geometrija dobiva se kada se Euklidov postulat zamijeni pretpostavkom, da kroz jednu točku izvan datoga pravca ne postoji ni jedan pravac koji je paralelan datom pravcu. Međutim, u ovom slučaju i drugi Euklidovi postulati moraju se izmijeniti na primjer postulati, da se pravac može beskonačno produživati i da dvije točke uvijek određuju samo jedan pravac.

Čista geometrija dobivena ovim izmjenama zove se Riemannova, iako je Riemann do nje došao razvijajući Gaussove pojmove zakrivljenosti i geodezijskih linija, a ne primjenom aksiomatske metode. Evo nekoliko primjera teorije Riemannove geometrije: zbroj kutova u trokutu uvijek je veći od dva prava kuta, a odstupanje je proporcionalno površini trokuta, sve prave linije konačne su dužine i dva pravca uvijek zatvaraju neku površinu, količnik obujma kruga i njegova prečnika uvijek je manji od Pi i povećava se ukoliko se površina kruga smanjuje.“
(Nagel, #The structure of science“)

G

„Leibniz je vjerovao, da se svakom predmetu može dodijeliti njegov određeni karakteristični broj tako, da se svi pojmovi mogu svesti na mali broj originalnih i nedefiniranih ideja, a čitavo ljudsko znanje moglo bi se izraziti pomoću jednog deduktivnog Sistema.

Na temelju ovih brojeva i pravila za njihovo kombiniranje svi problem mogli bi se riješiti, a kontroverze bi nestale. Ta je ideja bila na neki način realizirana kada je H.H. Aiken 1944. izgradio prvi praktični digitalni računar. Tako je nastala ideja, da se svaki proces može formalizirati tako, da se on predstavi kao niz instrukcija za rukovanje diskretnim elementima i da može biti reproduciran pomoću mašina. Kasnije je ta ideja dobila formu pitanja mogu li mašine misliti. Ovo polje istraživanja posvećeno upotrebi digitalnih računara za stimulaciju inteligentnoga ponašanja ubrzo je postalo poznato kao „umjetna inteligencija“ gdje je naznačeno, da ako je čovjek na pragu kreiranja umjetne inteligencije, tada on može postati svjedokom trijumfa jedne posebne koncepcije uma.

Drugim riječima, na djelu je jedna tvrdnja da, ako čovjek nešto može naučiti o granicama inteligencije računara, tada nam ta znanost može nešto i reći o karakteru i dometu ljudske inteligencije. Drugim riječima, uznastojalo se na mišljenju kako je struktura računara slična mozgu, ukoliko su i jedan i drugi „uređaji“ čija je opća namjena manipuliranje simbolima i da računar može biti programiran, da funkcionalno izražava elementarne informacione procese sasvim slične onima koje izvršava ljudski mozak.

Tako je ovoj psihologiji um isto što i uređaj koji operira sa bitovima informacija u skladu sa formalnim pravilima. Tako u ovoj psihologiji računar služi kao model uma, da um funkcionira kao digitalni računar i da je u psihologiji opravdano koristiti računarske modele. Um je obrada informacija, a svaka operacija nervnog Sistema identična je sa nekom serijom elementarnih operacija. Svi se fizikalno kemijski procesi koji sudjeluju u ljudskoj, umstvenoj obradi informacija mogu u principu formalizirati i diskretno izračunati.“

Da čovjek pukne od smijeha!

H

„Kod Helvetiusa razlika između duha i zdrava razuma leži u različitu uzroku iz kojeg proistječu, prvi je učinak snažnih strasti, a drugi je njegov nedostatak. Čovjek zdrava razuma, dakle, ne zapada obično ni u jednu od zabluda u koje nas vode strasti, ali i ne biva obasjan spoznajom koju dugujemo samo živototvornim strastima. U običnom životu i u stavrima u kojima je, da bi se dobro uočilo dostatno ravnodušno promatrati, čovjek zdrava razuma nikada ne griješi. Međutim, kada je riječ o po nešto složenijim pitanjima gdje se, da bi se uočila i razaznala istina, valja izložiti naporu i napregnuti pažnja, čovjek zdrava razuma je poput slijepca: lišen strasti u isti je mah lišen i odvažnosti, duševnog uzbuđenja i ustrajnosti pažnje koji su ga jedini kadri prosvijetliti. Zdrav razum, dakle, ne pretpostavlja osobitu domišljatost pa prema tome ni osobitu umnost te iz toga proizilazi da, ako se tako može reći, umnost započinje tamo gdje zdrav razum prestaje.“
(Helvetius, „O duhu“, 12 poglavlje)

I

„Ovdje ćemo izdvojiti samo mišljenje Giambatista Vicoa čiju je „Scenza Nuova“ naročito cijenio Marx. Tako kod Vicoa nalazimo, da on ne smatra Descartesovu doktrinu neistinitom, već njene ideje depotencira na djelomične čime depotencira metafiziku, teologiju i fiziku, ali sa namjerom zadobivanja povijesti, promatranja prirode, empirijsku spoznaju o čovjeku i društvu, govorništvu i pjesništvu. Zato on i razlikuje „logiku učenjaka“ od „pjesničke logike“ pa iako je matematička spoznaja jedna savršena spoznaja kojom čovjek raspolaže, jer je matematička evidencija nesumnjiva, to je njena snaga ipak više prividna, nego realna. Tu dakle nije naglasak na istinitosti matematike, nego na njenoj arbitrarnosti. Daljnja analiza pokazuje, da matematika nije utemeljena u samoj sebi, nego u metafizici, jer točku (ono što nema dijelova) i jedinicu uzima iz metafizike te ih, operirajući njima, upravo anulira: točku kada je nacrta, jedinicu kada je umnoži. Matematika ne može poslužiti kao fundament drugim znanostima, geometrijska metoda neprimjenjiva je izvan geometrije. Dakle, matematičko verum po sebi se pokazuje kao imaginarno, a isto tako nespojivo je sa factum.“
(„Načela nove znanosti“)

Svoje povjerenje u matematiku koja pouzdano nudi oslonac ka otkrivanju onog istinitog Descartes je svagda isticao. To je bio projekt jedne mathesis universalis, a Leibniz je onda vjerovao, da uloga posrednika pri prodiranju matematike i matematičkog duha u sve teoretske i praktične discipline treba odigrati upravo logika. Logika je bila ta koja bi unijela matematičku znanost u samu filozofiju i sve djelomične znanosti.

Od Descartesova programa mathesis universalis i Leibnizove ideje o logici kao scientiae generalis ima filozofija posla, posve u modernom obliku, sa matematičnošću spoznaje, ali taj je problem matematičke naravi naše spoznaje iznijet još ranije. Težnja za racionalnim uređenjem ljudskog svijeta dovela je već prilično rano i to prije povijesnih početaka filozofije do jednog osobenog puta kojim će se taj svijet ne samo intelektualno, logički i matematički savladati, nego čistim mišljenjem već unaprijed konstruirati proračunom. Sa Descartesom taj je formalni um na svoju stranu razvio poseban vid matematičkog mišljenja koji je, osim u samoj užoj znanosti matematike i egzaktnih matematičkih prirodnih znanosti, postao najbitnijim metodičkim sadržajem, što je najbitnije i same filozofije.

Zato se može reći kako nije matematika, kako se to obično smatra, naknadno ‘’ušla’’ u filozofiju kako bi njoj utisla svoj trag. Matematička kvantitativnost i logički prius javljaju se u isti mah i sa samom prvom pojavom filozofije i filozofskog racionaliziranja svijeta, kada je ono uzeto kao svojstvo i bitnost same supstance prirode i svijeta uopće. Počevši od Platona i njegova principa o fundamentalnoj važnosti geometrije u spoznaji i filozofiji pa sve do najnovijeg matematičkog ideala kao ideala svake spoznaje, logički i matematički metod čini upravo najdublji metodski sadržaj filozofije. Matematička i logička metoda i matematička znanost vrijedi još od Platona, a preko Descartesovih i Leibnizovih novih početaka, preko Kanta do današnjih novovjekovnih derivacija, kao jedini tip i uzor znanosti uopće. Ta se kardinalna nit, dakle, provlači sa velikom dosljednošću od prvih početaka filozofije do danas i tu vrijedi jedan stav, da je mišljenje upravo po tome čisto, odnosno znanstveno i filozofsko, ukoliko se ono otrgnulo od osjetno-iskustvenih sadržaja te se sada kreće u carstvu čistih oblika. Sigurnu spoznaju jednom za svagda daje upravo zatvoreni okvir čiste i formalne logičnosti.

Cijelo ovo vrijeme izlaganja filozofije s obzirom na kartezijanske posljedice imali smo na umu, da se susrećemo sa filozofijom čije temeljne zasade možemo rekonstruirati u smislu potpunog kontinuiteta stare i suvremene racionalističke filozofije. Tu je teoretski um, čisti um u svojoj potpunoj hipostaziranoj slobodi spram svih konkretno-individualnih i psiholoških relacija kao čisti intelektualni spoznajni subjekt specifično ljudska moć. On je izvor sve racionalne spoznaje, apriorne spoznaje te je on specifično filozofski um kao spoznaja apriornih pojmova, a spoznaje je pak spoznaja s aprornim mišljenjem. Ta je filozofija dakako imala svoje konzekvencije. Od Descartesa je mjerodavno uvjerenje, da je znanost dedukcija ili produkcija mogućnosti onog ekstenzivnog, naime, prirode. Znanost koja počiva na intuiciji duha i prirode, a to znači na jasnoj i razgovjetnoj percepciji duha i prirode ili materije, deducira te izvodi sve mogućnosti kako duhovnog tako i neduhovnog bitka. Istina prirode počiva na razumskim figurama, razumskom kretanju i razumskom dijeljenju materijalnog bitka. Drugim riječima, priroda za razum ili priroda po mjeri razuma je priroda koja se otkriva u znanostima. Iz samog znanstvenog karaktera duhovnog susreta sa prirodom proizilazi zahtjev, da se priroda rekonstruira ili proizvede u skladu sa znanošću. Ovaj zahtjev za rekonstrukcijom ili produkcijom prirode nije drugo, već zahtjev za realizacijom te iste znanosti u prirodi koji se očituje upravo kao vještina aplikacije prirodne znanosti. Ta vještina, ars, prema grčkom izrazu - tehnika, nije drugo do tehnika koja nužno prati znanost.

Čitav naš prikaz filozofije s obzirom na kartezijanske posljedice i njenih dubokih principijelnih metodičkih kriza, koji, dakako, nije iscrpljen, nego bi se trebalo ići dalje u pojedinostima i kada je riječ o primjeni formalnih matematičkih regulativa u znanosti i životu uopće, dakle, čitav je ovaj prikaz htio pokazati kako je tu zapravo riječ o poimanju, da je upravo matematika i logika ono posljednje boravište koje iskazuje čovjeku zadnju, po mogućnosti najdalekosežniju riječ.

Ovdje se matematika kazuje kao jedna duhovna sila vodilja i da ta sila vodilja odlučuje o svakom posljednjem momentu života ljudskog subitka bez obzira je lie riječ o znanstveno-teoretskom ili pak životno-konkretnom sadržaju. Tako ovdje filozofija i sama je znanost ili tek sinteza spoznaja ili pak teoretska Kritika tih spoznaja. Međutim, život pojmiti kao duh tj. kao biće sposobno, da pojmi i savlada sveobuhvatne antagonizme egzistencije, ukazati, dakle, na život jednog umstvenog bića, to bi trebala biti polazna točka pokušaja, da se filozofija rekonstruira sa stajališta čovjekovih konkretnih povijesnih okolnosti kako bi se svladao apstraktni i daleki karakter racionalističke filozofije koju baštinimo od Descartesa. Život je, kako bi kazao Hegel, prvi oblik u kojem je supstanca shvaćena kao subjekt i tako je prvo otjelovljenje slobode.

Svijet razuma što je sa Descartesom poprimio nove oblike otvorio je put ka jednoj ‘’praktičnoj filozofiji’’ pomoću koje ‘’sebe činimo gospodarima i posjednicima prirode.’’ (Rasprava o metodi, VI dio). Taj svijet razuma dao je uobičajeni tip mišljjenja koji vlada u znanostima, a ta znanost uzima, da je svaka stvar jasno omeđeni entitet koji se odnosi prema drugima, također omeđenim entitetima koji su konačni. Razum je svijet konačnih entiteta kojiam upravljaju čisto logički zakoni. Sve je identično među sobom, a po svom (samo) identitetu suprotstavljeno je svim drugim stvarima. Kako uspostaviti, spram izgubljenog jedinstva stvari kod razuma, jedan ‘’totalitet’’. Hegel kaže, poljuljati lažnu sigurnost koju pružaju zamjedbe i postupci razuma. Pogled razuma je ravnodušan i siguran, on je pogled ravnodušne sigurnosti. Valja uzdrmati sigurnost razuma i pokazati, da ono što razum smatra neposredno izvjesnim nema za filozofiju nikakve zbiljnosti. Da čovjek pukne od smijeha!

Tako valja primijetiti, da je čitava tematika suvremene znanosti i tehnike već kod Descartesa jasno postavljena. Mogućnost kako znanstvenog, tako i tehničkog savladavanja prirode u vidu čiste materijalnosti dat je u tome, da je priroda kao figurabile, divisibile i mutabile, dakle kao ono što se može oblikovati, dijeliti i kretati, takva, da se dade u svim svojim mogućnostima i u svim svojim potencijama svesti na računske i racionalne odnose koji se očituju u vidu broja. Od tada filozofija ima posla sa jednom povijesnom tendencijom, naime, s istinom da je čitava povijest usmjerena u smjeru znanstveno-tehničke povijesti na taj način, da se znanost i tehnika kao istina o životu pod svaku cijenu moraju realizirati i da ljudski subitak živi u tom svijetu surađujući na način znanosti i tehnike i to hotimice ili nehotice.

Stoga Heisenbergova tvrdnja ima punu važnost:

„Suvremeni stav prema prirodi ne izražava toliko neku razvijenu filozofiju prirode kao u ranijim stoljećima, koliko ga u sigurno velikoj mjeri određuju moderne prirodne znanosti I tehnika.“
(Slika svijeta suvremene fizike, Zg. 1959, str.7)

Zajedno sa racionalnom produkcijom svijeta što je već kod Descartesa pojmljena kao svijet znanosti i tehnike javlja se danas i ideja kibernetike N. Wienera. Ona proučava poruke i sredstva komunikacija kao i izmjenu informacija između čovjeka i mašine, između mašine i čovjeka i između mašine i mašine. Time je očigledno svijet tehnike definitivno uočen kao zaseban svijet objekata, predmetnosti koji sadrži jednu osebujnu logiku i čiji odnosi s ostalim svjetovima suvremene zbilje grade jednu koegzistenciju. Zato u toj koegzistenciji različitih svjetova kibernetika treba razviti ‘’zajednički jezik i odgovarajuću tehniku’’.

Istodobno treba uočiti jedan moment koji postaje nezaobilazan u filozofiji nakon Hegela. Sa Hegelom je naime otkriveno istinsko značenje povijesnosti koje ono ima u cjelokupnoj vezi strukture ljudskog subitka. To značenje nametalo je dakle pitanje o povijesnosti kojeg filozofija više nije mogla pojmiti kao jedno specijalno pitanje pokraj drugih utoliko što ono pogađa jedan temeljni problem koji u cijelosti određuje gradnju filozofije. Sa Hegelom je u središte postavljeno to pitanje kao pitanje povijesnosti čovjeka kao povijesnosti bitka-u-svijetu i time povijesnost samog svijeta. Time je dakako eliminirano nastojanje novovjekovnog filozofiranja od Descartesa nadalje, da čovjeka pojmi kao takvog koji se može isključivo spoznajom domoći samog sebe i spoznati svoju epohu. Utrt je Hegelom tako put uvidu, da smisao svake spoznaje je, da čovjek svagda osvijesti sebe u svojoj situaciji i da se razumijevajući otvori za zahtjeve same povijesti.

Stoga vrijedi navesti ovu misao Marcusea:

„Ishodište izvornog dvojstva subjektivnosti i objektivnosti i sa tim povezani primat subjektivnosti, koje je dominiralo sve od Descartesa i koje, za Hegela, nije bilo prevladano Kantom, vodilo je tome, da se povijesnost kao način bitka subjektivnost ili posve previdi ili da se ona odredi u suprotnosti ss načinom bitka objektivnosti. Time što je razorio izvorno jedinstvo oba načina bitka i pokazao njihovo ozbiljenje u bitku života, Hegel je pružio mogućnost, da se pokaže povijesnost života ujedno sa povijesnošću tek životom ozbiljenih bića („svijeta“).“
(„Hegelova ontologija i teorija povijesnosti“, Sarajevo 1981., str.12)

Pa to je jedan mogli bismo reći prilično interesantan način rješavanja, a ja ću ga pokušati rastumačiti na jednom primjeru.

Nakon moje smjene u partiji Hrvatske, našao sam se u jednoj jako neugodnoj situaciji, jer je trebalo diplomirati pa zavrsiti doktorat i na koncu pronaći novi posao kako bih mogao prehraniti svoju malu porodicu, ali za to je trebalo dosta vremena, a meni se žurilo.

Tako jednom dođe moja prijateljica iz Dubrovnika Ivanka Vuletić pa mi predstavi Kristovu crkvu u Zagrebu, da je riječ o divnim ljudima, da su oni protestantska denomicija, ali da bi trebali jednog prevoditelja, jer im manjka stručnih ljudi koji su upućeni u obje kulture, i hrvatsku i anglosaksonsku. Ja pristanem pa se tako nakon nekog vremena nađem sa Ivanom Tešićem koji je bio njihov lider i još nekim ljudima pa tako otpočne jedno druženje koje je ometano sa svih strana, a ipak potrajalo nekih 8 godina.

Ja sam dolazio sa tezama Dušana Bilandžića pa sam tumačio njegovu knjigu „Povijest Jugoslavije“, onda sam Ivana upoznavao sa našom sociologijom općenito. Postojala je i jedna intencija, da držim predavanja u Beču što sam ja i prihvatio, ali se zbog novčanih limita od nje odustalo. Nakon toga je uslijedilo permanentno posjećivanje austrijskih gradova. Ukratko, sve se činilo da je na boljitak svih strana, dok mi Ivan ne predloži:

„Znaš, Zlatane, ja bih htio doktorirati, možda je moguće da u Americi nađem novi posao sa time pa sam te htio pitati, hoćeš li mi u tome pomoći?“

Ja onda shvatim, da je on uspio i magistrirati zahvaljujući našoj suradnji, a da sada hoće i doktorirati. A znate zašto? Zato, jer bi njega doktorat došao u Americi negdje od 75 do 100 tisuća dolara, a u Hrvatskoj bi ga došao besplatno. Iako Ivan nije bio čovjek bez novaca, jer je na svaku prodaju naftne bušotine dobivao 2,5% provizije i to ga je činilo jako imućnim čovjekom. Kažem ja Ivanu:

„Evo vidiš, Ivane, ja imam nedovršenu kuću u Kraljevom vrhu pa mi krov prokišnjava, a i crijepove treba presložiti pa bi li mi ti dao tisuću dolara, da barem te crijepove presložim?“

... i on mi dade u uvjerenju, da je time kupio svoj doktorat, dakle, za 1000 američkih dolara.

Ja sam u međuvremenu preselio u Australiju, a Ivan je ostao u Zaprešiću, postao glavni ravnatelj novog kršćanskog centra Kristove crkve, a čujem da i dalje traži osobu koja bi mu za malo novaca napisala doktorat, jer on za takvo što nije sposoban. Da čovjek pukne od smijeha!

A imam i jednu priču o kralju Edvardu, sedmom koji je vladao Britanijom do 1910. godine nakon kraljice Viktorije i općenito se može reći, da je to bio jedan skandalozni kralj koji je bio obljubljen među masama. Njegov spomenik nalazi se u Adelaideu na North Teraceu i predstavlja veliko zdanje primjereno njegovoj časti. Jednom sam se tako vozio North Teraceom u pratnji obitelji Bolaffy koja nas je dobrohotno primila u Adelaideu pa kad smo došli do tog spomenika, ja izustim: ‘’A ovo je bio jedan skandalozni kralj, a takvih ne manjka u britanskoj povijesti i on je nakon razvratna života i zbog političkih prilika morao abdicirati....’’, a zapravo sam htio reći ovu istinu koja se pojavljuje u engleskim riječnicima:

‘’In 1909, a constitutional crisis erupted over the "People's Budget," legislation that called for unprecedented taxes on the wealthy and radical social welfare programs. The budget was championed by Liberal Party Prime Minister Harold Asquith and his chancellor, David Lloyd George. Privately, the king pleaded with Conservative lords to pass the budget and avoid political division. To break the deadlock, Lloyd George proposed the king create a large number of Liberal positions in the House of Lords to offset the "no" votes. However, the king refused, insisting that the issue be decided by the people in a general election. The issue remained unresolved until Edward's son George ascended the throne and became King George V.’’

Gospođa Bolaffy me blijedo pogleda, a kako je bila jedna bezazlena žena, to mi odgovori mekim glasom:

‘’A nisam znala to, ja sam o tome učila u srednjoj školi, ali to nisam znala.’’

...i ja sam bio prilično iznenađen njenim odgovorom, jer je na koncu ispalo, da Australke nemaju pojma niti o britanskoj kolonijalnoj povijesti, iako im je Australija domovina koliko i Britanija. Onda sam jednim dijelom shvatio, da od tih ljudi ne mogu očekivati previše, nego samo onoliko koliko je to dovoljno. Istina je ono što je jedan naš čovjek rekao o Australiji:

„Tu vam nitko niti mrzi niti voli, a to je možda najgore što vam se može desiti.“

Da čovjak pukne od smijeha!

Ne bih previše o toj temi edukacije naših žena, budući je ona u svakom pogledu jako sramotna, iako je istina kako danas nije moguće slijediti ukupan socijalni razvoj bez fundamentalnog znanja materinjeg jezika i znanosti i moje iskustvo Australije govori, da se mi puno ne razlikujemo od drugih, jer je i ovdje prisutna jedna tendencija ignoriranja ukupne edukacije ženskoga spola pa onda to dobiva neke karikaturalne osobine, da profesorice engleskog jezika, koji je njima materinji jezik u Australiji, nemaju pojma o povijesti vlastite literature niti o povijesnom oblikovanju tog jezika kao ni o njegovim nacionalnim specifičnostima.

Tako sam ja na početku svog dolaska u Australiju bio upućen na učenje i ovladavanje engleskim jezikom u Calusi Univerziteta South Australia gdje sam proveo nekoliko mjeseci zajedno sa ruskim, ukrajinskim i poljskim studentima. Dogodi se jednom, da je na rubu stola u našoj predavaonici stajala jedna pozamašna knjiga i ja je otvorim i nemalo se iznenadim, da je riječ o kineskom prijevodu romana „Tristram Shandy“ velikog britanskog pisca sa početka 18. stoljeća Laurencea Sterna. Ja sam pisao o Sternu i to prije dosta godina i ti su moji prilozi i dostupni na stranicama interneta kao i u jednoj mojoj knjizi koja ima naslov „Kritike“, a pod imenom Laurence Sterne 250 godina kasnije. U riječniku britanskih pisaca stoji da je:

„Laurence Sterne (24th November 1713 – 18th March 1768) was an Irish-born English novelist and an Anglican clergyman. He wrote the novels The Life and Opinions of Tristram Shandy, Gentleman and A Sentimental Journey Through France and Italy, and also published many sermons, wrote memoirs, and was involved in local politics. Sterne died in London after years of fighting tuberculosis.“

Pomalo zbunjen, pokažem tu knjigu svojoj profesorici engleskog jezika na što mi ona uvjerljivim glasom odgovori:

„Da, to je „Tistram Shandy by Lawrence!“

... i ja opet ostadoh zbunjen, jer je taj Lawrence pisac koji se pojavljuje kod Britanaca dva stoljeća kasnije i isto se tako u rječniku engleskih pisaca pojavljuje da je:

„David Herbert Lawrence (11th September 1885 – 2nd March 1930) was an English writer and poet. His collected works represent, among other things, an extended reflection upon the dehumanising effects of modernity and industrialisation. Some of the issues Lawrence explores are sexuality, emotional health, vitality, spontaneity, and instinct.“

Ja joj onda odgovorim, sasvim suprotno njenim očekivanjima, jer je ona mislila, da pred sobom ima tabula rase i ljude koji pojma nemaju o povijesti britanske literature:

‘’Ma, to nije „Tristram Shandy“ by Lawrence, nego je „Tristram Shandy“ by Sterne’’.

... i ta mala pogreška ne bi bila toliko značajna, da nije riječ o dva britanska pisca koja predstvalju kamene međaše novije britanske literature, jer je ona svakako mislila, da bi nas nove strane studente trebalo odvesti u London, da vidimo što je to civilizacija.

Da čovjek pukne od smijeha!

U novije vrijeme ima dosta napisa o nejednakostima kao karakterističnim ljudskim osobinama pa se onda govori o matematičkim nejednakostima i one su jako popularne u novije vrijeme, a također se govori o nejednakosti anđela i da hijerarhiju anđela također treba pratiti i u ljudskome društvu. Navodno je i Marx govorio o nejednakosti ljudi, ali da je to neizbježno u prvim razvojima socijalističkog društva. Ukratko, danas je sve u znaku nejednakosti, nejednakosti u bogatstvu, promociji, ugledu, izgledu i to se prihvatilo kao jednu važnu socijalnu činjenicu.

Međutim, kada se pogleda razvoj filozofije, onda se vidi kako je osnovna filozofska ideja koja se pojavljuje bez obzira na vrijeme i socijalni poredak upravo ideja o jednakosti ljudi i ta se ideja pojavljuje podjednako u antici na primjer kod Platona kao i u renesansi kod Campanele ili kod najranijih social utopista kao na primjer Morusa, a onda je proslijeđena dalje do osnivača moderne filozofije kakav je na primjer bio Descartes.

Kod Descartesa lijepo stoji u njegovim najvažnijim knjigama, da su svi ljudi po prirodi jednaki, samo je razlika u ljudima na koji način koriste svoj razum i um. Zato on donosi pravila i metodu ispravnoga mišljenja kako se ne bi lutalo niti u znanostima niti u realnom životu. Ovaj je fundamentalni filozofski stav bio vodiljom u cjelokupnoj novovjekovnoj znanosti i filozofiji i od onda postoji kao temelj svakog civiliziranog odnošenja. Pa onda kada se gleda osnovna fundamentalna ideja socijalizma, onda se vidi kako je ideja jednakosti ljudi, jednakosti i bratstva ljudi kamen međaš čitave ideologije socijalizma i ta je ideja kod nas vladala nekoliko decenija, kod Rusa ona je vladala nekoliko decenija dulje, dok na koncu nisu na scenu stupili teoretičari koji su stjecajem novih povijesnih okolnosti odbacili ideju jednakosti među ljudima kao onu koja nije ‘’primjerena ljudskoj prirodi’’ kao što je to jednom izjavio Muradif Kulenović na predavanju u psihijatrijskoj bolnici Vrapče, jer tobože da je ta njegova psihijatrija jako dobro znala što je to ‘’ljudska priroda’’.

Ima nekoliko jako značajnih teoretičara, posebno u Britaniji koji su se zanimali za karakter tzv. ljudske prirode počevši od Hobesa, koji se time bavio u svojem radu Levijatan, do na primjer Darwina koji svakako stoji na toj razvojnoj liniji od Hobesa do Dawkinsa koji vjerno danas formulira najznačajnije teze suvremene sociobiologije. Osnovna temeljna postavka ove filozofije je, da su ljudi po prirodi sebične jedinke koji su uz to i nasilni, agresivni koje u ljudskom društvu vode brutalne sile nasilja, da je rat prirodno stanje čovječanstva, a da je rat svih protiv svih temelj suvremene civilizacije i suvremenog socijalnog poretka, da su ljudi nepopravljivo nejednaki na slobodnom tržištu u kojem uspijevaju samo najjači, da slabima prijeti odumiranje i smrt u toj konkurentskoj borbi u kojoj preživljavaju samo najjači, da ti pojedinci jedini i prokreiraju za razliku od slabih individua koji su ‘’volovi’’ u društvu u kojem se najviše cijeni novac, osobno bogaćenje, rat, zavist i informacije.

Pa mi sada vidimo kakva je ta ‘’ljudska priroda’’ i kako su nas psihijatri u Hrvatskoj doživljavali u našim nastojanjima, da budemo korisni članovi ljudske zajednice, mi shizofrenici za njih smo bili i još uvijek smo samo nešto kao čovjekoliki majmuni koji još jedino mogu dobro poslužiti u biološkim istraživanjima i onda dobijemo bananu za nagradu. Međutim, mora se priznati kako i ljudi sami snose odgovornost, da ih se tako razumijeva i da im se tako pristupa.

Naravno, mi smo podjednako altruistični kao što smo i sebični i ja mislim kako treba istaknuti te pozitivne crte ljudske prirode, jer svakako je istina, da i one postoje. Pa onda postoji cijela sfera ljudskog života koja računa na nesebična zalaganja kao što je to ljubav, obitelj, zajednica, crkva. Prema tome ne možemo se složiti, da su nejednakosti osnovne ljudske karakteristike, jer uostalom da je drugačije, mi ne bismo niti postojali samljeveni u žrvnju prirodnog stanja kao stanja neobuzdanih nagona, sile i nekontrolirane strasti i onda postoji svakako Commonwealth ili država koja osigurava mir i opstanak članova društva i zato je Hobes zove ‘’majkom mira’’.

Kod Newtona apsolutno vrijeme je istinsko i matematičko vrijeme koje po sebi i po svojoj prirodi ravnomjerno teče bez odnosa prema bilo čemu izvanjskom i drugim imenom ga Newton naziva ‘’trajanje’’. Apsolutno tj.istinsko i matematičko vrijeme sačinjava jedno ‘’trajanje’’ koje je potpuno nezavisno od bilo kakvog osjetnog opažljivog kretanja u fizikalnom svijetu, što više, ono bi prema Newtonovoj pretpostavci egzistiralo i ako svijet ne bi postojao. To je svakako jedna metafizička Newtonova pretpostavka koja ima značajnu ulogu u negovom matematičkom utemeljenju filozofije prirode. Newton je oblikovao jedno mišljenje, da je fundament svemu egzistentnom upravo apsolutno matematičko vrijeme kao trajanje iz kojega proizlazi svako prirodno i svako drugo relativno vrijeme koje ljudi mjere. Pretpostavka takvog apsolutnog vremena-trajanja imala je mnoge pozitivne konzekvence za utemeljenje same mehanike, jer se sada ono moglo empiirijski detektirati i numerički izraziti.

Apsolutni prostor po svojoj prirodi i bez ikakvog odnosa prema nečemu izvanjskom ostaje uvijek isti i nepokretan. Prema Newtonu, fizički svijet zajedno sa tijelima koja se kreću mora biti smješten u jedan apsolutni prostor koji prožima sav fizički svijet i sva njegova tijela, ali koji budući sveobuhvatan i sveprisutan, nema se kuda kretati pa je kao nepokretan ona osnova prema kojoj se ravnaju volumeni svih tijela i sva njihova kretanja. Uvođenjem pojma apsolunog prostora Newton nije hti nezavisno od naše moći poimanja i opažanja uvoditi dva kvantitativno i kvalitetaivno različita prostora. Stoga on tvrdi, da su apsolutni i relativni prostor jedno te isto po vrsti i po veličini. Oni pak nisu isto po broju, jer apsolutni prostor je po broju jedan i jedinstven, dok je relativni prostor po broju mnoštven.
U fizikalnom smislu Newtonov apsolutni prostor je sveobuhvatni kozmički koordinatni sistem trodimenzionalne euklidske geometrije. Ovaj koordinatni sistem imao je kao takav osigurati jednostavno i nedvosmisleno opisivanje putanja tijela, ali i pored čisto fizikalnih i matematičkih razloga za uvođenje pojma apsolutnog prostora, na Newtonovo poimanje o toj stvari utjecali su i određeni metafizički i teološki motivi te je ovdje iskazana ambicija, da se prostor iskazuje kao jedno svojstvo božanstva. Stoga i Newton tvrdi, da je prostor ‘’senzorium Boga’’ što znači, da je prostor kao i Bog svuda prisutan iz čega slijedi da Bog, koristeći sveprisutan prostor kao svoj sensorium, osjeća, vidi i čuje sve što se u fizičkom svijetu događa. Prema toj pretpostavci, zapravo, sam fizički svijet uzet je kao tijelo Božje. Dakako, Nnewtonova slika apsolutnog prostora kao sveprisutnog prostora božanstva koje je uz to još i sveobuhvatno u uskoj je svezi sa prethodno oblikavanom idejom Boga kao beskonačnim pojmom koji se može izraziti matematičkom simbolikom kod Nikole Kuzanskog.

Kantov pokušaj da riješi ovaj problem prostora i vremena počinje pitanjem:

‘’Što su dakle vrijeme i prostor? Jesu li to zbiljska bića? Jesu li to samo određenja ili odnosi stvari, ali koji su ipak takvi, da bi im i sami po sebi pripadali kad se stvari i ne bi predočavale? Ili su pak takvi, da su samo u formi zora i prema tome u subjektivnoj kakvoći naše duše bez kojih se ovi predikati ne mogu pridati ni jednoj stvari?’’
(“Kritika čistog uma”)

Prema Kantovu uvidu dotadašnje rasprave o prostoru i vremenu bile su nezadovoljavajuće. Oni koju su zastupali apsolutni realitet prostora i vremena ne mogu se saglasiti sa samim načelima iskustva. Ti’’matematički prirodnjaci’’ koji imaju gledište, da prostor i vrijeme imaju apsolutno subzistentni realitet kao unaprijed dati uvjeti svih prirodnih događanja - to su Newton i njegovi sljedbenici. Suprotno tome, Descartes i Leibniz i njihovi sljedbenici označeni su kao ‘’metafizički prirodoslovci’. Oni također tvrde apsolutni realitet prostora i vremena, ali na drugi način pretpostavljajući, da su prostor i vrijeme inherentna svojstva i odnosi samih stvari pri čemu je odnos koegzistencije stvari definiran kao istovremenost ili kao proctor, a odnos sukcesije prirodnih događanja kao vrijeme.

Prostor i vrijeme su forme naših opažanja i pri tome se dokazivanju Kant poslužio sa metafizičkom i transcedentalnom dedukcijom koje su trebale, dakle, dokazati kako su prostor i vrijeme subjektivni uvjeti osjetnosti pod kojim je izvanjsko opažanje jedino moguće. Isto tako vrijeme je formalni uvjet a priori svih pojava uopće. Čim je odbacio objektivni realitet prostora i vremena pretvorivši ih u subjektivne čiste forme opažanja koje moraju ‘’ležati gotove u duši a priori’’, morao je dosljedno razdvojiti pojave i stvari tako, da su pojave ostale neodređeni predmeti jednog empirijskog opažaja, a stvari po sebi kao one koje se nalaze s one strane pojava. Mi jednostavno opažamo sve stvari kao da su u prostoru i vremenu, one imaju transcedentalni idealitet što znači, da su nužnim načinom forme naše spoznajne svijesti. Time je otvorio prostor daljnjoj pretpostavci, da je naša spoznajna svijest takva struktura. da sve što opaža, opaža u vremenu i prostoru, a da ovi ne postoje na drugi način, nego kao apriorne strukture naše svijesti. Ovakvo mišljenja imalo je dalekosežne reperkusije na formiranje matematike, posebno geometrije, ali također i suvremene fizikalne znanosti. Dakle, geometrija može sadržavati sintetičke sudove a priori, tj. takve sudove koji se s apodiktičkom izvjesnošću izriču o realnim fenomenima, ako svijest posjeduje jednu pravu intuiciju a priori koja objektivno važi.

Ako razum postavlja a priori zakone prirodi, dok um daje zakone slobode, onda je sigurno da za samoga Kanta vrijedi to. da razum ne stvara samu prirodu stvari niti ljudsku prirodu čiji je on dio. Za Kanta ovaj poetski dio aristotelovskog Sistema znanja pretpostavlja posebnu teškoću i to na način određivanja mjere u kojoj fizika samo po sebi mora biti koncepcija poretka prirodnih stvari i u određivanju smisla u kojem se samoj prirodi može pripisati neka kreativna, tehnička odnosno umjetnička moć. Drugi element aristotelovskog trijadnog Sistema znanja (teorija, praksa, poeza) naime, onaj pragmatički ovdje je ponovno propitan i to kako s obzirom na činjenicu, da moderna eksperimentalna fizika dobiva u izvjesnom smislu pragmatična odnosno praktična obilježja, tako i s obzirom na Descartesovo proširenje značenja filozofije na sve što bi se moglo istraživati i spoznavati radi nekog korisno upotrebljivog rezultata.

Kompleks tih problema na neki je način riješen već u samoj konstituciji filozofije kao Sistema. Na koji način je na primjer fizika na djelu kao razum koji a priori postavlja zakone prirodi te u konzekvenci, je li fizika kreacija prirodnih stvari – to se može vidjeti iz citirane Kantove skice temeljnih početaka moderne eksperimentalne metode i uopće one fizike koja je najzad znanost pošto je u toku tolikih stoljeća bila samo lutanje. No, toj kreativnoj aktivnosti fizike ipak su dovoljno jasno stavljena ograničenja:

‘’Fizika tu korisnu revoluciju svog načina mišljenja ima zahvaliti samo ideji, da se u prirodi prema onome što um stavlja u nju, traži (a ne da joj se pridaje) ono što od nje mora naučiti.’’
(“Kritika čistog uma”),

odnosno, ona shodno onome što sam um unosi u prirodu treba tražiti u prirodi, a ne da joj lažno pripisuje ono što ima od nje naučiti. Nije rečeno, iako je moglo biti, da je i sam um, odnosno razum, jedno prirodno svojstvo.
Ako zanemarimo Humeova istraživanja čiji skeptični zaključni stav pogađa ne samo metafiziku, nego i fiziku, onda možemo tvrditi kako je Kant bio prvi moderni filozof koji je na način drugačiji od onog Aristotelovog postavio pitanje o razgraničenju. Kantovo pitanje ne odnosi se prvenstveno na razgraničenje fizike od metafizike, nego na razgraničenje teorijskih osnovanih od teorijski neosnovanih spoznajnih pretenzija. Njegova “Kritika metafizike” predstavljene prije svega u njenoj diferencijaciji na četiri posebne discipline koju je izvršio Christian Wolff nikako ne smjera na diskreditiranje metafizike kao kraljice znanosti, nego samo na teorijski neispitane i neosnovane dogmatske pretenzije, da se rasvijetli stvar po sebi prije, nego se pažljivo propita je li to i kako je to moguće.
Nesporazumi koji su za tu kritiku vezani mogu proizlaziti iz toga što je Kant tvrdio, da svaka spoznaja mora ostati u granicama mogućeg iskustva prihvaćajući sa druge strane, da su sintetički sudovi a priori nesumnjivo mogući. Prva tvrdnja usmjerens je protiv spoznajnih pretenzija dogmatske metafizike na objektivitet Sistema uma, a druga je polazna točka za prevladavanje Humeovog skeptičnog stava.

Na taj način Kant vjeruje, da može svoj kritički rad prevesti između dogmatizma i skepticizma. Fizika u galilejsko-newtonovskoj novoj verziji izgleda mu kao spoznaja koja je stupila na siguran put jedne znanosti. Treba onda na taj put izvesti i metafiziku. Da bi tako postavljeni zadatak riješio, Kant mora provesti opsežna istraživanja koja su usmjerena ne na same stvari, nego na strukturu spoznajnih moći, dakle na ono što je imenovano izrazom ‘’transcedentalno ispitivanje’’. Ovo se odvija na predmetu jednog idealnog spoznajnog subjekta koji je jedino opskrbljen čistim formama čulnosti, čistim pojmovima razuma, čistim opažanjima, čistim idejama uma. Spram tog spoznajnog subjekta koji ima samo transcedentalni idealitet, postavljen je objekt koji je spoznajnom subjektu dat samo kao empirijski realitet, tj samo preko fenomena slično zamisli po kojoj je njutnovska matematička philosophia naturalis spoznaja izvedena samo iz fenomena.

Jedno od glavnih pitanja na koje Kantovo kritičko ispitivanje treba odgovoriti je pitanje kako je empirija kao organizirano i smisaono iskustvo uopće moguće. Jasno je, da empirija kao agregat osjeta koji dolaze od vanjskih stvari sama po sebi i bez nekog unutrašnjeg konstitutivnog djelovanja razuma ne može sačinjavati nikakvu znanost. Ono što je Newtonova phiolosophia naturalis kao prirodna znanost pretpostavljala u liku apsolutnog prostora i vremena teško može biti pojmljeno kao ‘’stvar’’. Stoga Kant pretpostavlja, da se u okviru transcedentalnog ispitivanja o prostoru i vremenu može govoriti samo kao apriornim formama osjetnosti. Oznaka a priori ukazuje na općenitost i nužnost kojom se svako moguće iskustvo organizira, na svom elementarnom nivou, posredstvom formi prostora i vremena. Spoznajni subject prema tome već na tom elementarnome nivou ne preslikava fenomene, nego ih organizira uz pomoć formi koje same po sebi nisu empirijske, jer ono empirijsko ne sadrži nikakvu općost i nužnost, a forme empirijskog, koje su nepromjenjive, neotklonjive i općevažeće, naprotiv u sebi samima nose nužnost i općenitost.

Nadalje, ako su ne samo a priori forme osjetnosti nešto što u svakoj spoznaji sudjeluje kao ono nužno i opće, nego ako su još uz to neizbježni i sintetički sudovi a priori, onda mora biti prihvaćeno, da čista jedinstvena znanost nije moguća te da se fizika ne može odreći metafizike. Metafizika prema tome sudjeluje u konstituciji prirodne znanosti po nužnoj prirodnoj ogranizaciji samog spoznajnog subjekta, a ne dogmatski postavljenom natprirodnom sposobnošću ljudskog uma, da neposrednim uvidom, s obzirom na pretpostavljenu srodnost s inteligibilnim poretkom stvari, dođe do ens qua ens, materije, kretanja, svrhe. Što se Boga i besmrtnosti tiče, teoretski um ih ne može otkriti ni u sebi ni izvan sebe, ali ih zato praktični um može postulirati kao osnovu iz koje on sam izrasta i kao uvjez dostojanstva ljudskog bića, ljudske prirode.

Kantovski postavljena metafizika izvire iz subjektiviteta te na osnovu kritičnog ispitivanja otkriva kategorije kao čiste pojmove razuma, uz to još sintetične sudove čistog razuma kao što su aksiomi opažanja, anticipacije opažanja, analogije iskustva, stav perzistencije supstance, princip kauzaliteta, stav istovremenosti. Ova metafizika pokazuje se kao trans-physica i to u odnosu na sektor prirode kao sektor nužnosti i sektor duha kao sektor slobode. U odnosu na prvo, ona je metafizika prirode tj. čisto uma spoznaja koja daje temelje prirodnoj znanosti ili onome što se drugim imenom naziva prirodna filozofija. Za Kanta, prema tome, još ne postoji trijada metafizika-prirodna filozofija-prirodna znanost, jer su u njegovim razmatranjima znanost i filozofija jedno te isto. Temelje prirodnoj znanosti može dati samo metafizika koja uspostavlja čiste principe ili prve principe koji u ljudskom spoznajnom odnosu prema prirodi važe apriori tj. na opći i nužan način, a u odnosu na područja ljudskog duha čista uma spoznaja uspostavlja apriorne principe pomoću kojih Kant konstituira svoju metafiziku ćudoređa koja obuhvaća metafizičke principe prava i metafizičke principe morala.

Izvirući na taj način iz ljudskog subjektiviteta, Kantova kritički revidirana metafizika vrši kopernikanski obrat postavljajući čovjeka za zakonodavca prirode. Sukladno takvom poimanju znanosti metafizika prestaje biti divina scientia postajući istodobno humana scietia i fizika prestaje biti znanost o božanskim stvarima, nego počinje pripadati ljudskoj perspektivi. To znači, da se prirodna filozofija više ne izvodi iz prirode stvari, nego iz ljudske spoznajne prirode, jer je razum zajedno s osjetnom izvjesnošću stožer ljudske prirode. Tako ranije discipline metafizike, ontologija, racionalna psihologija, racionalna kozmologija i racionalna teologija ustupaju svoje mjesto svojevrsnoj racionalnoj antropologiji.

Još kod Galileja imamo uvjerenje u matematičko ustrojstvo najdublje strukture Prirode. Poimajući znanost kao matematički opis, deskripciju odnosa, on je dopustio metodologiji, da se ona oslobodi težnje ka pretjeranom empirizmu, težnje koja je predstavljala osnovni nedostatak aristotelovske duhovne tradicije dajući joj i plodonosnu moć uopćavanja. Ne ustežući se napora, da u matematičkim teorijama koristi pojmove čiji primjer nije bio ili nije mogao biti motren, on je tražio mogućnost, da se iz tih pojmova deduciraju promatrane činjenice.
Zato Kant kaže u svojoj “Kritici čistog uma”, da način na koji Galilej shvaća jednu ispravnu znanstvenu metodu implicira nadmoć uma nad običnim iskustvom, zamjenu jedne empirijski poznate stvarnosti idealnim matematičkim modelima, prednost teorije nad činjenicama. Samo tako mogla su biti savladana ograničenja aristotelovskog empirizma i izgrađena jedna prava eksperimentalma metoda, metoda u kojoj matematička teorija određuje samu strukturu eksperimentalnog istraživanja ili da se poslužimo Galilejevim izrazima, metoda koja upotrebljava matematički geometrijski jezik za formuliranje pitanja upućenih prirodi i za tumačenje njenih odgovora, metoda koja, zamjenjujući jedan empirijski saznat tek približan-svijet racionalnim Svemirom preciznosti, prihvaća mjerenje kao osnovno i najvažnije eksperimentalno načelo.

Već se kod Galileja radi o podmetanju matematički substruiranog svijeta za jedan zbiljski svijet života, dakle o podmetanju idealizirane prirode za predznanstevnu zornu prirodu. On je otkrio matematičku prirodu, matematičku ideju te je spram univerzalne kauzalnosti zornog svijeta otkrio ono što se od tada bez daljnjega naziva kauzalnim zakonom, apriornom formom istinskog idealiziranog i matematiziranog svijeta, zakonom egzaktne zakonomjernosti po kojoj svako zbivanje u prirodi mora stajati pod egzaktnim zakonima. Čak niti filozofski primišljena “Kritika klasičnog zakona” kauzaliteta suvremene atomske fizike ne mijenja principijelno ono što egzistira još od Galileja, jer uz svu tu novost ostaje ipak principijelo bitno po sebi, da je matematička priroda dana u formulama koje se tek iz formula može interpretirati.

Taj put je do Descartesa išao tako, da je u konzekvenci provedena zbiljska misaona sinteza matematike i prirode tako da je ono što je kod starih Grka tek bilo nekom analogijom, ovdje egziistentno kao identitet. Materija jest proctor, priroda jest matematička i to ne u posebnim pojavama, nego u svojoj sveukupnosti, u svojoj temeljnoj strukturi. Matematika se bavi svim onim što se odnosi na red i mjeru i riječ je tu o mathesis universalis što više nije puka vjerojatnost, nego puna istinistost.

Na ovom razvojnom putu matematizacije prirode i matematizacije prirodnih znanosti stoji Kant. U predgovoru drugog izdanja “Kritike čistog uma” Galilej je posebno akcentuiran, jer je tu riječ o uspostavljanju samosvjesnog uma:

‘’Kada je Galilej dao da se kugle njegove sa težinom, koju je on sam odabrao, kotrljaju niz kosinu ili kada je Torricelli dao da zrak nosi uteg koji je on sebi unaprijed zamišljao jednakim stupu vode koji mu je bio poznat ili kada je još kasnije vrijeme Stahl pretvarao kovine u vapno, a ovo opet u kovine pošto im je nešto oduzeo i opet dodao, onda je svim istraživačima prirode sinulo svijetlo. Oni su shvatili, da um uviđa samo ono što proizvodi sam prema svom nacrtu, da sa načelima svojih sudova mora prednjačiti prema stalnim zakonima i prisiljavati prirodu, da mu odgovara na njegova pitanja, a da se on od nje tako reći dade voditi na uzici. Inače, naime, slučajna opažanja koja nisu napravljena prema unaprijed stvorenome planu ne bi bila povezana u jednom nužnom zakonu koji um traži i koji mu je potreban. Um se mora prihvatiti prirode u jednoj ruci sa svojim načelima i to da ga priroda pouči, ali ne u svojstvu učenika koji sebi sve, što učitelj hoće ili dade kazati, nego u svojstvu postavljenoga suca koji prisiljava svjedoke, da odgovaraju na pitanja koja im on postavlja i tako čak fizika tu korisnu revoluciju svog načina mišljenja ima zahvaliti samo ideji da se u prirodi , prema onome što um sam stvalja u nju, traži (a ne da joj se pridaje) ono što od nje mora naučiti, a o čemu on sam od sebe ništa ne bi mogao znati. Time se tek prirodna znanost dovela na sigurni put znanosti, pošto je u toku tolikih stoljeća bila samo lutanje.’’

Ovo stajalište Kanta biva konkretnijom spoznajom o matematičkim sudovima kao sintetičkim, a to će reći da su ti sudovi proizvod refleksije, a ne tek iskustva. Što pak to znači u ustrojstvu Kantove kritike spoznajnih moći, vidljivo je u transcedentalnoj analitici gdje se temeljni stav čistog uma formulira tako, da su sve pojave prema svom zoru ekstenzivne veličine. Pri tom je važno uočiti, da analiza i dokazivanje tog stave o ekstenzivnoj veličini, koja u temelju određuje pojavu kao pojavu, podrazumijeva raspravu o čistoj matematici. Čista matematika izražava kvantitativno određenje pojava i ono je temeljno i same se pojave uspostavljaju time u svijesti.
Ekstenzivnom veličinom Kant naziva onu u kojoj ‘’predodžba dijelova omogućuje predodžbu cijelog pa joj dakle nužno prethodi. Crtu koliko god ona malena bila ne mogu sebi predočiti, a da je ne povlačim u mislima tj., da od jedne točke ne proizvodim sve dijelove i da tek time označim ovaj zor. Isto je tako i sa najmanjim vremenom. U njemu ja pomišljam samo sukcesivni tok od jednog trenutka do drugog pri čemu se pomoću svih vremenskih dijelova i njihova dodavanja proizvodi određena vremenska veličina. Kako je čisti zor kod svih pojava ili proctor ili vrijeme, to je svaka pojava kao zor ekstentivna veličina, jer se može spoznati u aprehenziji samo sukcesivnom sintezom od dijela do dijela.’’

Tvrdnja, da su sve pojave ekstenzivne veličine prema svom zoru, jedan je temeljni transcedetalni stav matematičke pojave. To je stav, načelo, koje čistu matematiku u cijeloj njenoj preciznosti čini primjenjivom na predmete iskustva. Pojave nisu samo stvari o sebi. Empirijski je zor moguć samo pomoću čistog zora prostora i vremena . Što dakle geometrija kaže o čistom zoru vrijedi bez daljnjeg i o empirijskom. Ako bi se pak htjelo prigovoriti tvrdnjom, da predmeti osjeta ne odgovaraju pravilima konstrukcije u prostoru, onda se prostoru, a onda se sa njim ujedno i svakoj matematici odriče objektivna vrijednost.

Uopćeno može se tvrditi, da je čista matematika inherentna spoznaji uopće, jer sinteza prostora i vremena kao bitnih formi nekog zora je ono što ujedno omogućuje aprehenziju pojave, dakle, svako vanjsko iskustvo, a prema tome i svaku spoznaju njegovih predmeta. Kako bi učvrstio ovaj stav, valjalo je onda istaknuti:

‘’Svi prigovori protiv toga samo su šikane neispravno poučenog uma koji zabludom misli osloboditi predmete osjeta od formalnog uvjeta naše osjetilnosti pa ih premda su samo pojave predočuje kao predmete same o sebi, dane razumu. U tom slučaju sa njima se ne bi dakako ništa moglo sintetički spoznati a priori, dakle ni pomoću čistih pojmova o prostoru, a znanost koja sve određuje, naime sama geometrija, ne bi bila moguća’’
(''Kritika čistog uma'')

Na taj način sva matematička sinteza, kvantitativno određenje zora pa onda i pojave i svakog iskustva bitno je konstitutivno za našu spoznaju.

Naprijed citirani Kantov tekst dobro pokazuje bit suvremene znanosti, iako je u odnosu prema antičkoj znanosti opterećen predrasudom, da ona nije bila znanost, nego samo lutanje na putu prema pravoj znanosti. Jedno je međutim sigurno – korisna revolucija u načinu mišljenja doista je izvršena i to baš u fizici i matematici. Sama znanost kao takva egzistira kao ljudska tvorevina i ne može se prema suptilnim Kantovim razmatranjima tog predmeta jednostavno preuzeti iz nekog izvanljudskog predmeta. Da, dakle, sama znanost ne može biti neka imaginacija predmeta koje se uvjerenje nametalo Antici posebno Platonu u njegovom razlikovanju znanosti i poetske imaginacije i umjetničkog podražavanja.

Iza najudaljenijeg dijela teritorije Tatara otkud dolazi koža o kojoj smo već govorili, postoji druga regija, koja se proteže skoro do granica sjevera i koja se zove “regija zimske tame”, jer je tijekom većine zime sunce nevidljivo i svijetlost je kao da je riječ o sumraku dana kad možemo reći, da vidimo i također, da ne vidimo.

Ljudi u ovoj zemlji su dobro građeni i visoki, ali su blijedog tena,ujedinjeni su pod upravom kralja ili princa i žive bez utvrđenog zakona ili pravila kao životinje, njihov intelekt je budalast te imaju izraz grubosti, a Tatari često idu u pljačkaške ekspedicije protiv ovog naroda i plajčkaju njihovu stoku i robu pa zato koriste one mjesece kad prevladava tama, a budući su nesigurni kojim pravcem se oni moraju vratiti kućama sa svojim plijenom oni, da ne bi išli pogrešnim putom, jašu kobile koje imaju mladu ždrebad i ovu ždrebad ostave iza sebe.

Kad je njihov posao mraka upotpunjen i kad se oni hoće vratiti u područje svjetlosti, polože uzde na vratove svojih kobila i dopuste im, da imaju njihov vlastiti smjer, a one vođene materinskim instinktom prave svoj put direktno do mjesta gdje je ostavljena njihova ždrebad.

Stanovnici ove regije uzimaju prednosti ljetne sezone kad uživaju kontinuiranu dnavnu svjetlost kako bi ulovili brojne hermeline, kune i pse kao i ostale životnje te vrste, čija su krzna najfinija i konzekventno tome najvrijednija, nego ona koja se mogu naći u područjima naseljenim Tatarima, a tijekom ljeta ovi ljudi nose svoja krzna u susjedne zemlje gdje ih predstavljaju na najbolji mogući način i primjreno onome što sam već rekao neki od njih se transportiraju čak i dalje od Rusije o kojoj ćemo govoriti u ovom zaključnom dijelu našeg rada.

iz moje knjige "PUTOVANJA MARCA POLA - 3. DIO" - prijevodi

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic30.php