Ako razum postavlja a priori zakone prirodi, dok um daje zakone slobode, onda je sigurno da za samoga Kanta vrijedi to. da razum ne stvara samu prirodu stvari niti ljudsku prirodu čiji je on dio. Za Kanta ovaj poetski dio aristotelovskog Sistema znanja pretpostavlja posebnu teškoću i to na način određivanja mjere u kojoj fizika samo po sebi mora biti koncepcija poretka prirodnih stvari i u određivanju smisla u kojem se samoj prirodi može pripisati neka kreativna, tehnička odnosno umjetnička moć. Drugi element aristotelovskog trijadnog Sistema znanja (teorija, praksa, poeza) naime, onaj pragmatički ovdje je ponovno propitan i to kako s obzirom na činjenicu, da moderna eksperimentalna fizika dobiva u izvjesnom smislu pragmatična odnosno praktična obilježja, tako i s obzirom na Descartesovo proširenje značenja filozofije na sve što bi se moglo istraživati i spoznavati radi nekog korisno upotrebljivog rezultata.

Kompleks tih problema na neki je način riješen već u samoj konstituciji filozofije kao Sistema. Na koji način je na primjer fizika na djelu kao razum koji a priori postavlja zakone prirodi te u konzekvenci, je li fizika kreacija prirodnih stvari – to se može vidjeti iz citirane Kantove skice temeljnih početaka moderne eksperimentalne metode i uopće one fizike koja je najzad znanost pošto je u toku tolikih stoljeća bila samo lutanje. No, toj kreativnoj aktivnosti fizike ipak su dovoljno jasno stavljena ograničenja:

‘’Fizika tu korisnu revoluciju svog načina mišljenja ima zahvaliti samo ideji, da se u prirodi prema onome što um stavlja u nju, traži (a ne da joj se pridaje) ono što od nje mora naučiti.’’
(“Kritika čistog uma”),

odnosno, ona shodno onome što sam um unosi u prirodu treba tražiti u prirodi, a ne da joj lažno pripisuje ono što ima od nje naučiti. Nije rečeno, iako je moglo biti, da je i sam um, odnosno razum, jedno prirodno svojstvo.
Ako zanemarimo Humeova istraživanja čiji skeptični zaključni stav pogađa ne samo metafiziku, nego i fiziku, onda možemo tvrditi kako je Kant bio prvi moderni filozof koji je na način drugačiji od onog Aristotelovog postavio pitanje o razgraničenju. Kantovo pitanje ne odnosi se prvenstveno na razgraničenje fizike od metafizike, nego na razgraničenje teorijskih osnovanih od teorijski neosnovanih spoznajnih pretenzija. Njegova “Kritika metafizike” predstavljene prije svega u njenoj diferencijaciji na četiri posebne discipline koju je izvršio Christian Wolff nikako ne smjera na diskreditiranje metafizike kao kraljice znanosti, nego samo na teorijski neispitane i neosnovane dogmatske pretenzije, da se rasvijetli stvar po sebi prije, nego se pažljivo propita je li to i kako je to moguće.
Nesporazumi koji su za tu kritiku vezani mogu proizlaziti iz toga što je Kant tvrdio, da svaka spoznaja mora ostati u granicama mogućeg iskustva prihvaćajući sa druge strane, da su sintetički sudovi a priori nesumnjivo mogući. Prva tvrdnja usmjerens je protiv spoznajnih pretenzija dogmatske metafizike na objektivitet Sistema uma, a druga je polazna točka za prevladavanje Humeovog skeptičnog stava.

Na taj način Kant vjeruje, da može svoj kritički rad prevesti između dogmatizma i skepticizma. Fizika u galilejsko-newtonovskoj novoj verziji izgleda mu kao spoznaja koja je stupila na siguran put jedne znanosti. Treba onda na taj put izvesti i metafiziku. Da bi tako postavljeni zadatak riješio, Kant mora provesti opsežna istraživanja koja su usmjerena ne na same stvari, nego na strukturu spoznajnih moći, dakle na ono što je imenovano izrazom ‘’transcedentalno ispitivanje’’. Ovo se odvija na predmetu jednog idealnog spoznajnog subjekta koji je jedino opskrbljen čistim formama čulnosti, čistim pojmovima razuma, čistim opažanjima, čistim idejama uma. Spram tog spoznajnog subjekta koji ima samo transcedentalni idealitet, postavljen je objekt koji je spoznajnom subjektu dat samo kao empirijski realitet, tj samo preko fenomena slično zamisli po kojoj je njutnovska matematička philosophia naturalis spoznaja izvedena samo iz fenomena.

Jedno od glavnih pitanja na koje Kantovo kritičko ispitivanje treba odgovoriti je pitanje kako je empirija kao organizirano i smisaono iskustvo uopće moguće. Jasno je, da empirija kao agregat osjeta koji dolaze od vanjskih stvari sama po sebi i bez nekog unutrašnjeg konstitutivnog djelovanja razuma ne može sačinjavati nikakvu znanost. Ono što je Newtonova phiolosophia naturalis kao prirodna znanost pretpostavljala u liku apsolutnog prostora i vremena teško može biti pojmljeno kao ‘’stvar’’. Stoga Kant pretpostavlja, da se u okviru transcedentalnog ispitivanja o prostoru i vremenu može govoriti samo kao apriornim formama osjetnosti. Oznaka a priori ukazuje na općenitost i nužnost kojom se svako moguće iskustvo organizira, na svom elementarnom nivou, posredstvom formi prostora i vremena. Spoznajni subject prema tome već na tom elementarnome nivou ne preslikava fenomene, nego ih organizira uz pomoć formi koje same po sebi nisu empirijske, jer ono empirijsko ne sadrži nikakvu općost i nužnost, a forme empirijskog, koje su nepromjenjive, neotklonjive i općevažeće, naprotiv u sebi samima nose nužnost i općenitost.

Nadalje, ako su ne samo a priori forme osjetnosti nešto što u svakoj spoznaji sudjeluje kao ono nužno i opće, nego ako su još uz to neizbježni i sintetički sudovi a priori, onda mora biti prihvaćeno, da čista jedinstvena znanost nije moguća te da se fizika ne može odreći metafizike. Metafizika prema tome sudjeluje u konstituciji prirodne znanosti po nužnoj prirodnoj ogranizaciji samog spoznajnog subjekta, a ne dogmatski postavljenom natprirodnom sposobnošću ljudskog uma, da neposrednim uvidom, s obzirom na pretpostavljenu srodnost s inteligibilnim poretkom stvari, dođe do ens qua ens, materije, kretanja, svrhe. Što se Boga i besmrtnosti tiče, teoretski um ih ne može otkriti ni u sebi ni izvan sebe, ali ih zato praktični um može postulirati kao osnovu iz koje on sam izrasta i kao uvjez dostojanstva ljudskog bića, ljudske prirode.

Kantovski postavljena metafizika izvire iz subjektiviteta te na osnovu kritičnog ispitivanja otkriva kategorije kao čiste pojmove razuma, uz to još sintetične sudove čistog razuma kao što su aksiomi opažanja, anticipacije opažanja, analogije iskustva, stav perzistencije supstance, princip kauzaliteta, stav istovremenosti. Ova metafizika pokazuje se kao trans-physica i to u odnosu na sektor prirode kao sektor nužnosti i sektor duha kao sektor slobode. U odnosu na prvo, ona je metafizika prirode tj. čisto uma spoznaja koja daje temelje prirodnoj znanosti ili onome što se drugim imenom naziva prirodna filozofija. Za Kanta, prema tome, još ne postoji trijada metafizika-prirodna filozofija-prirodna znanost, jer su u njegovim razmatranjima znanost i filozofija jedno te isto. Temelje prirodnoj znanosti može dati samo metafizika koja uspostavlja čiste principe ili prve principe koji u ljudskom spoznajnom odnosu prema prirodi važe apriori tj. na opći i nužan način, a u odnosu na područja ljudskog duha čista uma spoznaja uspostavlja apriorne principe pomoću kojih Kant konstituira svoju metafiziku ćudoređa koja obuhvaća metafizičke principe prava i metafizičke principe morala.

Izvirući na taj način iz ljudskog subjektiviteta, Kantova kritički revidirana metafizika vrši kopernikanski obrat postavljajući čovjeka za zakonodavca prirode. Sukladno takvom poimanju znanosti metafizika prestaje biti divina scientia postajući istodobno humana scietia i fizika prestaje biti znanost o božanskim stvarima, nego počinje pripadati ljudskoj perspektivi. To znači, da se prirodna filozofija više ne izvodi iz prirode stvari, nego iz ljudske spoznajne prirode, jer je razum zajedno s osjetnom izvjesnošću stožer ljudske prirode. Tako ranije discipline metafizike, ontologija, racionalna psihologija, racionalna kozmologija i racionalna teologija ustupaju svoje mjesto svojevrsnoj racionalnoj antropologiji.