DJEVOJČICA SA ŽIGICAMA
slika: internet
To vrijeme uoči Domovinskog rata u Hrvatskoj je bilo specifično po tome, da su se svi pripremali za nadolazeći konflikt, svatko na svoj način. Netko je kupovao zalihe hrane spremajući se za najgore dane, netko je opet spremao oružje, netko je dizao bespovratne kredite sa 10% deviznog učešća, netko je švercao sa devizama, netko je bespravno gradio. U svakom slučaju, na svakom koraku se osjećao kaos nadolazeće tragedije.
Bilo je noći kada sam sa velikim strahom i zebnjom ulazio u topli krevet ispunjen mirisima umorna tijela moje žene, a bilo je i trenutaka kada su mnogi pokušavali definirati na kakvim su ideološkim pozicijama i koja im je razlika u odnosu na kurentne političke prilike. Tako bi moj punac znao meni reći:
‘’Treba znati pasti na glavu. Imali smo mi u četi jednog muslimana koji je pucao po nama, a onda smo mu mi rekli ‘okreni pa pucaj po njima.’ …’’
Bilo je naravno još mnogo njegovih velikih bisera, a jedan takav je i bajka koju mi je poklonio, a koja je nosila ime: ‘’Zub, zub krivozub, htio je nama komandirati’’ ciljajući na moje neuređene zube, mada je smetnuo s uma da su oni takvi zahvaljujući prije svega nemaru i bezobraštini vojnih zubara za koje je cijela naša obitelj bila ustaška. Da čovjek pukne od smijeh!
Ja sam bajke dobivao i iz Beograda neposredno pred rat, jer je moju maćehu Milicu Gavrilović bilo silno strah, da se ja jednog dana ne pojavim na vratima njihovog doma tražeći trajnu zaštitu, a kako je ona mislila, da ona nema nikakve veze sa našim obiteljskim relacijama i kako sam ja već dovoljno zreo da pronađem vlastita rješenja, to je ona zauzvrat naumila da mi pokloni pola kile pršuta i bajku Hansa Christiana Andersena “Djevojčica sa žigicama”, jer sam bio poznat Beogradu sa svojim tekstopisanjem, svojim novinama i časopisima za koje su držali kako su vrijedni, ali da na žalost ne mogu preduhitriti neumitni rasplet stvari. Ta bajka dakle izgleda ovako:
Mala siromašna djevojčica, koja se cijeli dan mučila prodati šibice, pred novogodišnju večer umire u kutku jedne zgrade kraj puta. Kući se nije smjela vratiti, jer bi je otac istukao, a uostalom ni kod kuće nije ništa bilo bolje. Nakon mnogo pokušaja, da proda te jadne šibice, djevojčica se predaje i u hladnoj noći legne kraj jednog dućana. Pošto joj je bilo hladno, počela je paliti šibice ne bi li se ugrijala. Svaki put kada bi upalila šibicu, vidjela bi nešto o čemu je oduvijek sanjala, hrana, odjeća, ali čim bi poletjela to dohvatiti, šibica bi se ugasila i čar bi nestala. Zadnja šibica koju je upalila joj osvijetli njenu pokojnu baku koja je u toj hladnoj noći povela sa sobom na nebo. Time su brige jadne djevojčice nestale. Tako je jutro svanulo nad malim, mrtvim tijelom koje je sklupčeno ležalo kraj ulice.
Eto sada vidite, kakva mi je sudbina bila određena i to od ljudi koji su predstavljali moju najužu obitelj. Ta se Milica za vrijeme rata preselila u svoj stan u Segedinu u Mađarskoj, jer je ona bila srpska nacionalna manjina u Mađarskoj pa je nastavila nakon očeve smrti sa bezbrižnim životom u drugoj državi, ali ne za dugo, jer padne sa pokretnih stepenica pa slomi kuk i tako je bila neko vrijeme ograničenih moći hodanja, dok na koncu ne umre od posljedica tri moždana udara, iako ja mislim da je normalnom čovjeku dovoljan i jedan.
Tako mi pada na pamet, da su mnogi stradali u tom ratu nevini i to je jedna velika žalost i tragedija i njihova brojka nije mala, a onda mi opet padne na pamet kako su mnogi okončali s ovozemaljskim životom točno primjereno svojoj vlastitoj filozofiji i svojim vlastitim postupcima.
U cjelini gledajući mislim, da je moj prijatelj Faruk u pravu kada kaž,e da je taj naš rat bio zato, da se vidi tko je tko.
PROSJAK I DAMA
slika: digital art
Ona je vjerojatno najsretnija
kada je u dućanu sama
pa onda gleda
kako zlato i srebro reda,
da je svaka kolajna
za gospara bajna,
a svaki prsten
za kažiprst mužev,
a ja prosjak,
bijeda posljednja,
što solad štucat treba,
poderanih cipela
i mokrog džempera
bez ikakve nade
u buduće dane
stanem pokraj nje,
ali me ona ne prepoznade,
nego samo zlato prebirati stane
i Kairos učini jednu varku
pa iako bijaše iza mene
pregledavajući srebrene vele,
uđe u dućan neopazice,
ali vjetar otkrije joj lice
pa vidjeh repić kose
kojem zlato mnogi nose
i jedno jaje od mramora
pa se zapitah:
"nije li to ona?"
tek sutradan otkrijem,
da jeste!
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=66396ý
U ŠTO SAM SE ZAGLEDAO?
slika: digital artist
Ovo je jedna pjesma, nastala i potaknuta susretom sa Sonjom, koji bijaše neobičan. Ja sam tu neobično lijepu Britanku sreo na autobusnoj stanici i mi smo se pogledavali mjerkajući se uzajamno i to bijase jako signifikantno pogledavanje, a onda dva dana kasnije, ona me pronađe u gradu u jednom dućanu i zapita: "Hoćeš li da se vidimo?"
Ja sam se tog susreta toliko uplašio, da sam ostao nijem neko duže vrijeme i ništa ne odgovorih, zato ona ode.
Tri godine kasnije sam pronašao tu ženu kao draguljara jedne zlatarnice u Adelaide i tada sam je zapitao: "Jesam li ja vas sreo na Norh Teraceu prije tri godine, ja sam bio sa ovim lancem?!!"
Ona bijaše silno iznenađena i odgovori: "To nisam bila ja", jer bijaše udata i sa obitelji. Od tada ponekad navratim u tu zlatarnicu.
Ušao sam u njen dućan
koji mi nije bio nepoznat,
jer ja imam navadu krasnu,
da svako malo susretnem
djevu bajnu
pa sam zagledati je stao
ne bh li neopazice ugledao
tako milo lice
pa zagledah prvo struk,
jer ona mi bijaše već prilično poznata
kao kakva crvena ciklama
u vazi na prozoru
što je sama po uzoru
na ovoga pjesnika mala
i mjerih struk od peta visokih
do grudi u mekoti
pa onda još jednom lice milo
i repić kose kao zvono tiho
pa se stadoh smijati,
jer doista bijaše to djeva bajna
što se grozi grada
kojeg prije tri godine
jedan mladić začara,
ali i ona čara
kao vještica od megdana,
da je svaka njena para
za mladića krasna,
a onda se okrenuh nespretno na stranu
pa pokazah lanac
kojim okovan je bio moj vranac
štp bi djevu bajnu
odnio u dvorac njen,
da ona gledajući lanac
u nesvijest ne padne,
jer taj pjesnik
je stari znanac...
LUTALICA
slika: digital art
lutao sam beskrajima
morima i planinama
i vukao teško breme
koje sa sebe nikada nisam svukao,
svog svojeg bića muku,
da sam konačno pomislio sada
kako sam stigao u mirnu luku
gdje me čeka oka zlata sjajna
i glad pomamna
na ležaju mekom od borovih iglica
vlažna od tvoga znoja hladna,
da je ljubav vječna mjera
čovjeka koji istinu treba protubića
koji tebe stavlja niže skota,
ali sam se prevario,
jer je vrijeme ratnika
učinilo i od tebe
pa je sada lutati nam
beskrajima, morima i planinama,
dok nam žiće ne okonča tu pjesmu
u vječnom poretku rađanja i smrti
i ja jedno znam,
da je naša ljubav i naša patnja
taj moment beskraja
gdje vječno sada
traje danima i godinama
https://www.magicus.info/ostalo/poezija/zivotni-dah
Iz moje knjige "DNEVNICI - 1. DIO"
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic36.php
ŽIVOTNI DAH
slika: digital art
kada pokušavam odrediti
mjesto gdje se nalazi duša,
onda to svagda definiram
kao jedno mjesto
u neposrednoj blizini srca
negdje između srca i ošita
baš po sredini tijela
i ja to doživljavam
kao kuglicu,
a zapravo je prana
ili životni dah
netko bi još rekao dijamant
kao kada teško udahneš,
jer si se nečeg sjetio
i ona može jako boljeti,
može biti sretna,
može biti bolesna
ili pak sjetna
pa melankolična i vedra,
ali svagda smjela djela,
to je životni dah
kao uzrok našeg kretanja
po čemu se razlikujemo
od neživih bića
pa je tako i naš Kosmos živ,
jer se kreće
pa su i naše planete žive,
jer se kreću
pa je naše Sunce živo,
jer pokreće
i sve kao da je tvoj dah
kojeg baš sada ćutim na svojem vratu
u blizini žile kucavice koja se trza
zavisno od toga koliko si bila brza
u svojoj ljubavi
https://www.magicus.info/ostalo/poezija/zivotni-dah
Iz moje knjige "DNEVNICI - 1. DIO"
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic36.php
LABUD BIJELI NA ULICI VELEGRADA
slika: digital artist http://abstract.desktopnexus.com/wallpaper/1330141/
Htjedoh Ti reći,
da sam sav bolan od Tebe
i cijelo moje tijelo
u tren da se sažeže
ništa mi vrijedilo ne bi,
jer sam toliko bolan od Tebe.
Vidjeh tada žene razne
na sve strane
i vidjeh Tebe
i Ti, kao labud bijeli,
samo tiho kliznu u stranu
i mjerkajući me zagonetno,
bez glasa, a stasa,
bez zvuka koraka,
a sva nježna,
bez haljetka,
a sva dostojna,
bez novca,
a ozbiljna
i svijeta ovoga nadasve vrijedna
samo uočih
kratke vlasi kose Tvoje tamne
i svidi mi se taj labud bijeli
što samo tiho kliznu pored mene.
Htjedoh Ti reći,
da sam sav bolan od Tebe
i cijelo moje tijelo
u tren da se sažeže
ništa mi vrijedilo ne bi,
jer sam toliko bolan od Tebe.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=66124
POSADA
(slika: digital artist)
posada je moja jaka
kao da Božju snagu ima
ogrnuta snagom i veličanstvom
brod hrabro upravi
na dvokrilna užasna Levijatana
i u sukobu sa njime živa ipak osta
kao najponosnija i neustrašiva živa hridina
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=69907
ZADALA SI MI BOL
slika: digital art
nisam znao,
da ćeš mi zadati bol
dugu, dugu bol,
da je svaku moju suzu
za tebe prosutu
niz moje lice umorno
nemoguće izbrojati
slagalicom našeg života
bol duga
i moja muka,
da nisam pomogao druga
kojeg ljubljah
nevino i sa sjetom
sjetni snovi
svijetle svijetom
bez nade
u naše dane,
zato mi oprosti
što sam bio tako neoprezan,
oprosti
pjesma je iz moje knjige DNEVNICI - 1. DIO
ISBN kod NSK RH 978-953-354-024-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic36.php
IGRA GENERALA U PRVOM RAZREDU
picture: digital art
A bili smo nas troje dečki iz dubrovačke Preparandije jako dobri prijatelji: Cvjetko koji je bio poznat po tome, da je uvijek imao jedan naheren pramen kose vjerojatno od spavanja, Davor Lucijanović Dabrović koji je kasnije postao slikar i mimo interesa i volje svojih roditelja i ja.
Vrlo često pred samu nastavu ili za vrijeme odmora ili nakon škole mi smo se igrali igre “generala”. Bijaše pored škole jako puno vrtova i u tim vrtovima mirte i oleandera pa bismo se mi zavlačili u tu mirtu igrajući se generala:
“A što si ti, Zlatane?”
“Ja sam general.”
“E, nisi ti general, nego sam ja general.”
“Onda sam ja general generala”.
I tako bismo se igrali neko vrijeme, a onda svatko svojoj kući.
iz moje knjige "DNEVNICI - 4. DIO"
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic40.php
ISBN kod NSK RH 978-953-354-048-1
NE, NE BOJIM SE!
slika: digital art
Ne, ne bojim se reći 'zbogom'
nakon vremena rastrojstva od neba mokroga,
milo moje, od naša spomena teška
ostade samo sjeta i pomisao nijema.
Ne, ne bojim se reći 'zbogom'
nakon vremena mrkla od noći
zvijezde su ugasle u zjeni moga oka
ostade samo tama tiha
poput tvoga koraka gipka
i nisam siguran više,
je li to šum lahora u noći
ili meke tvoje haljine na podnoj plohi?
Ne, ne bojim se reći 'zbogom'
nakon vremena paklena boja,
duše su mrtve na tratini cvjetnoj
jaglac i različak duše
su pastira sa frulicama od papira.
Ne, ne bojim se reći 'zbogom'
milo moje, sada ostaje samo ovo dvoje,
ostaje ufanje i nada,
ostaj mi zbogom,
jer se bojati nisam mog'o...
FERDO
Nije sve bilo lijepo u mome dijetinjstvu. Ima i ružnih stvari, a jedna je od njih i Ferdo. Bijaše nezakoniti sin jedne neobične žene koja je znala toliko biti luda, da je svoje nokte zabijala u tijelo svoga dijeteta. Imala je jako dugačke lakirane nokte i onaj tko je znao, mogao je otkriti kako je ta žena u svojoj mladosti bila jako, jako lijepa. Sada pak bijaše gojazna i histerična. Imala je neke rodbine u Francuskoj i čini mi se da se konačno tamo i preselila.
A Ferdo bijaše dečko izoliran od nas Pilara, usamljen, lud, bolestan s isto tako bolesnom majkom, ali se znalo dogoditi, da se ipak dođe okupati u kupalište Kolorina pa bi onda nespretno plivao u plićaku i činilo se da je bio sretan. Ja bih doplivao do njega pa bih tako započeo priču, a onda bih mu rekao da mu želim pokazati kako se guši u moru pa bih ga sa leđa ophrvao nogama i stao vući prema dnu. On bi jadan zapomagao, trgajući se totalno lud. Nešto kasnije, a pogotovo danas, Ferdo mi je jedna velika mrlja na savjesti. On je kasnije dospio kaznenog doma u Splitu i ja sam ga sreo jednom prilikom već kao velika dečka i kao uhapšenika u Splitu i od onda više nikada.
iz moje knjige "DNEVNICI - 4. DIO"
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic40.php
ISBN kod NSK RH 978-953-354-048-1
SUDBINA JEDNOG DRAGOVOLJCA
slika: internet
Odmah po izbijanju rata u Hrvatskoj sam se prijavio kao dragovoljac vojnom odsjeku općine Trešnjevka pa sam im predložio, da radim u propagandi budući sam to najbolje znao i budući je to bio moj poziv.
Rekao sam im također, da bih najviše volio biti u Zagrebu, ali da pristajem i na druge solucije, međutim sam se istovremeno javio i vojnoj jedinici mjesne zajednice na Trešnjevci gdje je bilo okupljalište dragovoljaca uglavnom naoružanih oružjem iz kućne radinosti i lovačkim puškama i tu sam proveo jedno vrijeme uz noćna dežurstva pa smo vrijeme prikraćivali raspravama o Hrvatskoj i mjestu Bakarića.
Ja sam uglavnom bio mišljenja, da je on vidio Hrvatsku u okviru Jugoslavije, dok je realnost bila ta da je svatko vidio Hrvatsku kao nezavisnu državu koja je u jugoslavenskoj federaciji bila poligon za nadmetanje velikosrpskih i unitarističkih snaga.
I ja sam se uglavnom slagao sa tim mišljenjem i sa mišljenjem jednoga postarijeg gospodina, da u doba starog režima ‘’nije bilo niti H od Hrvatske’’ i sa tim sam se uglavnom slagao i to je trajalo neko vrijeme, a onda su uslijedile vojne akcije po gradu pa bi onda naši dragovoljci stavili crne trake preko čela i odlazili u nepoznato.
I tako jedne večeri bijaše dogovor, da se svi nađemo na zbornom mjestu i ja sam se kod kuće pripremao za tu noćnu akciju pa sam na koncu tu i došao. Na ledini trešnjevačkog parka bilo je okupljeno jedno izvjesno mnoštvo ljudi i ja sam pristupio, a onda mi se obrati jedan čovjek ovim riječima: ‘’Vi možete ići kući, vi nam niste potrebni’’ i ja sam onda odgovorio : ‘’Dobro’’ i otišao.
Pa jest malo čudno, da nisam bio potreban Hrvatskoj koju sam doživljavao svojom domovinom i koju sam imao namjeru obraniti od neprijatelja vrlo vjerojatno zahvaljujući drugačijem nacionalnom backgroundu.
Pa jest malo čudno!!!
Istovremeno u Splitu na primjer moj je šogor koji je Hrvat dobio poziv za hrvatsku vojsku i vojni raspored, ali je on odbio služenje u hrvatskoj vojsci braneći se, da je pacifist i da mu religija ne dozvoljava uzeti oružje.
I vi vidite sada tu fundamentalnu razliku između dvije osobe koje imaju Hrvatsku kao svoju domovinu u kojoj ja pristupam dragovoljno spreman žrtvovati svoj život i čistog Hrvata koji odbija uzeti oružje, otići na front, možda dati i svoj život za domovinu u koju se kleo, da je jedina realnost vrijedna svake pažnje.
I vi sada vidite kolika je razlika između tih ljudi, njihova doživljavanja svijeta i njihovih postupaka.
Četiri godine kasnije sam napustio Zagreb i porušenu Hrvatsku sa nadama u bolji i berićetniji život, a na aerodromu Pleso u Velikoj Gorici ispratili su me hrvatski policajci riječima: ‘’Brže! Brže!’’
Ja sam, zapravo, htio reći da su riječi Stahimira Kranjčevića o domovini uvjerljive samo nekim našim ljudima , mnogima su one ili samo po sebi razumljive ili pak ono o čemu je suvišno razmišljati.
A opet mnogi u njima vide vlastitu sudbinu, jer razapeti između kontinenata traže glas koji ih može približiti kraju kojega su bili prisiljeni napustiti, što iz nacionalne netrpeljivosti, što iz ekonomske bijede, što iz političkih razloga ili naprosto iz želje, da svojem potomstvu osiguraju barem minimum kojeg nisu imali u domovini.
Zato mi se nekada čini, da je domovina tamo gdje se dobro osjećam, a sve drugo su iluzije.
Dr. Zlatan Gavrilović Kovač
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=127200
iz moje knjige LAŽI I OBMANE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic33.php
KOJI SU LJUDI OPASNI, A PLEMENITI?
Ne bih htio sad previše špekulirati oko tog pitanja koji su ljudi opasni, a plemeniti, ali bih htio skrenuti pažnju na one koji su manje-više miroljubivi i sasvim nježne prirode, ali kojima je teoretski profil takav, da izazivaju zgražanje cjelokupnoga pučanstva radi njihovih teoretskih i filozofskih stajališta.
Jedan takav opasan tekst može biti i ovaj, koji se bavi pitanjima socijalne raspodjele, imajući u vidu kurentnu ekonomsku politiku, koja nam je svima poznata kao politika neoliberalizma, koja je ušla kod nas na „mala vrata“ prije svega, zahvaljujući ratu i ratnim prilikama kroz Tuđmanovu formulaciju, da bi sada trebalo da „sposobniji napreduju“.
Pri tome nije posve bilo jasno, tko su ti ''sposobniji'' niti kako bi trebalo izgledati njihovo ''napredovanje'' kao što nitko nije postavio pitanje nove distribucije društvenog bogatstva, koja se podrazumijevala u novim kapitalističkim uvjetima u Hrvatskoj.
Da bih došao do odgovora na ovo pitanje, trebalo je ''zaviriti'' u knjigu poznatog američkog ekonomista Lestera Thurowa, koja nosi naslov ''The Future of Capitalism, How today's economic forces will shape tomorrow's world'' iz 1996., godine i koja predstavlja seriju njegovih predavanja što ih je ovaj ekonomist držao na Yaleu kroz školsku godinu 1995./1996., jer je poznato, da smo svi pristali na slobodnu Hrvatsku, samo nismo svi pristali na to, da pitanje socijalne raspodjele bude takvo, da ide na štetu nasiromašnijih dijelova hrvatskog društva, a da se oteta vrijednost prelijeva na najbogatije slojeve.
Tako na stranici 23, dakle, na samom početku ovog vrijednog ekonomskog djela, nalazimo na jednu tablicu promjena u realnim plaćama i prihodima u intervalu od 1973. do 1992. godine, a prema U.S. Bureau of the Census
I ta tablica izgleda ovako:
plaće zaposlenih
Dno -23
Dva -21%
Tri -15%
Četiri -10%
Vrh +10%
prihodi domaćinstva
-3%
-3%
-0.5%
+6%
+16%
Iz ovih podataka se jasno vidi, da je vrijednost rada prelivena iz radničkih obitelji prema višoj srednjoj klasi i prema najvišim klasama i dok se jednima oduzima, drugima se daje, vjerojatno prema onoj rečenici Isusa Nazarećanina: ''Tko ima, dat će mu se, a tko nema, uzet će mu se i ono što ima''.
Odatle se, naravno, ponovo nameće pitanje socijalizma kao jednog realnog rješenja problema socijalne raspodjele na način, da se afirmira ono Marxovo načelo iz „Kritike gotskog programa“ – „Svakome prema radu - svakome prema potrebama“, a sa ovim stajalištem se slaže i autor knjige, koju smo naveli, Lester Thurow, koji je na stranici 255 napisao: „To work, democracy needs a vision of utopia“.
Samo se nadamo, da ta nova utopija neće odnijeti sa sobom milijune nevinih ljudi, koji su prihvatili napredne ideje, a na koncu ispali njihove žrtve po gradovima i selima napaćene i izmučene Europe, koja u svoju povijesnicu može upisati samo kalvariju ljudi željnih slobode i mirnog života za svoje najmilije i svoje najdraže.
IZ MOJE KNJIGE "LAŽI I OBMANE"
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic33.php
http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1863
RUSIJA
Ova moja poezija nije nova, ona je prvotno nastala za potrebe jednog bosšjačkog portala iz Melbournea i zajedno sa ostalom mojom poezijom predstavlja knjigu, kojoj sam ja dao naslov ''JAMA'', pod skraćenim imenom Zlatan Kovač.
Postoje, naravno, neke podudarnosti sa I.G. Kovačićem, ali one nisu direktne.
Svakako je I.G. Kovačić bio na umu prilikom nastajanja ove knjige, međutim, sama knjiga tematski zahvaća jedan sasvim drugačiji problem, a taj je pokušaj, da se učini jedna revizija Krleže, s obzirom na pitanje Bosne.
Koliko sam ja u tome uspio, to ne znam, ali svakako je na čitatelju, da o tome donese svoj sud.
Jeste moja patnja
ili noć, u kojoj se ništa ne sanja,
jer i cijelo vrijeme moga života
nije drugo, nego jedna
neprosanjana noć
ili mora, u kojoj se miješa
Utvara, San i Java,
kao kada se burno spava
pa je java jača od sna.
Jeste moja patnja,
da su ljudi bili kao slamka
i niotkuda spasa,
nego samo svjedočanstvo,
da je jedna knjiga napisana
bez slova, koja nedostaju.
Iskreni protiv svoje časti,
mrtvi i često i plahi,
da tome nema primjera na svijetu
niti korjiena u prirodi
niti na bilo kojem mjestu,
koje bi se ljudskim boravištem
moglo nazvati ili stjecištem
gdje Istina sa ljubavlju nosi
i sa vjernošću vezuju ljudi,
kao pruće od slamke,
kao vezica od samoće.
Jeste moja patnja,
jer su ljudi nezahvalni,
oholi i bahati
odbacili cijeli život moj,
kao što je voda slaba,
da je gutljaj njen poput
medija gorka
i svaka njena kaplja
kao suza bistra i mlaka.
Zazivam nebo i ovu zemlju
kao svjedoka
protiv mojih krvoloka,
kako sam ljude dovoljno poučio,
da se bogovi ne rasrde,
što je moje žiće
razbacano po svijetu bijelom,
iako se klanjah bogovima svojim,
da je moje biće
poput zrcala
razdrobljeno u sitne komadiće,
a narod izazvan,
da jamu kopa duboku
i da je moje žiće,
kao iskra preobilna,
koja treba ugasnuti u tmine
pa je noć blažena
prekrila moje lice,
jer su jamu meni iskopali,
da okončam u čistoći,
meni su moje oči
moja svijetlost i moja tama,
a jamu iskopanu
sada prekri božanska mana,
dok je iznad nje
samo zvjezdani svod mračan.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=64534
MINIMUM ISTINA
Postoji jedan minimum istina sa kojima naš život postaje smislen:
Opstojanje
Vječnost
Trajnost
Različitost
Posebitost
Jedinstvo
Moć
Volja
Znanje
Život
Sluh
Vid
Govor
Htijenje
Učenost
Življenje
Ljubav
Istinoljubivost
Vjernost
Pismo ili prenošenje poruke
Razumnost
Bez ovog minimuma nije moguće govoriti o ljudskosti čovjeka!
Iz moje knjige "SLAVENSKO PITANJE"
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic26.php
htio bih nešto veliko
slika: digital artist
htio bih nešto veliko
ne znam što
htio bih nešto duboko
ono što u hrastovom dubu
vidi ljudsko oko
istina
dotakao sam dno
ali nisam ostao na njemu
potrebna je sila neka
da se ugušim od tog meda
što ga je u hrastovu dubu
pčela snijela
htio bih nešto
po epici
po opsegu
po dubini
ravno Tarkovskom
nešto ogromno
kao bakreno njegovo zvono
gdje se u reljefu
ogledaju naši karakteri
naša lica i naše povijesti
mada su mi misli
sasvim obične
u jutru svježem od ljepote
kroz maglu vidim
poznate siluete
kako na Troju reže
nije važno!
iz te povijesnice
niknu crni grozd
smijeh djevuške zvonk!
pjesma iz moje zbirke poezije "BIJELA GOLUBICA"
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic12.php
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=118082
BIJELI SVIJET ILI KAKO CIGANI DOŽIVLJAVAJU NEBO!
Tekst je iz zajedničke zbirke
"POEZIJA SVEMIRA"
Željka Košarić-Safiris
Jadranka Varga
dr. Zlatan Gavrilović Kovač
Kada je riječ o bojama ili ako hoćete o njihovoj filozofiji, onda sve ove stvari treba vidjeti dakako u jednoj povijesnoj perspektivi. Takve teorije i filozofije boja prvi puta se, koliko je meni poznato, spominju u svetim knjigama kao što je to Stari zavjet pa Talmud pa onda i u drugim svetim knjigama, ali i sanjaricama koje su u neku ruku nasljedovale ove knjige o kojima govorim.
Tako postoje asirske sanjarice, Talmud u onom dijelu koji govori o snovima i općenito su Jevreji bili jako dobri poznavaoci snova i njihova tumačenja, babilonske sanjarice koje su vjerojatno jako stare pa onda mnoge arapske sanjarice i konačno imamo i ove nove sanjarice koje se razvijaju od novovjekovnog doba do danas i tu je, naravno, jako važna psihoanalitička škola.
Tu su date neke teorije boja sa kojima se i danas možemo slagati ili ne, ali to su prve naznake jedne takve teorije. Tako su manje-više ovdje crvena boja emocija, plava mišljenja i razmisljanja, kontemplacije, crna patnje i tuge, ljubičasta ljubavi, žuta dostojanstva i svijetlosti, zelena boja nade.
Mnogo vremena kasnije u kontinentalnoj filozofiji pojavljuje se Goethe koji nam također daje jednu teoriju boja kod koje je najvažniji jedan moment koji je proizilazio iz ukupne socijalno-političke situacije Njemačke tog vremena, naime taj moment, da je on čitavu strukturu univerzuma manje-više shvatio nadmetanjem dviju kardinalnih ili temeljnih boja: bijele i crne i ovdje je obnovljeno jedno staro mišljenje njemačkog misticizma kojeg imamo na primjer i kod Keplera, da je čitav naš univerzum isto tako polje sukoba dvije temeljnih sila, sila zla i sila dobra.
Nakon njega pojavljuje se mahom korpuskularna teorija boja, da tako kažem, koja je podrazumjevala baš takvu teoriju koja je boje shvatila samo materijalnim očitovanjima neke temeljnije structure, naime, svjetlosti pa se od Newtona govori o spektru boja.
I ova teorija je suvereno vladala dugo vremena, a u neku ruku vlada i danas samo što je Einstein nju dotjerao u smislu, da ta svjetlost može mnogo toga raditi za nas kao što je to pokazao njegov napor oko fotoelektričnog efekta gdje je dat dokaz kako je riječ o materijalnim česticama svjetlosti.
U 20. stoljeću medutim pojavljuje se i jedan filozof kojem, Henri Bergson koji je razmišljao o bojama na jedan sasvim drugačiji način. Bergson jee doveo boje u relacije prema svijetlosti, ali na neobičan način. On kaže “bljesak” i pri tome također misli na neku boju. On kaže “sjena” pa razmišlja o tome kako su muslimani u starom svijetu razlikovali sjenu od sunca, jer mi niti danas zapravo ne znamo što je to “sjena”., ali on također govori da se boje “prelijevaju” pa boja postaje plavičasta, zeleno ide u bijelo/žuto, ljubičasto se prelijeva u plavičasto, zeleno u bijeličasto žuto, a crveno u blještavo žuto itd itd itd. i sve ovo pak u zavisnosti od toga, da li se izvor svjetlosti približava ili udaljuje.
Međutim, ako na primjer uzmemo različite boje pa ih sve “smućkamo” zajedno, onda dobijamo samo jednu boju: bijelu i ta je činjenica manje-više poznata. Zato svijet može biti i bijel ukoliko “smućkamo” boje toga svijeta, ali i nebo može biti bijelo, jer je sada noćno nebo osvijetljeno sjajnim zvijezdama.
Kada do nas dopru i svjetlosti bilijuna drugih sunaca koje čine ukupnost naših svekolikih galaksija u Univerzumu, tada će naše nebo po svemu sudeći biti bijele boje, jer će cijelo nebo biti osvijetljeno svjetlošću sa neba I tako će ono biti bijele boje.
Tako nekako Cigani razmišljaju o bojama i nebu.
http://www.digitalne-knjige.com/poezijasvemira.php
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=125813
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: ISBN 978-953-8100-54-3Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
KOZMIČKO NESVJESNO ILI KOZMIČKE SIMETRIJE!
http://www.digitalne-knjige.com/poezijasvemira.php
ISBN 978-953-8100-54-3
Tekst je iz zajedničke zbirke
"POEZIJA SVEMIRA"
Željka Košarić-Safiris
Jadranka Varga
dr. Zlatan Gavrilović Kovač
Pa ja ne bih previše na tu temu s obzirom, da je ona manje više poznata svima, ali je potrebno to pitanje dovesti do izraza i realiteta, a to se tzv. kozmičko nesvjesno može shvatiti također i kozmičkim simetrijama.
Naime, ukoliko promatramo strukturu i poredak latica jednog cvijeta, onda vidimo te simetrije. Isto tako te simetrije i pravilne proporcije i geometrijske pravilnosti uočavamo kod pčelinjih saća ili kod stršljenove kuće ili kod osinjaka, a isto tako te simetrije otkrivamo i u organizaciji anorganske materije kakvi su na primjer minerali i oni su nekada dati u formi piramide, pa kocke, pa stošca itd.itd.itd.
Međutim, to kozmičko nesvjesno djeluje i kod svakog čovjeka osobno ne samo u tom smislu, da čovjek često radi neke radnje nesvjesno ili da postupa na način, da nije svjestan svoje radnje, nego i u smislu kako je to jedna karakteristika, jedna kvaliteta njegovog učinka pa se njegov duh opredmećuje u formi skladne proporcije, geometrijske pravilnosti odnosno simetrije.
Isto tako poznat je slučaj raka imenom Nautilus kod kojega su unutrašnje komore njegove kućice date u takvom skladu, da ih je moguće predočiti matematičkim pojmom kvadratnog korjena.
I ja bih ovom prilikom uputio na jedan izvor na engleskom jeziku pod naslovom “Islamic Science , an illustrated study” izvjesnog Seyyed Hossein Nasra koja je knjiga publicirana u Britaniji 1976. godine i na str. 86 postoji jedno raspravljanje ovog autora o matematici i islamskoj umjetnosti i arhitekturi koju je on povezao sa svetom umjetnošću, ako sam dobro preveo “sacred art” koja ima neke sveze sa pitagorejskom doktrinom matematike gdje navodno arhetipovi reflektiraju materijalni plan čineći taj materijal transparentnim.
Tako se tobože otkriva misterija Božanske kreacije gdje se u harmoniji, proporciji i mnogostrukosti stvari otkriva Jedinstvo onoga Jednog. Tako se reflektira Prisutnost onoga Jednog u mnogom i na str. 90 tiskani su primjeri te umjetnosti pod naslovom “Ars sine scientia nihil”. Naravno, Darwin je ovih simetrija bio svjestan i on ih je i nazvao “čudesno savršena građa” i “čudesno savršeni plan građenja” pa one i jesu čudesne, u tome je cijela stvar!
http://www.digitalne-knjige.com/poezijasvemira.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: ISBN 978-953-8100-54-3Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
SUDBONOSNO
Pa svaka paranoja je
na izvjestan način sudbonosna,
moja paranoja zavisi
od brojnih elemenata:
ja sam pisac, novinar,
ženskar, političar
i to su vjerojatno ti razlozi
U zadnje vrijeme razmišljam
o politici Reserve Banke
i cijenama petrola,
mnogi ne vide,
da je vrijeme isto tako
sudbonosno,
ali to nije važno,
važno je da imaš nekoga
sa kim možeš popričati
sa kim možeš ručati zajedno
sa kim možeš očistiti prašinu
sa kim možeš usisati tepihe
sa kim možeš otići u kupovinu
sa kim možeš prošetati u park
sa kim se možeš ljubiti
i mnogo drugih malih stvari.
To je važno,
jer je vrijeme
sudbonosno!
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=66169
ČEŽNJA
slika: digital art
Pitaš me,
je li me strah smrti?!
I ja bih odgovorio, da jeste
kad sam bio kao dijete,
mislio sam kao dijete,
radio sam kao dijete,
i nečeg me nije bilo strah,
a sad, kada sam već mnogo zreliji
u me kao da se uvukao trunak smetnji,
da već sumnjam kako sam hrabar muž,
jer volim zalazak Sunca
pa Mjesec i njegovu crvenu koronu,
volim mirtu kada je pčele sišu,
volim svoje drugove kada dišu
i još jako mnogo stvari,
koje strah nikako da svali,
a ponajviše, draga, tebe
od koje me najviše zebe,
jer ja volim nanovo
i moja ljubav je
kao pruge afričke zebre,
da jedna bijaše tamna,
a druga svijetla
baš kao tvoja sjena
kojoj vatra iz mojih očnih zjena
više ne smeta.
DRAGUTIN GORJANOVIĆ KRAMBERGER
slika: internet
IME ZAGREBA
Ime grada Zagreba prvi puta se pojavljuje 1134. u dokumentu koji se odnosi na utemeljenje zagrebacke nadbiskupije od 1094. godine. Mnogi smatraju kako ime grada dolazi od hrvatskog glagola "zagrabiti" koje ima svoje porijeklo u jednoj jako vaznoj hrvatskoj legendi.
Prema toj legendi hrvatski ban predvodio je svoju žednu vojsku kroz pušto podrucje. On je onda zabio svoje sablje u tlo i voda je potekla tako da je on komandirao vojnicima da nastave kopati kako bi došli do vode. Ova legenda je bila podržavana dugo vremena od samih znanstvenika budući da grad leži na podzemnim nalazištima vode ili koji su grabe pa da je tako grad dobio ime.
Drugi opet smatraju da je grad Zagreb dobio ime po svome geografskom položaju, da je iza brijega dakle da je "za breg". Međutim, prema jednoj drugoj također jako vaznoj hrvatskoj legend, gradski vladar je bio žedan i on je naredio djevojci imenom Manda da uzme vode sa Manduševca, koji je danas fontana na Trgu Bana Jelačića uzimajući rečenicu : "Zagrabi, Mando, zagrabi!"
Za vrijeme austrougarske uprave Zagreb se zvao Agram, ali evo već stoljećima postoji kao Zagreb. Moj sin Vlaho (Ezra) prvi puta je čuo o imenu svog grada u školi kada je išao u prvi razred, u osnovnoj školi na Trešnjevci.
O NJEGOVOM RADU I ŽIVOTU
Dragutin Gorjanović Kramberger se rodio u Zagrebu 25. lisopada 1856. a umro je također u Zagrebu 24. prosinca 1936. Bio je naš najpoznatiji paleontolog i arheolog, studirao je paleontologiju u Zurichu. Kasnije je prešao u Muenchen gdje mu je profesor bio Karl Zittel svjetski poznati ekspert u području anatomije i paleontologije. Obranio je doktorat u Tubingenu 1879. godine sa temom koja je bila u relaciji sa fosilima riba.
U koleboraciji s arheologom Đurom Pilarom počeo je istraživanje Medvednice. Kurator je Hrvatskog nacionalnog muzeja. Predavač je na FF u Zagrebu gdje predaje paleontologiju nizih kukaca. Gorjanović je otkrio, klasificirao, sistematizirao veliki broj novih vrsta fosiliziranih riba.
1899. na bregu Husnjak na Medvednici kraj grada Krapine pronašao je vrlo bogato nalazište neardentalskog čovjeka, nazvao ga je ''homo primigenius'', a predstavlja jednog pretka modernog čovjeka. Kasnije je taj tip klasificiran kao ''homo neandhertalensis''.
1895. je također uzeo novoizumljeni rentgenski stroj pa je x-zračenje koristio za analizu strukture kostiju fosila, a rezultate ovih istraživanja publicirao je 1906. godine pod naslovom ‘’O diluvijskom čovjeku iz Krapine’’ i ovaj je rad prvi put tiskan u Wiesbadenu. Ova knjiga toliko je važna, da je neki jako utjecajni ljudi smatraju jednim od najznačajnijih radova iz područja paleontologije čovjeka na svijetu.
Publicirao je više od 230 znanstvenih radova, nekoliko vrlo značajnih geoloških mapa, bio je član 9 inozemnih znanstvenih asocijacija kao i naše Akademije.
iz moje knjige: Velika imena hrvatske znanosti i filozofije
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php
MARIN GETALDIĆ
slika: internet
Rodio 2. listopada 1568. godine u Dubrovniku, a umro je u Dubrovniku 11. travnja 1626., bio je svjetski ugledni matematicar i fizičar koji je studirao u Italiji, Engleskoj i Belgiji, bio je jedan od nekoliko studenata poznatoga Fransoa Vietea. Njegov suvremenik koji se bavio sličnim pitanjima optike i koji je također zasluzan za razvoj suvremene prirodne znanosti u Europi bio je Markantun de Dominis samo što je ovaj djelovao kao biskup u Splitu.
Međutim i jedan i drugi predstavljaju kamene medase u razvoju geometrije odnosno optike.
Prema tradiciji vlastite obitelji, Getaldići su navodno iz južne Italije, iz Taranta, samo što su u Raguzu došli u 8. stoljeću. Dakle, do pojave Marinove ova obitelj je u Dubrovniku zivjela već 8. stoljeća. Slično stvari stoje i sa poznatom dubrovačkom obitelji Gundulić koja prema nekim tradicijama dolazi iz Italije u Dubrovnik u 9. odnosno 10. stoljeću. Navodno su Gundulići iz Lucca i da su dosli u Raguzu oko 930. godine za vrijeme vladavine hrvatskoga kralja Pavlimira. Dakle ove su porodice već stoljećima naseljavale prostor Dalmacije pa je unekoliko apsurdno da se njima oduzima hrvatsko ime kao što se to radi u nekim stranih povijestma i filozofskim riječnicima.
Napisao je Marin 7 knjiga i to iz različitih podrucja matematičke znanosti. Posebno mjesto u njegovom radu predstavljaju pitanja primjene algebre na geometriju i pitanja geometrijske optike. Pisao je također o Arhimeđu u svome radu Promotus Archimeđus iz 1603. godine. On je također napisao jedan rad koji sadrzi 42 geometrijska problema pod naslovom Variorum problematum colletio iz 1607. godine u kojem je radu postavio osnove algebraizacije geometrije. U tom smislu on je bio također upučen u arapske izvore i prevode arapskih radova koji su se odnosili prije svega na prevode Al Horezmijeve Algebre, pa onda prevode Abu Kamilove Algebre koje prevode je sacinio Gerard iz Kremona. Isto tako ja osobno mislim da je Getaldiću bio od iznimne vaznosti Liber abaci Leonarda Fibonaccija koji je također imao arapske izvore. Od samog Fibonaccija saznajemo da je on putovao kroz Sjevernu Afriku, Egipat, Siriju, Bizant, Siciliju i Italiju. Stoga mi samo možemo zamisliti sve njegove izvore informacija pored onih latinskih tekstova koji su mu bili na raspolaganju.
Fibonacci je, na primjer, uzimao latinski prijevod Al Horezmijeve Algebre i vokabular pokazuje da je on imao u vidu verziju Gerarda iz Kremone. I uopće možemo reci da se mi ne možemo nositi sa povijescu algebarskih jednadzbi na Zapadu bez da uzmemo u obzir prva otkrica iz Algebre Al Horezmija pa do onih solucija algebarskih jednadzbi kakve se one pojavljuju na primejr u radu Ars Magna iz 1545. godine kod Girolama Cardana ili u radovima Nicolasa Cugueta, Luca Paciolia iz 15 stoljeća i u mnogim radovima iz 16. stoljeća kao što su na primjer i radovi Fransoa Vietea i Marina Getaldića.
Marin Getaldić je također radio i na optickim pitanjima i u tom smislu bio je posebno cijenjen od strane takvih znanstvenika kakvi su bili nizozemski fizicar Christian Huygens i Edmund Halley u Engleskoj. Getaldić je također bio i konstruktor parabolickog ogledala koje je bilo 66 centimetara u promjeru koji se danas cuva u Nacionalnom Pomorskom Muzeju u Londonu. Za ovo ogledalo važna je jedna autobiografska nota a ta je da je Marin upotrijebio ovo ogledalo kao opasno oruzje Republike za vrijeme jednog pokusaja invazije Dubrovnika od strane Mletacke flote. Marin je ogledalo postavio u gradskoj luci tako da je refleksijom svjetlosti sunceva zraka spaljivala neprijateljsko brodovlje.
Marin Getaldić je također u Padovi upoznao Galilea Galileia sa kojim je kasnije imao redovitu korespodenciju. Isto tako bio je jako dobar prijatelj svoga profesora Franso Vietea. Kao i svi veliki dubrovački znanstvenici i Marin je imao politickoga i diplomatskoga iskustva. Tako je i on sudjelovao u jednoj diplomatskoj misiji Republike u Konstantinopolju 1606. godine, pa je onda također bio clan Velikoga i Maloga Vijeca koji su predstavljali dva politicka tijela Republike Dubrovnik.
Danas njegovo ime nosi brod hrvatske mornarice, njegovo ime imaju mnoge ulice u hrvatskim gradovima, pa onda hrvatska optika. Isto tako sa njegovim imenom u asocijaciji štoje Beteova pecina u kojoj je Marin pravio svoje pokuse sa ogledalom, Podzvizd i strategijski vazan grad Šton na granici sa poluotokom Peljescom i fortifikacioni sistem Dubrovika za kojeg je bilo odlučeno da ce se graditi ukazom Republike 1604. godine.
iz moje knjige: Velika imena hrvatske znanosti i filozofije
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php
