A bili smo nas troje dečki iz dubrovačke Preparandije jako dobri prijatelji: Cvjetko koji je bio poznat po tome, da je uvijek imao jedan naheren pramen kose vjerojatno od spavanja, Davor Lucijanović Dabrović koji je kasnije postao slikar i mimo interesa i volje svojih roditelja i ja.
Vrlo često pred samu nastavu ili za vrijeme odmora ili nakon škole mi smo se igrali igre “generala”. Bijaše pored škole jako puno vrtova i u tim vrtovima mirte i oleandera pa bismo se mi zavlačili u tu mirtu igrajući se generala:
“A što si ti, Zlatane?”
“Ja sam general.”
“E, nisi ti general, nego sam ja general.”
“Onda sam ja general generala”.
I tako bismo se igrali neko vrijeme, a onda svatko svojoj kući.