KANTOV PROBLEM
slika: internet
U skladu sa naznačenim projektom sapientia universalis kao ‘’općim ciljem’’ ingeniuma i njegovom slobodom, sposobnošću i skrbi, da ‘’jača prirodno svijetlo svog uma’’ valja razumjeti Descartesovu odu razumu na početku ''Rasprave o metodi''. U svjetsko povijesnom smislu ta se oda može razumjeti kao izraz jednog istinskog životnog optimizma i vjere u bezgranično usavršavanje razuma koji postulira slobodu, jednakost, bratstvo i pravednost. Razum je jedna urođena sposobnost ingeniuma koja je od ‘’prirode kod svih ljudi jednaka’’ i znači ono ‘’prirodno svijetlo’’ što ga valja ‘’jačati’’ odnosno razvijati i usavršavati pomoću filozofije i njezine metode. Sama pak metoda nije ništa drugo, nego način mišljenja ili put upotrebe razuma, jer naime nije dovoljno ‘’imati zdrav duh, nego je glavno pravilno ga primjenjivati’’ odnosno upotrebljavati ga prema pravilima. Metoda je ‘’pravi put’’ kojim se ide polako, strpljivo i postupno u istraživanju istine.
Sva tematika razuma što je već jasno postavljena kod Descartesa bit će predmet Kantova interesa. Doduše, on je imao ispred sebe filozofe od Leibniza do Mosesa Mendelsohna. Isprva je on počeo dokazima Božje opstojnosti te je držao, da je čovjeku svagda potrebito osvjedočiti se o toj opstojnosti, a otkrićem Humea taj je svoj rad nastavio u pravcu razvijanja jedne kritičke filozofije. Ta je pak filozofija postavila granice umu i to umu koji je po prirodi sklon, da prekoračuje te granice kao da su mu transcedentalne ideje podjednako prirodne koliko razumu kategorije. Tako je zahvaljujući iskustvu prirodne znanosti prema Newtonovom uzoru i Humeovih istraživanja izvedeno ovdje, da razum svagda ostaje u granicama iskustva. To su onda pokazala i njegova daljnja istraživanja kao i razmatranje dokaza Božje opstojnosti.
U ontološkom dokazu za opstojnost Boga kao najsavršenijeg bića, Descartes se pozvao na Anselma kod kojega dokaz biva izveden nekim sadržajem koji je u samom našem mišljenju, naime, predodžbom Boga u našoj svijesti sa kojom je nerazdvojno vezano određenje njegova bitka. No, kako je onda moguće pomiriti to, da je u našoj svijesti egzistencija, sa predodžbom konačnih stvari, skopčana na isti način kao sa predodžbom Boga, jer su naime konačne stvari promjenjive i prolazne te je egzistencija samo tranzitorno povezana sa njima i, dakle, nije vječna. Anselmo je zato proglasio savršenim samo ono što ne opstoji samo na subjektivan, nego ujedno i na objektivan način.
Slabost ove argumentacije nije uočio Kant, jer je kod Kanta uglavnom riječ, da se iz pojma Boga može izvoditi samo njegova mogućnost, ali ne i njegova zbiljnost , nego Hegel jer se ovdje predodžba i egzistencija onog konačnog uspoređuje sa beskonačnim, a to konačno jest ‘’takav objektivitet koji nije ujedno primjeren svrsi, svojoj biti i pojmu i koji je različit od njega - ili je takva predodžba, takvo nešto subjektivno što ne involvira egzistenciju.’’ (Enciklopedija filozofskih znanosti, paragraph 193)
U kozmologijskom dokazu kojeg je Leibniz još nazvao i dokazom „a contigentia mundi“ glavni se smisao kritike, da je tu riječ o zaključivanju, ako nešto egzistira onda mora egzistirati i apsolutno-nužno biće.
‘’Da bi svoj temelj položio veoma sigurno upire se ovaj dokaz o iskustvu.’’
(Kritika čistoga uma, str. 447-478)
No, zamjedbe svijet ne pokazuju u smislu, da je on ‘’općenitost’’ i ‘’apsolutno nužno biće’’ i ne može se opravdati zamjedbenim predodžbama svijeta. Tako je apsolutna nužnost opstojnosti izvedena iz samih pojmova (Ibid. str 478), a ne iz iskustva. Uzdizanje misli od empirijske predstave svijeta do Boga suprotstavlja se prema tome Humeovo stajalište koje proglašava nedopustivim, da se zamjedbe misle, tj. da se u njima istakne ono općenito i nužno, jer je naime kod Humea rečeno kako je neopravdano, da se na temelju empirijskih određenja izvode kategorije. Misaona određenja uopće - općenitost i nužnost – ne nalaze se u zamjedbi, ono empirijsko prema svome sadržaju kao i prema svojoj formi različito je od misaonoga određenja.
Ako je pak Bog kod Kanta puki ideal, pojam koji zaključuje i kruni cijelu ljudsku spoznaju, kojeg objektivnu opstojnost i realnost tim putem nije moguće dokazati, ali niti opovrgnuti, gdje bi ta regulativna ideja Boga mogla biti legitimnom na način, da joj odgovara neka objektivna realnost? Ne u teoretskom, nego u praktičnom umu!
Teoretskim umom spoznaje se ono što jest, praktičkim pak što treba biti (odredbeni razlog volje). Zato je kod Kanta moralno nužno prihvatiti Božju opstojnost. No, ta moralnost nije neka izvanjska zapovjest nije ni nešto čisto slučajno što nema karakter obaveznosti, odnosno dužnosti, nego nešto što nužno slijedi iz unutrašnjeg čudoređa i što zahtijeva slobodu. Baš ta bezuvjetna zapovjed svijesti pretpostavlja slobodu koju nije moguće dokazati teoretskim umom, ali koju praktički um mora postulirati za volju čovjekove moralnosti. Prema tome, sloboda je prvi postulat praktičnog uma. Kantovo ‘’treba’’ zahtijeva beskrajno napredovanje čovjeka, ali čovjekova egzistencija nije beskonačna, a takvu egzistenciju opet nije moguće dokazati, ali je valja postulirati.
Besmrtnost duše je drugi postulat praktičnoga uma i naposljetku kako doći do ravnoteže moralnog zakona što ga treba slijediti i težnje za blaženstvom koja bezuvjetno hoće biti ispunjena? Jamčiti to najviše dobro može samo najviši zakonodavac, zapravo sam Bog kao iskonski najviše dobro kojeg nije moguće dokazati, ali ga je moguće postulirati. To je treći postulat.
Kantova spoznajna teorija imala je značajne reperkusije za daljnje tokove filozofije i znanosti, ali ona je istakla jedan fundamentalan moment kojega Kant baštini od Descartesa. Naime, ako Descartesova filozofija već nije bila neka puka egologija, nego ukoliko je ona istakla upravljanje ‘’svojim umom’’ i učenje iz ‘’samoga sebe’’, onda je ona mogla pripremiti taj put do Kanta i drugih koji označava taj put europske filozofije subjektivnosti prema transcedentalnoj pa i apsolutnoj razini mišljenja.
Taj put je bio pripremljen Descartesom kod kojeg je jasno, da samo opći rezultati matematičke prirodne znanosti i poimanje, da je zbiljski svijet inteligibilnog karaktera, mogu ući u tumačenje smisla svijeta, naime, u metafiziku tako, da je onda moguće odreći se neke konkretne predodžbe svijeta.
Matematička prirodna znanost kod Descartesa i kod Spinoze naravno, ima karakter fundamentalne primjene metafizički odnosno spoznajno-teoretski stečenih osnovnih principa. Time je bila završena jedna razvojna linija potekla od Kuzanskog u kojoj priroda biva viđena matematičkim očima i u odsnosu na čovjeka biva prius i na temelju koje se onda i može jedino razumjeti ljudski život. Metafizika je tu dokazivala, da je zbiljski svijet inteligibilna tvorevina, a njegovo istraživanje dalo je dokaz kako se njegov bitak sastoji u nekoliko subjektu neposredno evidentnih stavova iz kojih se može deducirati svekoliki raznoliki sadržaj.
Tako se kod Descartesa svagda radi o logičkom izvođenju realnog svijeta iz nekoliko temeljnih pojmova. Metoda razuma nalaže pak da se istražuje kao da je opće važenje postuliranih prirodnih principa izvjesno. Time ona unaprijed utvrđuje usklađenost rezultata s unaprijed konstruiranim predodžabama svijeta i tu se onda događa jedan kvalitet, da jedno apstraktno ja identificira misleću supstancu sa supstancom svijeta putem beskonačnog progresa i beskrajne volje koja znanošću u nju kani prodrijeti.
Zato fizika kod Descartesa nije ništa drugo, nego dokaz metafizike. U rezultatu - metafizička su načela samo metodska pravila za proširivanje ovladavanja realnim bitkom.
