Kod Newtona apsolutno vrijeme je istinsko i matematičko vrijeme koje po sebi i po svojoj prirodi ravnomjerno teče bez odnosa prema bilo čemu izvanjskom i drugim imenom ga Newton naziva ‘’trajanje’’. Apsolutno tj.istinsko i matematičko vrijeme sačinjava jedno ‘’trajanje’’ koje je potpuno nezavisno od bilo kakvog osjetnog opažljivog kretanja u fizikalnom svijetu, što više, ono bi prema Newtonovoj pretpostavci egzistiralo i ako svijet ne bi postojao. To je svakako jedna metafizička Newtonova pretpostavka koja ima značajnu ulogu u negovom matematičkom utemeljenju filozofije prirode. Newton je oblikovao jedno mišljenje, da je fundament svemu egzistentnom upravo apsolutno matematičko vrijeme kao trajanje iz kojega proizlazi svako prirodno i svako drugo relativno vrijeme koje ljudi mjere. Pretpostavka takvog apsolutnog vremena-trajanja imala je mnoge pozitivne konzekvence za utemeljenje same mehanike, jer se sada ono moglo empiirijski detektirati i numerički izraziti.

Apsolutni prostor po svojoj prirodi i bez ikakvog odnosa prema nečemu izvanjskom ostaje uvijek isti i nepokretan. Prema Newtonu, fizički svijet zajedno sa tijelima koja se kreću mora biti smješten u jedan apsolutni prostor koji prožima sav fizički svijet i sva njegova tijela, ali koji budući sveobuhvatan i sveprisutan, nema se kuda kretati pa je kao nepokretan ona osnova prema kojoj se ravnaju volumeni svih tijela i sva njihova kretanja. Uvođenjem pojma apsolunog prostora Newton nije hti nezavisno od naše moći poimanja i opažanja uvoditi dva kvantitativno i kvalitetaivno različita prostora. Stoga on tvrdi, da su apsolutni i relativni prostor jedno te isto po vrsti i po veličini. Oni pak nisu isto po broju, jer apsolutni prostor je po broju jedan i jedinstven, dok je relativni prostor po broju mnoštven.
U fizikalnom smislu Newtonov apsolutni prostor je sveobuhvatni kozmički koordinatni sistem trodimenzionalne euklidske geometrije. Ovaj koordinatni sistem imao je kao takav osigurati jednostavno i nedvosmisleno opisivanje putanja tijela, ali i pored čisto fizikalnih i matematičkih razloga za uvođenje pojma apsolutnog prostora, na Newtonovo poimanje o toj stvari utjecali su i određeni metafizički i teološki motivi te je ovdje iskazana ambicija, da se prostor iskazuje kao jedno svojstvo božanstva. Stoga i Newton tvrdi, da je prostor ‘’senzorium Boga’’ što znači, da je prostor kao i Bog svuda prisutan iz čega slijedi da Bog, koristeći sveprisutan prostor kao svoj sensorium, osjeća, vidi i čuje sve što se u fizičkom svijetu događa. Prema toj pretpostavci, zapravo, sam fizički svijet uzet je kao tijelo Božje. Dakako, Nnewtonova slika apsolutnog prostora kao sveprisutnog prostora božanstva koje je uz to još i sveobuhvatno u uskoj je svezi sa prethodno oblikavanom idejom Boga kao beskonačnim pojmom koji se može izraziti matematičkom simbolikom kod Nikole Kuzanskog.

Kantov pokušaj da riješi ovaj problem prostora i vremena počinje pitanjem:

‘’Što su dakle vrijeme i prostor? Jesu li to zbiljska bića? Jesu li to samo određenja ili odnosi stvari, ali koji su ipak takvi, da bi im i sami po sebi pripadali kad se stvari i ne bi predočavale? Ili su pak takvi, da su samo u formi zora i prema tome u subjektivnoj kakvoći naše duše bez kojih se ovi predikati ne mogu pridati ni jednoj stvari?’’
(“Kritika čistog uma”)

Prema Kantovu uvidu dotadašnje rasprave o prostoru i vremenu bile su nezadovoljavajuće. Oni koju su zastupali apsolutni realitet prostora i vremena ne mogu se saglasiti sa samim načelima iskustva. Ti’’matematički prirodnjaci’’ koji imaju gledište, da prostor i vrijeme imaju apsolutno subzistentni realitet kao unaprijed dati uvjeti svih prirodnih događanja - to su Newton i njegovi sljedbenici. Suprotno tome, Descartes i Leibniz i njihovi sljedbenici označeni su kao ‘’metafizički prirodoslovci’. Oni također tvrde apsolutni realitet prostora i vremena, ali na drugi način pretpostavljajući, da su prostor i vrijeme inherentna svojstva i odnosi samih stvari pri čemu je odnos koegzistencije stvari definiran kao istovremenost ili kao proctor, a odnos sukcesije prirodnih događanja kao vrijeme.

Prostor i vrijeme su forme naših opažanja i pri tome se dokazivanju Kant poslužio sa metafizičkom i transcedentalnom dedukcijom koje su trebale, dakle, dokazati kako su prostor i vrijeme subjektivni uvjeti osjetnosti pod kojim je izvanjsko opažanje jedino moguće. Isto tako vrijeme je formalni uvjet a priori svih pojava uopće. Čim je odbacio objektivni realitet prostora i vremena pretvorivši ih u subjektivne čiste forme opažanja koje moraju ‘’ležati gotove u duši a priori’’, morao je dosljedno razdvojiti pojave i stvari tako, da su pojave ostale neodređeni predmeti jednog empirijskog opažaja, a stvari po sebi kao one koje se nalaze s one strane pojava. Mi jednostavno opažamo sve stvari kao da su u prostoru i vremenu, one imaju transcedentalni idealitet što znači, da su nužnim načinom forme naše spoznajne svijesti. Time je otvorio prostor daljnjoj pretpostavci, da je naša spoznajna svijest takva struktura. da sve što opaža, opaža u vremenu i prostoru, a da ovi ne postoje na drugi način, nego kao apriorne strukture naše svijesti. Ovakvo mišljenja imalo je dalekosežne reperkusije na formiranje matematike, posebno geometrije, ali također i suvremene fizikalne znanosti. Dakle, geometrija može sadržavati sintetičke sudove a priori, tj. takve sudove koji se s apodiktičkom izvjesnošću izriču o realnim fenomenima, ako svijest posjeduje jednu pravu intuiciju a priori koja objektivno važi.