Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/prokleta-od-daljina

Marketing

ZNANOST I POVIJESNOST

Svoje povjerenje u matematiku koja pouzdano nudi oslonac ka otkrivanju onog istinitog Descartes je svagda isticao. To je bio projekt jedne mathesis universalis, a Leibniz je onda vjerovao, da uloga posrednika pri prodiranju matematike i matematičkog duha u sve teoretske i praktične discipline treba odigrati upravo logika. Logika je bila ta koja bi unijela matematičku znanost u samu filozofiju i sve djelomične znanosti.

Od Descartesova programa mathesis universalis i Leibnizove ideje o logici kao scientiae generalis ima filozofija posla, posve u modernom obliku, sa matematičnošću spoznaje, ali taj je problem matematičke naravi naše spoznaje iznijet još ranije. Težnja za racionalnim uređenjem ljudskog svijeta dovela je već prilično rano i to prije povijesnih početaka filozofije do jednog osobenog puta kojim će se taj svijet ne samo intelektualno, logički i matematički savladati, nego čistim mišljenjem već unaprijed konstruirati proračunom. Sa Descartesom taj je formalni um na svoju stranu razvio poseban vid matematičkog mišljenja koji je, osim u samoj užoj znanosti matematike i egzaktnih matematičkih prirodnih znanosti, postao najbitnijim metodičkim sadržajem, što je najbitnije i same filozofije.

Zato se može reći kako nije matematika, kako se to obično smatra, naknadno ‘’ušla’’ u filozofiju kako bi njoj utisla svoj trag. Matematička kvantitativnost i logički prius javljaju se u isti mah i sa samom prvom pojavom filozofije i filozofskog racionaliziranja svijeta, kada je ono uzeto kao svojstvo i bitnost same supstance prirode i svijeta uopće. Počevši od Platona i njegova principa o fundamentalnoj važnosti geometrije u spoznaji i filozofiji pa sve do najnovijeg matematičkog ideala kao ideala svake spoznaje, logički i matematički metod čini upravo najdublji metodski sadržaj filozofije. Matematička i logička metoda i matematička znanost vrijedi još od Platona, a preko Descartesovih i Leibnizovih novih početaka, preko Kanta do današnjih novovjekovnih derivacija, kao jedini tip i uzor znanosti uopće. Ta se kardinalna nit, dakle, provlači sa velikom dosljednošću od prvih početaka filozofije do danas i tu vrijedi jedan stav, da je mišljenje upravo po tome čisto, odnosno znanstveno i filozofsko, ukoliko se ono otrgnulo od osjetno-iskustvenih sadržaja te se sada kreće u carstvu čistih oblika. Sigurnu spoznaju jednom za svagda daje upravo zatvoreni okvir čiste i formalne logičnosti.

Cijelo ovo vrijeme izlaganja filozofije s obzirom na kartezijanske posljedice imali smo na umu, da se susrećemo sa filozofijom čije temeljne zasade možemo rekonstruirati u smislu potpunog kontinuiteta stare i suvremene racionalističke filozofije. Tu je teoretski um, čisti um u svojoj potpunoj hipostaziranoj slobodi spram svih konkretno-individualnih i psiholoških relacija kao čisti intelektualni spoznajni subjekt specifično ljudska moć. On je izvor sve racionalne spoznaje, apriorne spoznaje te je on specifično filozofski um kao spoznaja apriornih pojmova, a spoznaje je pak spoznaja s aprornim mišljenjem. Ta je filozofija dakako imala svoje konzekvencije. Od Descartesa je mjerodavno uvjerenje, da je znanost dedukcija ili produkcija mogućnosti onog ekstenzivnog, naime, prirode. Znanost koja počiva na intuiciji duha i prirode, a to znači na jasnoj i razgovjetnoj percepciji duha i prirode ili materije, deducira te izvodi sve mogućnosti kako duhovnog tako i neduhovnog bitka. Istina prirode počiva na razumskim figurama, razumskom kretanju i razumskom dijeljenju materijalnog bitka. Drugim riječima, priroda za razum ili priroda po mjeri razuma je priroda koja se otkriva u znanostima. Iz samog znanstvenog karaktera duhovnog susreta sa prirodom proizilazi zahtjev, da se priroda rekonstruira ili proizvede u skladu sa znanošću. Ovaj zahtjev za rekonstrukcijom ili produkcijom prirode nije drugo, već zahtjev za realizacijom te iste znanosti u prirodi koji se očituje upravo kao vještina aplikacije prirodne znanosti. Ta vještina, ars, prema grčkom izrazu - tehnika, nije drugo do tehnika koja nužno prati znanost.

Čitav naš prikaz filozofije s obzirom na kartezijanske posljedice i njenih dubokih principijelnih metodičkih kriza, koji, dakako, nije iscrpljen, nego bi se trebalo ići dalje u pojedinostima i kada je riječ o primjeni formalnih matematičkih regulativa u znanosti i životu uopće, dakle, čitav je ovaj prikaz htio pokazati kako je tu zapravo riječ o poimanju, da je upravo matematika i logika ono posljednje boravište koje iskazuje čovjeku zadnju, po mogućnosti najdalekosežniju riječ.

Ovdje se matematika kazuje kao jedna duhovna sila vodilja i da ta sila vodilja odlučuje o svakom posljednjem momentu života ljudskog subitka bez obzira je lie riječ o znanstveno-teoretskom ili pak životno-konkretnom sadržaju. Tako ovdje filozofija i sama je znanost ili tek sinteza spoznaja ili pak teoretska Kritika tih spoznaja. Međutim, život pojmiti kao duh tj. kao biće sposobno, da pojmi i savlada sveobuhvatne antagonizme egzistencije, ukazati, dakle, na život jednog umstvenog bića, to bi trebala biti polazna točka pokušaja, da se filozofija rekonstruira sa stajališta čovjekovih konkretnih povijesnih okolnosti kako bi se svladao apstraktni i daleki karakter racionalističke filozofije koju baštinimo od Descartesa. Život je, kako bi kazao Hegel, prvi oblik u kojem je supstanca shvaćena kao subjekt i tako je prvo otjelovljenje slobode.

Svijet razuma što je sa Descartesom poprimio nove oblike otvorio je put ka jednoj ‘’praktičnoj filozofiji’’ pomoću koje ‘’sebe činimo gospodarima i posjednicima prirode.’’ (Rasprava o metodi, VI dio). Taj svijet razuma dao je uobičajeni tip mišljjenja koji vlada u znanostima, a ta znanost uzima, da je svaka stvar jasno omeđeni entitet koji se odnosi prema drugima, također omeđenim entitetima koji su konačni. Razum je svijet konačnih entiteta kojiam upravljaju čisto logički zakoni. Sve je identično među sobom, a po svom (samo) identitetu suprotstavljeno je svim drugim stvarima. Kako uspostaviti, spram izgubljenog jedinstva stvari kod razuma, jedan ‘’totalitet’’. Hegel kaže, poljuljati lažnu sigurnost koju pružaju zamjedbe i postupci razuma. Pogled razuma je ravnodušan i siguran, on je pogled ravnodušne sigurnosti. Valja uzdrmati sigurnost razuma i pokazati, da ono što razum smatra neposredno izvjesnim nema za filozofiju nikakve zbiljnosti. Da čovjek pukne od smijeha!

Tako valja primijetiti, da je čitava tematika suvremene znanosti i tehnike već kod Descartesa jasno postavljena. Mogućnost kako znanstvenog, tako i tehničkog savladavanja prirode u vidu čiste materijalnosti dat je u tome, da je priroda kao figurabile, divisibile i mutabile, dakle kao ono što se može oblikovati, dijeliti i kretati, takva, da se dade u svim svojim mogućnostima i u svim svojim potencijama svesti na računske i racionalne odnose koji se očituju u vidu broja. Od tada filozofija ima posla sa jednom povijesnom tendencijom, naime, s istinom da je čitava povijest usmjerena u smjeru znanstveno-tehničke povijesti na taj način, da se znanost i tehnika kao istina o životu pod svaku cijenu moraju realizirati i da ljudski subitak živi u tom svijetu surađujući na način znanosti i tehnike i to hotimice ili nehotice.

Stoga Heisenbergova tvrdnja ima punu važnost:

„Suvremeni stav prema prirodi ne izražava toliko neku razvijenu filozofiju prirode kao u ranijim stoljećima, koliko ga u sigurno velikoj mjeri određuju moderne prirodne znanosti I tehnika.“
(Slika svijeta suvremene fizike, Zg. 1959, str.7)

Zajedno sa racionalnom produkcijom svijeta što je već kod Descartesa pojmljena kao svijet znanosti i tehnike javlja se danas i ideja kibernetike N. Wienera. Ona proučava poruke i sredstva komunikacija kao i izmjenu informacija između čovjeka i mašine, između mašine i čovjeka i između mašine i mašine. Time je očigledno svijet tehnike definitivno uočen kao zaseban svijet objekata, predmetnosti koji sadrži jednu osebujnu logiku i čiji odnosi s ostalim svjetovima suvremene zbilje grade jednu koegzistenciju. Zato u toj koegzistenciji različitih svjetova kibernetika treba razviti ‘’zajednički jezik i odgovarajuću tehniku’’.

Istodobno treba uočiti jedan moment koji postaje nezaobilazan u filozofiji nakon Hegela. Sa Hegelom je naime otkriveno istinsko značenje povijesnosti koje ono ima u cjelokupnoj vezi strukture ljudskog subitka. To značenje nametalo je dakle pitanje o povijesnosti kojeg filozofija više nije mogla pojmiti kao jedno specijalno pitanje pokraj drugih utoliko što ono pogađa jedan temeljni problem koji u cijelosti određuje gradnju filozofije. Sa Hegelom je u središte postavljeno to pitanje kao pitanje povijesnosti čovjeka kao povijesnosti bitka-u-svijetu i time povijesnost samog svijeta. Time je dakako eliminirano nastojanje novovjekovnog filozofiranja od Descartesa nadalje, da čovjeka pojmi kao takvog koji se može isključivo spoznajom domoći samog sebe i spoznati svoju epohu. Utrt je Hegelom tako put uvidu, da smisao svake spoznaje je, da čovjek svagda osvijesti sebe u svojoj situaciji i da se razumijevajući otvori za zahtjeve same povijesti.

Stoga vrijedi navesti ovu misao Marcusea:

„Ishodište izvornog dvojstva subjektivnosti i objektivnosti i sa tim povezani primat subjektivnosti, koje je dominiralo sve od Descartesa i koje, za Hegela, nije bilo prevladano Kantom, vodilo je tome, da se povijesnost kao način bitka subjektivnost ili posve previdi ili da se ona odredi u suprotnosti ss načinom bitka objektivnosti. Time što je razorio izvorno jedinstvo oba načina bitka i pokazao njihovo ozbiljenje u bitku života, Hegel je pružio mogućnost, da se pokaže povijesnost života ujedno sa povijesnošću tek životom ozbiljenih bića („svijeta“).“
(„Hegelova ontologija i teorija povijesnosti“, Sarajevo 1981., str.12)


Post je objavljen 28.08.2018. u 10:47 sati.