POLITIKA MIRA SVETOG AUGUSTINA
slika: internet
Ne možemo iznijeti na vidjelo sve ono što bi se, s obzirom na Augustinovo poimanje mira, moglo izreći. Čitav corpus augustinianum sadržava više od 2000 mjesta koja govore o miru. Možda stoga ni jedan drugi pojam ne povezuje u cjelinu njegove misli kako to čini upravo pojam »mir«. Zato se Augustin jednostavno i naziva »učiteljem mira«, ductor pacis.
Svaki dijalog koji je Augustin za života vodio trebao je doprinijeti njegovoj dodrini pacis. Kao što je poznato, upravo je Augustin branio ontološku ideju mira protiv manihejaca, zagovarao je Crkveni mir protiv donatista. U raspravi sa poganima uveo je važnu distinkciju između pax civitatis Dei i pax civitalis terenac i tako započeo razmišljanje o politici mira drugačije, nego što je to bio slučaj kod poganskih mislilaca. Mir je, dakle, za Augustina sudbonosni zadatak. Nije stoga ni slučajno, da je Crkva u kojoj je on kao biskup imao svoje sjedište nosila ime Basilica pacis.
a) »Dobro je mira« - zim riječima započinje Augustin svoja razmišljanja o miru u svom De civifate Dei - »toliko da u sferi zemaljskog i prolaznog nema ničega o čemu bi se radije slušalo, ničega prema čemu se ne bi strastveno žudjelo, i konačno, ništa boljega što bi bilo moguće pronaći«. Isto tako kaže Augustin: »kako ne postoji nitko koga ne bi obuzimala radost, tako isto ne postoji nitko tko ne bi čeznuo da postigne mir«. Ovim Augustin ističe iskustvo koje stoji u fundamentu njegove antropologije, naime, iskustvo da ne posloji nitko tko se barem verbalno ne bi izjasnio za mir. Mir je opće poznata vrijednost i to subjektivno, ako čovjek čezne za njim i objektivno, ako je on pretpostavka humanih vrijednosti. Sam čovjek u svojoj konkretnoj faktičnosti sposoban je ostvariti mir, iako je čovjek nemirno, nezadovoljno biće, biće puno konflikata i paradoksa. Augustinove »Ispovijesti« kao »manifest unutarnjega svijeta« daju dubok uvid u povijest čovjekovog srca. Ljudska je povijest kozmička drama koja se odigrava između čovjeka i Boga. Bog nas je, parafrazirajući Augustina, za sebe stvorio i nemirno je naše srce dok ne pronađe mir u Njemu.
Sa pravom je ta rečenica Augustina postala slavna, jer za Augustina upravo je pokretani životni nemir nezasitna težnja za mirom. Zato se njegovi antropologijski elementi odslikavaju i u socijalnom životu. Posebno je Augustinov učenik Posidije u prvom životopisu svog učitelja opisao Augustinovu brigu o socijalnom miru, zamjećujući njegovo stalno zanimanje za nj i unatoč čovjekovom nemiru, mir je u Augustmovim promišljanjima prisutan kao iskonska svrha života. Čak i divlji polučovjek Cacus ne krade, ne ubija i ne proždire, da bi stvarao nemir, nego da bi zasitio svoje nagone, da postigne »pax suae vitae ac salutis«. Sve su težnje čovjekove, dakle, za Augustina, usmjerene prema miru.
To je usmjeravanje za Augustina inicirano već u samom stvaranju. Tu je i bit univerzalno ontopolitičkog itinerarija čovjeka prema miru. Bog je kao najmudriji Stvoritelj u čovjeku usadio težnju za »vremenskim mirom«, onakvim »kakav i odgovara njegovom smrtnom životu«. Sve je to čovjeku dato pod kondicijama »da samo onaj koji se pravilno posluži prolaznim dobrima, zadobije više dobra, mir besmrtnosti i k tome odgovarajuće blaženstvo i čast u vječnom životu. Stvaranjem iniciran kozmički mir proživljava u čovjeku svoje produbljenje upravo kao nemir. Augustin donosi čitav slijed iskaza koji trebaju privući univerzalni karakter tog iskustva u tzv. »listi mira«.
b) Mir se, prema »listi mira«, očituje kao stanje unutarnje i vanjske ravnoteže usređenom skladu. Počevši od »mira tijela« Augustinova se misao uspinje sve do općeg određenja »mira svih stvari« u Bogu. Tako je mir temperature (tjelesni mir), reguies (mir bezrazumske duše), cansensio (mir razumske duše), vila et salus (mir između tijela i duše), obcdiemia (mir između čovjeka i Boga), concordia (mir ljudi, kuće i države), societas (mir nebeske države), tranquelUas (mir za sve stvari).
Bitno je uočiti, da se prvih pet značajki mira odnose na razinu mira koji je svojstven pojedinim bićima. Ostale se pak značajke odnose na razinu ljudske socijalnosti. Uočljiv je također i svima zajednički element reda. Osam puta zaredana riječ ordinata penje se do opisa eshatološke punine mira, smirenja u Bogu i prelazi u definiciju tranguilitas ordinis. Dakle - istina je, da Bog kao izvor mira i na zemaljskom području djeluje mirotvorno.
c) Na ontologijskoj je pozadini reda Augustin predstavio i čovjekovu težnju za socijalnim mirom. Mir je, socijalno gledajući, sposobnost ljudi da žive zajedno. Tvorevina zajedništva, država o kojoj se govori u »listi mira« osigurava, dakle, socijalni mir. Ako se, dakle, država koja je res publica est res paptili, a narod savez ljudi koji je nastao slaganjem prava i zajedničkom koristi, tada je država doista stvar naroda. Međutim, tamo gdje ne postoji »pravo« nema ni »pravednosti«, a gdje nema »pravednosti« nema ni države. Ako se narod definira kao »po zajedničkoj procjeni stvari ostvareno jedinstvo umskog mnoštva, tada »po procjeni nekog naroda zavisi koje su to stvari koje taj narod cijeni«. U slučaju civitas terenae to treba biti ovozemaljski mir koji građane zemlje, na temelju bogomdane volje za mir, okuplja u zajedništvo. Mir je upravo u tom smislu socijalno dobro i univerzalno cijenjena vrednota.
Na Augustinova se eshatološka razmišljanja o miru osvrnuo npr. D. Sternberger u svojoj “Drei Wurzel der Politik”, naglašavajući apsolutno nepolitički karakter Augustinove kršćanske politike. Kršćanska je politika, smatra Sternberger, prije svega Augustinova politika, utopijska, čak antipolitička zbog toga što je eshatologična. Rudimenti su pak eshatologije teror i ahumanost. Odatle se i postavlja pitanje nije li Augustinova politika zaista apolitična, čak nehumana? Dakako da utopijska dimenzija politike podliježe opasnosti od zloupotrebe. Ondje gdje ona iz svog vidokruga izostavi realnost čovjeka kao Božjeg stvorenja i postane određena za mir tamo se izlaže i opasnosti ahumanosti.
Prema Augustinovom poimanju, ostaju neodržive zablude puka utopija mira kao i »rasprava« savršenog ovozemaljskog mira. Stoga istraživanje ovostrane mogućnosti mira mora poći od pitanja koje je sam Augustin formulirao kao pitanje Qualis pax? (Kakav mir?) i u tome se i sastoji bit Augustinove kritike politike Rimskog carstva. Prema rimskom shvaćanju, mir nije kako je poznato, pojmljen kao vrijednost u sebi. U njemu se samo tražio ratni cilj i ostvarenje. Za Rimljane je relacija pax belum nužno vodila k opravdanju rata upravo radi »mira«. U tom se kontekstu i udomaćio i onaj često ponavljani aksiom koji se pripisuje rimskom piscu Vegetiusu: Si vis pacem, para belluin (Želiš li mir, naoružaj se za rat). U svojim političkim konzekvencijama Augustinov pojam nije ni u kom slučaju vezan za taj aksiom.
d) Augustinova se mirovno-politička strategija oslanja na dvije riječi: sloga i pravednost. Sloga (concordia) već prema »listi mira« strukturira univerzalnost socijalne dinamike počevši o pax hominum sve do concordissima societas. Augustin nadasve pokazuje veliko razumijevanje za mirotvornu ulogu sloge svugdje gdje izlaže socijalni značaj mira. Bez sloge, bez concordia, čak i etimološki, bez harmonije ljudskih srdaca nema istinskog mira. Mir je u svojoj biti i djelo pravednosti. Nema mira bez pravediiosti i pravednosti bez mira. Mir je. prema Augustinu, plod Pravednosti, plod ispunjenog smirenja, a stoji pod sudom Stvoriteijevini. Više puta Augustin upozorava na to, da se baš u Svetom pismu pax i iusitia nadopunjuju i da se često izgovaraju u jednom dahu. Zato Augustin kaže: »Sasvim bi se uopćeno moglo izreći da državi bezbožnika, onih koji Boga ne priznaju i ne slušaju, koji njega nemaju za gospodara, njemu samome ne žrtvuju radi toga im ne vlada duša nad tijelom i razum nad strastima, upravo manjka istinska pravednost.«
e) Neposredna mirovno-politička strategija, prema Augustinovom mišljenju, dostiže vrhunac u ljubavi, istinska je pravednost djelo ljubavi. Tako je i mir djelo ljubavi. Ljubav je put mira. Ona je, naime, pokretačka snaga sa kojom se čovjek približuje božanstvu - sreći. Stoga ljubav posjeduje socio-politički, kozmički zadatak, a znači da se prema istini živi pravedno: u! inhaerentes veritati iuste vivamus.
