Htio bih reći par riječi oko jednog našeg fenomena, a to je fenomen trgovačke razmjene Hrvatske i Australije i da je ta razmjena gotovo zanemariva, iako Hrvatska ima suficit. Naime, Australija je dvanaesto najveće gospodatsvo na svijetu, to je po veličini 6 zemlja na svijetu kojoj je BDP 5 puta veći, nego u Hrvatskoj i u njoj, gle apsurda, živi 200 tisuća australskih državljana koji imaju hrvatsko podrijetlo, a to čini 1% sveukupnog stanovništva Australije. Međutim i pored toga, Hrvatska je ostvarila suficit zbog kojeg se hvali, jer je naš izvoz u Australiju 21 milijun dolara, a uvoz u Hrvatsku svega 4 milijuna dolara i, dakle, u opticaju je trgovačke razmjene ove dvije zemlje svega negdje oko 20 milijun dolara.

Nije li to fenomen, ukoliko uzmemo u obzir da Hrvati broje 1% sveukupnog stanovništva Australije? Pa je, to je fenomen, a znate zašto? Zato što naši ljudi u Australiji radije igraju nogomet, nego da se potrude biti korisni i sebi i drugima u svojoj domovini. Da bih ilustirao ovaj slučaj, poslužit ću se statistikom pa ću tako uzeti za primjer Australce njemačkog podrijetla:

„German Australians (German: Deutsch-Australier) are Australian citizens of ethnic German ancestry. The German community constitute one of the largest ethnic groups in Australia, numbering 898,700 or 4.5 percent of respondents in the 2011 Census. It is the fifth most identified European ancestry in Australia behind 'English', 'Irish', 'Scottish' and 'Italian'.“

Njihova razmjena je preko 10 milijardi dolara.

„Australia Imports from Germany was US$10.77 Billion during 2017, according to the United Nations COMTRADE database on international trade. Australia Exports to Germany was US$1.53 Billion during 2017, according to the United Nations COMTRADE database on international trade.“

To znači, da svaki Nijemac u Australiji ostvari promet od oko 10 tisuća dolara per capita, dok Hrvati ostvare promet od 100 dolara per capita, što je dakle 100 puta manje. Pa nije li to fenomen? Mislim da jest. Znači, bit će potrebito ubuduće, da Gospodarska komora više naglasi moment produktivnog rata australskih Hrvata, a manje igranje nogometa, zabava i druženja potaknutog socijalnim beneficijama koje su ovdje u Australiji znatne, a više naglasiti potrebu za individualnom inicijativom, produktivnošću, ambicijama koje sve jako nedostaju našim ljudima u ovome tuđem svijetu.

Ne bih htio posebno špekulirati oko ovih pitanja, ali je istina da nam treba više zdravlja u Hrvatskoj i da je narod bio dugo vremena jako bolestan ne samo zbog ratnih prilika, nego i zbog nekoliko jako važnih razloga.

Prvi razlog je u tome, da je trebala biti devalvirana kejnezijanska država blagostanja u ime novih socijalnih odnosa potaknutih famoznom teorijom o slobodnom tržištu. Odatle toliki interes prema Miltonu Friedmannu koji i danas slovi kao najveći zagovornik teorije slobodnoga tržišta. Međutim, individue su na tržištu bezizgledno nejednake, to više nije društvo niti stvarne niti proklamirane jednakosti građana, nego se ljudi razlikuju prema svojim fizičkim i mentalnim karakteristikama, prema socijalnim karakteristikama, prema svom socijalnom i imovinskom statusu, prema šansama koje im pruža socijalna sredina, prema političkom uticaju, prema stvarnoj i formalnoj moći kojom raspolažu. Odatle hipostaziranje nejednakosti kao jedinog prirodnog uvjeta za ostvarivanje svih građanskih prava. Ljudi su tobože nejednaki pa je to onda sasvim prirodna činjenica, da se i socijalno razlikuju i da su socijalno nejednaki.

Tako u matematici postoje danas jako popularne jednadžbe nejednakosti koje imaju ideološku misiju matematički potvrditi ovu novu socijalnu stvarnost. Drugi razlog je taj, da je na ovoj ekonomskoj bazi homo economicusa kojeg zanima samo zgrtanje novaca i trošenje izrasla jedna ideologija prihvaćanja i podrške neokonzervativnih teza uz porast nacionalizma na svim razinama i uz obnovu religioznih ideja o poretku svijeta.

Tako je izgrađena na ovoj bazi jedna autoritarna država kojoj je odgovaralo slobodno tržište i poredak nejednakosti u društvu, jer kako bi Carl Schmitt rekao: „Fašizam ne proturječi demokraciji.“ Nije čudno, da se ovaj njemački ideolog i danas na zapadu pojavljuje i smatra jednim od ponajboljih političkih filozofa Zapada. Parlament treba održati besmisleni status quo , iz krize demokracije izrasta potreba za snažnim autoritetom, a iz autoriteta svekolika pravna i državna sfera. Naravno, ova se nova državna nadgradnja razlikovala od prijašnje trome, lijene, glomazne, skupe države koja je osiguravala kod nas minimum socijalne pravičnosti. U novoj državi toga više nije bilo i konačno treći razlog zašto su se Hrvati toliko razboljeli bilo je uništenje povijesnog sjećanja naroda, jer je kroz Domovinski rat uništena većina arhivske građe vezana za posljednje stoljeće tako što je preko 2 milijuna knjiga bačeno u smeće i uništeno kao nepoželjna literatura, a sa tim knjigama još i jako puno druge dokumentacije, dosjea, političkih i vojnih ekspertiza itd. i to točno u skladu sa tezama Alfreda Schmita o zaboravu provijesti, jer tobože novu generaciju više nije zanimala povijest vlastitog naroda, nego nove posmoderne ideologije vezane za pojavu novih tehnologija i novog informatičkog i kibernetičkog sustava.

Odatle toliki interes prema Heideggeru i njegovoj tezi o ‘’kraju filozofije i zadacima mišljenja’’, jer da filozofije tobože više nema. nego je ona svedena na mišljenje o autentičnom životu i taj je zahvat radikalan kod Heideggera, jer je riječ o tome da je tako ukinuta tradicija od 2,5 tisuće godina institucionalnog postojanja filozofije od vremena Platonove Akademije. Prema tome, mogli bismo reći kako je riječ o jednom duboko barbarskom nastupu najvećeg europskog filozofa 20. stoljeća i po tome se on ne razlikuje od drugih isto tako prosvijećenih barbara. Dakle, trebao je uslijediti totalni zaborav povijesti i uništiti povijesno sjećanje naroda, jer je to ionako poznata i priznata povijesna tendencija, a kako je teško ostati bez vlastite povijesti, najbolje mi svjedoči vlastiti primjer hrvatskog migranta koji je u Australiji trebao tražiti sasvim novi identitet, jer je prethodni napušten i zaboravljen. To je jako teško kao što je i cijeloj obitelji bilo teško, a kako je onda tek teško cijelim narodima!

To su, dakle, ukratko razlozi zašto se Hrvatska tako teško razboljela i kako postaje sve zdravija i zdravija kako dolazi do kritičkog uvida u vlastitu povijesnicu kao i poviesnicu drugih europskih naroda.

Prema tome, teško je reći da je oznaka @ na mojoj internet adresi „monkey“ kako se to u Hrvatskoj oznaka et zvala u neko vrijeme trajanja Domovinskog rata, nego je jedan znak koji je u opticaju već oko 50 godina.

„In 1972, Ray Tomlinson sent the first electronic message, now known as email, using the @ symbol to indicate the location or institution of the email recipient. Tomlinson, using a Model 33 Teletype device, understood that he needed to use a symbol that would not appear in anyone's name so that there was no confusion.
The logical choice for Tomlinson was the "at sign," both because it was unlikely to appear in anyone's name and also because it represented the word "at," as in a particular user is sitting @ this specific computer.“

Dakle, teško je da je ta oznaka et ‘’monkey’’ ili pak da su ljudi majmuni pa ne znaju o čemu je tu riječ, a to je svagda kada banalnost stane da mašta!

Pa ta pjesma Internacionala je već uglavnom posve zaboravljena, dok je nekad bila obvezno štivo i poezija koja se predstavljala na državnim proslavama, obljetnicama, uz nju su sahranjivani naši komunistički lideri, a ja je pamtim po dva događaja:

- jedan je kada sam zajedno sa pokojnim Berislavom Žarnićem pjevao Internacionalu pred ispit iz „Historije radničkoga pokreta“ kod profesora Lovrenčića, a pjevali smo kao da idemo na strijeljanje – toliko je bio težak i zahtjevan taj ispit.

- drugi događaj je vezan za pokojnog Davora Kačara koji je bio dugo godina urednik u zagrebačkoj redakciji „Oka“. Njega sam zapamtio i po riječima kako se u 30 godina vladavine Praxisa nije dogodilo, da je jedan urednik „Oka“ ušao u redakciju „Studentskog lista“ kao što je to on učinio te da je moj osobeni opstanak u toj novini svakako doveden u pitanje sada više, nego ikada.

Davor Kačar je bio sin jedinac majke partizanke koja je obavljala razne obavještajne dužnosti pa je pored ostalog bila angažirana i u poznatoj operaciji Guardian te izašla iz rata sa velikim počastima. Znala je za suvremeno doba reći: „A, sine, moj tko će to sve pobiti?“ i ja se često nisam slagao sa njom. Njen sin Davor je krenuo njenim putevima pa je bio u zagrebačkoj sredini poznat po svoje dvije monografije, o Marxu i Lenjinu, a onda su ga praksisovci ismijavali, da bi trebao napisati sada i monografiju o Staljinu. Da čovjek pukne od smijeha, jer su Puhovski i ostali takve knjige mogli samo sanjati. On bi se isto tako napio pa je znao biti grub i bahat, ali bi se sjetio onda Vanje Sutlića za kojega je govorio kako je njegov ‘’Špiritus rektor’’.

Elem, taj me Davor jedared pozove na večeru u jedan otmjeni zagrebački restoran na pršut i dagnje, jer bijaše dobio znatan honorar za svoju posljednju knjigu, ali se istom dogodi, da je večera padala na Badnju večer pravoslavnog Božića i bilo je puno prečana u tom restoranu koji su jeli kobasice, buncek ili kolenice , kiseli kupus i sarme i sve je u znaku toga Božića.

Davor je htio, da pjevamo Internacionalu, iako je istina da je većina u tom restoranu imala u uhu stare božićne i starogradske pjesme i mi smo pjevali Internacionalu, „šoto voće“ kako bi rekli Dalmatinci, ispod glasa da ne budemo previše bučni i da ne isprovociramo neugodne reakcije naše publike.

Za to vrijeme mi smo jeli pršut, livanjski i paški sir, dagnje i mušule i sve se činilo, da je posrijedi ugodna večer i doista bijaše takva, ali nedugo zatim otpočnu naše polemike s uglednicima i utjecajnim ljudima naše politike pa sve bijaše zaboravljeno od strepnje pred nadolazećom budućnosti.

Kasnije je za vrijeme rata Davor preminuo, ali ja ne znam gdje je njegov grob i kako se to dogodilo, osim što sam znao da mu je dijagnosticiran karcinom. Njegova majka se neporedno pred rat pravdala kako joj je sin u Francuskoj i da ga trenutno nema u Zagrebu, jer se bojala odmazde nekih jako zločestih ljudi.

Pa ja ne vjerujem, da je Davor samo smetao radikalnoj desnici Zagreba, mislim da je on podjednako tome smetao i našim komunistima, jer je njegova interpretacija Lenjina bila jako različita of službene. Davor nije ostavio nikakva potomstva iza sebe, niti neko vlasništvo, niti auto, niti vikendice, niti jahte. Iza njega je ostalo vrijeme njegova službovanja u „Oku“ i te dvije monografije koje je danas moguće kupiti za 30 kuna ili za 6 australskih dolara.

Interesantno je spomenuti, da je „Monografija o Lenjinu“ zaključena riječima Lenjina upućenim pukovniku Robinsonu:

„Vi možete vidjeti Rusiju mračnu kao što je i ranije bila mračna, ali svijetlost iz ove pomrčine razorila je političku demokraciju svugdje. Srušila ju je ne fizičkim napadom, već naprosto jednim svjetlosnim otkrićem budućnosti.“

Istina je da je Davor duboko vjerovao u ove riječi.

Imao sam sreću, da sam bio aktivan u psihijatriji u dva smisla i u smislu terapeuta kao i u smislu terapeutiziranog. Stoga bi se doista moglo reći, da u najboljoj maniri antipsihijatrijskog pokreta poznajem psihijatriju i iznutra i izvana. Sve su te osobe u Australiji, koje su predmet psihijatrijske analize, manje-više prilično zdrave, osim pretjerane senzibilnosti koja ih smeta podjednako i u konkretnom životu i radu. Za sve njih može se reći, da posjeduju veliki postotak radne sposobnosti i da su intelektualno sačuvane osobe.

Australija je specifična možda zbog toga, da djeluje prilično izolirano i usamljeno u ovom arhipelagu i da djeluje kao jedan veliki otok koji nema problema sa susjedima niti potrebu za jako razvijenom vojskom koja bi štitila njene granice na kopnu kao i na moru. Iz jednog relativnog bogatstva kao i stoljetnog mira u Australiji je potekla velika pretjerana emotivna preosjetljivost ljudi koja ima više socijalne karakteristike, a manje individualne. Odatle relativno nizak prag tolerancije kada je riječ o stresu i odgovoru na njega pa se često događa, da ljudi traže savjet psihijatara. Međutim, sve ove osobe koje su u psihijatrijskom tretmanu, radno su sposobne i mogu imati potomstvo bez većih problema, osim u vrlo teškim slučajevima mentalnih oboljenja i oštećenja kao što je to slučaj, na žalost, na primjer kod traumatskih ratnih psihoza i slično.

U svim drugim slučajevima bilo bi neobično važno, da se ovi slučajevi tretiraju kao “normalni”. Sa druge pak strane, također, treba odbaciti i kurentnu politiku neodarvinizma i neoliberalizma koja povezana sa Malthusovim teorijama podgrijava stanje totalne pasivnosti i izolacije ovih ljudi. Poznato je, da je Malthus u 19. stoljeću smatrao kako je jedina prevencija protiv siromaštva ukoliko se niže klase suzdržavaju seksualnih odnosa, ukoliko im se zabranjuje prokreacija i stvaranje potomstva, obitelj također, a rat mu se činio jednom realnom šansom u prirodnoj selekciji ljudi.

Sve ove stupidne ideje i dan danas su prisutne u kurentnoj australskoj politici i ja osobno mislim, da ih treba nadomjestiti jednom socijalnom politikom kojoj će prije svega biti stalo do najširih narodnih slojeva.

tekst iz moje 40. knjige "DNEVNICI - 4. DIO"

Ja sam o našoj sutkinji, gospođi Ivanki Gajer, pisao u nekoliko navrata s obzirom na njenu ulogu u procesu Andriji Artukoviću i općenito bismo mogli reći, da je dobar dio nas koji smo bili angažirani u hrvatskoj frakciji bio protiv tog suđenja i to bar iz ovih razloga: Artuković je već u to doba sudskog procesa bio jako star čovjek koji je pokazivao sve znakove staračke demencije, a drugi razlog je bio je tome kako je država koja je imala daleko važnijih stvarnih problema usmjerila svoju pažnju na događaje iz prošlosti, ali na način da su istovremeno jačale centralističke i u obrnutom pravcu separatističke tendencije. Prema tome, velikoj većini nas se čitav taj proces doimao čistim promašajem i ja sam u cilkusu „Okovano vrijeme“ napisao:

„Gajer!

Sutkinja Gajer je bila vrhovni sudac našeg suda u Zagrebu i bila je poznata kao žestoka u otkrivanju kriminalnih radnji u našem novinarstvu tako, da ona povede i nekoliko poznatih kampanja protiv neodgovornih novinara koji loviše u mutnom i tako namicaše nove prihode. Zadesi se nekako u to doba, da i moja novina budne predmetom velikih rasprava, a sve otpocne kampanjama naših feministkinja, a one se jos više zaoštre mojim pozitivnim napisima o Vladimiru Bakariću. Tako ja posvetim jedan cijeli broj „Studentskog lista“ smrti ovog velikana revolucije, ali neki doušnici i tuđi ljudi htjedoše od toga napraviti skandal, što im i uspije.

Tako Orešković Stipe donese na regal, dakle, u procesu same tehničke izvedbe naše novine, neke pjesme Enesa Kiševića, jer da je on naš ponajbolji pjesnik pa što da ga ne objavimo u ovom broju posvećenom smrti velikana naše revolucije i ja se složim, jer sam u to doba imao povjerenja u mog prethodnika pa bude štampan broj novine, ali na 3. strani uz fotografije zagrebačke tuge za velikim liderom osvane i pjesma koja izgledaše otprilike ovako:

“Gdje ti to ideš
od sjevera do juga
na sve strane…”

zbog koje sve izgledaše posve drugačije od moje prvotne namjere, da se istakne upravo veličina i zasluge našeg teoretičara i baš dok se vraćasmo u redakciju nakon obavljenog posla, gledam ja te novine i gledam ja tu stranicu i sve me znoj oblije jer, pobogu, u novini se skrnavi ime velikana, dok je meni intencija posve drugačija i dođem ja do redakcije, a ono puno svijeta i ja sa samih vrata reknem, da nešto pričekaju, mašim se za telefon i nazovem rotaciju “Vjesnika”:
„Postovani prijatelji, govori vam Z.G. glavni i odgovorni urednik „Studentskog lista“, obustavite rotaciju. Odmah dolazim!”

I ja ponovno dođem u “Vjesnik” i na moju komandu promijeni se ta stranica, a već štampani dio novine baci se u smeće, ali na način da je time upoznata služba unutrašnje sigurnosti ša onda i sud Hrvatske.

Sutradan zvoni meni telefom u redakciju i zove me gospođa Gajer na razgovor u sud.
Dođem ja i mi smo razgovarali:
„Znate, Zlatane, ovdje u ovom prostoru je jako hladno i promaja je, nikako da se zagriju ovi prostori” veli ona.

A ja o Lenjinu: “Znate, gospođo Gajer, pitanja revolucionarne prakse istovremeno su i pitanja revolucionarne teorije, jer nije moguće praktički pokret razumjeti bez teorije kojom artikuliramo socijalne i političke procese.”

A ona meni: “Ali Vi ste jako dobro reagirali na slučaj sa vašom novinom.”

I ja ostadoh tada nekako zbunjen i nemoćan, a ona to vidje pa se mi jako lijepo rastanemo.

Kasnije je cijeli slučaj došao do Predsjedništva CK i svi su izbjegavali, da se suoče sa stvarnim problemom, ali ja sam nastavio i dalje djelovati kao Bakarićevac i kao Krležijanac što se mnogima ne svidje. Kasnije je gospođa Gajer bila involvirana u slučaj suđenja za ratne zločine i zločine nad narodom u doba postojanja NDH, u procesu sa Andrijom Artukovićem i ona je taj posao iznijela kako je već iznijela i pored svih koji su intimno simpatizirali bilo sa bivšim ministrom unutrasnjih poslova NDH, bilo sa oficijelnom vlašću. On je tada govorio otprilike kako je Hrvatska u to doba bila pravna činjenica priznata kao državni faktor od cijele kulturne Europe, dok je ona isticala kako je u toj i takvoj Hrvatskoj njena pravna valjanost počivala na desetinama tisuća pobijenih hrvatskih rodoljuba, Srba, Roma i ostalih i oboje bijahu u pravu.

On nešto kasnije nakon glavne rasprave preminu u istražnom zatvoru, jer bijaše poodmakle dobi koju mu omogući američko pribježište. Mnogo godina kasnije bijaše i drugi vrlo važan proces u Hrvata, a to je bilo suđenje za ratne zločine izvjesnom Vinku Šakiću iz Argentine koji bijaše glavno komandirajući koncentracionog logora Jasenovac, ali nakon rasprave on bijaše otpušten na slobodu pored zgražanja cijelog kulturnog svijeta, jer se u Hrvata pokaže, da njima nije stalo niti do kakve pravde i pravice niti do pravne države niti do prava i istine i tome slično, nego iz izvjesnih političkih razloga i zahtjevosti vremena pogaziše sve norme suvremene države tako, da politika nanovo gospodariše nad pravom kao što je to slučaj sa svakom tiranijom i samovlašćem oligarhije koja u svojoj beskrupuloznosti ne preza niti od čega.’’

Međutim, danas nas u pogledu tog slučaja zanima samo jedan podatak kojeg je moguće pronaći u našem tisku i na stranicama interneta, a taj je datum rođenja i smrti gospođe Gajer pa se tako cijelo vrijeme navodi, da je Ivanka Gajer rođena 8.11.1910., a da je umrla 8. 11. 2011., znači, da je živjela točno 101 godinu. Međutim, to je malo za vjerovati, jer je ja pored svega ostalog ne pamtim kao osobu koja bi bila 50 godina starija od mene. Tako se na primjer također navodi podatak da je njen suprug Mladen Gajer rođen u Zagrebu, 2.3.1932. Odatle je malo za vjerovati, da je ona bila 22 godine starija od njega.
Da čovjek pukne od smijeha!

Zašto je to važno spomenuti? Pa važno je zato, jer je tome sucu sigurno pridodano barem 20 godina vijeka i to iz banalnih razloga kako bi se ljude uvjerilo, da je ona duže živjela od samog Artukovića koji je doživio lijepih 89 godina, jer je naivne ljude trebalo uvjeriti kako je karma glavnog tužitelja na suđenju Andriji Artukoviću bila bolja od osuđenikove. Međutim, nisu vjerovali također, da će istina izaći na vidjelo dana bez obzira radilo se o tužiteljima ili tuženima.

u splitskom časopisu VIDIK objavljene su 1979. godine moje prve pjesme

NASTAVAK MOG TEKSTA:

https://blog.dnevnik.hr/prokleta-od-daljina/2018/06/1632145324/psihijatrijska-bolnica-vrapce.html?page=blog&id=1632145324&subpage=0&subdomain=prokleta-od-daljina


PRIMJERI SA PACIJENTIMA I LIJEČNICIMA

Ja ne bih ulazio u detaljne analize i razmatranja svih slučajeva sa kojima sam se dnevno susretao, nego bih se zadržao sam na onim najkarakterističnijim. Razlog tome sastoji se da sam imao dnevno i na desetine slučajeva sa kojima sam saobraćao, ali na kraće vrijeme i ne toliko duboko. Isto tako moj dolazak u bolnicu Vrapče koincidira sa vremenom Domovinskog rata za nezavisnost Hrvatske od Jugoslavije pa je prema tome čitav moj angažman bio unekoliko u sjeni ratnih događanja koji su svi imali presudnog utjecaja na psihološko stanje ne samo pacijenata, nego i svih liječnika bolnice. Utoliko bi se ovaj kratki prilog o psihijatriji odnosio na psihijatriju u ratnim uvjetima koja je posve drugačija od mirnodopske. Dobar razlog, da se kaže da je riječ o ratnoj psihijatriji ili da je riječ o psihijatriji nastaloj u ratnim uvjetima također govori podatak da smo mi u bolnici podnijeli izvjestan teret primanja duševnih bolesnika iz Bosne iz bosanskih ustanova za duševno zdravlje i na taj način zahvaljujući primarijusu Matijaci direktno pripomagali i borili se za očuvanje njihova duševnog mira Ii života podjednako.

Isto tako valja spomenuti napor liječnika ove bolnice oko resocijalizacije i rehabilitacije ljudi zahvaćenih mentalnim oboljenjima iz Slavonije i Baranje na primjer za koje se može reći da su žrtve toga rata. Prije svega, tu se misli na gradove Osijek i Vukovar i pogranične gradove u Baranji. Pri kraju mog boravka u ovoj bolnici također su postojali područni odjeli za liječenje posttraumatske neuroze kod hrvatskih bojovnika koja je u nekim primjerima bila poznata kao tzv. “vijetnamski sindrom”, iako je posve neopravdano probleme latentne traumatske neuroze nazivati takvim imenom, jer je riječ o neurozi i psihozinastaloj u ratnim uvjetima i vrijedi za sve ratove podjednako. Prije svega mislim na ratove u 20. stoljeću. Prema tome, gledajući generalno psihijatrijska bolnica Vrapče imala je veliku i jako pozitivnu ulogu u zbrinjavanju i liječničkoj brizi za nastradale građane Hrvatske i Bosne i danas nitko ne može osporiti njene doprinose u tome pogledu.

SLUČAJ JEDNOG BRAČNOG PARA PSIHIJATARA BOLNICE
(NJIHOVA IMENA SAM ZABORAVIO)

Naime, postojali su primjeri i bijega psihijatara iz hrvatskih bolnica. Naša bolnica imala je primjer jednog takvog para kod kojeg se radilo o muškarcu srpske nacionalnosti i ženi Hrvatici. Oni su na početku ratne kataklizme napustili bolnicu i pobjegli u Italiju. Nakon nekog izvjesnog vremena oni su se vratili u Zagreb i tada se postavljalo pitanje primiti ih ponovno na radna mjesta u bolnici. Tim povodom ja sam razgovarao sa primarijusom i izložio mu svoje mišljenje, da bi svakako bilo jako lijepo od njega ukoliko ih nanovo primi u bolnicu. Isto tako sam gaizvijestio i o mom razgovoru tim povodom sa Šuvarom koji je smatrao to isto napominjući, da je u njihovom slučaju svakako bilo riječi o strahu i da je njihova odluka bila motivirana strahom od neizvjesne budućnosti. Oba ta liječnika primljeni su nanovo u bolnicu na veliki otpor velike većine liječnika i pomoćnog osoblja.

Ja osobno danas mislim, da bi bilo bolje za njih, da toga bijega nije bilo i takvog vraćanja u bolnicu pa nam je za reći da nekada izgleda kako su nam psihijatri isto toliko sumanuti koliko i pacijenti koje liječe. Pozitivnu ulogu odigrao je u ovom slučaju i Kardinal Kuharić koji je također urgirao kod bolnice, ali se ispostavilo da je on neki njen rod, jer ja mislim ipak da je Hrvatska, a u to doba Zagreb posebno i pored sve konfuzije, nereda i gluposti manje-više funkcionisao kao relativno zaštićenija zona, a ja i inače mislim kako nema razloga da se Srbi u Hrvatskoj osjećaju prikraćeni ma u bilo kom pogledu, jer su oni isto tako građani Hrvatske koliko i Hrvati i isto im je Hrvatska domovinom.

ZNANSTVENE KONFERENCIJE

Bolnica je također bila poznata i po stručnim skupovima psihijatara koji su raspravljali aktualna medicinska pitanja. Ja ću ovom prilikom navesti samo dva takva znanstvena skupa.Jedan skup bio je posvećen pitanjima kurentnih orijentacija u hrvatskoj psihijatriji gdje je Kulenović bio uvodničarem napominjući, da se sada javljaju i druge terapije koje svakako zaslužuju priznanja i da je religijska psihoterapija, a pri tome je mislio na novi poziv Katoličke Crkve u Hrvatskoj koja je stala uzimati veća učešća u psihijatrijskom tretmanu duševno oboljelih, podjednako vrijedi kao i svaka druga poznata psihoterapija i pri tome je najviše mislio na psihoanalizu.

Doktor Klein je bio mišljenja, da je psihoanaliza neoboriva, dok je kardinal Kuharić smatrao da je sedam sakramenata jednako vrijedno kao i “vaša psihoanaliza”. Akademik Ivan Supek naveo je neke sporne momente koji se vezuju za psihoanalitičku psihoterapiju, ali je njegovo stajalište bilo prilično tolerantno. Međutim, nitko nije htio reći, da se psihoanaliza bezrezervno prakticirala godinama i desetljećima kao jedina i bazična psihoterapija i da su baš ti ljudi koji su bili uvodničarima na jednom sastanku koji je treba označiti kraj psihoanalize u Hrvatskoj bili ti koji su pod svaku cijenu bili i psihoanalitički praktikanti.

Drugi sastanak bio je posjet kardinala Kuharića sa svitom i tada je on posjetio i moj muzej i moj muzejski postav te se iz njegovog stava vidjelo, da on mene prilično dobro poznaje. Tada se postavljalo pitanje skrbi za duševno oboljele pacijente, jer je bilo svima poznato, a primarijusu Matijaci najpoznatije kako ima slučajeva u suvremenom svijetu, da su mentalni pacijeti žrtve kao donatori organa i da ova praksa biva sve popularnija. U tom pravcu razmišljajući, Matijaca je upoznao hrvatsku javnost s ovim problemima preko dnevnog tiska.

Ova pacijentica je bila pacijent jednog od najtežih naših ženskih odjela. Bila je majka dvoje djece i prilično mlada, ali mislim da je ona imala jako tih i miran duševni život, iako su svi smatrali iz tog razloga kako je riječ o prilično oštećenoj osobi. Znala je na proljeće isplesti vijenac od tratinčica i staviti ga sebi na glavu. Svakako je istina, da je ona imala stanja kada se bolje ili lošije osjećala. Govorila je sporo i tiho i naizgled se činilo, da nije posve sigurna što misli reći.

ANA 2

Ova pacijentica je bila na istom odjelu ženske shizofrenije, ali je ona bila više socijalni slučaj, nego što je bilo riječ o doista bolesnoj osobi. Kod nje se dogodilo, da je nju cijela obitelj napustila pokleknuvši pred istinom prvo ganjenog hospitalizma. Bila je jako religiozna i redovito je posjećivala našu bolničku crvu u kojoj se redovito ispovjedala. Mislim da njoj Crkva bila daleko značajnija, nego sama institucija psihijatrije i osobno mislim, da je kod velike većine mojih pacijenata bio isti slučaj. Od nje sam čuo najdublje i najpromišljenije analize hrvatskih socijalnih i političkih prilika sa posebnim odnosom prema ratu kojeg je ona tumačila rezultatom “obijesti naših ljudi”. Na mojoj biblijskoj terapiji ona je bila poznata kao najbolji tumač teksta Svetoga Pisma.

iz moje 32. knjige ZNANOST I POEZIJA

Ja sam često sebe doživljavao kao Kaspara Hausera. Ima i njegova statua u centru starog njemačkog grada Anchbaha. Pretpostavlja se da je bio rodbinski vezan za Kuću Baden, ali je u ranom djetinjstvu odbačen.

Svoj život proveo je u jednoj maloj tamnoj ćeliji na kruhu i vodi, nije znao govoriti, osim nekih naučenih riječi, ali je imao izuzetnu memoriju i vrlo je brzo učio kako se kasnije pokazalo. Naučio je stajati i hodati u Nuernbergu, a onda je prihvaćen od nekih utjecajnih ljudi i doživi svega 21 godinu.

Bilo je nekoliko pokušaja, da se toga čovjeka ubije, jer su njegovo postojanje na planeti Zemlji ljudi shvatili uvredom. Jednom je izjavio, da je soba u tornju veća od cijeloga tornja, jer sobu ne može cijelu obuhvatiti pogledom, dok toranj može izvana vidjeti u njegovoj potpunoj velični.

I on je sigurno bio u pravu i njegov zaključak je bio sasvim logički ispravan, ukoliko osjetilu oka damo prioritet u donošenju sudova, ali osjetila nas varaju, razum nas vara, jer je 1+1= prilično mnogo - jer jedan muž i jedna žena, kao Adam i Eva, predstavljaju zapravo prilično milijardi ljudi u našoj sveukupnoj povjesnici.

Ja sam to nazvao matematikom organičke potencije koja može rasti do beskonačnosti. Isto tako neosporna je istina, da su prvi ljudi, Adam i Eva, predmetom skulptorske imaginacije već tisućljećima, ali je isto tako istina da su oboje predstavljeni sa pupkom.

Kako Adam i Eva mogu imati pupak? To je moje veliko pitanje. Taj je nesretni Kaspar Hauser poživio neko vrijeme, bio žrtvom nekoliko atentata i na koncu smrtno ranjen i od posljedica zadobivene rane i umre 1833. godine. Prilikom njegove obdukcije ništa se u fiziološkom smislu nije neobično pronašlo kod Kaspara, sa stajališta čiste fiziologije ili patologije, on je bio sasvim normalna jedinka koja je pripadala vrsti homo sapiensa kojoj pripadamo svi mi, samo što su neki od nas čovjekoliki majmuni, a drugi nisu.


iz moje 34. knjige "CRVENI KOKOT"

Na marginama radova Karla Jaspersa

“…Otac: “Gle, miris sina moga, nalik je mirisu polja koje Bog blagoslovi, neka ti Bog da rosu sa neba i rodnost zemlje, izobilje žita i mladoga vina, blagoslovljen tko tebe blagosivlje.”

Sin: “Kakav je moj ABBA? Moj je ABBA poput rascvale grane starog trešnjinog stabla. …”

U kojoj mjeri filozofski način mišljenja djeluje i na političko, kritički naspram pogrešnih držanja koja se u političkom pojavljuju? Drugim riječima, pitamo se zajedno sa Jaspersom: kakvu sliku projektira Jaspers o političkim djelatnostima i političkim piscima? Pri tome je najprije nužno markirati razliku između pukog političara i autentičnog državnika, kako je vidi Jaspers.

Čisti političar teži, da svoje činjenje bez ostatka preobrati u nešto proračunljivo, da i protiv vlastitog uvida slijedi nekog čovjeka kojega karakterizira javni prestiž, da od uživanja u stalnom pogonu napravi životni sadržaj, da se prilijepi za mjesto samo kako bi prisustvovao tom miješanju mutne i ustajale vode. Oni su skloni tome, da koriste važnost svojih pozicija, da daju prvenstvo sujeti pred strastvenosti, da u sebi varljivom samogospodarstvu dopuste sebi jezik moći bez faktičke moći, da budu u traganju za djelotvornom sofistikom, da drže za dostatnu razumnost bez uma. Vičnost njihovih laktova u guranju biva nadmašena samo vitalnom brutalnošću koju znaju privremeno koristiti za daljnje napredovanje. Njihova stalna nasmijana lica koja obećavaju dobrobit skrivaju iza žovijalnosti neozbiljnosti onog, tko uhvaćen u laži ili gluposti, umjesto da bude poražen, počinje se, naprotiv, smijati kao da nije ništa.

Čisti političari uživaju u svojoj vidljivosti i zamjenjuju faktičku moć djelovanja sa sujetnim dovođenjem sebe do važenja. Političari vitalne energije među njima drže narod za masu kojom se može manipulirati i njihov istup djeluje kao pristup prisebnih tigrova kod kojih samodisciplina znači težnju koja je bez prepreka usmjerena na moć. Najprometnijim među čistim političarima nasuprot tome ne izazivaju ništa, jer se oni zadovoljavju time da nastavljaju, da klize zajedno sa hodom stvari i ne čine, u stvari, ništa osim što kaotično rade svoj posao u nečemu što je bez trajanja i onim što izdaju za činjenje pišu povijest u živom pijesku.

Kod poltičara perspektive bivaju, dakle, pomjerene, nametljvi motivi stupaju na mjesto rangiranosti onog bitnog, djelujuće parole nadomještaju vjernost strastveno nužnom, uvećana poslovnost prikriva stvarno nečinjenje. Bilo u malom ili velikom, bojazan od odgovornosti stavlja ih na galvanski pogon od koga se nadaju kako će on stvari već nekako riješiti. Nisko je onaj političar čiji pogled se skreće jedino trenutnom uspjehu i koga jedino privlači najmanji otpor koji djeluje u ime slobode protiv uvjeta slobode i doveden u nepriliku, vicevima se izvlači iz spora. Kao oportunistički realista takav jedan poltičar koji svoje zadatke bez opoziva drži za poziv ne izlaže se nikakavom riziku za volju svoje pozicije. Kao poslovni maher on zamjenjuje puko uzbuđennje sa sviješću slobode. Jaspers ovdje ne crta sumanutu niti izmišljenu sliku niti koje karikirano lice izobličeno zbog mržnje ili polemike, nego opisuje crte fiziognomija koje se ne mnogu predvidjeti, ali također ni dragovoljno ih ne treba gledati u lice.

Logika ovih političara djeluje konfuzno, a ipak konzekventno, svakako sve dok jedan kod drugog može računati s istom usmjerenošću koju sam donosi. Čisti političar izgleda da nešto hoće, jer drugi hoće, jer on misli da oni hoće i jer se orijentira prema onima koji sami ne znaju što hoće. Nitko u stvari neće, a svi hoće, jer svi misle da drugi hoće. Ono što pak čistog poltičara čini tako opsanim nije toliko to što on kao poslovan čovjek vuče uzde političkog i pušta da ga političko tjera ili pak kao brutalniji uzde previse zateže i sve upreže pod svoja kola. Smrtonosno je, da on sve i svakoga, dakle ljude i ideje, uvjerenja kao i načine držanja čini predmetom ne samo politike, nego njegove politike.

Situacije i ljudi , datosti i zadatosti ne iskušavaju se više kao takvi, oni ne bivaju zadovoljeni u ozbiljnosti pravične procjene i u čestitosti jednog suda koji se trudi oko istine. Sve se i svatko ispituje samo još s obzirom na njegovo političko djelovanje sa kojim se mora računati i koje se može iskoristiti. Kad se poltika izdaje za apsolut ljudske stvarnosti, kada je sve politizirano i kada analitičko poltičko mišljenje Machiavellija skrene u bezobzirni makijavelizam koji bi htio prisiliti pravo i moral, istinu i ljubav, egzistenciju i transcedenciju, čovjeka i Boga da stoje na raspolaganju političkom totalitarizmu ili da budu od koristi, onda se sa političkim gubi oslonac za pravog političara, za kako ga Jaspers naziva, umnog državnika.

Ako je čisti političar upravo zloupotrebom natpolitičkog za svrhu vlastite politike bilo da je riječ o palanačkoj bilo o svjetskoj politici diskreditirao ugled samog političkog i na taj način vlastoručno izazvao tri poznata i odrečna glavna držanja prema političkom: ja neću za volju moje čistoće sudjelovati u tijeku zla ili pak: hoću, stajalo to koliko mu drago, da budem u tijeku ili konačno: prkosim iz svoje nezavisnosti i propadam doduše besmisleno, a ipak unutarnje nezavisno to državnika odlikuje upravo smisao za natpolitičko, za običajnu ideju i spremnost ljudi na ŽRTVU.

“Političko mišljenje koje se ograničava na svoju vlastitu zakonitost stvara bespomoćno u svakom jedno stanje koje dospijeva do krajnje granice. To tobože realističko mišljenje je prikrivanje u kojem biva zaboravljen sam čovjek ne drugačije, nego obratno od načina mišljenja koje u iluzijama zaboravlja realitet gole prirode čovjeka.”

Pravi političar ne samo da više slut , on naprotiv zna da je etos pretpostavka za održanje čovječanstva na životu i u suprotnosti sa manipulacijama političkog, on se usmjerava na njega. On računa ne samo sa natpolitičkim praizvorom spremnosti na žrtvu u težnji za slobodom i pravednošću, on naprotiv računa na nju i uzima u obzir njene odlučujuće političke posljedice, a da je zbog toga ne čini sredstvom politike. Državnik, kao bitnost pravog političara, pazi na to da natpolitičko ostane nezavisno od politike, ali u napetosti prema njoj i da mu se ni politiziranjem ni pokušajem nasilnog realiziranja ne zadaje posljednji udarac. Istodobno on stražari nad tim, da uzimanjem u obzir nezavisnosti političkog od natpolitičkog spriječi izvjesno izrađanje politike u pogrešno apsolutiziranje politike i da se često kao vječno protuslovan tzv. prirodni zakon politike moć=nasilje prozre kao ideologija.

Državniku je stalno pred očima, da se ne radi toliko o njegovoj vlastitoj glavi koliko osobno o glavi svih. Mogu ga ljudi pokornošću dovesti i u iskušenje, jer će on kako oni misle sve već učiniti ili pak zahvalnošću za to što on misli i djeluje za sve ili ga mogu razljutiti kad mu naprte njihovo vlastito nezadovoljstvo sobom i svijetom. Državnik, kako ga Jaspers ocrtava u svom opisu ideje umnog državnika, nije legendarni svirač iz Hamerlina, ne može se usporediti sa dvojnikom državnika, nego je Mojsije koji pokazuje put u pustinji. Državnik se nipošto ne vara o tome, da su um i protivum djelatni u svakom čovjeku, ali on ne može sebi izmisliti ljude, on se ne podvrgava kao čisti političar javnom mnijenju kao fiksnoj veličini koja se mora ispitati kroz moguće točna istraživanja, nego sam izaziva javno mnijenje, ali njime ne manipulira i ne oktroira ga. On pogađa pravi ton, nalazi pravu riječ, govori jezikom koji pronalazi bolji izraz unutarnjim motivima ljudi, nego govorancija koja ne otkriva skrivenu, ali prisutnu volju nego je koči.

Pravi političar ne traži povjerenje, on ga pobuđuje. Zahtjev za povjerenjem koji političari često i rado podižu ne treba, da od državnika bude izgovoren, jer on za sebe stječe povjerenje. Upravo on zna da je “…poklanjanje povjerenja često ugodnost praznoslovlja koja svaljuje na sebe ono što bi trebala potresti i da znači htjeti mir u uvjerenju, da će vlada to već srediti.”, ali državnik nalazi i prema vani čak i naspram totalitarizma, a Jaspers to označava zapravo kao “…duhovno stanje koje danas neposredno predstoji.”, točan jezik, jedan jezik koji nije ni onaj predane diplomacije dobrih manira ni onaj jedne “političke moći” koja u sebi krije posljednji rizik, nego koji strpljivo i neprekidno, a da ne vraća milo za drago razobličuje laž, a da je ne naziva izričito lažju. Državnik zna, da je poltika stalno orijentirana prema dva pola, “prema mogućoj vlasti i slobodnoj suradnji”, prema vlasti koja odoljeva i slobodi koja sebe osvjedočuje, ali on zna da se politička moć ne vrši samo kao “moć kroz vlast”, a da izgradnja jedne zajednice u slobodi ne mora bez daljnjeg držati vlasti za “anomaliju protivnu politici.”. On poznaje “mračno veličanstvo vlasti”, ali također i blagu neodoljivost moći nenasilja. On zna o nesavršenosti čovjeka, zna poput Kanta da se iz tako krivog drveta ne može istesati ništa pravo, ali i sa Augustinom o “čudu”, da ljudi nisu samo organizirane bande razbojnika. Državnik je velik kada se u toj napetosti političkog samopotvrdivanja i slobode i iz odgovornosti pred umom ne potčinjava ni tzv. realitetima ni tzv idealitetima, nego čini ono “što je zauvijek voljan preuzeti na sebe.”

U toliko razvikanom djelu Franje Tuđmana “Bespuća povijesne zbiljnosti” stoji:

“A to se onda samo po sebi očituje osobito zamamljivom vrstom opravdavanja ratova, kako je to na početku tridesetih godina zaključio Carl Schmitt u svojoj raspravi o shvaćanju politike. On istodobno skreće pozornost i na to, jamačno na temelju povijesnih spoznaja, da takvi ratovi nužno poprimaju naročito okrutna i bezdušna obilježja. Baš zato što takav rat dobija oblik ‘konačno zadnjeg rata čovječanstva’ u njemu se neprijatelju oduzimaju sve moralne i bilo kakve vrednote srozavajući ga na neljudsku nakazu ‘koja se mora i konačno dotući’. Ova razmatranja što ih je C. Schmitt jedan od ‘najizvornijih sadašnjih političkih teoretičara i dijalektičara’ pisao dvadesetih i na početku tridesetih godina imaju potvrdu već u naslovu moje knjige “Rat protiv rata” što sam je pisao sredinom pedesetih godina vođen unutarnjom potrebom povijesnoga, filozofsko-etičkog, pravnog i vojno-teorijskog objašnjenja izvora i smisla narodnooslobodilačkog i revolucionarnog rata naspram rata uopće.”
(F.Tuđman, navedeno djelo, str. 249)

Pa tko je zapravo Carl Schmitt na čije se tumačenje ratova poziva Franjo Tuđman ?

C. Schmitt je pravnik ili bolje rečeno pravni filozof i pravni sociolog. Kao takav on najprije razvija tendencije duhovne znanosti Wilhelma Dilheya i sociologije Maxa Webera. Schmitt upotrebljava ‘neutralnost’ Mexa Webera spram socijalnog kauzaliteta:

“Malo je važno znati je li ovdje idealnost čiste pojmovnosti refleks sociološke stvarnosti ili možda socijalna stvarnost proistječe iz određenog načina mišljenja i sljedstveno iz djelovanja.”
(Politische Theologie, Munchen Leipzig, 1934, str. 58)

Zadatak sociologije ograničava se na to, da između raznih socijalnih i ideoloških obIika pronađe paralelnosti, analogije itd. Fundamenti Schmittovog ideološkog diskursa od samog početka stoje u svezi sa filozofijom života i filozofijom egzistencije, ali na jedan posve osoben način. Prije svege treba istaknuti, da Schmitt odbacuje svaku restauracionu ideologiju i u svezi sa tim u odnsou na ondašnje pomodno veličanje romantičara, on izbjegava A. Mullera.

U svojoj raspravi “Politička romantika” on nastoji istaknuti ništetnost tog pravca. Romantika je tu samo srednja stepenica estetskog između moralizma 18. i ekonomizma 19. stoljeća (Des begriff des Politishen, Munchen-Leipzig 1934, str. 70). Ova polemika polazi od toga, da je ideološka bit romantike zastarjela i da je današnjici potrebna nova ideologija. Zato Schmitt otkriva “duhovno povijesni značaj” španjolskog ideologa prve polovine 19. stoljeća Donoza Cortesa Njegov značaj je u tome što je raskinuo sa restauracionom ideologijom, što je pojmio da više nema kraljeva i da stoga ne može biti legitimnosti u tradicionalnom smislu. Stoga valja protiv revolucionarnih sila zahtijevati diktaturu sans phrase (bez okolišavanja). Schmitt s odobravanjem navodi i Cortesov aforizam kako su vladajući slojevi “klasa koja diskutira”.

Schmitt istovremeno razvija polemiku spram novokantovskog poimanja prava i novokantovske ideje normativnosti koja cijelu državu pretvara u mrežu praznih i formalnih odnosa i prema kojoj je država samo neka vrsta “točke odgovornosti”. Protiv novokantovstva u filozofiji prava on kaže: “Sve bitne predstave čovjekove duhovne afere su egzistencijalne, a ne normativne.”

Novokantovstvo u filozofiji prava previđa “jednostavnu pravno-znanstvenu istinu da norme vrijede samo za normalne situacije i da je pretpostavljena normalnost situacije pozitivno-pravni sastavni dio njihovog važenja.” (“Positionen und Begriffe” Hamburg 1940., str. 24)

U ovom se kod Schmitta sastoji kako daljnji razvoj koncepcije vlasti tako i Kritika Jelinekovog i Kelzenovog pojma “metajurističkog” pri čemu Schmitt kao problem shvaća u parvo ono što novokantovstvo ostavlja izvan pravne filozofije: naime, kakvom se silom pravo postavlja odnosno ukida. Novokantovsko odvajanje važenja ‘’smislenih tvorevina’’ od procesa njihovog socijalnoga nastanka potpuno je neodrživo, jer je njihovo važenje uvijek realno, socijalno uvjetovano važenje. Da je 2x2=4, to predstavlja istinu nezavisnu od svijesti, ali što se za neki prestup određuje 5 ili 10 godina zatvora ne zavisi od unutrašnjeg sadržaja jednog pravnog propisa, već od toga je li to odredila na ovaj ili onaj način politička instance, a njen karakter, sadržaj itd. određen je od samog početka političko-socijalnim brojnim faktorima. Ista razlika egzistira i prilikorn ukidanja važenja nekog propisa: u sektoru spoznaje treba dokazati nesaglasnast sa stvarnošću koje egzistira nezavisno od svijesti, a ovdje kao dokaz služi korektivni zakon, modificirajući propis itd. Međutim, kako novokantovci ‘važenje’ pravnih iskaza odvajaju od svake socijalnosti, oni u najboljern slučaju mogu dati imanentnu interpretacrju pravnih iskaza koji vrijede u datom trenutku, a nikada znanstveno objašnjenje njihovih sadržaja, njihovog porijekla i njihovog nestajanja.

Već iz ovih metodoloških razloga Schmittov se interes usredotočuje na analizu izuzetnih pravnih stanja. U biti tih stanja nalazi se to da ‘’država ostaje, dok se parvo povlači’’. U pravnom smislu još uvijek postoji poredak, iako ne pravni poredak (Politischen Theologie, str. 181). U ispitivanju toga jedinstva on ide dalj od neonaktovaca:

“Izuzetak je zanimljiviji od normalnog slučaja. U izuzetku snaga stvarnog života probija koru mehanizma ukočenog ponavljanja. Stoga Schmitt rezimira: “Suveren je onaj tko odlučuje o izuzetnom stanju.”
(Ibid, str. 11 i 22)

Dakle, Schmitt razvija jednu teoriju diktature koja izvire iz njegovog nepovjerenja spram vajmarskog sistema i krize liberalne ideologije, a u svezi sa time krize parlamentarnog sistema koja je tada nastajala. Schmitt kao što nam je poznato primio je u svoj sistem cijelu antidemokratsku polemiku 19. stoljeća kako bi pokazao nepomirljivu suprotnost liberalizma i demokracije i nužno prerastanje masovne demokracije u jednu diktaturu. Odatle interes, da se ispita i sociološki analizira parlamentarni siistem. On smatra kako je socijalna homogenost pretpostavka parlamentarizma:

“Metoda obrazovanja volje putem jednostavne konstatacije većine ima smisla i podnošljiva je, ako se može pretpostaviti supstancijalna jedinstvenost cijelog naroda.”
(Legalitat und Legitimitat , Munchen, 1932, str.31)

Tako nešto naravno nikada nije postojalo, ali za njega ima važnost i smisao, da pokaže kako je nemoguć parlamentarizam Vajmarske republike i time dokaže neophodnost prelaska ka diktaturi vođe. Prema Schmittovom poimanju masovna demokracija razbija onu homogenu bazu bitnih jednakih interesa koji su npr. predstavljali fundament liberalnih ideja u en­gleskom parlarnentarizmu, Masovna demokracija je, dakle, prevladala tu idilu, Uticaj demokracije čisto je negativan stoga što izaziva krize.

Današnja demokracija, kaže Schmitt, “…vodi najprije ka krizi same demokracije; jer se sa općom ljudskom jednakošću ne može rijesiti problem supstancijalne jednakosti i homogenosti koje su neophodne demokraciji. Ona dalje vodi krizi parlarentarizma koju treba dobro razlikovati od krize demokracije.”

Pri tome, Schmitt ističe:

“…da masovna i većinska demokracija nije u stanju realizirati nikakav državni oblik pa ni demokratsku državu (Die geistesgeschichliche Lage des heutigen Parlamentarismus, 2 Aufl.Leipzig 1926., str.71f} i usljed demokratskih masovnih partija sama demokracija se pretvara u puki privid. Odatle je jedini zadatak parlamenta sačuvati besmisleni status quo. Dakle, prema njemu parlament postaje pozornica pluralističke podjele organiziranih socijalnih sila.”
(Positioneii und Begriffe, str. 156).

Međutim, to isto tako znači raspadanje države. Ovo stanje raspadanja, ova parlamentarna kriza iz sebe same rađa nužnost izuzetnog stanja, diktaturu predsjednika Reicha. Uostalom, posthitlerovska Schmittova poIitička djelatnost uglavnom se usmjeravala na to pitanje, na opravdanje neophoilnosti diktature predsjednika Reiciha. Odatle se iz cijele ove polemike nalazi kao pozitivno jezgro pravne Schmittove sociologje svođenje svih političkih ii stoga pravnih i državnih odnosa na sferu prijatelj-neprijatelj. lz ove osnovne sheme odstranjena je svaka racionalnost i sa njom svaki konkretni sadržaj.

Schmitt kaže:

“…nikakav program, nikakav ideal ili norma, nikakva svrhovitost ne daje parvo na raspolaganje fizičkim životom drugih ljudi. Rat, spremnost na smrt ljudi koji se bore, fizičko ubijanje drugih ljudi koji se nalaze na strani neprijatelja, sve to nema nikakav normativan, već samo egzistencijalan smisao i to u realnosti jedne situacije stvarne borbe protiv stvarnog neprijatelja, a ne u bilo kakvim idealima, programima i normama. Postoji li stvarni neprijatelj, onda ima smisla, ali samo političkog smisla da se u slučaju potrebe od njega fizički brani i bori protiv njega.”
(Der Begriff des politischen, str. 37)

Iz takvih misli slijedi i bit politike

“Političko mišljenje i politički instinct potvrđuju se teoretki i praktično u sposobnosti, da se razlikuje prijatelj od neprijatelja.”
(ibid str.38, 54)

Upravo u ovom anagonističkom paru prijatelj-neprijatelj pretendira se na rješenje svih problema socijalnog života koje se pretenzije pokazuju krajnje efikasnima u period fasiziranja njemačke ideologije, kao metodološki, apstraktni kvaziznanstveni uvod u rasni antagonizam koji su konstruirali Hitleri i Rosenberg.

Ovu osnovu politike i države objašnjava Schmitt destrira liberalizam i to sistematski. U ovoj tendenciji vidi on neprijateljstvo spram “snažne Njemačke”. Degradacija snažne Njemačke je u nastajanju konstitucionalizma, u putu ka parlkamentarimu. Tako se iz njegove analize krize parlamentarizma, iz koncepcije prijatelj-neprijatelj, iz kritike liberalizma i demokracije dospijeva do stave, da fašizam ne proturječi demokraciji.

Još prije osvanja vlasti od strane Hitlera, on odušeljeno govori o talijanskom fašizmu “…kao herojskom pokušaju, da se održi provede dostojanstvo države i nacionalnog jedinstva nasuprot pluralizmu ekonomskih interesa.” (Positionen und Begrieff str.110).

Isto tako on prije Hitlera ističe, da se “…snažniji mit nalazi u nacionalnom momentu i da u odnosu na njega socijalizam posjeduje samo inferiornu mitologiju.” (Die Geistesgeschichliche, str.88)

Nije čudno, da je Schmitt polazeći od ovih pretpostavki postao oduševljeni Hitlerov privrženik. Tako poslije uništenja pristalica “druge revolucije” 1934. piše članak pod naslovom “Fűhrer štiti pravo”. On tu brani najdrastičniju formu fašističke pravne proizvoljnosti I odlučno se zalaže za poimanje, da jedino Fűhrer ima parvo razlikovati prijatelja od neprijatelja”, Fűhrer shvaća ozbiljno upozorenja njemačke povijesti. To mu daje parvo i snagu, da zasnuje novu državu i novi poredak. Fűhrer štiti parvo od najgore zloupotrebe, ako on u trenutku opasnosti, pomoću svoga firerstva, kao vrhovni sudac, stvara neposredno pravo. Iz firerstva proistječe sudstvo. Tko želi razdvojiti te dvije stvari nastoji srušiti državu pomoću pravosuđa. Sadržaj i obujam jednog prestupa određuje sam Fűhrer. (Ibid. 200)

Poslije ovog izlaganja ne iznenaduje što Schmitt za Hitlerovog doba preuzima stari motiv antidemokratske publicistike predratnog vremena, ideološku nadmoćnost Njemačke pred drugim državama. Schmitt od tada filozofski obrazlaže Hitlerovu državu na slijedeći način:

“U ratu se nalazi bit stvari. Iz prirode totalnog rata određuje se priroda i oblik totalne države, ali totalni rat dobiva smisao od totalnog neprijatelja.”
(Ibid. str. 236)

Dakle Schmitt podržava Hitlerovu diktaturu i postaje njegov pravni ideolog. On se bori protiv univerzalističkih pretenzija Društva naroda i nasuprot tome zagovara primjenu Monroove doctrine na Njemačku i na njene interesne sfere i ova teorija počiva na dogmi o ‘’carstvu’’:

“Carstva u ovom smislu predstavljaju vodeće sile čija politička ideja zrači u određenom velikom području i koja za to veliko područje načelo isključuje intervenciju sila iz stranih područja.”
(Positionene, str.303)

Sa takvom podjelom svijeta nastalo bi prema njemu stanje, novo i više stanje internacionalnog medunarodnog prava, stanje u kojem ne bi bilo kao ranije država, nego samo “carstva”. Ono nšto iz toga proizilazi, Schmitt izlaže u članku “Teško neutralnima” gdje se izlaže koncepcija o velikom području koje predstvalja uništenje neutralnosti .

Nakon Drugog svjetskog rata Carl Schmitt je tražio i dobio amnestiju i ne samo to: on je bio tada na putu da se uzdigne do teoretičara prava ‘američkog stoljeća’, dao je najbolju definiciju principa vanjske politike SAD – CUIUS ECONOMIA, EIUS REGIO ( čija ekonomija, njegova vlast). Ova formulacija ne predstavlja slučajno suvremenu verziju augsburskog vjerskoga mira - CUIUS REGIO, EUIS RELIGIO (čija vlast, njegova religija) i u jednoj i u drugoj formulaciji ističu se čisti odnosi vlasti kao apsolutne odredbe.

“Und wer dir immer in Auge schaut, er wird es nicht im bochsten Rauch vergessen Dass dir der Dunke Jod zur Seite steht.”

Tragom Gramscija, Al-thusera i Lacana polazi i grupa Projekt Ideologie-Theorie (PIT) nastala oko revije »Das Argument« 1977. godine, okupljena oko W, F. Hauga. Poslije široke diskusije o fašizmu, krajem ’60.-ih i po­četkom ’70.-ih godina, PIT je započeo teorijsku analizu iznova. Pošao je od već više puta uočene činjenice, da fašizam nije zaokružena ideologija u klasičnom smislu, da ne daje dovršenu sliku svijeta, Weltan-schauung, već ostaje zbrka heterogenih elemenata. Zaključak koji su iz toga izvukli bio je suprotan Adornovom, naime, da u fašizmu nije uopće riječ o ideologiji, već samo o vlasti koja se temelji na prijetnji. Zaključili su kako je fašizam ideologija par ex-ellence, ideologija u laboratorijski čistom obliku koja se više uopće ne trudi oko argumentacije, već za svoju najvišu vrijednost proglašava samo još podređenost, dobrovoljnu pokornost kao takvu - Fűhrer befiehl, wirfolgen. Nije se trebalo podređivati zbog više ili manje opravdanih razloga, koristi, trenutno teške situacije itd., već principijelno, uopće, jer je već sama podređenost vrijednost i Fűhrer je Fűhrer samo zato što se u najvećoj mjeri podređuje »višoj dužnosti«. Fűhrer, domovina, dužnost itd. kojima se treba podrediti ostaju potpuno prazni entiteti koji se u različitim situacijama mogu ispuniti sasvim proizvoljnim sadržajem. Ovo elementarno podređivanje u fašizmu nadalje iskazuje se u svojim masovnim ritualima, u cijelom nizu simboličnih elemenata, kojima pokušava majstorski obilježiti sve svakodnevne poslove, običaje, tradiciju itd.

Moć fašističke ideologije ne ogleda se samo u ritualizaciji života kao praktičnom zarobljavanju individua, gdje otpada racionalno uvjeravanje i potreba za »sistemom ideja« - izvor te ideološke moći nalazi se u performativnom karakteru ideološkog načina govora, a on se sastoji od izjava koje na prvi pogled izgledaju kao objektivne, a u stvarnosti same proizvode svoju referenciju, odnose se na same sebe. Ovaj diskurzivni postupak, performativni čin, proizvodi temeljnu vrlo jednostavnu trajnu strukturu fašističkoa diskursa: Volkgegenvolk - Fűhrer, za koju se može prikačiti empirijsko šarenilo najrazličitijih sadržaja. Konstituiranje naroda kao zatvorene homogene cjeline, podređivanjem vođi, zahtijeva isključivanje židovskog elementa kao »antinaroda«.

Manevar isključivanja židovstva obavlja istovremeno više funkcija: premješta klasni konflikt u borbu »nas«, protiv tuđinskih i heterogenih Židova, izbacuje konflikt iz zatvorene zajednice, suprotstavlja autarhiju kozmopolitskim elementima. Židov je istodobno i nevjerojatno zgušnjavanje klasne borbe, njeno kondenziranje u jednoj figuri, jer istodobno oličava vlasnika, bogataša, bankara, intelektualca i sa druge strane smrdljivca, prljavštinu, infektivnu bolest, ukratko »niže slojeve« - on je istovremeno predstavnik kapitala par excellence i predstavnik »boljševičke zavjere«, međunarodnog radničkog pokreta; kao takav on u svojim rukama trajno drži sve konce vlasti, posjeduje tajno znanje i polako ovladava nama iza naših leđa - ukratko pravi negativ Fűhrer, a njegova druga slika i sjenka koju Fűhrer mora sve vrijeme proganjati i uništavati, ako želi biti Fűhrer - proces koji se ne može zaustaviti i koji ima srahovite realne posljedice.

Prvi korak, dakle, mora biti posvećen isticanju osobenosti genocida i osobenosti modernog antisemitizma. Za genocid je karakterističan razmjerno mali udio emocija i neposredne mržnje (nasuprot programima, npr.), ali zato je bila na djelu samorazurnljivost ideološke misije i što je najvažnije - genocid očito nije bio funkcionalan, kako kaže Moishe Postone u svom “Antisemitismus und Nationalisozialismus”. Istrebljenje Židova nije bilo sredstvo nekog drugog cilja. Oni nisu uništavani iz vojnih razloga, da bi se nasilno zauzela zemlja, također ni zbog toga da bi se zbrisao onaj dio stanovništva oko kojeg bi se najlakše mogao kristalizirati otpor, da bi se njihovim potčinjavanjem mogao više eksploatirati preostali dio. Isto tako, nije postojao ni neki »krajnji« cilj. Istrebljenje Židova ne samo da je moralo biti potpuno, nego je i samo sebi bilo cilj - istrebljenje radi istrebljenja - cilj koji je zahtijevao apsolutni prioritet. Istrebljenje europskog židovstva jest, naravno, povezano s antisemitizmom. Osobenost ovog prvog tiče se i ovog drugog. Osim toga, moderni antisemitizam mora se, u odnosu na nacizam, shvatiti kao pokret, pokret koji u jeziku svog vlastitog samorazumijevanja predstavlja revolt. Moderni antisemitizam, koji se ne smije brkati sa svakodnevnim antijudaističkim predrasudama, predstavlja ideologiju, oblik mišljenja koji se u Europi pojavio potkraj 19. stoljeća. Njegova pojava pretpostavlja stoljećima stare oblike antisemitizma. Antisemitizam je oduvijek bio integralni dio kršćansko-zapadne civilizacije. Svi oblici antisemitizma zajedno čine jednu predodžbu o židovskoj moći, moći da se ubije Bog, moći da se savlada kuga ili da se stvori kapitalizam i socijalizam. Drugim riječima: mišljenje je manihejske; u njemu Židovi igraju ulogu djece grijeha.

Nacisti su izgubili rat protiv Sovjetskog Saveza, Amerike i Velike Britanije. Međutim, oni su dobili svoj rat, svoju »revoluciju« protiv europskog židovstva. Oni nisu ubili samo šest milijuna djece, žena i ljudi. Oni su uspjeli razoriti jednu kulturu, jednu vrlo staru kulturu, kulturu europskih Židova. To je to!

tekst su iz moje još neobjavljene knjige "KOZMOLOŠKA DOMIŠLJANJA" koja izlazi sredinom studenog 2018.