KAKO JE STIPE ŠUVAR PREPISIVAO OD NAS?
slika: internet
Ne bih previše debatirao o prepisivanju, budući je jako puno napisano tome i danas kod nas i to je jedna zanimljiva tema koju bih cijenjenome čitateljstvu pokušao približiti na vlastitom primjeru.
Poznato je, da je tzv. hrvatska frakcija živjela i djelovala u ozračju pokojnog Stipe Šuvara, to je svima poznato. Međutim, malo je poznato kako je Šuvar koristio tu frakciju za svoju vlastiti promociju među uglednim ljudima hrvatske politike (ako je takvih bilo) kao što je također malo poznato, da je on uglavnom u svojim djelima koja nastaju u '80.-tim godinama prepisao gotovo sve glavne ideje naše frakcije i potpisao ih kao svoje.
Najbolji primjer je njegova knjiga koja je tiskana 1988. godine, a koja nosi naslov „Vrijeme iskušenja“. Nije nipošto čudno, da i knjiga kolege Vjeke Santrića koja nastaje u isto vrijeme nosi naslov „Vrijeme odustajanja“, samo je razlika u tome da je ova prva tiskana u Sarajevu, dok je ova druga u Zagrebu, jer je naravno te svoje krađe i plagijate Šuvar mogao plasirati u drugoj sredini, a ne u Hrvatskoj, dakle, onima koje nisu bile upoznate sa hrvatskom teoretskom i političkom produkcijom.
Isto tako malo je poznato, da je knjiga V. Santrića „Vrijeme odustajanja“ istovremeno bila sabotirana od strane Partije i partijskih aparatčika, dok je istovremeno Šuvar prepisao sve kardinalne teze ove knjige i potpisao ih kao svoje. Uostalom to je također radio i sa tezama koje su sukcesivno objavljivane 1984. i 1985. godine u teoretskom časopisu „Pitanja“ pa je tako u njegovoj knjizi i cjelokupnom njegovom opusu moguće pronaći čitave dijelove ovog časopisa koji su potpisani njegovim imenom.
Knjiga V. Santrića ima podnaslov „Prilog razumijevanju omladinskoga javnoga mnijenja“, dok Šuvar počevši od 111 stranice svoje knjige raspravlja o problemima koje je sam nazvao „Uloga i perspektive omladine“ pa onda kasnije od str. 115 po nešto o životu od rada i o razvoju socijalsitičke demokracije od stranice 120. Isto je tako malo poznato, da je prepisivao iz časopisa „Pitanja“ u svojim poglavljima „Društveni razvoj i društvena kritika“ od str. 232. i još mnogo toga.
Bilo bi, naravno, sada suvišno analizirati sve stavke ovih naših stajališta, jer bi to onda značilo jedno čeprkanje po baruštini socijalističke močvare, nego ćemo biti sasvim zadovoljni time, da ukažemo na sam fenomen koji je bio poznat kod nas, a kojeg smo opisali u tekstu GULJENJE KRUMPIRA. Zašto? Pa zato, jer su ljudi kod nas držani budalama sa kojima se može raditi što god hoće i da im je egzistencija poput krumpira kojeg svako jutro guli gojazna socijalistička kuharica.
Prema tome, dometi hrvatske frakcije nisu bili jako daleki niti su imali značajne konzekvence, osim što je frakcija bila predmet žestokih kritika koje uglavnom nisu ništa značile i koje su se svodile na besmisleno rasipanje riječi i mržnju koja je bila pothranjivana sve većim rasulom partije na vlasti, njenim nepotizmom, korupcijom i nesposobnošću.
Ja, na žalost, nisam imao prilike samom Šuvaru reći što zapravo mislim niti sam imao prilike ukazati mu na njegov problem kada je riječ o mladoj generaciji koju je on uglavnom držao rezervoarom vlastitih ideja prodavajući limunadu cijelom svijetu oko sebe kako mu je stalo do demokracije i stvraralačkog doprinosa mladih ljudi. To nije imalo nikakve veze sa stvarnim odnosima stvari. Baš nikakve!
