Ja sam o našoj sutkinji, gospođi Ivanki Gajer, pisao u nekoliko navrata s obzirom na njenu ulogu u procesu Andriji Artukoviću i općenito bismo mogli reći, da je dobar dio nas koji smo bili angažirani u hrvatskoj frakciji bio protiv tog suđenja i to bar iz ovih razloga: Artuković je već u to doba sudskog procesa bio jako star čovjek koji je pokazivao sve znakove staračke demencije, a drugi razlog je bio je tome kako je država koja je imala daleko važnijih stvarnih problema usmjerila svoju pažnju na događaje iz prošlosti, ali na način da su istovremeno jačale centralističke i u obrnutom pravcu separatističke tendencije. Prema tome, velikoj većini nas se čitav taj proces doimao čistim promašajem i ja sam u cilkusu „Okovano vrijeme“ napisao:

„Gajer!

Sutkinja Gajer je bila vrhovni sudac našeg suda u Zagrebu i bila je poznata kao žestoka u otkrivanju kriminalnih radnji u našem novinarstvu tako, da ona povede i nekoliko poznatih kampanja protiv neodgovornih novinara koji loviše u mutnom i tako namicaše nove prihode. Zadesi se nekako u to doba, da i moja novina budne predmetom velikih rasprava, a sve otpocne kampanjama naših feministkinja, a one se jos više zaoštre mojim pozitivnim napisima o Vladimiru Bakariću. Tako ja posvetim jedan cijeli broj „Studentskog lista“ smrti ovog velikana revolucije, ali neki doušnici i tuđi ljudi htjedoše od toga napraviti skandal, što im i uspije.

Tako Orešković Stipe donese na regal, dakle, u procesu same tehničke izvedbe naše novine, neke pjesme Enesa Kiševića, jer da je on naš ponajbolji pjesnik pa što da ga ne objavimo u ovom broju posvećenom smrti velikana naše revolucije i ja se složim, jer sam u to doba imao povjerenja u mog prethodnika pa bude štampan broj novine, ali na 3. strani uz fotografije zagrebačke tuge za velikim liderom osvane i pjesma koja izgledaše otprilike ovako:

“Gdje ti to ideš
od sjevera do juga
na sve strane…”

zbog koje sve izgledaše posve drugačije od moje prvotne namjere, da se istakne upravo veličina i zasluge našeg teoretičara i baš dok se vraćasmo u redakciju nakon obavljenog posla, gledam ja te novine i gledam ja tu stranicu i sve me znoj oblije jer, pobogu, u novini se skrnavi ime velikana, dok je meni intencija posve drugačija i dođem ja do redakcije, a ono puno svijeta i ja sa samih vrata reknem, da nešto pričekaju, mašim se za telefon i nazovem rotaciju “Vjesnika”:
„Postovani prijatelji, govori vam Z.G. glavni i odgovorni urednik „Studentskog lista“, obustavite rotaciju. Odmah dolazim!”

I ja ponovno dođem u “Vjesnik” i na moju komandu promijeni se ta stranica, a već štampani dio novine baci se u smeće, ali na način da je time upoznata služba unutrašnje sigurnosti ša onda i sud Hrvatske.

Sutradan zvoni meni telefom u redakciju i zove me gospođa Gajer na razgovor u sud.
Dođem ja i mi smo razgovarali:
„Znate, Zlatane, ovdje u ovom prostoru je jako hladno i promaja je, nikako da se zagriju ovi prostori” veli ona.

A ja o Lenjinu: “Znate, gospođo Gajer, pitanja revolucionarne prakse istovremeno su i pitanja revolucionarne teorije, jer nije moguće praktički pokret razumjeti bez teorije kojom artikuliramo socijalne i političke procese.”

A ona meni: “Ali Vi ste jako dobro reagirali na slučaj sa vašom novinom.”

I ja ostadoh tada nekako zbunjen i nemoćan, a ona to vidje pa se mi jako lijepo rastanemo.

Kasnije je cijeli slučaj došao do Predsjedništva CK i svi su izbjegavali, da se suoče sa stvarnim problemom, ali ja sam nastavio i dalje djelovati kao Bakarićevac i kao Krležijanac što se mnogima ne svidje. Kasnije je gospođa Gajer bila involvirana u slučaj suđenja za ratne zločine i zločine nad narodom u doba postojanja NDH, u procesu sa Andrijom Artukovićem i ona je taj posao iznijela kako je već iznijela i pored svih koji su intimno simpatizirali bilo sa bivšim ministrom unutrasnjih poslova NDH, bilo sa oficijelnom vlašću. On je tada govorio otprilike kako je Hrvatska u to doba bila pravna činjenica priznata kao državni faktor od cijele kulturne Europe, dok je ona isticala kako je u toj i takvoj Hrvatskoj njena pravna valjanost počivala na desetinama tisuća pobijenih hrvatskih rodoljuba, Srba, Roma i ostalih i oboje bijahu u pravu.

On nešto kasnije nakon glavne rasprave preminu u istražnom zatvoru, jer bijaše poodmakle dobi koju mu omogući američko pribježište. Mnogo godina kasnije bijaše i drugi vrlo važan proces u Hrvata, a to je bilo suđenje za ratne zločine izvjesnom Vinku Šakiću iz Argentine koji bijaše glavno komandirajući koncentracionog logora Jasenovac, ali nakon rasprave on bijaše otpušten na slobodu pored zgražanja cijelog kulturnog svijeta, jer se u Hrvata pokaže, da njima nije stalo niti do kakve pravde i pravice niti do pravne države niti do prava i istine i tome slično, nego iz izvjesnih političkih razloga i zahtjevosti vremena pogaziše sve norme suvremene države tako, da politika nanovo gospodariše nad pravom kao što je to slučaj sa svakom tiranijom i samovlašćem oligarhije koja u svojoj beskrupuloznosti ne preza niti od čega.’’

Međutim, danas nas u pogledu tog slučaja zanima samo jedan podatak kojeg je moguće pronaći u našem tisku i na stranicama interneta, a taj je datum rođenja i smrti gospođe Gajer pa se tako cijelo vrijeme navodi, da je Ivanka Gajer rođena 8.11.1910., a da je umrla 8. 11. 2011., znači, da je živjela točno 101 godinu. Međutim, to je malo za vjerovati, jer je ja pored svega ostalog ne pamtim kao osobu koja bi bila 50 godina starija od mene. Tako se na primjer također navodi podatak da je njen suprug Mladen Gajer rođen u Zagrebu, 2.3.1932. Odatle je malo za vjerovati, da je ona bila 22 godine starija od njega.
Da čovjek pukne od smijeha!

Zašto je to važno spomenuti? Pa važno je zato, jer je tome sucu sigurno pridodano barem 20 godina vijeka i to iz banalnih razloga kako bi se ljude uvjerilo, da je ona duže živjela od samog Artukovića koji je doživio lijepih 89 godina, jer je naivne ljude trebalo uvjeriti kako je karma glavnog tužitelja na suđenju Andriji Artukoviću bila bolja od osuđenikove. Međutim, nisu vjerovali također, da će istina izaći na vidjelo dana bez obzira radilo se o tužiteljima ili tuženima.