KOBNA INTERNACIONALA
Pa ta pjesma Internacionala je već uglavnom posve zaboravljena, dok je nekad bila obvezno štivo i poezija koja se predstavljala na državnim proslavama, obljetnicama, uz nju su sahranjivani naši komunistički lideri, a ja je pamtim po dva događaja:
- jedan je kada sam zajedno sa pokojnim Berislavom Žarnićem pjevao Internacionalu pred ispit iz „Historije radničkoga pokreta“ kod profesora Lovrenčića, a pjevali smo kao da idemo na strijeljanje – toliko je bio težak i zahtjevan taj ispit.
- drugi događaj je vezan za pokojnog Davora Kačara koji je bio dugo godina urednik u zagrebačkoj redakciji „Oka“. Njega sam zapamtio i po riječima kako se u 30 godina vladavine Praxisa nije dogodilo, da je jedan urednik „Oka“ ušao u redakciju „Studentskog lista“ kao što je to on učinio te da je moj osobeni opstanak u toj novini svakako doveden u pitanje sada više, nego ikada.
Davor Kačar je bio sin jedinac majke partizanke koja je obavljala razne obavještajne dužnosti pa je pored ostalog bila angažirana i u poznatoj operaciji Guardian te izašla iz rata sa velikim počastima. Znala je za suvremeno doba reći: „A, sine, moj tko će to sve pobiti?“ i ja se često nisam slagao sa njom. Njen sin Davor je krenuo njenim putevima pa je bio u zagrebačkoj sredini poznat po svoje dvije monografije, o Marxu i Lenjinu, a onda su ga praksisovci ismijavali, da bi trebao napisati sada i monografiju o Staljinu. Da čovjek pukne od smijeha, jer su Puhovski i ostali takve knjige mogli samo sanjati. On bi se isto tako napio pa je znao biti grub i bahat, ali bi se sjetio onda Vanje Sutlića za kojega je govorio kako je njegov ‘’Špiritus rektor’’.
Elem, taj me Davor jedared pozove na večeru u jedan otmjeni zagrebački restoran na pršut i dagnje, jer bijaše dobio znatan honorar za svoju posljednju knjigu, ali se istom dogodi, da je večera padala na Badnju večer pravoslavnog Božića i bilo je puno prečana u tom restoranu koji su jeli kobasice, buncek ili kolenice 
, kiseli kupus i sarme i sve je u znaku toga Božića.
Davor je htio, da pjevamo Internacionalu, iako je istina da je većina u tom restoranu imala u uhu stare božićne i starogradske pjesme i mi smo pjevali Internacionalu, „šoto voće“ kako bi rekli Dalmatinci, ispod glasa da ne budemo previše bučni i da ne isprovociramo neugodne reakcije naše publike.
Za to vrijeme mi smo jeli pršut, livanjski i paški sir, dagnje i mušule i sve se činilo, da je posrijedi ugodna večer i doista bijaše takva, ali nedugo zatim otpočnu naše polemike s uglednicima i utjecajnim ljudima naše politike pa sve bijaše zaboravljeno od strepnje pred nadolazećom budućnosti.
Kasnije je za vrijeme rata Davor preminuo, ali ja ne znam gdje je njegov grob i kako se to dogodilo, osim što sam znao da mu je dijagnosticiran karcinom. Njegova majka se neporedno pred rat pravdala kako joj je sin u Francuskoj i da ga trenutno nema u Zagrebu, jer se bojala odmazde nekih jako zločestih ljudi.
Pa ja ne vjerujem, da je Davor samo smetao radikalnoj desnici Zagreba, mislim da je on podjednako tome smetao i našim komunistima, jer je njegova interpretacija Lenjina bila jako različita of službene. Davor nije ostavio nikakva potomstva iza sebe, niti neko vlasništvo, niti auto, niti vikendice, niti jahte. Iza njega je ostalo vrijeme njegova službovanja u „Oku“ i te dvije monografije koje je danas moguće kupiti za 30 kuna ili za 6 australskih dolara.
Interesantno je spomenuti, da je „Monografija o Lenjinu“ zaključena riječima Lenjina upućenim pukovniku Robinsonu:
„Vi možete vidjeti Rusiju mračnu kao što je i ranije bila mračna, ali svijetlost iz ove pomrčine razorila je političku demokraciju svugdje. Srušila ju je ne fizičkim napadom, već naprosto jednim svjetlosnim otkrićem budućnosti.“
Istina je da je Davor duboko vjerovao u ove riječi.
