MOJI TEKSTOVI IZ 1994. GODINE
DA LI SU BOŠNJACI DUHOVNO PALI U NOVIM EUROPSKIM PRILIKAMA?
Na ovo pitanje nije lagano odgovoriti i čini mi se unekoliko lažnim pitanjem, jer isto toliko koliko je moguće govoriti o duhovnom "padu" bosankih muslimana u novim europskim prilikama kroz 18. i 19. stoljeće do danas isto toliko argumenata ima da dokazujemo, da do tog "pada" nikada nije niti došlo, nego da je Bosna, duhovno i kulturno, sa novim prilikama bila prisiljena iznaći nove forme svog intelektualnog i duhovnog stvaralaštva koji je sada odgovarao novom socijalnom i političkom poretku u kojem naši Bošnjaci nisu svagda najbolje prolazili.
Padom Bosne pod osmansku upravu tijekom 15. i 16. stoljeća učinjene su znatne promjene u socijalnom, kulturnom i privrednom životu Bosanske Zemlje. Sa svojom upravom Osmanlije su donijele svoje državno uređenje, svoje društveno uređenje, islamsku vjeru i islamsku kulturu i civilizaciju. Pod utjecajem razno raznijeh faktora najveći dio autohtonog bosanskog stanovništva u Bosni, u prvom redu pripadnici stare bosanske crkve koji su se nazivali krstjani ili bolje poznati kao bogumili ili patareni, prihvatio je Islam i uključio se u novo političko uređenje, ali je svagda pri tome ljubomorno čuvao svoj jezik, svoju kulturu i narodne običaje kao i mnoge druge atribute svoje bosanske tradicije i narodnosti. Uklapanje Bosne u jedinstveno Osmansko carstvo u kojem je ona unekoliko postala sponom Istoka i Zapada stvoreni su mnogi uvjeti za razvoj bosanskih zemalja, naročito gradova, gradske privrede i gradskog stanovništva u kojem carstvu se svi ovi momenti razvijaju pod uticajem islamske kulture i civilizacije tako da se stvaraju mnogobrojne vakufske ustanove vjerskog i prosvjetnog karaktera, pa onda socijalnog i humanitarnog karaktera kao i sanitarno utilitarnog. Jer konačan cilj te uprave i jest bio, kako to i Nizami Al-Mulk piše u 11. stoljeću kao veliki turski vezir, stvaranje i održavanje povoljnih uvjeta da narod pozivi u blagostanju pod sjenom careve pravičnosti. U svojoj "Carevoj čitanci", koja bijaše napravljena kao savjetnik u upravljanju državom samom sultanu Malek Šahu, Nizam Al-Mulk piše:
„Further he wil! bring to pass that vvhich concerns the advance of civilization, such as constructing underground channels, digging main channels, building bridges across great vvaters, rehabilitating villages and farms, raising fortifications, building new tovvns, and erecting lofty buildings and magnificent dvvellings; he will have inns built on the highways and schools for those who seek knovvledge; for vvhich things he will be renowned for ever; he will gather the fruit of his good works in the next world and blessing will be shovvered upon him.“
(The Book of Government or Rules for Kings, str. 10).
Dakle, u ovim uvjetima izuzetno privrednog napretka razvijeni su u Bosni mnogi srednjovjekovni gradovi i trgovi, a utemeljeni su i neki potpuno novi gradovi koji su značili znatan korak naprijed u odnosu na ranije zatečeno stanje. Privredni napredak zemlje, osobito trgovine, stvarao je kod građanskog staleža nove duhovne uvjete za bogat kulturniji život. U skladu sa time. porasle su i duhovne potrebe stanovništva što je značilo širenje pismenosti i znanstvenih i literarnih interesa. Bošnjaci kao i svi drugi narodi su ušli u krug sveobuhvatne islamske kulture i civilizacije koja im je otvarala sve mogućnosti da izraze svoju znanstvenu esencijalnoj i ostalu svoju javnu djelatnost u okvirima islamske kulture. Zato se šira pismenost i obrazovanost kao djelatnost među Bošnjacima razvila u okvirima nove sveobuhvatne islamske kulture i to na raznim islamskim jezicima: arapski je bio jezik znanosti, prava i teologije, turskom, koji je bi jezik administracije i profane knjizevnosti i perzijskom jeziku koji je bio jezik poezije. Ove okolnosti, u izvjesnom su smislu, pokidale prijašnji kontinuitet u Bosni započetog književnog rada na narodnom jeziku. Zato se stvaralaštvo u tomvidu svelo na usmenu književnost narodnih junačkih lirskih pjesama i balada koje svjedoče o stvaralačkim sklonostima i duhovnim sposobnostima naroda i upravo je velika šteta da je taj razvoj o kojem govorimo bio upućen u drugom pravcu suprotnom našem narodnom duhu i duševnosti.
Uostalom postojanje takozvane alhamijado literature gdje je riječ o bosanskom jeziku na kojem nastaje znatna literatura pisana arapskim pismom, a na domaćem jeziku jedan je pokušaj, da se ove stvaralačke duhovne i duševne sposobnosti našeg naroda primjereno izraze na način, da se u niti jednom momentu ne izgubi narodna i nacionalna esenciji. Islamizacija u Bosni i islamska akulturacija Bosne vjerojatno je najznačajniji fenomen ovog vremena. Ovaj proces nije bio lagaan i bio je vezan, kako već rekosmo sa nastankom gradova orijentalnog tipa. Nastanak gradova kao i privrede i zanatstva kao i trgovine unekoliko je koincidirao s ulaskom Bosne u strukturu i odnose Osmanskog carstva kao svjetske i mediteranske sile. Islamiizaciia Bosne, međutim, nosila je veoma važne efekte. Kao najvažniji efekt široke islamizacije javlja se širenje pismenosti i šire obrazovanosti unekoliko neusporedivo sa prijašnjim stanjem.
Dolazi do stvaranja i raznih književnih vrsta na orijentalnim i na bosanskom jeziku, a kasnije i na latinskorn, osnivaju se temeljne vjerske škole, mekbi, gdje djeca uče osnove arapske pismenosti i upoznavaju fundamente islamske vjere, nastaju brojne medrese, vjerske škole od kojih neke bile na najvišem nivou, osnivaju se biblioteke, a Gazi Husrev begova kao najveća i najznačajnija. Slučaj je htio, da mi baš ovih dana obilježavamo 470 godina kontinuiranog rada Gazi Husrev-begove medrese pa onda možemo samo zamisliti koliko je generacija školovanih ljudi iznijela ova škola kao i uz biblioteke kao izvore znanja nastaju i prepisivačke radionice koje šire rijetku knjigu, mladi ljudi odlaze u škole u sve centre tadašnjeg carstva, a to znači cijelog islamskog svijeta, da uče tada važne jezike itd.
Tako nakon što je nastala i stabilizirala se vlast Osmanlija u Bosni i nakon što je došlo do ubrzanog procesa islamske akulturacije u Bosni nastao je bogat i raznovrsan duhovni i kulturni život u kojem se novo literarno istraživanje snažno razvija i obogaćuje ukupnu kulturu zemlje i njena stanovništva. Međutim, 18. i 19. Stoljeće je nosilo nove momente te zahvaljuiući unutrašnjim slabostima Carstva, dolazi do novih historijskih okolnosti koje su za Bosnu značile jačanje autonomaskog pokreta sa tendencijama osamostaljivanja u odnosu na Istambulski centar, ali zgodama Europe koja nikada ne bijaše dovoljno mirna, a oslabljenim Otomanskim carstvom iznutra, dolazi do aneksije Bosne od strane Austrougarske, koja je značila barem ovih nekoliko momenata: nova austrijska vlast bijaše toliko brutalna, da ne bijaše stabla u Bosni na kojem nije visio neki naš Bošnjak kao što je poznat primjer vješanja naših ljudi od Banja Luke do Saraieva pa onda vjersko odvajanje Bosne u odnosu na istočnu maticu tako da se od onda za Bosnu i Sarajevo stalo govoriti kako su najistočnija točka zapadnog kulturnog kruga ili najzapadniji rukavac istočne, orijentalne matice, dalje, ukidanje vjerskih škola na arapskom jeziku tako, da unekoliko dobismo generacije neškolovanog i neobrazovanog stanovništva, koje se moralo snalaziti u novim političkim i socijalnim uvjetima i konačno enorman egzodus naših Ijudi, prebjega, prema ostacima Oto-manskog carstva i Turske.
S obzirom na fakat, da je duhovna i znanstvena djelatnost ljudi unekoliko samostalna u odnosu na socijalno-političke momente jednog društva to se ne bi moglo riješiti sa potpunom preciznošću, da u tom pogledu dolazi do „pada“ među bosanskim muslimanima, nego duhovno-duševne karakteristike naroda ostaju svagda sačuvane na način, da dobivaju nove, drugačije forme primjerene novom socijalnom, privrednom i političkom poretku. Tako, na primjer, nije za čuditi da u Kraljevini Jugoslaviji djeluje jaka jugoslavenski orijentirana muslimanska politička stranka, koja s obzirom na političke prilike Kraljevine, artikulira na novi način narodna i nacionalna stremljenja.
Pa ipak život Bošnjaka u Jugoslaviji, bez obzira da li govorili o Kraljevini ili o drugoj Jugoslaviji, nipošto ne bijaše lagan, a ja ću ovom prilikom uzeti Trebinje kao primjer: Trebinje je, sa najnovijim ratom na Balkanu, postalo jedno od takozvanih prognanih gradova. Početkom dvadesetog stoljeća većinu stanovništva Trebinja čine Bošnjaci. Ovaj se odnos održao usprkos dva svjetska rata, migracijama i žrtvama do početka '60.-ih godina kada prosrpska komunistička vlast provodi lagano posrbljavanje Trebinja do katastrofalnih omjera kojeg je ovaj grad imao pred posljednju srpsko-crnogorsku agresiju. Trebinjski Bošnjaci voljeli su svoj grad, iako je južna Hercegovina sa zapadnom Hercegovinom i Dalmacijom predstavljala glavno emigraciono područje u bivšoj Jugoslaviji, mali je broj Bošnjaka iz Trebinja krenuo trbuhom za kruhom, a i oni malobrojni koji su se odlučili za pečalbu uglavnom su se vraćali u svoj grad. Prije posljednje srpsko-crnogorske agresije Trebinje je imalo 11 džamija, u Rasovcu, Lastvi, Gračarevu, Zupi, Skočigrmu, Mostacima, Zasadu, Pridvorcima, Kotezima te dvije najpoznatiie u Starom Gradu, Osman-pašina i Careva džamija.
Na džamiji u Mostačima stari neimari su ostavili mogućnost, da se minaret dogradi, što su Bošnjaci ovog kraja uradili neposredno pred agresiju, ali na žalost ezan nikada nije proučen, jer je bio zabranjen od strane susjeda pravoslavaca. U Gorici pored Trebinja nekada se nalazio mekteb koji je svojevremeno vjerojatno imao i džematske prostorije, ali od strane vlasti nakon Drugog svjetskog rata pretvoren je u trgovinu i nikada nije vraćen u vakufski posjed. Džamija u Kotezima je spadala u red najstarijih džamija u Bosni i Hercegovini i bila je kao takva svrstana u spomenike kulture te pod navodnom zaštitom bivše države. U stvari, bila je pred obrušavanjem i zarasla u raslinje.
Džamija u Kotezima nije bila u funkciji od Drugog svjetskog rata zbog iščezavanja Bošnjaka iz tog kraja. Inače sve džamije imale su gasulhane osim glavne Osman-pašine. Osman-pašina džamija bila je pravi alem neimarenja tako da je njen neimar Osman-paša Resulbegović osuđen na smrt vješanjem, jer se usudio graditi veću i ljepšu džamiju od stotinjak metara udaljene Careve. Kuriozitet je da trebinjsko naselje Hrupjeva nije imalo džamije, mada su brojne i ugledne Bošnjačke porodice naseljavale taj kraj. Mnogim Trebinjcima je možda nepoznata činjenica, da je na prostoru sadašnjeg hotela Leotar postojala džamija. Srušena je u periodu između dva svjetska rata kada je četa crnogorskih razbojnika upala u Trebinje i za vrijeme džume namaza na brutalan način ubila oko 400 do 500 Bošnjaka, a džamiju do temelja srušila i zapalila. Pobijeni su ukopani pored ruševina te džamije, a kako su na džumi namazu bili prisutni svi odrasli muškarci i njihovi sinovi nekoliko familija je ostalo bez muških potomaka i ta prezimena su se potpuno ugasila. Na ruševinama te džamije i na mezarlucima pored nje nakon Drugog svjetskog rata sagrađen je hotel Leotar, da se neko ne bi dosjetio pa opet sagradio džamiju na istom mjestu.
Danas je Trebinje puno stanovnika koji mu nikada nisu pripadali i koje Trebinje ne zaslužuje. Džamije sve do jedne porušene, begova kuća zapaljena, a pet do šest tisuća njegovih stvarnih stanovnika je u muhadžirluku na svim kontinentima. Konačno, ja bih postavio pi tanje kako je uopće moguće duhovno, filozofski i znanstveno živjeti kako se to od Bošnjaka i očekuje u ovakvim i sličnim socijalnim i političkim prilikama i da li je uopće, s obzirom na fakte koje sam ovdje spomenuo, moguće govoriti o nekakvom povijesno-kulturnom ili duhovnom "padu" bosanskih muslimana?
Možemo govoriti sasvim suprotno, možemo govoriti samo o duhovnom usponu naših bosanskih muslimana koji su se u tim teškim i bremenitim vremenima nosili duhovno-kulturno sa nedaćama balkanskog prostora vjerujući, da će sam dragi Allah providjeti sa njima i njihovoj djeci i napokon osigurati čovjeka dostojan život.
Da li su Bošnjaci pali u novim europskim prilikama, BISER, br.1 , juni 2007 Melbourne
IZ POVIJESTI BOSNE
Kada je osvojio Bosnu, sultan Mehmed II el Fatih formirao je upravno vojnu jedinicu koja se nazivala Bosanski Sandžak ili Sandžak Bosna. Ovaj je sandžak imao sjedište Vrhbosni što je današnji grad Sarajevo i bio je dio Ejaleta Rumelija koji je obuhvaćo evropski dio Osmanskog carstva. Kada je završeno osvajanje zemalja koje su bile pod upravom Kosaće, a njegove su se zemlje tada protezale od Lima i Trebišnjice do Cetine, Sultan je formirao i drugi bosanski sandžak nazvan Hercegovina. Krajem 15. stoljeća završeno je osvajanje u Posavini i na prostoru oko Jajca i time je bilo kompletirano osmansko zaposjedanje Bosne koja je od tada pa za narednih 415. godina bila svagda u cijelosti sastavni dio Osmanskog carstva. Krajem 17. stoljeća unutar ejaleta Bosna nalazi se 8 sandžaka: Bosna, Hercegovina, Klis, Zvornik, Požega, Krka, Pakrac i ponekad Bihać. Kasnije će se ovima pridružiti i Novopazarski sandžak. Kada su 1592. godine Osmanlije konačno osvojili i Bihać, završeno je osvajanje cijele Bosne, onakve kakva je ona sada.
Osmanlije su stvorile sasvim novu strukturu vlasti sastavljenu od ejaleta, kaza i liva unutar kojih su se obnašale vojnoupravna i sudijska vlast. Novi odnosi temeljili su se na dva momenta. Prvi moment je bio uređenje položaja svih stanovnika na temelju njihove religijske pripadnosti. Svi su ovi stanovnici Bosne smatrani sljedbenicima Knjige, a to je obuhvaćalo i muslimane i kršćane i pripadnike jevrejske vjere. Muslimani su biIi privilegirani kao politički narod odnosno kao narod koji sudjeluje u upravi zemljom Međutim, oni su bili obavezni, da ratuju za ciljeve Carstva.
Razlika između muslimana i ostalih, pripadnika drugih naroda, koji su smatrani sljedbenicima Knjige ili pripadnicima Naroda Knjige odnosila se na određena prava i obaveze, ali su svi oni bili podjednako pod zaštitom države i njenog zakona. Ova razlika nije utjecala na oblike i odnose života te nemuslimani nisu bili diskriminirani u svakodnevnom životu, radu i trgovini. Fundamentalna razlika bila je u odnosu prema pravu rata te obvezi davanja poreza. Muslimani su, svakako, imali veću mogućnost da napreduju u državnim i vojnim službama koje su sve do 19. stoljeća bile zatvorene gotovo sve nemuslimane. Nemuslimani nisu mogli napredovati u državnoj i vojnoj hijerarhiji sve do reformi u Carstvu, ali oni nisu imali obvezu ratovanja i sa njom povezanih opasnosti po život i imanje. U tom smislu oni su čak bili u određenoj mjeri u prednosti.
Rat je u to vrijeme bio osnova svakog napredovanja na socijalnoj ljestvici, osnova stjecanje novih prihoda, ali je on također predstavljao i izvor opasnosti i gubitaka. Kada je išao u vojni pohod spahija je imao obavezu da snosi troškove za vlastitu opremu i opremu svojih pratilaca. Ako vojni pohod nije bio uspješan, a to će biti veoma čest slučaj od polovice 17. stoljeća, tada je rat za njega značio gubitak. Primjer pogibije velikog broja bosanskih spahija u bitci pod Siskom ili kasnije u bitci na Adi Margit Siget pod Budimom osobito u vojni na Beč 1683. godine, koja je bila katastrofalna za Kara Mustafa Pašu i carevinu uopće, pokazuju kako rat može biti izvor pogibije i gubitaka, a ne samo napredovanja i dobitaka.
Nemuslimani su mogli živjeti u gradovima i u tome pogledu nije za njih bilo nikakve diskriminacije. Morali su ispunjavati određene uvjete nužne za doseljenike i stanovati u posebnom dijelu grada koji je za njih bio namijenjen. To, međutim, nije bila segregacija. Orijentalni grad zasniva se, u praksi kako je on građen u Bosni, na principu da ljudi imaju jedan dio zajedničkog prostora koji je definiran zajedničkim općim interesima i zanimanjima, a to je bila proizvodnja, trgovina i zabava. Drugi dio gradskog prostora, u pravilu mahale, bio je posvećen privatnom životu čija je osnova bila uređena obicajno-religijski. To je bila sigurna zona zaštićene privatnosti i u tom smislu treba shvatiti činjenicu nastanka mahala u kojima su živjeli i muslimani i latini katolici i ortodoksi i jevreji.
Svi su imali jednako pravo, potpuno slobodno i javno obavljanje vjerskih obreda o čemu svjedoče hramovi svih vjera nastalih na malom prostoru starog Sarajeva. Svi su se mogli slobodno kretati. Obrađivači zemlje imali su pravo na tapiju kao dokument koji im garanatira prava i status zemljoradnika, a sve to je davalo svima odredenu i to veoma široku pravnu sigurnost za pripadnike svih staleža i grupa društva, a posebno zemljoradnicima i svim kršćanima.
„Svakako najbitniji i najvažniji segment stanovništva Bosne i to po broju i ekonomskoj i po političkoj snazi i po općem uticaju na ukupno stanje stvari bili su muslimani“.
(Filipović)
Kao najbrojniji, najartikuliraniji dio ukupnog stanovništva Bosne i kao njegov vodeći. dio, muslimani su predstavljali "izvjestan totalitet u malom". Oni su bili razvijena socijalna struktura. Svi muslimani su bili slobodni ljudi. lpak i među njima postojale su razlike pa su se oni dijelili na spahije, na slobodne ljude općenito te na rajetine kojih je bilo i među njima. Spahije su se dijeliti na begove ili zamije i timarlije, a zatim na ulemu i činovnike koji su i sami mogli biti zaimi ili timarlije. Svaka od ovih grupacija muslimanskog dijela stanovništva i bosanskog društva bila je specifična i imala je svoje vlastite interese.
„Bosansko društvo osmanskog vremena reflektirato je sliku potpuno razvijene i stratificirane cjeline.“
(Filipović)
Islamizacija u Bosni nosila je mnoge veoma važne efekte. Kao prvi i najvažniji efekt široke siamizacije Bosne javlja se širenje pismenosti i šire obrazovanosti, neusporedivo u odnosu na prethodno stanje. S ovim u svezi dolazi do razvoja široko zasnovanog književnog stvaranja svih vrsta i to na orijentalnim jezicima, na bosanskom jeziku, a kasnije i na latinskom. Osnivaju se brojne temeljne vjerske škole, mektebi, gdje djeca uče osnove arapske pismenosti i upoznavaju fundamente islamske vjere. Zatim nastaju brojne medrese, srednje vjerske škole od kojih su neke bite na najvišem nivou. Osnivaju se brojne javne biblioteke, a Gazi Husrev Begova kao najveća i najznačanija. Biblioteke postaju izvori znanja i centri širenja knjige. Naime, uz njih nastaju prepisivačke radionice koje šire rijetku knjigu.
lntegracija Bosne u Carstvo uvjetovala je, da su mladi ljudi iz Bosne išli u školske i znanstvene centre tadašnjeg carstva, a to znači cijelog islamskog svijeta, da bi učili brojne, tada važne jezike, prije svega arapski, osmanski turski i perzijski, bavili se mnogim znanostima kao što su filozofija, teologija, pravo, filologija, retorika i poetika, a zatim su pisali poeziju na orijentalnim i domaćem jeziku. Filozofija, pravo, teologija, filologija i retorika izučavani su, a djela iz tih područja pisana su na arapskom jeziku. Sufijska filozofija i poezija toga pravca pisani su i izučavana na perzijskom jeziku.
Politička misao, javni život, državni život, pravna praksa, trgovina i posebno divanska poezija te svjetovna književnost pisani su na osmanskom turskom jeziku. U upotrebi je bio i bosanski jezik na kojem je nastala znatna literatura pisana arapskim pismom, a na domaćem jeziku. Ta literatura naziva se danas alhimijado literatura. Tako se ubrzo nakon što je nastala i stabilizirala se vlast Osmanlija u Bosni i nakon što je došlo do ubrzarnog procesa islamske akulturacije u Bosni nastao bogat i jako raznovrstan duhovni i uopće kulturni život, a umjetničko istraživanje, mada je poprimilo nove orijentalne oblike, snažno se razvilo i obogatilo ukupnu kulturu zemlje i stanovništva. Stoga se slažemo sa ocjenom Muhameda Filipovića iz njegova rada „O Bosni i Hercegovini“ objavljenog u Sarajevu 1997. godine:
"Dok je carstvo cvjetalo tj. tokom 15.,16.,17. stoljeća Sarajevo je bilo izraslo u velik bogat grad za tadašnje prilike uopće. Cijela Bosna je doživjela svestrani ekonomsko-kulturni, socijalni razvoj i napredak. Stoga nije točna teza pokojnog Ive Andrića koju je izložio u svojoj doktorskoj disertaciji branjenoj 1922. godine u Grazu, da “...osmanski period uprave u Bosni značio nazadak u svakom pogledu.“ Točno je upravo suprotno, tj. značio je obogaćenje, ali ne i svaki prekid prethodnog razvoja.“
Iz povijesti Bosne, OGLEDALO, br.5 septembar 2003 Melbourne
REFERAT SA KONGRESA
Pred mene je postavljen zadatak, da za potrebe Kongresa BiH organiziranog na tlu Australije ovdje u Melbourneu održim predavanje na temu „Kratka povijest Bosne“. Međutim, iz tako široke složene sveobuhvatne tematike, ja sam odlučio, da za vas, dragi prijatelji, danas priložim samo raspravu o otomanskom periodu u povijesti Bosne i to će biti, prema mom mišljenju, posve dovoljno da pokrije potrebe ovog Kongresa ukazujući na jedan dio osebujne povijesti Bosne i njenih ljudi koji su od pocetka bili ljudi istoga identiteta, ali različltih vjera koje je ujedinjavala ista sudbina, zajednički prostor i borba za život.
O Bosni i njenim ljudima u novije vrijeme kritički su pisali Nada Klaić koja je dala originalan prilog utemeljenju kritičke povijesti Bosne, Muhamed Filipović također rodom Bosne i Hercegovine, čije je drugo neizmjenjeno izdanje štampano u Sarajevu 1997. godine, izuzetan rad objavio je Noel Malcolm, „Snort history of Bosnia“ 1994. godine, Richard West, „Tito, Rise and ll fall of Jugoslavia“ objavljene 1994. godine i on razmatra povijest Bosne u okviru ratnih prilika u Europi kroz Drugi svjetski rat i noviju povijest.
O Bosni i njenim ljudima kratke navode možemo raći i u enciklopedijskim izdanjima koja su objavljena u New Yorku 1973. godine kao na primjer Funk&wagnalls New encyclopedia ili u prilozima The new universal library objavljene u Londonu 1969. godine. lsto tako, Bosna i njene prilike tijekom Drugog svjetskog rata obrađuju se u radu Serbias secret war odnosno u radu Philipa J. Cohena objavljena u College Station u Texasu 1996. Godini i konačno novija povijest Bosne obrađuje se u radovima Bosnia: fractured .region, kojeg je napisao Eric Block, Civil war in Bosnia kojeg je napisao Edgar OBallance 1995., Wardogs, kojeg je napisala Keith Cory Jones 1996. godine The suitcase: refugee voices from Bosnia and Croatia kojeg je napisala Julie Mertus 1997. godine, Wartorn Bosnia, kojeg je napisala Helen Catharan 2002. godine i u još mnogim manje ili više interesantni radovima koji su se pojavili na engieskom govomom području'
Osvajajući Bosnu, sultan Mehmed II Ela Faith formirao je upravno vojnu jedinicu koja se nazivala Bosanski Sandžak ili Sandiak Bosna. Ovaj je Sandžak imao sjedište u Vrhbosni što je današnji grad Sarajevo i bio je dio Ejaleta Rumelija koji ie obuhvaćao europski dio osmanskog carstva. Kasnije je formiran i Drugi bosanski Sandžak nazvan Hercegovina. Krajem 17. stoljeća unutar ejaleta Bosna nalazi se osam sandžaka: Bosna Hercegovina, Klis, Zvornik, Požega, Krka, Pakrac i ponekad Bihać. Kasnije se ovima pridružuje i Novopazarski Sandžak. Kada su 1592. Osmanlije konačno osvojili Bihać, završeno je osvajanje cijele Bosne onakve kakva je ona sada koja će za narednih stoljeća biti svagda i u cijelosti sastavan dio osmanskog carstva.
Osvajanje Bosne u njenim povijesnim okvirima značilo je istovremeno i uništenje cjelokupne prethodne strukture vlasti i socijalnih odnosa. Nestao je na primler kralj i cijela njegova obitelj, nestale su vojvode i visoko plemstvo, nestala je i stara crkva bosanska i cijela ekonomsko-upravna struktura države Bosne. Isto tako nestala je i stara kultura Bosne u oblicima u kojima se ona do tada pojavljivala, a preostali su samo neki njeni manji segmenti. Staro bosansko plemstvo potpuno je uništeno, osim manjeg broja obitelji, a na njihovo mjesto dolazi novi sloj plemića koji će postati upravljači u novoj Osmanskoj Bosni. Bili su to spahije koji su predstavljali nositelje timarskog prava. Timarski odnos, postao je vladajući odnos u dominirajućoj produkciji odnosno u seoskoagramoj produkciji, a odnosio se na pravo ostvarivanja prihoda za davanje usluga državi u vojnoj, upravnoj i intelektualnoj sluzbi. Zemlja je u principu pripadala državi odnosno njenom gospodaru Sultanu, erazi mirija.
Ja općenito mogu reći, da u Osmanskoj Bosni nema feudalnog odnosa koji bi bio sličan zapadnom tipu feudalizma i odnosa između kmeta i zemljoposjednika. Stoga niti ne postoji kmet u tradicionalnom značenju te riječi. Ukratko rečeno: sva zemlja bila je carsko vlasništvo, erazi mirija, dok je mogla postojati i slobodna zemlja u privatnom vlasništvu. Obrađivač zemlje bio je slobodan i nije bio vezan za zemlju, a mogao je posjedovati i svoj vlastiti posjed kojega je mogao steći putem kupovine. Stoga on nije bio, kao što sam već ranije rekao, kmet u tradicionalnom značenju te riječi. Podanici Sultana plaćali su porez koji je nazivan resmi ćift, a bio je obveza svih slobodnih građana.
Najveća promjena u ovom sistemu nastala je nakon poraza osmanske vojske pod Siskom 1593. godine i velikih gubitaka bosanskih spahija kada je bosanskim spahijama dodijeljena privilegija odžakluk timara odnosno prava nasljeđivanja timarskog prihoda u najužoj obitelji. Tada su Bošnjaci dobili još i privilegiju, da mogu slati vlastitu djecu u tzv. Odžani oglane, odnosno među one mladiće, u pravilu bivše kršćane koji su dovođeni u carski dvor i tamo odgajani kao budući vojni i upravni službenici. Novi odnosi, dakle, ne samo da nisu vezivali seljaka za zemlju, već su mu dali pravo na privatni posjed i također su mu pružili otvoreni put za napredovanje uz uvjet, da se islamiziraju. Kako je za vrijeme vladavine kraljeva Stjepana Tomaša i Stjepana Tomaševića u Bosni bilo veoma mnogo nasilja u prevjeravanju sljedbenika stare Crkve bosanske na katolicizam, to su mnogi uzimajući u obzir nove socijalne uvjete i slobodu prihvatili islam.
Vjerojatno najznačajniji fenomen ovog vremena koji će ostaviti najdublji trag u povijesti Bosne je fenomen islamske akulturacije Bosne ili islamizacije stanovništva Bosne. Ovaj proces nije bio lagan i bio je usko povezan sa nastankom gradova orijentalnog tipa. Nastanak velikih gradova kao centara zanatske proizvodnje i trgovine koincidirao je s ulaskom Bosne u strukturi i odnose Osmanskog carstva kao svjetske sile. Međutim, ova islamska akulturacija Bosne nije išla na štetu prava drugih crkava, Katoličke i Pravoslavne crkve. Obje ove crkve dobile su pravo na život i djelovanje i to Katolička crkva Adhanom Sultana Mehmeda II el Fatiha iz 1463. godine kojom je bosanskim franjevcima dozvoljeno slobodno djelovanje na očuvanju vjerskog života katolika, a Pravoslavna crkva obnovom Pećke patrijaršije iz 1557. godine kada je život i djelovanje Pravoslavne crkve ponovno ojačano.
Isto tako, ovome treba dodati još i doseljavanje Jevreja u Bosnu nakon progona iz Španjolske oko 1540. godine od kada se ponovo obnavlja multilateralizam vjerskog života Bosne. Za islamsku akulturaciju Bosne važno je reći, da je ona bila jedan veoma složen civilizacijski i kulturni proces i da nije bila nasilna upravo zato što su se slijedili navodi iz Kur'ana.
Kur'an u suri dva Krava, al Bagara u ajetu 256 stoji zapisano:
„U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti - prvi put se jasno razlikuje od zablude.“
Kao dokaz, da u prijelazima na Islam nije bilo nasilja svjedoči i zapis iz 1509. godine iz trebinjskog manastira gdje uz ostalo piše:
„... mnogi nemučeni ni od koga odstupiše od Pravoslavlja i pristaše uz njihovu vjeru.“
Islam se u Bosni širio brže i sveobuhvatnije, nego u bilo kojoj drugoj balkanskoj zemlji koju su pokorile Osmanlije. Stoga se u svezi sa islamizacijom stanovništva Bosne postavljaju pitanja zašto i kako je taj proces tekao dajući takove rezultate koji će biti sudbonosni za cijelu njenu daljnju povijest. Razvoj islamske akulturacije i prihvaćanja Islama u Bosni zavisio je od nekolike bitnih momenata.
Prvi moment bio je svakako prethodno egzistentna vjerska tolerancija i multilateralizam u Bosni koji su sustavno bili dovođeni u pitanje sa dva posljednja bosanska kralja Stjepanom Tomašem i njegovim sinom Stjepanom Tomaševićem koji su pokušali uništiti unilateralizirati Bosnu i nju nasilno učiniti katoličkom zemljom. Uništenje pripadnika Crkve bosanske nije se moglo obaviti mirno i bez velikog nasilja i upravo je takovo nasilje i uništenje tradicionalne Crkve bosanske imalo te učinke, da su prevjereni pripadnici stare Crkve lakše i brže prihvatili Islam. Tako su upravo oni, koji su bili nasilno katolizirani ili pak oni koji su bili nasilno prevođeni na pravoslavnu vjeru, bili ti koji su prvi prihvatili novu vjeru. Pogotovo s obzirom na fakat, da je ta nova vjera, Islam, pokazivao toleranciju i poštovanje prema svim zatečenim drugim vjerama, karakterističnu uostalom i za stavove stare Crkve bosanske.
Drugi moment sastoji se u tome, da je Bosna bila od iznimne važnosti za nastup Osmanlija prema Europi kao njegov najistureniji ofenzivni dio prema kršćanskom svijetu. To je značajno uvećalo djelovanje tradicionalnih snaga islamske ekspanzije, a to su u otomansko vrijeme bili prije svega gazije ili borci za vjeru i derviši sa svim svojim brojnim redovima i tekijama kao centrima misionarstva.
Sljedeći bitan moment usko u svezi s ovim bio je filozofska, etička i politička interpretacija Kurana i sunne i onih znanosti na kojima je utemeljen Šerijat koji su odgovarali duhovnim potrebama Bošnjaka nakon brutalnih prilika u Bosni i čestih ratova, koji su svakako pogađali svo stanovništvo Bosne, ali se sa sigurnosću može reći kako su u njima stradavali najviše upravo Bošnjaci.
Sljedeći bitan moment ove intenzivne i sveukupne islamske akulturacije u Bosni proizlazio je iz brzog razvoia gradova i sirenja gradskog života u Bosni, a što je pogodovalo nastanku cijele jedne nove civilizacijske i kulturne slike prostora Bosne u čijem središtu je bio lslam sa svim svojim snaznim i mnogostrukim uticajima. Gradovi su tako postali centri širenja islama i bogate islamske kulture sa svim novim civilizacijskim uvjetima života. lslam se najbre Sirio u gradovima, dakle, ondje gdje nisu postojale tradicionalne jezgre kršćanskog življenja i institucija i gdje je prije nasilne katolizacije bilo najviše pripadnika stare crkve bosanske.
Novonastali gradovi utemeljeni na principima bliskoistočnih gradova imali su snažnog efekta na novo oblikovanje ukupnog života Bosne upravo kao centri proizvodnje, trgovine, prosvjete, kulture, znanosti, filozofije i vjere. Novi brojni gradovi postali su privlačni centri za okolno stanovništvo i u njima su se rađale nove privredne, kulturne, državne, obrazovne i socijalne institucije kao što su to bile džamije, tekije, medrese hanikaši, imareti, biblioteke, prepisivačke radionice i široki sistem školovanja kroz mektebe što je sve širilo interes za novu kulturu, novu vjeru i nove izglede u svijetu koji nastaje.
Islam i njegovo gradsko porijeklo bili su nositelji cijele jedne nove kulture i civiliiacije. Promijenio se način života, prehrane i upotrebe vode. Nastaju novi običaji u području higijene što se javlja uvođenjem banja i brojnih drugih higijenskih ustanova u svezi sa vjerskim obredima ritualnog pranja pet puta dnevno. Gradnja kuća i luksuznijeg stanovanja donosi ne samo novi način života, nego dolazi i do novih oblika načina rada, širih komunikacija i novih uvjeta tržišne produkcije i trgovine.
„Stvorio se cijeli jedan novi široki svijet na prostorima ogromnog osmanskog carstva i svega onoga što je ono sadržavalo kao civilizacijsko i kulturno postignuće. Svijest ljudi koji su prihvatili Islam širila se i jačala usporedo sa njihovim shvaćanjem, da su time ušli u prostore jednog svjetskog carstva koje je bilo veoma dobro uređeno, gdje je postojala neslućena za ranije uvjete životna, pravna statusna sigurnost, velika socijalna prohodnost, gdje su obični ljudi najnižeg porijekla, ako su imali sposobnosti, mogli da se popnu do najviših službi i počasti u carstvu. Sve je to snažno uticalo na ukupan ekonomski kao i civilizacijski, kultuurni, politički i religijski život zemlje, a to se onda izrazilo u brojnoj i veoma širokoj islamskoj akulturaciji. Na razini jednog svjetskog carstva Bosna se izjednačava sa bilo kojom od njegovih provincija, a Sarajevo sa njenim centrom. Ona gubi status zemlje na kraju svijeta, zemlje misionarstva kako je sve od 1290. godine pa do 1880. godine bila tretirana u Katoličkoj crkvi.“
(M.Filipović, Bosna i Hercegovina)
U drugoj polovini 17. stoljeća posebno nakon vojne katastrofe pod Bečom kada je Kara Mustafa paša bezuspješno napao Beč i kada je Veliki Rat, vođen između osmanskog carstva i saveza europskih zemalja nazvanog sveta Alijansa, završio Karlovačkim mirom sklopljenim 1699. godine, došlo je do promjene povijesnog toka stvari. Bošnjaci su počeli defanzivni rat dug više od 200 godina sa velikim teritorijalnim, ljudskim i ekonomskim gubicima.
Tijekom 18. stoljeća sve muslimanske zemlje počele su pokazivati znake slabosti i propadanja što je teklo paralelno sa naglim napretkom europskih sila u tehnologiji i industriji. Isto tako, u to vrijeme europske sile unapređuju svoju mornaricu i ratnu strategiju. Pokazuje se, da je gotovo svaka europska sila tog vremena tjerana trgovačkim i imperijalističkim interesima usmjerila svoje težnje ka islamskom svijetu što je više mogla.
U ovom razdoblju Osmanlije su višestruko pokušali izvesti određene reforme vojske i administracije Otomanskog imperija i ove reforme nazivaju se tanzimat, a pokrenute su kako bi sačuvale imperij oslabljen i iznutra i izvana međutim, iz ovih ili onih razloga sve su ove reforme listom propale. Poslije Krimskog rata od 1653. do 1656., rata između Turske (potpomognute Velikom Britanijom, Francuskom i Sardinijom) i velikog Ruskog carstva, turski imperij je nastavio sa propadanjem i to tako naglo, da je dobio ime "bolesnik Europe", bolesnik kojem su dani odbrojeni.
Zašto se Turska našla stanju koje je proglašeno neizlječivim? Postoji niz razloga i odgovora na ovo pitanje. Govori se, da su bezuspješni ratovi između Otomana i perzijskog imperija u 16. stoljeću pa sve do 18. stoljeća oslabili obje strane i izložili ih prodiranju evropskih trgovaca, da su principi vladanja Otomana bili nadahnuti dobrom željom ne države, nego suverena, da su prava paša bila vrlo sužena, da se do visokog položaja moglo domoći mitom i da je vlast sultana tako brzo slabila kako je brzo prošao i vrhunac Otomanske imperije. Također se tvrdi, da su Otomani bili u Europi više od 200 godina što je predugo razdoblje za jednu orijentalnu dinastiju, a da bi ona zadržala svoju moć, znaci propasti bili su ti da je, na primjer, kriterij stavljanja na visoki položaj bilo prijateljstvo, poltronstvo i preporuka harema, a ne vrijednost, iskustvo ili inteligencija.
Sultani su dopuštali svojim vezirima-ljubimcima, da se bogate. Državni činovnici kako viši tako i niži okrenuli su se prikupljanju što više bogatstva kako uobičajenim putem tako i nepoštenim. Sve veća korupcija nepotizam i grabež, iako neposredno probitačni bijahu zapravo pogubni zbog pečata sramote, sama činjenica kako je činovnik bio prekomjerno bogat, svjedočila je o njegovom nepoštenju i pokvarenosti. Ne mali broj bogatih činovnika optuženih zbog korupcije bilo je pogubljeno, a njihovu je imovinu konfiscirala država. Neposredna posljedica zloupotrebe vlasti nije se činila velikom, ali sa vremenom, osobito kada je Turski imperij počeo propadati, dobila je toliko na značenju kako je bilo jasno, da je i to bio jedan od uzroka pada države.
Treba također kazati i nekoliko riječi o janjičarima koji su se pobunili protiv Sulejmana Veličanstvenog, kada se ovaj povlačio od Beča 1529. godine, obznanjujući time svu jalovost svoje bitke. Janjičari su bili vojna snaga regrutirana od kršćanskih mladića, a kao red vojske utvrđeni su za vladavine Murata I (1359.-1389.). Oni nisu bili samo rijetka snaga u ratovima protiv neprijatelja Otomanskog imperija, nego su bili cijenjeni zbog svoje lojalnosti i privrženosti Sultanu u njegovim nastojanjima, da nadzire i drži pokornima nemirne mase. Korisni u rukama jakih vladara u vrijeme pada postali su nekom vrstom pretorijanske garde koja je smjenjivala sultane imenovala njihove nasljednike. U 17. i 18. stoljeću ustali su na državu, ali im naum osujeti Mahmud II 1826. godine.
Isto tako vremenom sve ove uzroke pratilo je i izopaćenje Sultana. Najviša vlast države pala je u ruke vezira ili harema - središta intriga i korupcije. Tvrdilo se da niti sultani vladaju niti veziri upravljaju, vlast je bila u rukama vračeva i podmitljivih robinja. Preveliki porezi i opća korupcija obojili su i vojsku gdje su se unapređenja dobijala potkupljivanjem, a ne prema zaslugama.
Međutim, egzistiraju i neki unutrašnji, upravo duhovni razlozi ovog pada u muslimanskom svijetu Islam se doista može dičiti imenima svojih velikana koje je on dao; međutim niti jedan značajan znanstvenik ili filozof nije se pojavio u muslimanskom svijetu od početka 18. stoljeća do sredine 19. stoljeća. Ono što nalazimo u tom razdoblju je zapravo osuđivanje moderne znanstvene filozofske spoznaje zbog širokog uvjerenja, da je tu posrijedi jedna antivjerska tendencija. Dok su mnogi narodi napredovali nadahnuti modernim duhom znanstvenog i filozofskog istraživanja, muslimani su rasipali svoje snage na rasprave teološke i transempirijske naravi. Umjesto da usvoje rezultate moderne znanosti i da se bave znanstvenim i filozofskim metodama, gdje su nekada bili bez premca, oni su stati istraživati sklad rezultata moderne znanosti i vjerskih postavki te su ove prve odbacivali zbog navodnih natruha materijalizma.
Možemo reći, da su muslimani u četiri stoljeća izgubili sposobnost, da se prilagode zahtjevima modernog svijeta, nazadovali su u traženju u mitovima i u prošlosti. Slijepo nasljedovanje prošlosti postalo je glavnim obilježjem muslimana upravo suprotno osnovnoj poruci lslama koji nikada nije prihvatio statičko gledanje na ljudsko društvo, jer upravo na primjer, Prorokovi Hadiši preporučuju nezavisno i slobodno istraživanje u području jurisprudencije i donošenja zakona za dobrobit zajednice. Pravorijeci imama i pravnika bili su prihvaćani više slovom, nego duhom, dok sami pravnici i vjerski znalci nisu svoje pravne i teološke odluke držali nepogrešivima i konačnima, muslimani su mislili kako je sve rečeno i da je svetogrđe svaka dopuna, izmjena ili odstupanje. Pretpostavivši, kako su to mustimani i učinili, da su njihova rješenja za sva vremena, nesposobnost da se ponovno misli u skladu sa promjenjivim zahtjevima vremena i društva izašla je na vidjelo. Nisu navodeni samo rani pravnici za potvrdu pravnih i društvenih stavova, već i izjave Proroka od kojih su mnoge bile sumnjive autentičnosti. Na nesreću, u ovom razdoblju nije bilo sposobnih ljudi koji bi pomno istražili i uspoostavili razliku između isfabriciranih i pravih hadiša. Na taj način ono što je shvaćeno kao autoritet, nisu bili Kuran' hadiši ili odluke pravnika, već nabadanja i prazna umovanja neznalica i slijepih pristaša. Rezultat je bio nezavidan položaj razuma, znanstvene spoznaje i filozofije. Razum i znanstvena spoznaja postali su metom napada čak i objektom podrugivanja. Govorilo se, da su strani vjerskim istinama, da jedino vode njihovom iskrivljavanju i pogrešnom predstavljanju. Područjima znanstvene i filozofske spoznaje pridavano je malo pažnje, a njihovi nalazi nisu uvazavani.
Znanost i filozofija bile su diskreditirane pod izgovorom, da vode materijalizmu. Zajedno su osuđene, a ono što je ostalo bila je bajka, doduše prijatna neznalicama, ali krajnje štetna za naciju kao cjelinu. Predeterministicke i fatarističke ideje postadoše osnovom za vjerovanje masa. Epidemije, glad, poplave ili suše zbivale su se kako su se zbivale, ali ništa nije učinjeno, da ih se izbjegne. Ovo sagledavanje stvarnosti podgrijavalo je fatalističke tendencije, ono je pothranjivalo i ravnodušnost prema društvenom moralu. Mase su se mogle lako pokrenuti, ako bi netko riječ rekao protiv takozvanih svetih liudi, ali su ostajale ravnodušne za zanemareno zdravstvo ili prevlast delikvencije. Zanemarivanje društvene i praktične etike negiralo je svaku humanitamu aktivnost i ostavljalo muslimane daleko iza zadataka društvenog i političkog preporoda.
Ni jedna muslimanska zemlja nije ozbiljno mislila o programu društvene dobrobiti i ponovnom oživljavanju. Društvo je tonulo ili na mahove plutalo kako je najbolje znalo i moglo. Čak i umjetnost i fini zanati, toliko njegovani u dugom razdoblju preporoda, iščezoše u nepovrat, svijetle tradicije ranog slikarstva zatrte su, glavnina umjetničke aktivnosti svela se na loše kopije slika ranih majstora. U literaturi je stanje bilo slično: tradicionalna poezija koju su podržavali prinčevi izgubila je svoj šarm i nije dala nove forme. Proza se pretvorila u lanac dugih nezgrapnih i zapetljanih fraza. Najteže razdoblje pada oko 1850. godine. Plemstvo je živjelo raskošno, mase u neznanju i apatiji, a uprava bijaše birokratska i autokratska.
Referat sa Kongresa OGLEDALO br.6 oktobar 2003, Melbourne
tekstovi su iz moje još neobjavljene knjige "KOZMOLOŠKA DOMIŠLJANJA" koja izlazi sredinom studenog 2018.
