Ja sam često sebe doživljavao kao Kaspara Hausera. Ima i njegova statua u centru starog njemačkog grada Anchbaha. Pretpostavlja se da je bio rodbinski vezan za Kuću Baden, ali je u ranom djetinjstvu odbačen.
Svoj život proveo je u jednoj maloj tamnoj ćeliji na kruhu i vodi, nije znao govoriti, osim nekih naučenih riječi, ali je imao izuzetnu memoriju i vrlo je brzo učio kako se kasnije pokazalo. Naučio je stajati i hodati u Nuernbergu, a onda je prihvaćen od nekih utjecajnih ljudi i doživi svega 21 godinu.
Bilo je nekoliko pokušaja, da se toga čovjeka ubije, jer su njegovo postojanje na planeti Zemlji ljudi shvatili uvredom. Jednom je izjavio, da je soba u tornju veća od cijeloga tornja, jer sobu ne može cijelu obuhvatiti pogledom, dok toranj može izvana vidjeti u njegovoj potpunoj velični.
I on je sigurno bio u pravu i njegov zaključak je bio sasvim logički ispravan, ukoliko osjetilu oka damo prioritet u donošenju sudova, ali osjetila nas varaju, razum nas vara, jer je 1+1= prilično mnogo - jer jedan muž i jedna žena, kao Adam i Eva, predstavljaju zapravo prilično milijardi ljudi u našoj sveukupnoj povjesnici.
Ja sam to nazvao matematikom organičke potencije koja može rasti do beskonačnosti. Isto tako neosporna je istina, da su prvi ljudi, Adam i Eva, predmetom skulptorske imaginacije već tisućljećima, ali je isto tako istina da su oboje predstavljeni sa pupkom.
Kako Adam i Eva mogu imati pupak? To je moje veliko pitanje. Taj je nesretni Kaspar Hauser poživio neko vrijeme, bio žrtvom nekoliko atentata i na koncu smrtno ranjen i od posljedica zadobivene rane i umre 1833. godine. Prilikom njegove obdukcije ništa se u fiziološkom smislu nije neobično pronašlo kod Kaspara, sa stajališta čiste fiziologije ili patologije, on je bio sasvim normalna jedinka koja je pripadala vrsti homo sapiensa kojoj pripadamo svi mi, samo što su neki od nas čovjekoliki majmuni, a drugi nisu.
iz moje 34. knjige "CRVENI KOKOT"