Plastično je fantastično

Svako tehničko rješenje je kompromis znanja (BAT) i mogućnosti (posebice financijskih) provedbe. U Republici Hrvatskoj velika je pozornost usmjerena osiguranju (paušalno „sanaciji“) odlagališta komunalnog i njemu sličnog proizvodnog otpada. Te su aktivnosti još u tijeku. Prema Planu gospodarenja otpadom RH, počela je gradnja prvih Centara za gospodarenje otpadom (CGO). Financijsku podršku za prva dva CGO pružila je EU.

Koncepcija CGO temelji se na proizvodnji gorive komponente i upitnog bioreaktorskog odlaganju. Postoji sumnja, da su prihvaćeni koncepti nedorečeni glede plasmana gorive komponente, ne omogućuju izdvajanje korisnih komponenti otpada na samom postrojenju, a upitno je da li predloženi koncept bioreaktorske deponije može zadovoljiti usvojene zakonske obaveze. Nevezano za stupanj izgrađenosti navedena dva CGO vrijedno je analizirati koliko su koncepti dugoročno društveno gospodarski prihvatljivi i provedivi?

Na tržištu se javljaju nova tehnološka rješenja, koja svakako treba usporediti s onim što se trenutno provodi, kako bi se radilo na za hrvatske građane provedivim rješenjima.

„Zero waste je još uvijek utopijski cilj, ali „zero landfill“ vjerojatno nije! U radu će se dati valorizacija mogućih rješenja, s preporukom koji smjer, sa stajališta sadašnjih spoznaja, odabrati kao dugoročno prihvatljiv.

Aktualni prijedlozi tehnika CGO, su ili nisu dugoročno održivi?

Pišu: Viktor Simončič ¹ i Zlatko Milanović ²

Kako prikupljati komunalni otpad - nekada i sada? ³

Način kako zakonodavac planira osigurati izdvajanje pojedinih vrijednih komponenti prije odlaganja, izdvajanjem u različite posude na izvoru, je u najmanju ruku zastario.

Istini za volju, prije nekoliko desetaka godina, razvijeni su u komunalnom otpadu prepoznali niz vrijednih sirovina. Kako tada nije postojala druga tehnička mogućnost, već samo ona da se na izvoru prikupe što čišći pojedini tokovi, uveden je sistem prikupljanja u različitim posudama. Takve posude se moraju odvojeno prazniti i odvojeno odvoziti na mjesto prerade ili korištenja.

Slika 1.: Odvojeno prikupljanje pojedinih frakcija iz komunlanog otpada

No, kako god se stanovnici trudili da razvrstavaju otpad na mjestu nastanka, da već iz svojih domaćinstava u posude / kante donose odvojeno donose razne materijale, u kantama često završava i ono što se ne bi željelo.

Zato je i nakon odvojenog prikupljanja na izvoru uvijek potrebno obaviti sortiranje, gdje se iz nekog toka materijala, u kojem npr. ima najviše papira mora, uglavnom ručno izdvojiti neko komad plastike, metala ili nečeg drugog.

Slika 2.: Sortiranje na izvoru izdvojenih frakcija otpada ⁴

Onda se netko dosjetio i rekao, kada se već mora sortirati, zašto sav korisni dio otpada ne bi prikupili u jednu posudu, i onda iz smjese korisnih materijala izdvajali svakog posebno. Na taj način se smanjuje trošak odvojenog sakupljanja, a posebno transporta. Mora se priznati, to je lakše i ugodnije i za stanovnike, jer ne moraju iz kuće izlaziti sa 5-6 vrećica, već samo s jednom ili dvije. I izmišljen je način prikupljanja, posebno otpadne ambalaže, u jednoj vreći ili jednoj posudi za sav korisni dio otpada.



Slika 3.: Korisni otpad u „žutoj vreći“ – preuzeto od Dr. Marinke Volk, Okoljsko raziskovalni zavod, Slovenija


Takav način se počeo intenzivno primjenjivati, ali prvenstveno tamo gdje prvotni sistem izdvajanja na izvoru još nije sasvim zaživio. Gdje se uspješno primjenjuje desetljećima, tamo je razvijen niz malih gospodarskih inicijativa i teško je da bi, osim uštede u transportu, način sakupljanja u jednu vreću ili posudu imao koristi. Dapače, možda i veću štetu za mnoge male prerađivače sakupljenih sekundarnih sirovina.

I kako sve napreduje, tako je nedavno razvijena tehnologija koja omogućuje razdvajanje sirovina, uključujući i bio otpad iz jedne posude. Otpad se skuplja kao i do sada, ne povećava se broj različitih posuda niti broj kamiona na ulicama. Da o ugodnostima građanima ni ne govorimo!

Slika 4.: Izdvajanje korisnih komponenti iz komunalnog otpada na mjestu obrade

Mudri slijede sada ovakav sistem. Uz velike uštede i ugodnost za građane, doprinosi se i zaštiti okoliša, uključujući posebno smanjenje štetnih emisija u zrak koje izazivaju klimatske promjene.

Nažalost, na nesreću nas običnih građana, oni manje mudri, kojima je znanje stalo na ranim 70-im, ili oni koji nikada nisu imali znanja i dalje misle kako treba razdvajati u što više posuda ⁵. Nažalost, razdvajanje u više posuda zahtijeva infrastrukturu najrazvijenijih država, pri čemu su posude različitih boja samo vrh ledene sante u potrebnim investicijama.

Zakonodavac je novim Zakonom, čini se prije svega nepoznavanjem problematike, dodatno bitno otežao ispunjavanje nekih i te kako zahtjevnih obaveza. Pri tome se prije svega misli na inzistiranje odvojenog sakupljanja pojedinih kategorija otpada na mjestu nastanka, izrijekom propisavši u Članku 30.: Javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada.

Autoru je nejasno zašto se u provedbenim člancima Zakona nisu na pravi način pretočile pravne stečevine Europske unije, na koje se poziva u Članku 2. Samo kao primjer, navodeći između ostaloga i da se u pravni red Zakonom prenosi i Odluka Komisije 2011/753/EU o uspostavi pravila i metoda izračuna za provjeru poštivanja ciljeva iz članka 11(2) Direktive 2008/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 310, 25.11.2011.) dana je mogućnost za puno veću fleksibilnost u načinu prikupljanju otpada od onoga što je propisano novi Zakonom. Naime, ta odluka omogućuje da se izdvajanje onih dijelova korisnog otpada iz miješanog otpada, koji se usmjeravaju na daljnju oporabu smatra jednakim odvojeno sakupljenim na licu mjesta (u različitim spremnicima) i oporabi. Znači,dozvoljeno je prikupljanje mješovitog otpada u jednoj posudi, ako se prije odlaganja ostatka, iz tako sakupljenog otpada izdvoje korisni dijelovi i oporabe.

Treba znati da se za ispunjavanje standarda EU u području zaštite okoliša u razvijenim državama izdvaja 2 % - 3 % BND bruto nacionalnog dohotka (BND) što može predstavljati i više tisuća eura. Uz jednaki postotak izdvajanja za potrebe okoliša, a on je trenutno dosta niži, u Hrvatskoj bi iste standarde trebala ispuniti s nekoliko puta manje sredstava! Da li je to realno? Zasigurno nije, no oni koji se manje razumiju u društvenu ekonomiju kažu da je to moguće i da nema problema jer troškove uvođenja viših standarda “plaća zagađivač”?

Na sljedećoj slici je prikazan odnos između prihoda po stanovniku u pojedinim državama i izdvajanju za ispunjavanje obaveza koje proizlaze iz zakonodavstva Europske unije. Da su naši pregovarači imali to u vidu ne bi olako prihvaćali obaveze, ako su to uradili.



Slika 5.: Ulaganja u zaštitu okoliša u odnosu na GDP – preuzeto od prof. dr Aleksandra Kneževića, CETEOR, Sarajevo


Kakve centre za gospodarenje otpada gradimo?

Planom gospodarenja otpadom u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2007. – 2015. ⁶ zacrtani su vrlo ambiciozni ciljevi koji su se u najvećoj mjeri trebali realizirati razvojem i uspostavom regionalnih i županijskih centara za gospodarenje otpadom, s predobradom otpada prije konačnog zbrinjavanja ili odlaganja,

Za realizaciju projekata CGO bilo je planirano vrijeme od pet godina, odnosno do kraja 2011. godine. Ovaj, kako se pokazao nerealan cilj nije ostvaren. Početkom 2014. godine, uz financijsku podršku EU, dovršavaju se dva županijska CGO (Primorsko-goranska županija, Istarska županija), a odlagalište kao dio CGO izgrađeno je u Šibensko-kninskoj županiji. Za nekoliko centara priprema se dokumentacija za raspi natječaja.

U vrijeme provedbe Plana Hrvatska je postala punopravna članica EU, preuzevši vrlo ambiciozne planova gleda smanjenje ukupnih količina otpada koje se smiju odlagati (redukcija u narednim godinama za preko 50 %), smanjenja bio razgradivog otpada u količinama koje se smiju odlagati (35 % u odnosu na količine iz 1997.) i stupnja reciklaže korisnih materijala (50 % do 2020.). Sve ukazuje da ovi zahtjevi, koji prije svega proizlaze iz Direktive o otpadu (2008/98/EU) nisu na adekvatan način obuhvaćeni Planom. Koncepcija CGO temelji se na takvoj mehaničko biološkoj obradi (MBO), kojom se mješoviti komunalnog otpada razdvaja samo na dvije komponente ⁷ i to: gorive komponente iz otpada i bio-razgradljive frakcije.

Naime, kako se, kod odabrane tehnologije MBO na početku procesa sav otpad melje ne postoji mogućnost izdvajanje bilo kojeg drugog korisnog toka materijala. Drugim riječima, predložena tehnologija je primjeran samo za obradu ostatka mješovitog komunalnog otpada, a ne i za prihvat i obradu (sortiranje i baliranje) na izvoru izdvojenog otpada.

Ispunjavanje obaveza odvojenog prikupljanja pojedinih komponenti otpada na mjestu nastanka postati će ozbiljan problem čim sistem zaživi, pogotovo glede troškova. Naime, komunalne tvrtke će se susresti s problem nedostatka odgovarajuće opreme za prihvat, sortiranje i pripremu za transport (baliranje) tako prikupljenog korisnog dijela otpada. Što se tiče obrade bio razgradljivog otpada javit će se problem kompostiranja, posebno jer zakonodavca zahtijeva visoke tehničke standarde (vodonepropusna podloga, zatvorene hale).

Trendovi u modernom postupanju s komunalnim otpadom su jasni, barem poznavaocima problematike. Ono što je bilo primjereno u mnogim državama prije desetke godina i što je tamo učinkovito i danas, ne mora biti primjereno u sredinama koje su na početku učinkovitog postupanja s komunalnim otpadom. Osim toga, nekritičko prenošenje iskustava iz drugih sredina, na način „kopirajte našu sadašnje stanje“ je u najmanju ruku nezbiljno, jer se sugerira, kao da mi možemo skoro preko noći uvesti sisteme za koje su drugi trebali desetljeća.

Sisteme treba prilagoditi cijelom nizu parametara, pri čemu upravo društveni odnosi i stanje u društvu (kultura, navike, tradicija) također igra ulogu.

Ekonomičnost i učinkovitost (jako pojednostavljeno rečeno: efekt na društvenu ekonomiju i standard građana) bilo kojeg zahvata ovisi o sposobnosti da se iskoriste određeni potencijali, kako je to shematski prikazano na slici. Kako je pokazano, uzmimo npr. od ukupnih prirodnih potencijala može se zbog prirode stvari iskoristiti samo određeni dio, a od toga dijela zbog tehničkih barijera (postojeći tehnički kapaciteti u društvu) opet samo jedan manji dio. Na mogućnost iskorištavanja preostalog dijela dalje utječe još ekonomska snaga društva, stanje na tržištu i u konačnici stanje u društvu (u najširem smislu te riječi, u što je uključeno: tradicija, navike i kultura, osiguranje slobode protoka roba i usluga, stanje u pravosuđu, administrativna organiziranost države i drugo). Prvenstveno zbog ovog potonjeg, razvijenija društva učinkovitije koriste potencijale. Na slijedećoj slici je shematski prikazan odnos potencijala i barijera.


Slika 6.: Potencijali i barijere - utjecaj na učinkovitost sustava - preuzeto od prof.dr. Aleksandra Kneževića, CETEOR, Sarajevo


Uvoditi sistem izdvajanja frakcija na mjestu nastanka,kada za to ne postoji tehnološka infrastruktura, a niti tržište za prihvat svih vrsta otpada je više nego upitno .

Kakav sistem postupanja s komunalnim otpadom bi bio primjeren trenutnom stanju tehnike i mogućnostima građana?

Dosadašnji koncept CGO se temeljio na administrativnom ustrojstvu županija, ili više županija. Nažalost, niti tamo nije uvažavan princip troškovne učinkovitosti, prema kojoj bi se CGO trebali locirati u nekom centru generacije otpada. CGO su locirani, skoro u pravilu na rubovima administrativnih jedinica, kako je to pokazani na slijedećoj slici. Da apsurd bude i veći, u sistemu za Primorsko-goransku županiju, otpad s otoka Raba se vozi preko Senja na lokaciju Marišćina, a otpad iz Senja će se voziti nekamo drugdje. Logično bi bilo, ako to već nije urađeno, da se na Marišćinu primi i otpad iz Senja, kako je to prikazano na slici.

U primjeru Piškornicem koja se za 4 županije nalazi u kutu tih administrativnih jedinica dobiva se dojam da je lokacija odabrana po principu „dalje od mene“ i „uvalimo to nekom drugom“.

Slika 7.: Lokacije CGO: Piškornica, Kaštjun i Marišćina

U narednoj tablici daje se usporedba nekih parametara tehnologija postupanja s komunalnim otpadom kakvi se trenutno grade u Hrvatskoj, s tehnologijom, koja se počela primjenjivati zadnjih par godina u susjedstvu i šire.



Tablica 1: Usporedba CGO koji se trenutno grade kod nas s alternativnom tehnologijom obrade „iz jedne posude“


Umjesto zaključka

Zakonodavac bi morao uvažiti činjenicu da je u zadnjih par godina došlo do značajnih promjena u smislu povećanja učinkovitosti u postupanju s komunalnim otpadom. Razvijene su tehnike koje omogućuju prikupljanje otpada u jednoj, najviše dvije posude i kasnije razdvajanje na željene komponente (one za koje postoji tržište). Svakako se mora odustati od postojećih tehnologija CGO, jer su one prilagođene samo obradi ostatka otpada. Uz njih se obavezno mora izdvajati korisne komponente na izvoru i moraju se graditi dodatne sortirnice. Financijski je takav sistem gotovo nemoguće provesti, kako je to posredno pokazano.


-----------------------------------------------------

¹ Dr. sc. Viktor Simončič, samostalni savjetnik,
VIKOS, Sisak, Mihanovićeva obala 31; viktor.simoncic@gmail.com

² Dr.sc. Zlatko Milanović, voditelj podružnice,
ZGOS, Zeleni trg 3, Zagreb; zlatko.milanovic@zgos.hr

³ U najvećoj mjeri preuzeto s bloga "Plastično je fantastično": Kako prikupljati komunalni otpad

⁴ Najbolji i najprecizniji stroj za kvalitetno sortiranje je čovjek. Koriste ga najrazvijeniji. Kod nas, oni koji se manje razumiju u ovo područje zastupaju strojno sortiranje. Prostor ne dozvoljava detaljniji osvrt.

⁵ Ministar Zmajlović se hvali kako će kupovinom kanti riješiti sve probleme, a gradonačelnik Zagreba gospodin Bandić kako će njegovi sugrađani razdvajati otpad u 6 posuda - vidjeti Jutarnji list: Gradonačelnik Bandić predstavio pilot projekt. 4 ili 5 je premalo za Zagreb, zar ne? Zaboravlja se da je Zagreb prije puno desetljeća čak odustao od postavljanja jedne posude za otpad i uveo vrećice, zbog prostornih problema. Kako će sada tih 5-6 kanti stajati na Jelačić placu, Ilici ili na Zrinjevcu, a do sada nije mogla jedna posuda? Kako na Riječkoj rivi, Prokurativama ili na Stradunu? Kako u Špišić bukovici, Biskupiji ili Fažani? A kako će biti uzbudljivo stanovnicima i turistima kada će gledati 5-6 puta više vozila za prijevoz otpada, pogotovo u ljetnim mjesecima na Jadranu! A tek odvojenom biorazgradljivi otpad na + 40 ^oC, s našim navikama!

⁶ „Plan gospodarenja otpadom u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2007. – 2015. godine“, Vlada Republike Hrvatske 19. srpanj 2007.

⁷ Izdvajanje metala je u ovom slučaju zanemarivo

⁸ Inzistiranje na izdvajanju korisnog dijela otpada na izvoru posebno je interesantno glede troškova. Zakonodavac bi morao primijeniti sistem jednakosti, pa da odvoz prikupljenog stakla u tvornicu stakla u Humu na Sutli bude jednak za nekog iz Krapine i onog sa Lastova ili Dubrovnika.

⁹ RDF - Refuse-derived fuel – u pravilu ostaje klasifikacija otpada; SRF - solid recover fuel – moguća deklasifikacija otpada

Moderno postupanje s otpadom
s gospodarstvom čini nedjeljivu cjelinu,
zašto je kod nas drugačije?

Piše: Viktor Simončič ¹

Sažetak

Ispunjavanje obaveza iz pristupnog ugovora između Republike Hrvatske i Europske unije je izuzetno zahtjevno. Vidljivo je da se obaveze glede postupanja s komunalnim otpadom ne ispunjavaju željenim tempom. Na području pročišćavanja otpadnih voda još se ne zna kako će se zbrinjavati otpadni mulj. Industrija ima problema oko ispunjavanja obaveza vezanih za najbolje raspoložive tehnike, a posebno vezano za smanjenje plinova koji izazivaju klimatske promjene. Kod intenzivnog uzgoja svinja i peradi kod većine farmi nije riješen problem postupanja s gnojovkom.

Svaki od navedenih problem rješava se zasebno, kao zaseban problem, koji kao da nije povezan s drugim medijima ili gospodarskim granama. Takav pristup je neracionalan i izvjesno je da se nijedan zahtjev neće moći riješiti na ekonomski prihvatljiv način.

Iako se često spominjeintegralni pristupi, od toga nema ni „i“ u našim strategijama, prvenstveno zbog jako niskog industrijskog i tržišnog stupnja razvoja. Problem je još izraženiji bog podijeljene ingerencije među ministarstvima, nedostatka učinkovite koordinacije sektorskih strategija i niske kompetencije.

Stoga, Hrvatska po način rješavanja navedenih problema spada u skupinu dvije – tri najmanje razvijenih članica EU.

U radu će se dati prikaz nekih rješenja iz područja okoliša, koja se nude na osnovi nekih nedavno razvijenih tehnologija i koja se mogu relativno brzo provesti i na stupnju ekonomskog razvoja i organizacije na kojoj se nalazi Hrvatska. Poseban naglasak će biti dan na rješenjima kojima se financijski olakšava ispunjavanje preuzetih obaveza prema EU.

Problematika

Projekt Zaštite Kaštelanskog zaljeva, čije rezultate su u obliku kanalizacijskog sistema i uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, pompozno, prije par dana otvorilo nekoliko sadašnjih ministara, osmišljen je kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ponajprije zahvaljujući nekoliko pojedinaca proizašlih iz Instituta „Ruđer Bošković“ Hrvatska je bila jedna od vodećih država u razumijevanju problematike okoliša, ne samo u sklopu nekadašnje Jugoslavije, već i u svijetu. Hrvatski znanstvenici i stručnjaci dali su snažan pečat u Programu Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP) sve tamo do početka devedesetih.

Nažalost, od tih vremena do danas nije učinjen neki značajniji pomak. Zaštita okoliša je postala sama sebi svrha. Na isti način kako su dijelovi okoliša glede ingerencija razbacani između ministarstava ², isto tako se ne razumije da je zaštita okoliša samo jedna od (bitnih) sastavnica razvoja društva ³. Najbolji primjer za to je nedavno objavljena Industrijske strategije RH 2014– 2020 (prijedlog), u kojoj okoliš nije prepoznat niti kao resurs niti kao područje najvećeg broja pojedinačnih investicija.

Nažalost, nekompetentni vodeći kadrovi u svim resorima, uključujući i Hrvatsku gospodarsku komoru i Obrtničku gospodarsku komoru, ne razumiju što to znači proces uključivanja u zajedničko tržište Europske unije. Njih fasciniraju samo obaveze oko preuzimanja najzahtjevnijih standarda, i to ne samo iz područja okoliša, već od proizvodnje, do trgovine i transporta, pa sve do zdravlja, ali ne i način kako to postići. Sve ćemo mi to ispuniti preko noći, po principu „lako danih obećanja“.

Svi donosioci odluka trebala bi znati i morali bi postupati odgovorno, znajući da ne samo visoki okolišni standardi, uglavnom dolaze od onih „bogatih“. Odnos „bogatih“ i „siromašnih“ najslikovitije je prikazan na Slici 1.

I članice EU, svaka pojedinačno, o tome vode računa. Naime EU Direktive kažu koje ciljeve treba postići, ali ne kažu kako ih postići! Zbog niza, sa strane pojedine države individualnih potencijalnih barijera, u zemljama EU implementirani su različiti sistemi za ispunjavanje ciljeva iz pojedinih direktiva, s vrlo različitim troškovima implementacije, tako da u ispunjavanju obaveza postoje velike razlike između pojedinih država članica EU - vidi s tim u vezi www.eea.europa.eu.


Slika 1: Odnos nacionalnog dohotka i broje stanovnika koji ih ostvaruje ⁴

Pri tome je važno napomenuti, da se uz sve različitosti između država u ispunjavanju pojedinih ciljeva, zajednički pristup u svim državama sastoji u pravilu u osmišljenoj politici zaštite okoliša, prije svega kroz međusobnu integraciju sektorskih politika, vještim korištenjem ekonomskih instrumenata (poticaja, kazni, naknada,..) i prije svega vodeći računa o stvarnoj snazi nacionalne ekonomije i svim mogućim implikacijama pojedine mjere na ukupni društveni (podrazumijevajući pri tome prije svega i ekonomski) razvoj, jer svaka mjera koja se uvodi mora dugoročno voditi povećanju nacionalnog dohotka!

Ekonomski instrumenti namijenjeni postizanju ekoloških i ekonomskih ciljeva, moraju pridonositi da ukupna društvena korist bude veća od ukupnih društvenih troškova. Zbog različitosti u razvoju među društvima, jednaki ekonomski instrumenti ne postižu jednake učinke u svakom društvu. Dapače, iako neki instrumenti u nekoj sredini daju pozitivne učinke, u nekoj drugoj sredini učinci mogu biti negativni.

Ekonomski i okolišno manje razvijene države često pokušavaju nekritički uvesti iste one ekonomske instrumente koje uvode najrazvijenije države, ne vodeći računa o primjerenosti tih mjera i njihovog mogućeg utjecaja na ekonomski razvoj.

Nekritično preuzimanje prakse razvijenih, na što često upućuju i preporuke iz projekata koji se financiraju u sklopu neke tehničke pomoći ⁵, za pojedinu državu može biti prije pogrešan nego ispravan.

Od 28 EU država Hrvatska je uz časne iznimke najčešće 26. ili tu negdje! Današnja pitanje svih pitanja su: Zašto trenutno na području postupanja s komunalnim otpadom odmah želimo uvesti sistem od nekoga tko je prvi ili među prvima u EU. Zašto slijedimo najrazvijenije na tom području „Austriju, Njemačku, Švedsku, Dansku i Holandiju“, a ne npr. „Francusku, Španjolsku ili Portugal“! Kada nas već dolaze učiti, onda neka nam ne prikazuju slike iz neke od najnaprednijih država iz područja postupanja s otpadom, već neka nas nauče kako bi danas radili u tim državama, da na izvoru izdvajaju samo 8% otpada, da u 3-4 godine moraju provesti ono za što su drugi trebali desetljeća, a da nema potrebne infrastrukture (spalionice, kompostane), da postoji skoro 20 % nezaposlenih i naša primanja?“

Integrirani pristup

Postupanje s otpadom, komunalnim i industrijskim, zahtijeva partnerski i multisektorskipristup, uvažavajući pri tome lokalne datosti. U nizu primjera na Internetu pod „wastemanagementcycle“ na sljedećoj slici su prikazana tri karakteristična. Od načina iskorištavanja izvornih sirovina i energenata, ovisi utjecaj na emisije plinova koji izazivaju klimatske promjene. Kada se od gospodarstva do domaćinstva u procese uključe sve komponente, utjecaj na okoliš i količine otpada kojeg je potrebno konačno zbrinuti se mogu minimizirati.Važan je i treći primjer koji daje akcent na lokalne datosti (uključuje uz ekonomiju i odnos do okoliša odnosno vrijednosne sudove pojedinih društava) koje igraju ulogu u integriranom pristupu. Upravo segment je možda najvažniji kod odabira, za lokalnu sredinu prihvatljivog rješenja.







Slika 2: Mogući prikaz integriranih sustava postupanja s otpadom – izabrani nasumce s Interneta

Upravo zbog navedenog, Hrvatski model integriranog postupanja s otpadom se ne može preslikati iz niti jedne države. Mogu se samo koristiti iskustva drugih, kritički ih analizirati i prilagođavati lokalnim uvjetima. Toopet mogu raditi samo oni koji imaju široka znanja i još šire razumijevanje realnoga stanja ⁶. Važno je spomenuti da nije zabranjeno niti traženje „našim lokalnim prilikama najprihvatljivijeg rješenja“.

Među znanja koja se zahtijevaju su i ona vezana za različite tehnike koje se mogu primijeniti u postupanju s otpadom, kako je to prikazano u Tablici 1.


Tablica 1: Pregled mogućih tehnika kod prerade industrijskih vrsta otpada; Reference Document on Best AvailableTechniques for the Waste Treatments Industries, August 2006


Trenutno stanje

Daje se prikaz nekoliko karakterističnih primjera.

Zakonodavac se propisujući obaveze lokalnoj samoupravi ponaša, slobodno bi se moglo reći, neodgovorno. Stvaraju se obaveze odvojenog prikupljanja pojedinih otpadnih materijala, a da nisu stvoreni uvjeti za njihovo preuzimanje. Već sada mnoga komunalna poduzeća, koja ostvaruju veće stupnjeve reciklaže ne znaju kuda s nekim od materijala. A zakonodavac vrlo komotno u Članku 55. (Zakon o održivom gospodarenju s otpadom, NN 94/2013) navodi: Do 1. siječnja 2020. Republika Hrvatska će putem nadležnih tijela osigurati pripremu za ponovnu uporabu i recikliranje sljedećih otpadnih materijala: papir, metal, plastika i staklo iz kućanstva, a po mogućnosti i iz drugih izvora ako su ti tokovi otpada slični otpadu iz kućanstva, u minimalnom udjelu od 50% mase otpada. Naglasak je na „osigurati pripremu za ponovnu uporabu i recikliranje“ a ne i osigurati ponovnu uporabu i recikliranje! Što će komunalna poduzeća do tada, posebno ona koja već imaju brda izdvojenog materijala za koji nije osiguran plasman? Prema grubim procjenama, do 2020. godine bi moglo nastati brdo od nekih 1-2 milijuna tona materijala, za koje će zakonodavac „osigurati pripremu za ponovnu uporabu i recikliranje“ ⁷.

Lokalne zajednice su trebale s ispunjavanjem obavezama, barem prema EU započeti još 2013. Kako će to raditi u pet sjeverno istočnih županija još nije poznato. Naime, u Zagrebu se, onako s vrha, izrađuje Studija predizvodljivosti - uspostava sustava gospodarenja otpadom na području pet županija Panonske hrvatske (Sisačko - moslavačka, Brodsko - posavska, Vukovarsko - srijemska, Osječko - baranjska i Virovitičko - podravska). Nitko to da sada nije vidio na terenu! Postoje iskustva „a'la Marišćina“ pa i strah, da se ne dogodi upravo to?

Trenutno se naveliko kupuju kante za otpad. Što više različitih kanti, mnogima izgleda kao lakše rješenja! S 01.07.2014. započinje izdvajanje biorazgradivog otpada na mjestu nastanka! I što onda? Gdje i kako obrađivati taj otpad? Zna li se? ⁸

Grade se i/ili planiraju novi uređaji za pročišćavanje otpadnih voda. Već nastaje i otpadni mulja, koji će se rješavati nekom strategijom koja će se tek donijeti? ⁹

Poljoprivrednici se susreću s problemom odlaganja gnojovke! Osim što nema potrebnog zakonodavstva, kao što je onaj dio vezan za provođenje „Nitratne direktive“, nema niti naznaka o rješavanju problema koji proizlaze iz tzv. IPPC direktive ¹⁰.

Prijedlog kratkoročnih mjera

Pojednostaviti stvari. Povezati slično sa sličnim, kao što je to primjer bio-razgradljivog otada iz domaćinstava, uređaja za pročišćavanje otpadnih voda i farmi.

Porazgovarati s cementara i vidjeti što njima treba, a što treba zajednici. Pokušati naći rješenja „dobro za sve“. Ako ne ide, za gorivi dio komunalnog otpada odmah započeti s gradnjom termoelektrane - toplane ¹¹ .

Vidjeti tko može što preraditi od izdvojenih materijala, i prema potrebi naći nekoga tko to može napraviti, ali na način da preuzme dio troškova, a ne da mu se plaća na način stvaranja ekstra profita na račun javnog sektora.

Ima toga još. Ali čemu? Ponavljam često ponavljano:

Zakonodavcu se predlaže sljedeće:

• detaljno proučiti zakonske obaveze u njihovoj cjelovitosti – kao npr. veza „otpada“ s zakonodavstvom iz smanjenja industrijskih zagađenja, objedinjenih uvjeta zaštite okoliša, obrade otpadnih voda, poljoprivrede, ...; potražiti pojašnjenja za ono što se ne razumije; za svaki od predlaganih sistema izraditi detaljni financijsku analizu sa jasnim pregledom svih koristi i troškova
• zakonske odredbe definirati u najširem smislu, kako bi se dozvolilo korištenje svih onih sistema kojima se mogu postići ciljevi kao npr. dozvoliti sve načine prikupljanja otpada na izvoru, ako se kasnije osigura izdvajanje pojedinih komponenti i njihova oporaba
• razumjeti što znači „mehaničko – biološka obrada“ i između ponuđenih varijanti birati one koje su ekonomski i okolišno najprihvatljivije; ne robovati gotovo nepostojećem sistemu koji se trenutno uvodi na „Marišćini“ (možda i na „Kaštjunu“)
• sredstva Fonda koristiti na način da se postignu najveće društvene koristi; koliki je doprinos uložene kune na porast (ili pad?) društvenog proizvoda
• promovirati one sisteme koji daju najveću dodanu vrijednost – sistemi s najvećim mogućim udjelom domaćeg znanja i ugrađenih komponenti
• promovirati samo one sisteme za koje se može osigurati zatvoreni krug; npr. u sadašnjem konceptu se forsira proizvodnja gorive komponente (RDF-a) za koju nije osiguran plasman - prema potrebi neka se na razini države osigura prihvat i oporaba ovog dijela ostatka otpada ¹² ;
• kod sanacija odlagališta u najvećem mogućem mjerilu koristiti praksu iz obrade odlagališta „Totovec“ u Čakovcu, ali i ranija iskustva u preradi odlagališta „Košambra“ u Poreču
• kod izbora regionalnih odlagališta u najvećoj mogućoj mjeri koristiti postojeće lokacije
• provesti opširnu edukaciju svih sudionika u procesu održivog gospodarenja s otpadom, počevši od nadležnog ministarstva do radnika u komunalnim poduzećima
• tehničku pomoć iz drugih sredina koristiti vrlo kritično i nikako dozvoliti da se nameću za hrvatsko društvo neprihvatljiva rješenja; niz projekata otvara sumnju da li stranci uopće razumiju problematiku ili su tu da forsiraju rješenja koja imaju korist za njihovu domicilnu privredu
• treba razumjeti da su sredstva u EU naša, hrvatska sredstva, a ne nikakva pomoć; krivo trošenje tih sredstava, osim što dugoročno stvara nepotrebne troškove (autor smatra da će takvo rješenje biti i ono na „Marišćini“, ali i u Poreču vezano za pročišćavanje otpadnih voda) također onemogućuje da ta sredstva iskoristimo na, za naše društvo, najbolji način.

--------------------------------------------------------------------

¹ Dr. sci. Viktor Simončič, samostalni savjetnik,
VIKOS, Sisak, Mihanovićeva obala 31; viktor.simoncic@gmail.com

² Ministarstvo zaštite okoliša i prirode pokriva samo problematiku zraka, dijela otpada i prirode, koja je inače do prije dvije godine bila Ministarstvu kulture; druge sastavnice okoliša nitko ne promatra sa stajališta održivog razvoja već je u ingerenciji onih koji okoliš gledajusamo kao resurs; čak je i više nego „okolišnu“ problematiku, problematiku klimatskih promjena, barem prema nastupima u medijima preuzelo Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja

³ Autor je u skoro pa bezbroj pokušaja, nizom referata (evo nekih: V. Simončič, „Značaj izrade strategija i operativnih planova u svjetlu procesa približavanja EU“, IX. Međunarodni simpozija Gospodarenje otpadom Zagreb 2006., Zbornik radova str.215; V. Simončič, „Doprinos operacionalizaciji iskorištavanja alternativnih izvora energije u Regiji“, Međunarodni naučni skup - Obnovljivi izvori energije i održivi razvoj, Banja Luka 2011. - Zbornik radova; V. Simončič, „Da li je potrebno promijeniti dosadašnju praksu postupanja s otpadom i dosadašnju praksu sanacije starih odlagališta?“, X. međunarodni simpozij gospodarenja otpadom, Zagreb 2008., Zbornik radova, str.77.; V.Simončič i T.Lukić, „Optimiranje troškova postupanja s komunalnim otpadom“, Međunarodna konferencija o postupanju s opasnim i neopasnim otpadom u regiji, Zenica, 2010., Zbornik radova str.123), V.Simončič, „Gospodarenje otpadom – poslovni izazov ili trošak?“, Stručni skup, Zagreb, 2013., dopis (uključujući nedavno Otvoreno pismo predsjedniku Vlade RH - 13.08.2013 pa čak i s nedavno objavljenom knjigom „Društvo umanjene vrijednosti - prvi dio“, Delnice 2013. upozoravao i upozorava na nelogičnosti, ne samo na području zaštite okoliša i postupanja s otpadom. Nažalost, nadležni zadnjih dobrih dvadesetak godina na upozorenja reagiraju samo šutnjom i ignoriranjem upozorenja.

⁴ Autor ovu sliku upotrebljav gotovo u svakoj mogućoj prilici

⁵ Savjetnici koji dolaze, uz njihovu ponekad upitnu stručnost, često predlažu neku vrstu „kopiranja“ nekih iskustva i sadašnje prakse razvijenih, a da pri tome zaboravljaju predložiti kako doći do ispunjavanja najčešće visoko zacrtanih ciljeva; zaboravljaju istaći da visoki standardi nisu ni „kod njih“ uvedeni preko noći; velika vrijednost tehničke pomoći bi bila upravo da se predloži put / način / metodologija ispunjavanja visokih standarda; da se to ne događa krivnja često leži i na oskudnim znanjima onih koji primaju tehničku pomoć,jer se ponašju na način „da se poklonjenom konju ne gleda u zube“, što je više nego pogrešno. Treba znati da tehnička pomoć koja se dobija predstavlja PRAVO države do nje, a ne neku sirotinju i milodar. Naime, sve se radi u nekom uzajamnom interesu, pri čemu je interse npr. EU za uključivanje neke nove države u zajednicu jednako naglašen, ako ne čak i više (nova tržišta, novi ljudski i materijalni resursi, politička stabilnost, olakšan protok roba i usliga) kao i države koja želi u zajednicu (postizanje viših političkih, društevnih i ekonomskih standarda). Dobar primjer upitnog uvođenja prakse iz razvijenih sredina je tzv. „regionalni pristup“ u pustupanju s komunalnim otpadom. U Bosni i Hercegovini se sistem uvodi već dobro desetljeće s djelomičnim (možda čak i malim) uspjehom, u Sloveniji postoje i danas veliki problemi oko regionalizcaije – u praksi su uređene tek 2-3 regionalna koncepta, u Hrvatskoj nije u praksi do kraja saživio još niti jedna sistem,...

⁶ Autor preporuča da se usporede realna (ne papirnata!) iskustva projektanata i izvođača na projektima koji se upravo izvode kod nas. Kada se to uzme u obzir onda više ne čude skrivanja za nekim rečenica u raspisnoj dokumentaciji, bijeg da se ispunjavaju obaveze koje proizlaze iz javnih tendera i „neprovediva rješenja“ koja se nude.

⁷ Vjerujem da će zakonodavac inzistirati da se materijali, ne pitajući da li to građani mogu financijski podnijeti ili ne, da se problem riješi preko privatnih koncesionara. Cijena neće biti upitna iako bi morala. Naime, prema pravilima EU troškovi postupanja s komunalnim otpadom ne smiju, slično kao i za pitku vodu i pročišćavanje otpadne vode, biti viši od 2 - 3 % primanja domaćinstava. Danas je itekako aktualan primjer troškova pročišćavanja otpadnih voda u Sisku, koji bi sa sadašnjih podnošljivih par posto trebali narasti na preko 10 - 12 % primanja domaćinstava! Znate kako reagiraju odgovorni na upozorenja? Pogodili ste! Neodgovorno! Ne odgovaraju! Nameće se pitanje koliki će biti troškovi postupanja s komunalnim otpadom kada prorade „Marišćina“ i „Kaštjun“, ali i sustav izdvajanja i obrade dijele otpada na izvoru?

⁸ Donoseći odluke, bez realnih rješenja, ministar Zmajlović vjerojatno misli da se to može napraviti, kako je on to napravio kao gradonačelnik Jastrebarskog, davši koncesiju za postupanje s komunalnim otpadom tvrtci koja nema odlagališta! Da li je netko provjerio prateće listove?

⁹ Nisam „vodar“, ali se sjećam da se i tehnologija uređaja za pročišćavanje otpadnih voda može (dijelom) prilagoditi mogućnostima obrade otpadnog mulja!

¹⁰ Na upozorenje da postoje problemi u provođenju IPPC direktive, iz nadležnog ministarstva u prošlom sazivu došao je odgovor da su održali 30 sastanaka! Što odgovoriti na to? Koliko su sastanaka održali u ovom sazivu, jer problem još nije niti „načet“, a kamoli riješen.

¹¹ Pri ovome se ne misli na nedavno „n-to“ otkrivnaje, one svjetski poznate spalivaonice otpada u Beču, od strane gradonačelnika Grada Zagreba, gspodina Bandića.

¹² Pozivanje da će RDF preuzeti cementare je prihvatljiv samo u onoj mjeri ako se osiguraju dugoroćni ugovori s definiranim financijskimuvjetima, što do sada nije slučaj; tko garantira da će cemntare pruzimati RDF pod za stanovnike prihvatljivim uvjetima? Zašto se na razini države ne bi pristupilo izgrdanji prihvatljivog termo – energetskog objekta; Zagreb kao veliki potencijlani korisnik otpadne topline bi bio gotovo sigurno najbolje rješenje

Tko je najodgovorniji za trenutno gospodarsko stanje Hrvatske?

Vjesnik je 21. studenoga 2000. objavio tekst: Kad ne čuju oni koji bi trebali, ne čudi da je i ovaj puta poticaj za proizvodnju došao od Predsjednika države (S. Mesića).

Dana 12. lipnja 2014. predsjednik Republike, prof. I. Josipović održao je predavanje na zagrebačkom forumu Znanje u gospodarstvu – strateški cilj Hrvatske, nove članice europske unije.

Zanimljivo je usporediti tekstove dvaju predsjednika Republike, te ih povezati sa strategijom Ministarstva gospodarstva.

Započet ću s nekim mislima o tadašnjem govoru predsjednika S. Mesića hrvatskim ekonomistima, uz neznatnu prilagodbu. »Predsjednik Republike je u pravu kada zahtijeva industrijsku proizvodnju. Izostanak proizvodnje i zapošljavanja doista može radikalizirati zemlju. ... Teško je zaključiti na temelju televizijskog prikaza što je Predsjednik rekao ekonomistima o proizvodnji i zapošljavanju. I je li to uopće bilo pravo slušateljstvo? Što imaju ekonomisti s problemima razvoja industrije. Taj govor trebao je Predsjednik održati onima koji su za to stručno i znanstveno osposobljeni. Postaje već nesnosno ponavljati kako u samostalnoj Hrvatskoj ni Predsjednik države ni Predsjednik vlade nisu našli vremena da razgovaraju s inženjerima. A iskaz: Sada je definitivno jasno da u političkom i ekspertnom vrhu Hrvatske nema nikoga tko razumije i voli proizvodnju i njezin dio, industriju nikada nije pročitao onaj kome je bio upućen, predsjednik Vlade. ... Zato i ne čudi poticaj Predsjednika države.

Jedan primjer ... Industrija proizvodnje plastike dobro je radila. Izvozila je ogromne količine na svjetsko tržište i po rezultatima bila je pri vrhu hrvatskog izvoza. Ali njezina proizvodnja bila je 1999. 20 % niža nego u 1998. ... Nažalost neki ili ne žele vidjeti ili ne razumiju, pa slabo savjetuju političare. Suvremena industrijska proizvodnja traži sve manje zaposlenih. Ali preostali moraju biti povišenih kvalifikacija. Nova radna mjesta stvaraju samo novi proizvodi. Koliko je novih hrvatskih proizvoda razvijeno u posljednjih desetak godina. ... Posljednja isporuka tvornice alatnih strojeva Prvomajske Rusiji bila fleksibilna obradna liniju. Je li to Hrvatska danas u stanju načiniti? Pa kada bismo i imali najmodernije strojeve. Nemamo više potrebnih stručnih zaposlenika. Nisu dovoljni samo inženjeri, potrebni su i majstori, tokari, glodači itd. ... Bavimo se svime i svačime, ... a nema vremena za akcije na stvaranju novih vrijednosti. Sada se očekuju da se sakupe zamisli ljudi koji će čitati internet i davati prijedloge. Koje će onda dobro plaćeni koordinatori i njihove ustanove mehanički sastavljati. ...«


Predsjednik I. Josipović svoje izlaganje započinje obraćanjem troje veleposlanika koji su sudjelovali u organizaciji Zagrebačkog foruma.

Važna je jedna od prvih misli. »Imamo li sustav obrazovanja koji odgovara životu, promjenama, zahtjevima i potrebama tržišta odnosno, prilagođavamo li ciljano naše tržište onome što imamo, u čemu smo dobri i iza čega stoje obrazovani i vješti ljudi?« . Prastara je misao iz osamdesetih godina da se sustav obrazovanja mora prilagoditi zahtjevima i potrebama tržišta. Obrazovati treba one koji su tog 12. lipnja 2014. upisali osnovnu školu za rad do 2070. ili 2075. To se postiže što općenitijim osnovnim obrazovanjem (zvanje), a zatim cijeloživotnim obrazovanjem za sve učestalije promjene zanimanja, gdje posebno mjesto pripada poslodavcima i poduzetnicima u obrazovanju. Nema obrazovanja za zvanje pravnika za krivično pravo, već pravnika, što vrijedi i za ostale.

Predsjednik je ukazao na raspravu o hrvatskoj industrijskoj strategiji i renesansi industrijske proizvodnje u Europskoj uniji. Već je naglašena izočnost tehničkih kadrova u savjetničkim timovima Predsjednika i Premijera. Kada su jesenas započeli razgovori o industriji kao ključu stabilnosti i izlasku iz krize, ponuđeno je Uredu Premijera da se u pripremu hrvatskih stavova uključe tehnički fakulteti. Odbijeno. Sve što je naveo Predsjednik je točno, ali Hrvatska već barem od 1986., a neki kažu i ranije, uporno ukida proizvodnju. Dva primjera. Praktički je likvidirana zapažena izvozna industrija plastike (posljednjih godina više od 200 milijuna eura trgovačkog suficita). Malo tko zna da Hrvatska ima trgovački suficit pri izvozu plastičnih vrećica. Dr. sc. M. Holly je svojim najavama o porezu smanjila proizvodnju tih najekološkijih vrećica za 65 posto. A naše predstavnice u EU-parlamentu B. Borzan i D. Šuica podupiru borbu protiv vrećica, premda je europski komesar za zaštitu okoliša, J. Potočnik priznao da je hajka ekonomskog, a ne ekološkog karaktera.

I sada na onaj vrlo važan dio govora predsjednika Josipovića koji se odnosi na glasovitu strategiju MINGO-a. Na nju se osvrnulo još 24. siječnja 2014. u tekstu pod nazivom: Kada nam ne treba plastika, dobra je i floridozacija Hrvatske (Hrvatski fokus) uz podnaslov: Bez kvalitetne proizvodnje svaka država je siromašna i osuđena na izumiranje.

Sasvim skraćeno. Hrvatska nema uvjeta za reindustrijalizaciju. Nema potrebnih kadrova. A što nudi Strategija MINGO-a?

»Hrvatska je nesposobna bilo što načiniti, poznata je mantra. Prije će biti da nam strategije prave ljudi koji ne razumiju trendove industrijske proizvodnje. Danas napisati da će naša zemlja proizvoditi samo metalne dijelove??? A ako budu jako dobri možda i one od drva. O plastici (najvažnijem materijalu XXI. stoljeća) i gumi (nezaobilaznom materijalu) ni riječi. Ne čudi, kada nitko ne želi već niz godina razgovarati obrazloženo o tome gdje su u svjetskim trendovima niše za Hrvatsku. Proizvodnja plastike u najboljem slučaju će se svesti na DINU i jednu uspješnu tvornicu koja ne želi reklamu. Možda bi ministar G. Maras, jer su prerađivači plastike i kaučuka u pravilu obrtnici i mali poduzetnici, mogao potaknuti stvaranje još jedne strategije. Koja bi uključila i razvoj alatničarstva te sve brže nadiruću aditivnu proizvodnju, poznatiju kao 3D tiskanje. Pitam se, ako nam ne treba plastika i guma u strategiji, čemu će služiti tek relativno nedavno osnovani Klaster konkurentnosti industrije kemije, plastike i gume?«

Nedavno je prof. M. Kasapović briljantno raščlanila ideje dokazanog floridozatora Hrvatske i svoj tekst završila zaključkom. »Na kraju bi svi mogli biti zreli za hospitalizaciju«. Dodajem, poslije 30 godina pisanja o tome da je bez kvalitetne proizvodnje svaka zemlja siromašna i osuđena na izumiranje, vjerojatno sam i sam zreo za hospitaliziranje.

Treba najtoplije pozdraviti napore predsjednika S. Mesića i predsjednika I. Josipovića da Hrvatska treba industrijsku, dodajmo i malu poduzetničku te obrtničku proizvodnju. Sve je više razloga koji to onemogućuju. Osim toga što rade premijeri i njihovi timovi. Strategija MINGO je ponovno jedan propali dokument. I konačno tko je oblikovao i savjetovao političare o idejama iz tih svih silnih strategija? Ekonomski institut. Primjerice iz njegovih je redova devedesetih potekla ideja da ne treba pomagati tekstilcima, jer će Hrvatska živjeti od PDV-a.

Prof. Igor Čatić

Izvori:
Barometar, 25.06.2014.: Tko je najodgovorniji za trenutno gospodarsko stanje Hrvatske?
MINGO: Industrijska strategija Republike Hrvatske 2014. – 2020. Zagreb, siječanj 2014.
Animated flags

... a, Hrvatsku žele floridozirati

U Hrvatskoj se najrjeđe čuje glas odgovornih za razvoj novih proizvoda i svih oblika proizvodnje, osobito industrijske. O tome govore i pišu drugi. Pa tako neki žele floridozirati Hrvatsku (Hrvatski fokus, 24. siječnja 2014.). Međutim upravo pristigla vijest iz SAD-a je naslovljena. Plastičarska industrija predvodi izgradnju industrije u Floridi (SPE Industry Update, 25. lipnja 2014.). Kako se uvijek netko novi uključi u temu, mora se navesti neke pojedinosti.

Svi pričaju o proizvodnji – osim tehničara

U Hrvatskoj je podjelom vlasti za industriju odlučeno da o gospodarstvu, pa tako i proizvodnji brine Vlada. Međutim poticaji, prije za industrijalizaciju. a sada reindustrijalizaciju došli su u podrug desetljeća od dvojice predsjednikâ Republike (Tko je najodgovorniji za trenutno gospodarsko stanje Hrvatske?, Barometar, 25. lipnja 2014.). Svaka čast predsjednicima Republike na njihovom zalaganju za stvaranje društvene energije (proizvodnja). Međutim oni se moraju osloniti na svoj savjetnički krug, a nikada nisu imali tehničare za savjetnike. Što je nekada bio slučaj.

Da strategija MINGO-a nije dobra, opširno je obrazloženo na stranicama ovog portala još u siječnju. A da je zdravstveni turizam dobro došao, ali samo kao niša pisalo je na ovom portalu još u studenome 2012. Nažalost o proizvodnji u nas govore svi drugi, osim onih kojih se to tiče. Pa ne čudi da se zanemario najvažniji trend u XXI. stoljeću, da nema plastike i plastičnih dijelova itd.

Kada je nedavno savjetnik britanskoga premijera Davida Camerona posjetio Hrvatsku, rekao je: »turizam da (zdravstveni je samo dio toga) ali trebate izvoz«. Pa čega, proizvoda? Neki to propovijedaju već 30 godina, ali gospodarsku politiku uvijek je pripremao Ekonomski institut. Stoga je postavljeno pitanje uloge tog Instituta za stanje u zemlji. Ne slučajno, Hrvatska nikada nije osnovala Tehnički institut.

Šesnaest godina prije D. Hoffmana

Na dan pisanja teksta emitiran je Kulturni kolokvij posvećen 30.-oj obljetnici suradnje ovog autora sa znanstvenim programom Hrvatskoga radija. Ugledni slovenski sveučilišni profesor, koji je došao iz gospodarstva na Strojniški fakultet, prof. K. Kuzman postavio mu je pitanje zašto se bavi plastikom. Odgovor je glasio. To je obiteljska tradicija, jer prvi kalup na ovi prostorima za preradbu plastike, svima poznatog bakelita, njegov je otac za potrebe današnjeg Elektro-kontakta načinio još 1931. A ovaj se autor uključio u to područje još 1951. Punih 16 godina prije one glasovite izjave iz filma Diplomac kada je mladom D. Hoffmanu rečeno da je plastika budućnost. A plastika ne stanuje u strategiji MINGO-a. A spomenuta bioplastika je sada tek 0,5 % svjetske proizvodnje plastike. U kolokviju je odgovoreno i na pitanje zašto se autor zanima za strukovni jezik. Kada je u drugoj polovici pedesetih godine konstruirao kalupe i strojeve za preradu plastike sve je vrvjelo od šneka, kolbna, diza i ausverfera. Kao da je znao da će jednog dana predavati na hrvatskim sveučilištima.

Prerađivači plastike industrijaliziraju Floridu

Moja američka korespondentica (osoba s kojom izmjenjujem misli i iskustva) C. Goldsberg napisala je izvještaj koji je povod ovom tekstu. O tome kako industrijalizirati Floridu, organizirana je panelna rasprava između zakonodavaca i mjesnih poduzetnika. Ustanovljeno je da je vodeća u tim naporima industrija za proizvodnju plastičnih dijelova. Razgovaralo se i kako obrazovati novu generaciju radnika, potrebnih za tu novu orijentaciju Floride. Ta industrija treba alatničarstvo, uključivo aditivnu proizvodnju, robotizaciju i automatizaciju. Cilj je, pripomoći novom zapošljavanju u toj saveznoj državi. Shvatili ljudi da se ne živi samo od staračkih domova i povremenih korisnika brojnih apartmana.

Možda jednog dana netko u Hrvatskoj shvati što su to trendovi 21. stoljeća, gdje je mjesto u tome plastike i gume. Možda netko shvati da se može živjeti i od alatničarstva i suvremeno organizirane proizvodnje koju obuhvaća akronim Industrija 4.0.

A do tada neka nam vode strategije razvoja tehnologije profesori povijesti Srednjeg vijeka, doktorandi koji svoju disertaciju od preko 1000 stranica pretvaraju u Strategiju MINGO-a. A tehničari, osobito HIS, šute li šute.

Prof. Igor Čatić

Izvori:
Hrvatski fokus: Hrvatsku žele floridozirati
Animated flags

Istraživanje o ekološkim i ekonomskim utjecajima zabrana ili oporezivanja plastičnih vrećica.

U posljednjih 15 godina, oko 190 lokalnih samouprava u Sjedinjenim Američkim Državama prihvatile su uredbe o zabranama, uvođenju naknada i poreza na plastične trgovačke vrećice. Mnoge od tih zajednica istovremeno su uvele naknade ili poreze na papirnate vrećice. Zagovornici uvođenja takvih uredbi tvrde da su nužne zbog smanjivanja otpada i drugih utjecaja na okoliš od korištenja sirovina pa sve do smanjenja emisija stakleničkih plinova. Dodatno, brojni zagovornici tvrde da će uredbe o zabranama i/ili uvođenju naknada ili poreza smanjiti komunalne troškove (kao što su troškovi povezani s odvoženjem smeća i skupljanjem otpada) koji će u konačnici smanjiti troškove poreznim obveznicima.

Ovo istraživanje provjerilo je sve te tvrdnje zagovornika uvođenja zabrana i naknada koristeći se najnovijim podacima i nalazima te se kao zaključci mogu izdvojiti:

1. Zabrane, naknade ili porezi na plastične trgovačke vrećice nemaju nikakav utjecaj na smanjenje otpada.

2. Nema dokaza o smanjenju komunalnog otpada ili troškovima skupljanja otpada koji bi bili posljedica uvođenje zabrana, naknada i poreza na trgovačke plastične vrećice.

3. Ostali ekološki utjecaji nisu zamjetnije smanjeni, a pojedini, uključujući emisije stakleničkih plinova mogu biti povećani kao direktni rezultat ograničenja u korištenju plastičnih vrećica (izrađenih od polietilena visoke gustoće PE-HD)

4. Tu je vjerojatno prisutan i štetni utjecaj na zdravlje kod ljudi koji ne peru višekratne vrećice koje su nositelji bakterija, a čije će se korištenje povećati kao direktna posljedica ograničenja potrošnje jednokratnih plastičnih vrećica.

5. Višekratne vrećice i torbe su manje pogodne i, kad se uzmu u obzir vrijeme i resursi koji su potrebni za pranje i čišćenje zbog uklanjanje bakterija, značajno skuplje za potrošače.

6. Troškovi koje prouzrokuju zabrane, nameti ili porezi na plastične vrećice, neproporcionalno opterećuju siromašnije slojeve stanovništva.

Ukupno gledajući, u više od 30 prošlih godina odluke potrošača i trgovaca značajno su promijenili potrošnju prema vrećicama s vrhunskim ekološkim i povoljnijim troškovnim karakteristikama, konkretno govoreći upravo prema jednokratnim plastičnim vrećicama izrađenim od polietilena visoke gustoće (PE-HD). Zabranom tih vrećice, zakonodavac okreće taj trend, na štetu okoliša i potrošača.

Ljudi koji se istinski brinu o smanjenju otpada i o drugim ekološkim problemima trebaju usredotočiti svoje napore na rješenja koja su dokazano učinkovita. U slučaju otpada to je iskomunicirati s potrošačima prednosti smanjenja bacanja i odlaganja otpada na odlagalištima, što će značajno doprinijeti rješenju. U slučaju zaštite morskih životinja (za što su posebno zabrinute priobalne države), zabrane plastičnih vrećice neće donijeti nikakvu promjenu, ali pokrenuti racionalnije politike ribarenja zasigurno hoće.


Zainteresirane čitatelja upućujem da svakako pogledaju objavljenu studiju "How Green Is that Grocery Bag Ban?" (Koliko je zelena zabrana potrošačkih vrećica?) s cijelim nizom dijagrama i tablica te obrazloženja i relevantnih izvora podataka.



Izvori:
1. Reason Foundation: How Green Is that Grocery Bag Ban?
2. Reason Foundation: How Green Is that Grocery Bag Ban? - An Assessment of the Environmental and Economic Effects of Grocery Bag Bans and Taxes (Policy Study 437 / June 2014.)
3. Reason Foundation: Appendix: Plastic Bag Bans in the United States and Other Countries
- Animated flags

Priča o neopravdanim napadima na ovaj svakodnevni proizvod seže unazad dvadesetak godina, kada je tehnologija proizvodnje i plastičnih masa (najviše polietilena niske i visoke gustoće te polipropilena), kao i tehnologija prerade toliko uznapredovala da je ovaj proizvod postao kvalitetan, vrlo jeftin, ekonomičan. Zbog cijelog niza drugih karakteristika (mala potrošnja sirovina, mala potrošnja energije tijekom proizvodnje, osiguranje higijenskih uvjeta, mala težina po jedinici proizvoda, niska emisija CO₂, gotovo zanemariva potrošnja vode tijekom pridobivanja sirovina i prerade istih, te brojni drugih ekoloških karakteristika jednostavno je izbio u prvi plan i kupci su ga široko prihvatili.

Brojna istraživanja provedena na relevantnim znanstvenim institucijama širom svijeta, kao i istraživanja (LCA - Life Cycle Assesment) provedena od strane više Ministarstava i agencija za zaštitu okoliša u brojnim državama potvrdila su da su plastične vrećice ekološki, energijski i ekonomski najprihvatljiviji proizvod za predviđenu namjenu.

Upravo ekonomičnost i praktičnost te niska cijena koštanja dovele su do vrlo velike potrošnje ovog proizvoda, u određenim zemljama možda i do nepotrebno velike. Sve te vrećice, bilo one vrlo tanke (koje susrećemo u supermarketima namotanim u rolama u koje kupac sam pakira potrepštine - do 20 mikrometara debljine), bilo one tanke (najčešće od polietilena visoke gustoće PE-HD, šuškave, tregerice, koje su se donedavno besplatno dijelile na blagajnama trgovina - od oko 17 do 35 mikrometara debljine), pa do onih debljih, višekratnih (s ručkama različitih vrsta, debljine veće od 35 mikrometara, najčešće od polietilena niske gustoće PE-LD ili od polipropilena PP) našle su svoje mjesto kod potrošača koji su te vrećice koristili ne samo za primarnu namjenu - donošenje robe iz trgovine, već i za brojne druge namjene - višekratnu istu upotrebu, zamatanje, čuvanje stvari, zaštitu od vlage te na kraju bacanje smeća u njima.

Naravno da je takav proizvod kod konkurencije (papirnate vrećice i platnene vrećice ili točnije rečeno platnene torbe) izazvao priličan pad prodaje te su upravo iz tih izvora krenuli brojni napadi na plastične vrećice. Vrlo brzo te "kvazi" argumente o štetnosti plastičnih vrećica preuzimaju neke zelene udruge da bi se rezultiralo u zadnjim godinama vrlo raširenim stavom da su plastične vrećice ekološki štetne, dok se bolja i prirodnija alternativa vrećice od papira ili platnene torbe.

Struka i znanost, a k tome i proizvođači, zaokupljeni sami sobom, svojim problemima u proizvodnji ili u svojim istraživanjima i vrednovanjima istih, nisu obraćali pažnju, nisu se jednakim žarom suprotstavili brojnim napisima, pamfletima, kvazi eko akcijama - sve u svemu širenju netočnih ili iskrivljenih podataka, manipuliranju s javnosti, tzv. greenwashingu (zelenom ispiranju drugih proizvoda) ili eko zamagljivanju (eco - fads).

Do prije nekoliko godina, znanstvenici i stručnjaci okupljeni u Društvu za plastiku i gumu prilično su se uspješno borili protiv tih netočnosti i manipuliranja javnosti sa svojom upornom provjerenom stručnom i znanstvenom argumentacijom. Bilo je nekoliko pokušaja od nekih udruga za zaštitu životinja, pa tzv. zelenih, ali stručna i znanstveno provjerena argumentacija uvijek je nadvladala paušalne ocjene, netočnosti i manipulacije. Pojedine političke stranke također su posegnule za napadom na plastične vrećice kao načinom pridobivanja obmanute javnosti, ali i ti su pokušaju argumentima odbijeni od strane Društva.

Ono što je zanimljivo, pri jednoj takvoj prezentaciji argumenata znanosti i struke, a s ciljem obrane provjerenih podataka o plastičnim vrećicama Društvo za plastiku i gumu uspostavilo je suradnju s političkom strankom Zelena lista. Tu je argumentirana diskusija, uzajamno poštovanje i uvažavanje stručnjaka, znanstvenika i ekologa (slobodan sam reći međusobno slušanje jednih i drugih) s konačnim ciljem zaštite okoliša, rezultiralo s povijesnim (i u svjetskim razmjerima) "Pismom namjere o suradnji na područjima od zajedničkog interesa" između Zelene liste kao političke stranke i Društva za plastiku i gumu koje objedinjava struku i znanost iz područja plastike. Sporazum je potpisan u studenom 2012.

Ali, najjači "udar" na plastične vrećice dogodio se u svibnju 2012. godine kada je bivša ministrica zaštite okoliša najavila uvođenje nameta na plastične vrećice od najmanje 2 kune, odnosno od 5400 %. Tada po prvi puta dolazi do odobravanja dijela javnosti, a gotovo sve trgovine i trgovački lanci u toj najavi prepoznaju priliku za zaradu i uvode naplatu na većinu do tada besplatnih vrećica. Naravno, niti kuna nije završila u Fondu za zaštitu okoliša kako se je originalno zamišljalo.

Proizvođači su se obratili Društvu za plastiku i gumu, pomoć je zatražena od Hrvatske gospodarske komore i održana je javna tribina gdje su medijima i široj javnosti predstavljeni argumenti proizvođača i jasno i nedvosmisleno je svima postalo jasno da nisu u pitanju ni ekološke ni bilo kakve druge mjere već skriveni interesi uvoznika i trgovačkih lanaca.

Tada je prvi puta javno iznesen podatak da je proizvodnja plastičnih vrećica u Hrvatskoj jedna od rijetkih proizvodnih grana sa značajnim vanskotrgovinskim suficitom. Ugrožava se jedna od rijetkih hrvatskih gospodarskih grana koja je u 2011. godini imala pozitivnu izvoznu bilancu od 10.1 mil. $ (27,9 vs. 17,7 mil.$ – 11.192 t vs. 5.361 t), a u 2012. 11,3 mil. $ (17,5 vs. 28,8 mil.$ – 12,258 vs. 5,712 t).

Situacija se ubrzo smirila, uspostavljen je dijalog s Ministarstvom zaštite okoliša i prirode te je obećano da će se predstavnici proizvođača uključiti u redne skupine za donošenje podzakonskih akata koje reguliraju ovo područje. Međutim, u Hrvatskoj je prioritet bio odvojeno prikupljanje otpada, uspostava sustava odvajanja otpada, recikliranja i smanjenja otpada koje završava na odlagalištima, pa je problem vrećica - koje usput budi rečeno čine samo 0,2 % otpada na našim i svjetskim odlagalištima, stavljen na čekanje.

Ipak, naknadna ispitivanja su pokazala da je značajna šteta hrvatskoj proizvodnji plastičnih vrećica već počinjena. U 2012. godini potrošnja plastičnih vrećica u Hrvatskoj pala je za 65 %. Samo zahvaljujući pompoznoj najavi bivše ministrice i vrlo revnom ubiranju superprofita trgovaca i velikih trgovačkih lanaca.

Novi napad na plastične vrećice kreće ponovno u listopadu 2013. kada europski povjerenik za zaštitu okoliša g. Janez Potočnik predlaže promjenu Direktive o ambalaži i ambalažnom otpadu (Direktiva 94/62/EZ) s namjerom smanjivanja potrošnje tankih plastičnih vrećica (vrećice tanje od 50 mikrometara). Predlaže se u 5 godina od usvajanja Direktive smanjenje od 80 %, a već za 2 godine za 50 %. Taj napad je zamaskiran navodnom brigom za okoliš gdje se govori da se godišnje u Europi potroši više od 100 milijardi vrećica, a najmanje 8 milijardi završi u okolišu i morima. Naoko ogroman broj, međutim to je dvjestotinjak vrećica po glavi stanovnika, odnosno ako se uzme prosječna težina svih vrećica od 8 grama težina - to predstavlja oko 1,6 kilograma plastičnog otpada godišnje s naslova plastičnih vrećica, ili drugim brojkama: plastične vrećice sudjeluju samo s 0,5 promila u ugljikovom tragu prosječnog potrošača. Odnosno, ponoviti ću, samo 0,2 % otpada na odlagalištima (iako se u plastičnim vrećicama - bilo trgovačkim, bilo onima za smeće, odlaže gotovo sav komunalni otpad).

Kao glavni razlog prijedloga Direktive s ciljem smanjenja proizvodnje jednokratnih vrećica navode se ekološki razlozi, ali, g. Potočnik u emisiji Hrvatskog radija u javljanju uživo jasno je rekao da je osnovni problem što se one ne proizvode u Europi, već se većina uvozi iz Azije. Ipak, valja reći da je i pored činjenice da je hrvatsko tržište vrlo otvoreno i uvozno orijentirano, taj uvoz u Hrvatsku manji od 5 % (oko 450 t). Unatoč što je ekološki utjecaj vrećica beznačajan, iznimno je loše definiran i prenaglašava ga se (miješa se utjecaj ukupne plastike i vrećica), i što Hrvatska nema problema s uvozom, ipak se kao dodatni razlog za zabranu navodi da vrećice predstavljaju simbol potrošačkoga društva.

U ovim gospodarskim uvjetima u kojima se nalaze hrvatski proizvođači plastičnih vrećica (nepovoljni tržišni uvjeti, skupe sirovine i energija, opterećenost kreditima da bi se instalirala moderna tehnologija) i najmanji poremećaj može brojne tvrtke odvesti u stečaj. U Hrvatskoj se danas 74 tvrtke bave proizvodnjom plastičnih ambalažnih folija među kojima su i plastične vrećice i sve one zapošljavaju oko 1500 radnika. Naravno, ne proizvodi 1500 radnika plastične vrećice, ali tehnološki procesi u tvrtkama su modernizirani i optimirani tako da jedan radnik pokriva više strojeva koji istovremeno proizvode crijeva za industrijske vreće, folije za ambalažu i plastične vrećice.

Hrvatski proizvođači, ponovno ujedinjuju snage i okupljaju se oko Društva za plastiku i gumu te u uskoj suradnji s Hrvatskom gospodarskom komorom i Udruženjem za plastiku i gumu pri Sektoru za industriju ponovno pokreću cijeli niz aktivnosti u cilju zaštite svojih interesa. Odmah da bude jasno - stručna i znanstvena zajednica jasno je stala na stranu proizvođača plastičnih vrećica iz jednostavnog razloga što je plastična vrećica ekološki, ekonomski i energijski najpovoljnije rješenje. Ono što je važno napomenuti, u svojim naporima u obranu plastičnih vrećica, a jasno se mora reći da proizvođači svojim argumentima jasno dokazuju da su to i hrvatski interesi, proizvođači su se obratili i Hrvatskoj udruzi poslodavaca i dobili značajnu pomoć i potporu. Ostvarena je odlična suradnja i sve daljnje aktivnosti koordinirane su između Društva za plastiku i gumu, Hrvatske gospodarske komore i Hrvatske udruge poslodavaca. Svoju podršku dala je i Agencija za investicije i konkurentnost te Klaster konkurentnosti industrije kemije, plastike i gume. Jasno, kada se razumljivi i opravdani argumenti stave na stol, na stranu proizvođača stalo je i Ministarstvo gospodarstva gdje je svojim pismom ministar Vrdoljak upravo potvrdio važnost ove hrvatske gospodarske djelatnosti.

Naravno, takvom zajedničkom stavu gospodarstva priklonilo se i Ministarstvo zaštite okoliša i prirode i svojim prijedlogom prema vijeću Europske komisije upravo stalo u zaštitu hrvatski proizvođača, odnosno hrvatskog interesa.

Na žalost, pri diskusiji u Europskom parlamentu, naše dvije predstavnice (B.Borzan i D.Šuica), iako su dobile jasna pisma sa svim argumentima, zauzele su sasvim drugačiji stav, dapače, svojim diskusijama oglasile su se upravo suprotno usuglašenim stavovima širokog kruga zainteresiranih (proizvođači, Društvo za plastiku i gumu - dakle stručna i znanstvena zajednica, Hrvatska gospodarska komora - dakle gospodarstvo, Hrvatska udruga poslodavaca, Ministarstvo gospodarstva, Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo zaštite okoliša i prirode).

Prijedlog Direktive je u Europskom parlamentu prihvaćen velikom većinom za, ali Direktiva je od one predložene potpuno drugačija i još je otvoreno pitanje kakva će na kraju biti i kakva će biti provedba.

HRVATSKI PRIJEDLOG
• Uvođenje naplate svih vrećica, bez obzira na materijal.
• Predlaže se proširenje izmjene Direktive na mogućnost postizanja cilja (smanjenje negativnog utjecaja na okoliš) sukladno hijerarhiji gospodarenja otpadom tj. kroz sustav odvojenog prikupljanja plastičnog otpada u kojem će biti i plastične vrećice, zabranu odlaganja otpada od plastike na odlagališta, edukaciju te poticanju korištenja reciklata u proizvodnji plastičnih vrećica.
• Njemačka ima uveden certifikat „plavi anđeo“ sukladno kojem obvezuje tvrtke da u proizvodnji plastičnih vrećica koriste 80 % reciklata. Hrvatska je povećala udio korištenja reciklata u proizvodnji plastičnih vrećica s 5 na 80 % u razdoblju od 2010. do danas.
• Ove mjere uz već poduzete kao i predloženu naplatu svih vrećica bez obzira na materijal od kojeg su izrađene , a koje su deblje od 20 µm. Novi zakon o otpadu obvezuje uspostavu kvalitetnog sustava koja će vjerujemo omogućiti da plastične vrećice više ne budu simbol nedostatka učinkovitog sustava za zbrinjavanje otpada.
• Izuzeće iz Direktive plastičnih vrećica debljine manje od 20 µm koje se trebaju smatrati primarnom ambalažom kao i vrećica debljine veće od 35 µm koje su po svojoj čvrstoći izjednačene s vrećicama debljim od 50 µm pa s aspekta energetske učinkovitosti treba iste smatrati višekratnim vrećicama.
• Za naše proizvođače prihvatljivi rok za 50%-tno smanjenje laganih plastičnih vrećica (20 do 35 µm) je u 2020. godini, a 80%-tno smanjenje prihvatljivo je 10 godina po usvajanju Direktive.


U ovom tekstu želio sam naglasiti da ukoliko se jasno predstave stručni i znanstveno provjereni argumenti, da će i institucije stati nedvosmisleno u zaštitu interesa hrvatskih proizvođača. Namjerno nisam želio čitateljstvo zamarati s brojnim dokazima, provjerenim podacima, poveznicama na izvore i relevantna svjetska istraživanja, sve njih zainteresirani čitatelj može naći u brojnim postovima na ovom blogu te se detaljnije upoznati s ovim naoko malim problemom.



Izvor:
Animated flags

Mladi inovator otkrio kako očistiti sve oceane za samo pet godina?

Kut pod kojim se stroj nalazi omogućuje svoj plastici da ide do mjesta na kojoj plutaju platforme za obradu gdje se prirodnim putem plastika odvaja od planktona



Ideja čišćenja oceana pomoću golemih nakupina odbačenog plastičnog materijala smatrala se neprovedivom sve dok 19-godinšnji inovator i njegova udruga nisu pronašli način kako je provesti u djelo za samo pet godina i još pritom zaraditi, javlja portal themindunleashed.

'Velika pacifička zakrpa' ili 'Pacifički vrtlog smeća' naziv je za nakupinu čestica plastike akumuliranih u Tihom oceanu, a znanstvenici već godinama bezuspješno pokušavaju pronaći način kako je izvaditi.

Boyan Slat (19) tvrdi da pomoću njegovog koncepta jednostavnog naziva 'Stroj za čišćenje oceana' možemo izvući gotovo 20 milijardi tona plastičnog otpada. Stroj je napravljen od niza plutajućih cijevi i platformi za obradu koje postepeno usisavaju plutajuću plastiku poput divovskog lijevka.

Kut pod kojim se stroj nalazi omogućuje svoj plastici da ide do mjesta na kojoj plutaju platforme za obradu gdje se prirodnim putem plastika odvaja od planktona.

U nastavku pogledajte kako funkcionira izum mladog inovatora:








Izvori:
Davor Ivanov, Večernji list: Mladi inovator otkrio kako očistiti sve oceane za samo pet godina?
YouTube: How the oceans can clean themselves: Boyan Slat at TEDxDelft

Jučerašnji post uvaženog profesora Čatića o pelenama za djecu i odrasle koje su u komunalnom otpadu dosegle velike razmjere gledano po pojedinom proizvodu, otvorio je i pitanje trebaju li takve plastične pelene s raznim polimernim umetcima biti razgradljive, odnosno biorazgradljive ili ne.

Stav autora ovog bloga o biorazgradljivoj plastici vjerujem da je poznat čitateljstvu, međutim, valja ga ponoviti. Biorazgradljiva plastika ne osim u strogo ciljanim i jasno definiranim proizvodima - baš kao što su pelene za djecu i odrasle. Naime, plastika je sirovinski i energijski prevrijedna da bi se tek tako bacala da se "sama razgradi i nestane", već taj sirovinski i energijski potencijal treba iskoristiti u sustavu recikliranja i/ili energijske oporabe. Pogotovo se to odnosi na plastične vrećice.

Biorazgradljive plastične vrećice su vrlo skupo i neracionalno pomodarstvo koje superprofite donosi samo trgovcima i kemijskoj industriji koja proizvodi aditive za biorazgradnju, a najviše se šteti okolišu (ekološki) i potrošačima (ekonomski), a još k tome i šalje sasvim krivu poruku "slobodno baci, ne brini, samo će se razgraditi", što naravno nije točno jer biorazgradnja zahtijeva odvojeno prikupljanje i strogo kontrolirane uvijete u kojima se razgradnja odvija (temperatura viša od 70 ^oC i vlažnost viša od 90 %) - a kada se sve to ostvari - čemu trošak odvajanja i zagrijavanja i stvaranja posebnih uvijeta da bi smo nešto doslovce uništili. S istim tim troškom - odvojeno prikupljanje plus energija prerade možemo dobiti cijeli niz korisnih proizvoda od recikliranog materijala. Uštede i koristi su višestruke - štede se i sirovine i energija i dobiju se novi korisni proizvodi.

No to je moje mišljenje i moj stav, ali naišao sam na zanimljiv članak gdje je svoja mišljenja sučelilo dvoje stručnjaka iz područja biorazgradnje i recikliranja. To su Kirsty-Barbara Lange - šefica odjela za odnose s javnošću udruženja European Bioplastics (europskog udruženja proizvođača i prerađivača bioplastike - što uključuje bioizvornu, biorazgradljivu i kompostabilnu plastiku) koje je bila za biorazgradljivu plastiku i Antonino Furfari -manager u Plastic Recyclers Europe (europskom udruženju recikara) koji je bio protiv.

Evo njihovih odgovora na pitanje je li biorazgradljiva plastika moguće rješenje za problem otpada ili ona ometa cijeli sustav i proces recikliranja i uzrokuje više štete nego koristi. Pitanje je glasilo:

Biorazgradljiva plastika - održivo rješenje ili dugoročni problem?

ZA

Kirsty-Barbara Lange, European Bioplastics

Ovo pitanje sugerira da biorazgradljiva i kompostabilna plastika nisu moguće rješenje ovog problema. Ali, u stavrnosti, biorazgradljiva i kompostabilna plastika imaju cijeli niz stvarnih koristi. Stvarno biorarazgradljiva plastika koja je certificirana u skladu s normom EN 13432 osigurava dodatnu vrijednost kada se gleda na kratkotrajne ili jednokratne proizvode koji su pomiješani s ostacima hrane ili biootpadom.

Kompostabilne plastične vrećice, na primjer, nude higijenski način za odlaganje biootpada. One se manje odbacuju i, tamo gdje postoji sustav za odvojeno prikupljanje, pomaže za povećanje prikupljanja biootpada. Pomažu da se biootpad odvoji od otpada koji završava na odlagalištima ili u sustavu energijske oporabe (spaljivanje) i time povećava vrijednost otpada. Slične koristi mogu se primijeniti na širokoj paleti ambalaže ili na posluživanju hrane. Dodano svojstvo kopostabilnosti ima smisla jer predstavlja kvalitetno rješenje za proizvode kratkog roka trajanja. Dugoročno, povećanje učinkovitosti sustava upravljanja otpadom biti će glavna aktivnost i neće biti ostvarena u jednom danu.

Svaki proizvod mora imati jasno naznačenu način zbrinjavanja nakon isteka uporabnog vijeka. To treba biti propisano nacionalnom i europskom pravnom regulativom i značajan broj populacije bi trebao imati pristup tim informacijama.

Proizvodi za koje se tvrdi da su razgradljivi trebali bi jasno biti specificirani za koje vrijeme su upotrebljivi (obzirom na razgradljivost) te nužne uvijete (pri kojima će se odvijati razgradnja) uključujući gdje i kada će se biorazgraditi. Ukoliko nedostaju takve specifikacije, sve tvrdnje da je neki proizvod biorazgradljiv su dvosmislene, a mogu se smatrati greenwashingom. Preporučamo da se pojam kompostabilan koristi samo za proizvode koji se razgrađuju u skladu s prihvaćenom normom EN 13432. To će jasno odrediti koji su proizvodi biorazgradljivi i kompostabilni za razliku od proizvoda kojima su dodani osoaditivi i koji su oksofragmentirajući (pod utjecajem dodanih okso aditiva raspadaju se u vrlo sitne komadiće plastike).

Kao što je to slučaj sa svim materijalima, tako je i kompostabilna plastika proizvedena s jasnim načinom rješavanja tog proizvoda na kraju uporabnog vijeka - industrijske kompostane. Takvo svojstvo treba biti jasno istaknuto na proizvodu i u skladu s prihvaćenim normama i certifikatima. Zbunjivanje potrošača oko kompostabilne plastike biti će riješeno samo s uspostavom nedvosmislenog sustava označavanja i postupanja s proizvodima na kraju uporabnog vijeka.


PROTIV

Antonino Furfari - Plastic Recyclers Europe

Pored ponovnog korištenja (reuse) i recikliranja (recycle) plastičnog otpada, razvijen je veliki broj drugih rješenja za smanjivanje otpada. Ali svi ti načini nisu uvijek najsigurniji za okoliš i njihovi efekti ne mogu uvijek biti predviđeni.

Jedan od predloženih rješenja smanjivanja plastičnog otpada je bioplastika. Od kada je bioplastika promovirana na europskom tržištu, izazvala je brojne kontroverze glede njenog korištenja. Jednoi od pitanja je vrijeme koje je potrebno za razgradnju. Da bi se odvijao proces biorazgradnje potrebni su određeni uvjeti koje je nužno ostvariti da bi se materijal raspao, a potrošači još uvijek ne znaju koliko cijeli taj proces razgradnje traje.

Ovisno o svojstvima proizvoda, razgradnja može trajati u razdoblju od nekoliko tjedana pa do godine dana i više. Prema istraživanju Austrijskog centra za istraživanja (Austrian Research Centre), a koje je naručilo Europsko udruženje prerađivača plastike (European Plastic Converters), samo 2 % razgradljive plastiku u sustavu recikliranja ima utjecaja na kvalitetu reciklata. Ta situacija jednostavno je neprihvatljiva.

Nastojanja reciklažne industrije Europe je da se razviju kvalitetni reciklati i takvi materijali jednostavno ne mogu biti ugroženi biorazgradljivim materijalima. Biorazgradljiva plastika zahtijeva odvojen postupak i treba biti odvojeno prikupljana od ostale plastike koja je u sustavu recikliranja.

Sve do nedavno, industrija recikliranja je bila slabo razvijena, ali u posljednje vrijeme sve više i više zaokuplja interes javnosti. Nakon što je Europska komisija objavila "zelenu knjigu" o plastičnom otpadu, nužno je revidirati pravnu regulativu na tom području do kraja 2014. godine. Glavni fokus te regulative su naglasiti povećanje udjela recikliranja, rješavanje problema odlagališta i povećanje kvalitete reciklata. To su tri koraka koji će osnažiti recikliranje plastike i to je pravi odgovora za rješavanje problema otpada.



Izvori:
Materials World: Biodegradable plastics – a viable solution or a long-term problem?
European Commision: Green paper on a European Strategy on Plastic Waste in the Environment

Već sada je udio pelena, posebno zbog starenja pučanstva u zagrebačkom otpadu prešao je respektabilnu količinu od više od 5 %. Na pitanje je li pelenama baš mjesto u mješovitom otpadu, trebali bi odgovoriti stručnjaci. Posebno što učiniti s pelenama koje upotrebljavaju bolesnici u terminalnoj fazi koji su pod djelovanjem vrlo teških droga

U gradu Zagrebu trenutno su dva čelnika na suprotnim stranama, kada je u pitanju odvajanje otpada. Istodobno tajkuni, zahvaljujući vrloj šefici, izvana krute ambalaže, iznutra zubima jestivog proizvoda, naplaćuju najgori plastični proizvod svih vremena. A nitko ne govori ili piše da je jedan drugi plastični proizvod dostigao u zagrebačkom smeću respektabilni udio od više od 5 %. Otprilike dvadeset puta više od najgorega plastičnog proizvoda. I koji je svrstan u mješoviti otpad. O kojem se proizvodu radi? Pelenama. A najgori proizvod koji je zbog toga ljubimac svih političkih opcija, jer im omogućuje manipuliranje, plastične su vrećice. Ovaj puta nešto o pelenama.

Piše prof.dr. Igor Čatić

Već odavno nisam čuo ili pročitao da neki ljubitelji prirode i zaštite okoliša promiču pranje dječjih pelena. Čini se da je svima jasno da suvremeno kućanstvo nema vremena da ih pere, a dovoljno ekološki svjesno da zna da pranje pelena zahtijeva energiju, uporabu deterdženata itd. Pa je takvim promicateljima očito nestalo pokretača za takve akcije, novca. Kao i glasovitim zelenim mirovima koji su odustali od napada na PVC. Ali su prije toga uništili u Hrvatskoj proizvodnju toga izvrsnog materijala. Valja ipak vrlo ozbiljno pristupiti problemu pelena.

Iskorištene pelene su 5 % zagrebačkog otpada

Nedavno je jedan dnevni list objavio da je udio pelena u zagrebačkom otpadu prešao udio od 5 %, što je statistički vrlo dojmljiv podatak. Međutim starenje pučanstva donijelo je novu podjelu pelena, na one za djecu i one za starije osobe. Sve manje djece i sve više starijih osoba bitno mijenja i udjele ovih dviju osnovnih skupina nužnog proizvoda. Vjerujte, starijim osobama psihički teško pada kada dođu u tu fazu. A sve brojniji domovi za brigu o starijim osobama ne bi mogli funkcionirati bez tog proizvoda. Posebno u slučaju brige za bolesne u terminalnoj fazi.

Poticaj za ove razmatranja je vrsta materijala za izradbu pelena. Pa naravno, kazat će neki, opet ovaj autor promiče svoje organske polimere. Točno, međutim nije sve tako jednostavno. A ovaj se portal specijalizirao da tumači javnosti razliku o materijalima za pojedine proizvode, poput lutaka.

Različitost materijala

Što su pelene? Složenac ili učestalije kompozitni, višeslojni proizvod. Može i sendvič proizvod. Slojevi su načinjenih od različitih materijala. Bez podrobnijeg ulaženja u sve moguće kombinacije, pojedini slojevi mogu biti od polipropilena (PP), polietilena (PE), poliakrilata (PEK) i složenca načinjenog od raznih vlakana. Sve su to organski polimeri, pri čemu se PP; PE i PEK ubrajaju u sintetsku plastiku, preciznije sintetske plastomere. A od čega su ona grozota od vrećica. Od raznih vrsta polietilena i polipropilena.

Uz pelene javlja se još jedan izraz. To je netkani tekstil. Od od netkanog tekstila, ponovno od PE, PP i nekih drugih vrsta sintetske plastike prave se one glasovite torbe koje nosi čelnica ekologije u Hrvatskoj i pokazuje ih na TV. Ili to su one zelene torbe s oznakama da su ekološki izvrsne. I jesu, jer su načinjene od proizvoda prirode, nafte ili prirodnog plina. Poput plastičnih vrećica.

A što ako se nešto radi primjerice od pamuka. To nisu proizvodi načinjeni od proizvoda prirode, već od uzgojina. A pamuk je tipični uzgojeni organski polimer, koji traži za svoj uzgoj puno pesticida i vode. Uzgojeno nije ništa loše, dapače, ali nije prirodno.

Vrhunski tehnički proizvod

Kolika je vrijednost proizvodnje pelena? Prema podatcima iz daleke prošlosti, tamo iz 1996. bio je to posao vrijedan 4 milijarde dolara. Kako općinstvo u pravilu ne zanima proizvodnja nekog proizvoda, zainteresirane se upućuje na odgovarajuće izvore.

Kako se radi o netkanom tekstilu, sve učestalijem u tekstilstvu, treba još nešto pridodati. Premda toga najšira javnost nije svjesna. Proizvodnja tekstila i tekstilnih proizvoda ubraja se u vrhunsku tehniku (eng. higt-tech). To vrijedi i za preostale dijelove hrvatske tekstilne industrije. Spomenimo još i da proizvodnja pelena rezultira među ostalim i vrlo velikim brojem patenata.




Valja zaključiti. Namjera ovog teksta je ukazati da već sada udio pelena, posebno zbog starenja pučanstva u zagrebačkom otpadu prešao je respektabilnu količinu od više od 5 %. Na pitanje je li pelenama baš mjesto u mješovitom otpadu, trebali bi odgovoriti stručnjaci. Posebno što učiniti s pelenama koje upotrebljavaju bolesnici u terminalnoj fazi koji su pod djelovanjem vrlo teških droga.

RIJEČKA TVRTKA MGK-pack d.d. NUDI ZAMJENU ZA KLASIČNE »ZEČJE NASIPE«

Ne treba vam skupi prijevoz pijeska – Tomislav Petrić

PVC cijevi se pune vodom, pa i s onom koja je poplavila teren, a spajanjem cijevi dobiva se brana velike dužine, a kao što naglašava predsjednik uprave Tomislav Petrić, njihov VPV-nasip mogu izgraditi samo dva radnika u rekordnom roku

Riječka tvrtka MGK-pack d.d. ima priču koja drži vodu. I to i u metaforičkom, i u doslovnom smislu. Ne ponovile se poplave od čijih će se razornih razmjera Hrvatska dugo sanirati, a mnoge obitelji nikad u potpunosti oporaviti. Ali, u slučaju ponovne katastrofe MGK-pack ima rješenje. Riječ je o projektu »Vodom protiv vode«, odnosno PVC cijevima koje se pune vodom i služe kao brane, a izradila ih je spomenuta riječka tvrtka.

Zaštitni nasipi »Vodom protiv vode« nazvani su VPV-nasipi, a sastoje se od plastičnih cijevi dugačkih 10 do 20 metara, koje se pomoću posebnih spojenih elemenata spajaju u jedan nasip potrebne dužine i visine, napune vodom i postaju brana prijetećoj vodi.

– Projekt je nastao prije šest mjeseci, idejni začetnik je Frano Pokrajčić iz firme Majocommerce. Kako smo i prije uspješno surađivali, tako smo i projekt »Vodom protiv vode« odlučili zajedno razviti. Poplave koje prijete pojedinim područjima i time uzrokuju velike štete ovim se sistemom bitno mogu smanjiti, kaže nam predsjednik uprave MGK- packa Tomislav Petrić i ističe najzanimljiviji podatak, koji zvuči kontradiktorno - sustav koristi baš tu vodu koja prijeti kao sredstvo zaštite od iste.

Vatrogasni ventili

– Na području kojem prijeti opasnost od poplava postavljaju se cijevi napravljene od PVC materijala u potrebnoj dužini i visini, pune se vodom ili iz hidrantske mreže, ili iz rijeka, jezera, kumulacija... i tako se stvaraju brane. Cijevi se rade u dužinama od 10 i 20 metara u promjerima od 30 do 120 cm i spajaju spojnim elementima. Spajanje i punjenje cijevi je jednostavno te zahtijeva minimalan broj ljudi, dovoljno ih je dvoje. Cijevi su opremljene standardnim vatrogasnim ventilima za punjenje, a nakon prolaska vodenog vala lako se prazne i skladište. Ovim sistemom se za 20-ak puta kraće vrijeme dobije bolji učinak od gradnje zečjeg nasipa koji je do sada jedini način obrane od poplava. Uz to, može se koristiti višestruko za razliku od uobičajene gradnje nasipa gdje je riječ o kilometrima nasipa koji se grade nekoliko puta godišnje, utroše se velika financijska sredstva, u RH oko 5 miljuna eura samo ove godine, i nakon prolaska vodenog vala opet ostaje čekanje novoga i tako sve ispočetka, kaže Petrić.

Ističe da su prednosti sustava zaštite od poplava »Vodom protiv vode« u odnosu na standardnu gradnju nasipa i u tome što je za ovaj inovativni sustav potreban minimalan broj ljudi, dovoljno ih je dvoje, nema potrebe za angažmanom operative (kamiona, pijeska, velikih količina vreća), nema rizika ljudskog faktora pri izgradnji nasipa, jer je kod gradnje zečjih nasipa izuzetno bitna koncentracija ljudi koji postavljaju vreće da ne dođe do popuštanja nasipa zbog loše postavljenih vreća. Nadalje, nema rizika terena, jer postoje tereni koji su nepristupačni za dovoz pijeska kamionima.

Višestruka upotreba

– U odnosu na standardne brane, naša pruža mogućnost višestruko bržeg odgovora na iznenadne situacije, a cijevi se mogu postavljati na terenu koji je već poplavljen. Primjerice, imate neku poplavljenu površinu, ogradite je našim sustavom, u cijevi upumpate vodu s navedene površine i time ste isušili površinu te spriječili daljnji dotok, kaže Petrić i napominje da gradnja nasipa VPV traje 20 puta kraće u odnosu na gradnju zečjih nasipa iste dužine i visine.

Prednost nasipa »Vodom protiv vode« je i u tome što se mogu višestruko koristiti, dok je materijal za zečje nasipe za jednokratnu upotrebu.

– Naše brane imaju jednostavnu montažu i demontažu, a kod zečjih nasipa je potreban približno isti angažman ljudi, vremena i operative kod demontaže kao i kod montaže nasipa. Važno je i to što nam VPV brane pružaju mogućnost korištenja sustava »Vodom protiv vode« na mjestima gdje je postojeći nasip popustio, a zbog svoje fleksibilnosti i težine bolje brtve na površini te time apsolutno onemogućavaju propuštanje vode, ističe Petrić.



Izvor:
Novi list, 15. lipnja 2014.: Vodom protiv vode

Izvor:
Novi list, 13. lipnja 2014.: Hrvatska protiv zabrane plastičnih vrećica u Europi

Što sad reći? Jedno veliko hvala članovima Skupštine Društva za plastiku i gumu, hvala članovima UO, hvala profesorici Đurđici Španiček na lijepim riječima, hvala profesoru Igoru Čatiću na prijedlogu i podršci. Hvala svima. Veliki poticaj za nastaviti dalje.

Romeo Deša

Od 5 do 11 lipnja 2014. na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, u sklopu likovnog programa 18. Međunarodnog uličnog festivala Cest is d' Best izloženo je 45 umjetničkih zastavica, renomiranih likovnih umjetnika iz Bosne i Hercegovine, Finske, Japana, SAD-a, Slovenije i Hrvatske.

Stručno povjerenstvo u sastavu Marta Crnobrnja, Branka Hlevnjak, Dijana Nazor, Zlatko Petrović i Željka Vuković dodijelio je tri nagrade i jednu pohvalu. Radovi izrađeni šestu godinu za redom na temu Art zastava Europe pridonijeli su posebnoj atmosferi u dane festivala, a ujedno su i umjetnički vrijedna ostvarenja.

Prvu nagradu dobila je Diana Sokolić iz Zagreba za rad Zvjezdano nebo Europe. Zastavica je izrađena u prepoznatljivom stilu ove umjetnice, a izrađena je od komadića poli(metil-metakrilata) (PMMA) odnosno pleksiglasa, materijala kojeg Diana Sokolić koristi za svoje brojne umjetničke instalacije i za izradu unikatnog umjetničkog nakita. Više o nakitu izrađenom od pleksiglasa može se pogledati na stranici umjetnice Diana's, a umjetnica je već predstavljena i na ovom blogu u postu: Fotogalerija Plastik - Diana Sokolić.

Autorica Diana Sokolić ispod svog izloženog i nagrađenog rada


Zvjezdano nebo Europe


Diana Sokolić (desno) s organizatoricom i idejnom začetnicom Dijanom Nazor

Izvor: C'est is d'Best

Nedavno je internetom prostrujila poruka (opet!), a neke dnevne novine je web portal Dnevno.hr objavili su članak "Tihi ubojica: Ovo je plastika koju obavezno morate izbjegavati!" kojeg potpisuje novinar A.Pranjić o štetnosti plastike s obrazloženjima oznaka na dnu plastične ambalaže. Kako se radi o potpunim netočnostima, neprovjerenim, krivim i lažnim podacima koje nepotrebno uznemiravaju, da ne kažem truju javnost, zamolio sam urednika da objavi sljedeće reagiranje, koje objavljujem i na stranicama ovog bloga:

Plastična ambalaža

Posljednjih dana primamo e-mailove ili čitamo u dnevnom tisku ili na portalima o plastičnoj ambalaži i njenim navodnim opasnostima. Članci se nekritički i bez provjere prepisuju, šalju elektroničkom poštom, nepotrebno se uznemirava javnost. U nastavku dajem činjenice pa čitateljima prepuštam zaključak - je li se zaista trujemo plastičnom ambalažom!

Postoji veliki broj vrsta plastike. Ipak u javnosti se u pakovanjima (ambalaži) susreću šest najučestalijih vrsta. Svaki ambalažni proizvod ima oznaku. Oznaka je trokut s brojem u sredini. Pogledajte sliku:

Izvor: knjiga A. Rogić i sur.: Polimeri i polimerne tvorevine
(Društvo za plastiku i gumu, Ivana Lučića 5, p. p. 119, Zagreb 2008)

Brojevi na ambalaži označuju samo vrstu plastike kako bi se lakše odvajala u procesu recikliranja, a ne i što se u njih smije pakirati, kako je to u jednim dnevnim novinama navela jedna magistra farmacije.

Danas se možda najčešće i u svakodnevnom kontaktu susrećemo s dva plastična predmeta. To su plastične boce odnosno PET plastenke i plastične vrećice.

Vjerojatno pred 40 godina nitko još nije pomišljao, da ćemo običnu vodu piti iz primjerice PET-plastenki. Riječ plastenka je jednaka kao što se za bocu od stakla kaže staklenka. Godine 1976. proizvedene su prve plastenke od poli(etilen-teraftalata) odnosno PET-a. Svega četiri godine kasnije Povjerenstvo za dodjelu nagrade za najbolje tehničko rješenje Society of Plastics Engineers (Društva plastičara) sa sjedištem u SAD, dodijelilo je nagradu PET-plastenkama. Danas se godišnje proizvodi oko 400 do 500 milijardi takvih boca.

PET je plastomer odnosno termoplastična plastika iz grupe zasićenih poliestera koji se dobiva polimerizacijom na više načina Radi se o vrlo stabilnoj plastičnoj masi koja ne degradira odnosno ne raspada se, a to znači da ne ispušta nikakve svoje sastojke.

Ono što je zgodno za reći vezano uz PET, danas se od recikliranih PET plastenki izrađuju sportski dresovi, pa se ovih dana očekuje i nastup Hrvatske nogometne reprezentacije u Brazilu u dresovima koji su izrađeni od dvadesetak recikliranih PET plastenki.

PET ambalaža je zdravstveno i ekološki sigurna, sigurna u primjeni i manipulaciji, jeftina, ekonomična, pouzdana, kvalitetna, funkcionalna, lagana, može se reciklirati i danas svakako opravdano zauzima svoje značajno mjesto u našim svakodnevnim životima. Na nama je da kad je iskoristimo odgovorno postupamo s tom ambalažom kao sekundarnom sirovinom, te da poštivanjem postojećeg sustava povrata doprinesemo ekonomičnosti, očuvanju energije i prirodnih resursa te zaštiti okoliša, ali i našoj proizvodnji i preradi, odnosno zaposlenosti.

Više o PET-u možete pročitati u članku "Pet ambalaža - da ili ne?.

Što se plastičnih vrećica tiče, one se danas najčešće izrađuju od polietilena niske ili visoke gustoće - PE-LD ili PE-HD (rjeđe od polipropilena - PP). Polietilen je stabilan polimer koji se dobiva iz etana, a potom iz etilena (C₂H₄) procesom polimerizacije. To je najbolji materijal za vrećice s ekološkog i energijskog motrišta, jer 10 puta manje opterećuje s CO₂ od papirnatih vrećica. Ili troši za istu količinu vrećica 17 puta manje sve oskudnije vode. Nikakvih tu opasnih niti otrovnih kemikalija nema niti se ispuštaju. Ali, ono što je važno za reći, polietilenske vrećice su najekološkiji proizvod te vrste, znatno ekološki povoljniji od papirnatih ili pamučnih vrećica. Na žalost, negativnosti koje se vežu uz plastične vrećice nisu posljedica niti se mogu povezati s materijalom ili njegovim navodnim opasnostima već su posljedica našeg neodgovornog ponašanja.

Za PVC može se pročitati da ova plastika ispušta dvije otrovne kemikalije, a obje ometaju djelovanje hormona u ljudskom tijelu.

PVC ili poli(vinil-klorid), koristio se dugo za plastenke za ulje, dok ih nisu zamijenile one od PET-a ili od PE-HD-a. Nikada se nisu koristile za pakiranje vode. Također, PVC nikada nije korišten za izradu plastičnih vrećica. Dakle pojam PVC vrećica je potpuno krivi. PVC se koristi za izradu cijelog niza medicinske opreme kao i spremnika za krv, jer su iznimno pogodne za dugotrajno čuvanje krvi pri vrlo niskim temperaturama, a da krv i njeni pripravci zadržavaju sva svoja svojstva. Ipak, PVC, doduše drugačije prerađen, danas se najviše koristi za građevinsku stolariju (PVC-om se postiže vrlo dobra toplinska izolacija, štedi se energija što je direktni ekološki doprinos ove vrste plastike), podne obloge, izolaciju elektro kablova te u automobilskoj industriji (brojni dijelovi karoserije automobila su od PVC-a jer su time bitno olakšali vozila, smanjili im težinu i time smanjili potrošnju goriva - opet, čisti ekološki doprinos PVC-a).

U tekstu članka i e-mailova spominje se PC i za to se navodi da je najlošija plastika za prehrambene proizvode, jer izlučuje kemikaliju BPA te da se koristi u bočicama za dojenčad, sportskim bocama i posudama za spremanje hrane.

PC je oznaka za polikarbonat i zbog BPA (bisfenola A) brojni zeleni proganjaju taj materijal. Službeni stavovi, koje je primilo iz europskih nadležnih tijela Društvo za plastiku i gumu, 15. srpnja 2011. su sljedeći:

Detaljniji pregled regulative u europskim zemljama možete pogledati na sljedećem LINKU.

Ono što valja naglasiti za PC odnosno za polikarbonat je da se radi o iznimno stabilnoj plastici od koje se izrađuju velike višekratno upotrebljive boce (bidoni) za automate za vodu, brojna druga plastična galanterija, CD-ovi, ili DVD-ovi, često ga susrećemo kao prozirne ploče u građevinarstvu gdje zamjenjuje skupo i lomljivo staklo.

Bisfenol A (BPA) je vrlo proširena tvar i proizvodi se u milijunima tona. Bisfenol A se na ovim prostorima povezuje često s PET-ambalažom. Potpuno netočno. Bisfenol A sastojak je polikarbonata. Najčešće ga srećemo u unutrašnjim premazima metalne ambalaže i metalnih poklopaca, gdje sprečava kontakt sadržaja i metala koji može oksidirati i time kontaminaciju hrane odnosno jestivog sadržaja. Da se izbjegnu moguće komercijalne posljedice, napustilo se uporabu bočica za malu djecu od tog materijala. Dakle, ne zbog opasnosti za dojenčad, već iz čisto praktičnih razloga - dok je trajalo objašnjavanje, značajno je pala prodaja takvih bočica pa su proizvođači jednostavnije se odrekli polikarbonata nego uporno istjerivali istinu na čistac i gubili prodaju.

Priča o ispuštanju BPA iz polikarbonata već se dosta vremena nekritički i bez argumenata širi. Činjenica je da su brojna istraživanja, među kojima je posebno značajno istraživanje američke agencije za hranu i lijekove (FDA) utvrdila da ispuštanje BPA iz plastičnih proizvoda izrađenih od polikarbonata je daleko, daleko niže od dozvoljenih granica (i do tisuću puta niže).

Više o BPA čitatelji mogu pročitati u članku Bisfenol A (BPA) - gdje su dani brojni dokazi i stručno i znanstveno provjereni argumenti.

U nekim tekstovima spominje se i PS (polistriren), pa se kaže da ta plastika ispušta u vodu kancerogenu tvar stiren. Naravno da je i to netočno. Polistirensku ambalažu danas najčešće nalazimo u dva oblika i to kao plastične prozirne kutijice za kolače, salate i slično ili kutije za podloške, za sendviče koje se izrađuju od ekspandiranog polistirena (PSE) ili poznatijeg široj javnosti kao stiropora.















Temeljem znanstvenih ispitivanja više od pet desetljeća, vladine agencije za sigurnost hrane su utvrdile da je polistiren siguran za korištenje u prehrambenim proizvodima. Tako polistiren zadovoljava stroge standarde europske (EFSA) i američke komisije za zdravstvenu ispravnost hrane (FDA) i za uporabu u pakiranju te za skladištenje i serviranje hrane. Nedavno je Odjel za hranu i higijenu okoliša u Hong Kongu pregledao na zdravstvenu ispravnost razne namirnice koje su bile u kontaktu s polistirenom koje se poslužuju u ugostiteljstvu i došao je do istog zaključka kao i američka agencija za hranu i lijekove (FDA), da nije škodljiv za zdravlje kad se koristi u ambalaži za hranu.

Provedeno je trogodišnje istraživanje (1999. - 2002.) u 12 zemalja sa stručnjacima koji su odabrani od Centra za procjenu rizika u Harvardu te je dalo sveobuhvatan pregled mogućih zdravstvenih rizika koji su povezani s izlaganjem stirena. Uključeni su bili znanstvenici iz područja toksikologije, epidemiologije, medicine, analize rizika, farmakokinetike i procjene izloženosti određenom riziku. Ovo harvardsko istraživanje je pokazalo da je stiren prirodno prisutan u hrani, kao što su jagode, govedina i začini, te se rabi u procesu obrade hrane, kao što je vino i sir. Istraživanje je također obradilo i podatke o količini stirena koji se nađe u hrani zbog migracije s primarnog pakiranja i ambalaže za jednokratnu uporabu, te se zaključilo da nema razloga za zabrinutost što se tiče izloženosti javnost od stirena iz hrane ili materijala koji se upotrebljavaju za prehrambenu ambalažu, kao što su polistiren-pakiranje i ugostiteljske posude.

I na kraju, zaključiti ću. e-mail koji kruži, a temeljem njega i članak na Vašem portalu je primjer neinformiranosti i neznanja te unošenja nepotrebnog nemira u pučanstvo, stoga evo savjet stručnjaka:

MIRNO SPAVAJTE I DALJE KORISTITE PROIZVODE UPAKIRANE U PLASTIČNU AMBALAŽU KAO I DO SADA!

Tijekom svog radnog vijeka često sam bio i još sam u prilici obučavati mlađe kolege na poslu iz područja procesa, tehnologije, sustava upravljanja kvalitetom, zaštite okoliša i sigurnosti. Sve ono što jedan procesni operater i procesni inženjer u petrokemijskoj industriji moraju znati, a nisu tako konkretno učili u školama ili na fakultetima koje su završili.

Kao što rekoh, podučavanje, kao iznimno važan proces, najprije započinje s upoznavanjem s opasnostima koje su prisutne pri radu u petrokemiji, na postrojenju jer, držim da tek kada netko dobro poznaje opasnosti koje ga okružuju, kada nauči mjere zaštite, tek onda će moći svoj rad obavljati na siguran i kvalitetan način.

Pa tako jedan od slajdova na predavanju pobrojava opasnosti. Tu se, specifično za petrokemiju navode opasnosti od raznih kemikalija (naravno uvijek vrlo specifično i konkretno ovisno o vrsti), te opasnostima od svojstava tih kemikalija ili procesnih uvjeta pa se najčešće navode opasnosti od visokog tlaka, visoke ali i vrlo niske temperature, eksplozivnih plinova, zapaljivih tekućina, prašine, električne energije, rotirajuće opreme, povišenih radnih i hodnih površina, posljedica od prolijevanja ulja i rasipanja sadržaja proizvoda.

Programom osposobljavanja procesnih operatera i procesnih inženjera koji traje od 6 mjeseci do godine dana - samo za uvodne osnove, detaljno se razrađuju sve opasnosti te mjere zaštite od svake konkretne opasnosti. Mjere zaštite koje su podijeljene u tri grupe - instalirane, tehničke (sustavi automatske i kopjuterske regulacije, sustavi za uočavanje, prepoznavanje i dojavu, pa alarmni sustavi, zatim zaštitni sustavi za sprečavanje nestanka poremećaja, pa sustavi za korekcije kad poremećaj nastane te instalirani sustavi koji umanjuju štetu ili sprečavaju širenje štete.

Nakon toga uči se mlade operatere i inženjere koja je regulativa, procesne procedure, kako postupati u svakoj konkretnoj situaciji prije nastajanja procesnog poremećaja, kako prepoznati opasnosti i preventivno djelovati, kako izvještavati o potencijalno opasnim situacijama i kako prediktivno i proaktivno djelovati u cijelom sustavu sprečavanja nastanka bilo kakvog sigurnosnog, ekološkog, zdravstvenog, kvalitativnog poremećaja ili incidenta.

I treća grupa je kontinuirano poučavanje, ponavljanje, retreninzi i vježbe, vježbe, vježbe te simulacije svih mogućih, pa i najcrnjih incidenata, testiranja, ispitivanja, razgovori, razgovori, razgovori.

Ima samo jedna opasnost koju gore nisam spomenuo, ali je uvijek posebno naglašavam na mojim predavanjima. Za tu opasnost u svom dugogodišnjem radnom vijeku nisam našao rješenje. To su budale !

Budale su najveća opasnost i od budala zaštite nema!

Zašto ovakav uvod?

Već sam ranije vidio, a danas sam ponovno dobio forwardušu u kojoj se primatelja upozorava na opasnosti koje dolaze iz plastične ambalaže ili od plastične ambalaže. Sve je ilustrirano sa sljedećom fotografijom.



U popratnom tekstu (postoje dvije vrste), upozorava se kupce na velike opasnosti od sadržaja ili od same plastične ambalaže, a te su opasnosti istaknute posebnim, "tajnim" oznakama na ambalaži. Te su oznake na dnu ambalaže u različitim bojama, a, ako je vjerovati, govore nam:

Zelena boja - prirodni sadržaj ili neopasna ambalaža
Plava boja - prirodni sadržaj s medicinskim dodacima ili prihvatljiva ambalaža, ali ne za hranu
Crvena boja - prirodni sadržaj s dodatkom kemikalija ili neprihvatljiva ambalaža, treba je izbjegavati
Crna boja - čista kemikalija bez imalo prirodnog sadržaja ili vrlo opasna, kancerogena ambalaža

I na kraju slijedi važno upozorenje: Brinite o svom zdravlju i o zdravlju svoje djece. Podijelite ovo sa svojim prijateljima i njih će zanimati.

Ovako nešto samo nekoj budali može pasti na pamet. A o čemu se radi?

Oznake u boji na tubama, koje se navode, nemaju nikakve veze s njenim sadržajem niti s vrstom ambalaže i njenim navodnim opasnostima. Sve vrste ambalaže, kao što su tube, kutije, tetrapaci, omoti i sl., predstavljaju grafički proizvod. Prilikom proizvodnje svih tih proizvoda, osim samog dizajna i teksta, koriste se i oznake koje pomažu prilikom automatiziranog procesa izrade ambalaže.

Takvih oznaka ima više vrsta, od onih koje služe da se boje kod višebojnog printa točno preklapaju (tzv. paseri), zatim kontrolne oznake kojima se kontrolira debljina nanosa boje te oznake koje služe kao pokazivači na kojim mjestima treba nešto odrezati, preklopiti ili zalijepiti.

Prema tome, oznake na tubama koje budale navode u “teoriji zavjere” koja kruži Facebookom i e-mailovima, nalaze se tamo da bi strojevi koje prave ambalažu točno znali gdje je potrebno prerezati, zatvoriti i zalijepiti tubu. Kako taj posao na stroju obavlja fotoćelija, i to pri velikoj brzini, bitno je da je boja te oznake u kontrastu s podlogom kako bi je ona mogla očitati.

Boja koja se koristi uvijek je najtamnija boja koja se koristi u samom procesu printanja na ambalaži. Tako npr. ako se u dizajnu tube koriste svijetlo zelena i tamno plava boja, oznaka će biti tamno plava, a ako se koristi samo zelena boja, i oznaka će biti zelena.

Iako se na nekim ambalažama takve oznake ne vide, jer se u procesu proizvodnje odrežu, na nekim ambalažama ih se može naći, ako se zna gdje i što treba gledati i tražiti. Tako su npr. vidljive na tubama, ali ih ima i na tetrapacima, omotima od čokolade itd.

Kako jedan proces pakiranja paste za zube izgleda pogledajte u sljedećem video prilogu. Obratite pažnju na brzinu procesa izrade tuba iz ranije proizvedenog plastičnog crijeva i koliko je nužna preciznost kako bi se na pravom mjestu crijevo presjeklo i zavarilo:



Plastične tube za paste za zube i za kozmetiku najčešće se izrađuju iz polietilena visoke gustoće (PE-HD), a čepovi ili poklopci izrađuju se od polipropilena (PP).

Eto čemu služe "tajne" oznake na plastičnoj ambalaži.

Kao što rekoh, zaštite od budala nema.

NEWSLETTER 14

Poštovani,
pred Vama je redovni NEWSLETTER bloga PLASTIČNO JE FANTASTIČNO za mjesec svibanj.

Svibanj - mjesec pun aktivnosti koji je gotovo svakodnevno imao više objavljenih postova (ukupno čak 105). Svibanj karakteriziraju objave radova pristiglih na MEĐUNARODNI FOTOGRAFSKI NATJEČAJ NA TEMU PLASTIKE. Natječaj je raspisan u suradnji s Fotoklubom Rijeka i Društvom za plastiku i gumu. O tome nešto više kasnije.

Evo pregleda objavljenih članaka tijekom travnja (klikom na naslov, otvoriti će se povezana web stranica članka):

01.05. - NEWSLETTER 13 - pregled objavljenih članaka na blogu tijekom travnja.
03.05. - Potvrđena uredba o zabrani u Chicagu - Gradsko vijeća Chicaga 30. travnja 2014. glasalo je o uvođenju zabrane jednokratnih plastičnih vrećica. Vijećnici su potvrdili prijedlog gradskog Odbora za zaštitu okoliša i uredba je prihvaćena. Od 1. kolovoza 2015. u Chicagu se uvodi zabrana jednokratnih plastičnih vrećica.
04.05. - Kako prikupljati komunalni otpad? - Zamolio sam svjetskog eksperta na ovom području dr. sc. Viktora Simončiča da za čitatelje bloga pripremi jedan post u kojem će prikazati svoje viđenje problematike prikupljanja komunalnog otpada i da nam da na razmišljanje kako to primijeniti kod sebe, čemu se zalagati kao odgovorni građani u svojim sredinama.
27.05. - Praktičan savjet protiv komaraca - praktičan savjet kako upotrijebiti iskorištenu plastičnu bocu u borbi protiv komaraca.
29.05. - Škotski parlament izglasao naknadu na vrećice - Škotski parlament izglasao je "simboličnu" naknadu na plastične vrećice u iznosu od 5 penija odnosno oko 46 lipa za plastičnu vrećicu. Sav prihod od naplate naknade ide u dobrotvorne svrhe.
30.05. - Plastično rješenje za poplave - video prilog - Zahvaljujući blogerskoj suradnji i ljubaznosti blogerice Valcer, prikazan je još jedan video prilog o obrani od poplava.
31.05. - Najava događaja - FEST.A CROPAK 2014 - Festival ambalaže FEST.A CROPAK središnji je skup stručnih događanja namijenjen korisnicima i proizvođačima ambalaže u Hrvatskoj i regiji, dizajnerima, tiskarima te svima koji su na bilo koji način vezani uz ambalažu kao vrlo zahtjevan i kompleksan proizvod. Održava se svake godine, a ovogodišnji održan je od 29. do 31. 5. 2014. U sklopu skupa održan je i Eko forum "Plastične vrećice Pro & Contra". Više o skupu i sudjelovanju autora bloga u sljedećim danima.

FOTO NATJEČAJ

02.05. - Zaključen foto natječaj - 30. travnja istekao je rok za prijavu na fotografski natječaj. Odziv je bio velik. Natječaju se odazvalo 63 autora iz Italije, Njemačke, Slovenije i Hrvatske koji su poslali 440 fotografija u 155 fotogalerija.
24.05. - Završen foto natječaj - Na natječaju su sudjelovala 63 autora iz Njemačke, Italije, Slovenije i Hrvatske s ukupno 440 fotografija. Čitatelji bloga ih imali prilike pogledati na blogu, na kojem su fotografije objavljivane od 28. ožujka pa sve do 23. svibnja. Želite li ih još koji puta pogledati, možete u preglednim postovima:
- Galerija PLASTIK - FOTO NATJEČAJ - Pregled objavljenih radova 1
- Galerija PLASTIK - FOTO NATJEČAJ - Pregled objavljenih radova 2

Na ovom foto natječaju imali smo prilike vidjeti cijelu seriju fotografija - najrazličitijih - od umjetničkih gdje su autori izrazili svoju kreativnost, preko snimljenih fotografija samo za ovu priliku pa sve do fotografija koje su autori imali od ranije snimljene, a prikazivale su plastične predmete. Imali smo prilike vidjeti različite foto tehnike, različite umjetničke pristupe i kreacije, ali i iščitati iz njih različite poruke. Kako god, sve su fotografije zorno pokazale koliko su plastični predmeti sveprisutni u našim životima, koliko se danas bez njih više ne može, ali i nužnost odgovornijeg ponašanja s isluženim plastičnim predmetima. U stvari fotografi i njihove fotografije pokazale su upravo ono što je i smisao ovog bloga, zbog čega ja kao autor i urednik bloga pišem sve što pišem.

25.05. - Rezultati foto natječaja
Prosudbeno povjerenstvo u sastavu:
- Prof. Borislav Božić - Fotoklub Rijeka - predsjednik Povjerenstva
- Mr.sc. Ervin Dubrović, muzejski savjetnik, ravnatelj Muzeja grada Rijeke
- Dr.sc. Đurđica Španiček - glavna urednica časopisa Polimeri
- Mr.sc. Maja Rujnić Sokele - stručni tajnik Društva za plastiku i gumu
- Ing. Romeo Deša - član UO Društva za plastiku i gumu, urednik Bloga

odlučilo je sljedeće:

1. nagrada - Ljiljana Žegrec: Božićna PVC stolarija
2. nagrada - Josip Banović: Plastična jelka
3. nagrada - Dragan Nišler: Manje je više

1. diploma - Tina Štambuk: Barbie girl
2. diploma - Diana Sokolić: Aurora australis 2
3. diploma - Vjekoslav Šabarić: Usamljena

1. priznanje - Eda Kerekeš: Stvoreni za sve
2. priznanje - Aleksandar Tomulić: Kraj djetinjstva
3. priznanje - Željko Car: Sjećanje na budućnost 2

Posebna nagrada - diploma za fotografiju koja na najoriginalniji način prikazuje plastični proizvod i/ili primjenu plastike kao materijala:
- Bojan Bonifačić: Nedoumica

Radovi koji će biti izloženi na izložbama:

1. Andrea Lovrić: Creative disorder
2. Diego Tiengo: Red tanks
3. Valentina Bunić: Twilight Zone 4
4. Bojan Bonifačić: For rent
5. Dolores Špika: Dvije
6. Lucija Vrkić: Colorful world
7. Ljiljana Žegrec: Na pozornici
8. Oliver Bešić: Glavo luda
9. Diego Tiengo: Spare parts
10. Ana Tavić: Lady & man
11. Antonella Radanović: Reciklirajmo zajedno
12. Irma Podoreški: Tmuran dan
13. Iva Kraljić: Otkrivanje
14. Izabela Petković: Život
15. Mario Radaković: Teta Violeta
16. Silvija Butković: Sve boje jeseni
17. Silvija Butković: Ljetni predah
18. Iva Kapetanović: Vapaj Prirode 3
19. Nives Kocijan: Predah
20. Filip Žauhar: Zapetljaj
21. Hrvoje Slaviček: Hrčak u kolutu
22. Ingrid Jerković: Šuma boja i on
23. Lucija Vrkić: Sto posto
24. Mario Radaković: Kud si krenuo
25. Mihaela Šoljan: Plastika kao posljednja nada
26. Miro Dežulović: Blago onom 'ko vas ima
27. More ljubavi: Karneval 2
28. Željko Pleše: Plastični izbor
29. Katja Crevar: Still life no1
30. Vesna Špoljar: Miss plastic
31. Santea Niss: Daisy
32. Aleksandar Tomulić: Apstrakcija C1
33. Alemka Goleš: Kontrasti
34. Boris Jagačić: Kao riba
35. Edvard Primožić: Ipak bez nje se ne može
36. Irma Podoreški: Plava i roza
37. Ivan Galić: Bez naslova 5
38. Izabela Petković: Rezerva
39. Josip Banović: Hodočašće
40. Kornelija - Kamena: ... pozdraviti sunce...
41. Melani Grabar: Simbioza
42. Oliver Bešić: Apokalipsa
43. Tina Kovač: Nije im tu mjesto
44. Višnja Makek: Uzalud rezervirano

Napomena: klikom na naziv fotografije otvoriti će se post u kojem je objavljena fotogalerija u kojoj se nalazi navedena fotografija.

ZABRANE PLASTIČNIH VREĆICA:

ZABRANE PLASTIČNIH VREĆICA 1 (Europa, Sjeverna i Južna Amerika):

Chicago (Illinois, SAD) - Gradsko vijeće 30. travnja 2014. glasalo je o uvođenju zabrane jednokratnih plastičnih vrećica. Vijećnici su potvrdili prijedlog gradskog Odbora za zaštitu okoliša i uredba je prihvaćena. Od 1. kolovoza 2015. u Chicagu se uvodi zabrana jednokratnih plastičnih vrećica. Uredba predviđa zabranu jednokratnih plastičnih vrećica u velikim trgovačkim lancima (više od 3 trgovine istog vlasnika) kao i specijaliziranim trgovačkim trgovinama (većim od 1000 m2), a nakon godine dana, od 1. kolovoza 2016. zabrana se proširuje na manje trgovačke lance i manje specijalizirane trgovine.

Škotska - Škotski parlament je 28. svibnja 2014. izglasao "simboličnu" naknadu na plastične vrećice u iznosu od 5 penija odnosno oko 46 lipa za plastičnu vrećicu. Sav prihod od naplate naknade ide u dobrotvorne svrhe. Glasovanje u parlamentu bilo je 100 glasova za i 12 glasova protiv.
- Zadnja obnova podataka: 29. svibnja 2014. - 23:00 - revizija 17.

ZABRANE PLASTIČNIH VREĆICA 2 (Afrika, Azija, Australija):

U svibnju nisu evidentirane odluke o zabranama plastičnih vrećica u ovom dijelu svijeta.
- Zadnja obnova podataka: 29. siječnja 2014. - 14:00 - revizija 5

IZ POVIJESTI BLOGA:

Podsjećam čitatelje ovog newslettera i bloga na neke zanimljivije stare postove objavljene na blogu:
29.11.2011. - Biogoriva - ne hvala - Biogoriva danas nemaju baš jasan pozitivnom učinu u našim životima i okolišu. Proizvode se iz različitih biljaka – uzgojina, a za uzgoj istih se koriste velike plodne površine (sve više i više), troše se velike količine gnojiva i pesticida, dakle vrlo se neekološki postupa s tim površinama, i na kraju, zbog nedostatka hrane i vode, cijena hrane raste. Dakle, hvaliti biogoriva i bioplastiku danas je sve više i više out. Progovorili i upozoravali su mnogi stručnjaci odavno, a danas to čine i političari. .

Evo toliko o novostima s bloga PLASTIČNO JE FANTASTIČNO. I za kraj:

S nadom da će Vas teme zanimati te da ćete naći nove i korisne informacije o plastici, a veselila bi me i suradnja, srdačno Vas pozdravljam do idućeg broja NEWSLETTER-a PLASTIČNO JE FANTASTIČNO.

Vaš Plastik / Romeo Deša
urednik bloga Plastično je fantastično