Pregled posta

Biorazgradnja ili recikliranje

Jučerašnji post uvaženog profesora Čatića o pelenama za djecu i odrasle koje su u komunalnom otpadu dosegle velike razmjere gledano po pojedinom proizvodu, otvorio je i pitanje trebaju li takve plastične pelene s raznim polimernim umetcima biti razgradljive, odnosno biorazgradljive ili ne.

Stav autora ovog bloga o biorazgradljivoj plastici vjerujem da je poznat čitateljstvu, međutim, valja ga ponoviti. Biorazgradljiva plastika ne osim u strogo ciljanim i jasno definiranim proizvodima - baš kao što su pelene za djecu i odrasle. Naime, plastika je sirovinski i energijski prevrijedna da bi se tek tako bacala da se "sama razgradi i nestane", već taj sirovinski i energijski potencijal treba iskoristiti u sustavu recikliranja i/ili energijske oporabe. Pogotovo se to odnosi na plastične vrećice.

Biorazgradljive plastične vrećice su vrlo skupo i neracionalno pomodarstvo koje superprofite donosi samo trgovcima i kemijskoj industriji koja proizvodi aditive za biorazgradnju, a najviše se šteti okolišu (ekološki) i potrošačima (ekonomski), a još k tome i šalje sasvim krivu poruku "slobodno baci, ne brini, samo će se razgraditi", što naravno nije točno jer biorazgradnja zahtijeva odvojeno prikupljanje i strogo kontrolirane uvijete u kojima se razgradnja odvija (temperatura viša od 70 ^oC i vlažnost viša od 90 %) - a kada se sve to ostvari - čemu trošak odvajanja i zagrijavanja i stvaranja posebnih uvijeta da bi smo nešto doslovce uništili. S istim tim troškom - odvojeno prikupljanje plus energija prerade možemo dobiti cijeli niz korisnih proizvoda od recikliranog materijala. Uštede i koristi su višestruke - štede se i sirovine i energija i dobiju se novi korisni proizvodi.

No to je moje mišljenje i moj stav, ali naišao sam na zanimljiv članak gdje je svoja mišljenja sučelilo dvoje stručnjaka iz područja biorazgradnje i recikliranja. To su Kirsty-Barbara Lange - šefica odjela za odnose s javnošću udruženja European Bioplastics (europskog udruženja proizvođača i prerađivača bioplastike - što uključuje bioizvornu, biorazgradljivu i kompostabilnu plastiku) koje je bila za biorazgradljivu plastiku i Antonino Furfari -manager u Plastic Recyclers Europe (europskom udruženju recikara) koji je bio protiv.

Evo njihovih odgovora na pitanje je li biorazgradljiva plastika moguće rješenje za problem otpada ili ona ometa cijeli sustav i proces recikliranja i uzrokuje više štete nego koristi. Pitanje je glasilo:

Biorazgradljiva plastika - održivo rješenje ili dugoročni problem?

ZA

Kirsty-Barbara Lange, European Bioplastics

Ovo pitanje sugerira da biorazgradljiva i kompostabilna plastika nisu moguće rješenje ovog problema. Ali, u stavrnosti, biorazgradljiva i kompostabilna plastika imaju cijeli niz stvarnih koristi. Stvarno biorarazgradljiva plastika koja je certificirana u skladu s normom EN 13432 osigurava dodatnu vrijednost kada se gleda na kratkotrajne ili jednokratne proizvode koji su pomiješani s ostacima hrane ili biootpadom.

Kompostabilne plastične vrećice, na primjer, nude higijenski način za odlaganje biootpada. One se manje odbacuju i, tamo gdje postoji sustav za odvojeno prikupljanje, pomaže za povećanje prikupljanja biootpada. Pomažu da se biootpad odvoji od otpada koji završava na odlagalištima ili u sustavu energijske oporabe (spaljivanje) i time povećava vrijednost otpada. Slične koristi mogu se primijeniti na širokoj paleti ambalaže ili na posluživanju hrane. Dodano svojstvo kopostabilnosti ima smisla jer predstavlja kvalitetno rješenje za proizvode kratkog roka trajanja. Dugoročno, povećanje učinkovitosti sustava upravljanja otpadom biti će glavna aktivnost i neće biti ostvarena u jednom danu.

Svaki proizvod mora imati jasno naznačenu način zbrinjavanja nakon isteka uporabnog vijeka. To treba biti propisano nacionalnom i europskom pravnom regulativom i značajan broj populacije bi trebao imati pristup tim informacijama.

Proizvodi za koje se tvrdi da su razgradljivi trebali bi jasno biti specificirani za koje vrijeme su upotrebljivi (obzirom na razgradljivost) te nužne uvijete (pri kojima će se odvijati razgradnja) uključujući gdje i kada će se biorazgraditi. Ukoliko nedostaju takve specifikacije, sve tvrdnje da je neki proizvod biorazgradljiv su dvosmislene, a mogu se smatrati greenwashingom. Preporučamo da se pojam kompostabilan koristi samo za proizvode koji se razgrađuju u skladu s prihvaćenom normom EN 13432. To će jasno odrediti koji su proizvodi biorazgradljivi i kompostabilni za razliku od proizvoda kojima su dodani osoaditivi i koji su oksofragmentirajući (pod utjecajem dodanih okso aditiva raspadaju se u vrlo sitne komadiće plastike).

Kao što je to slučaj sa svim materijalima, tako je i kompostabilna plastika proizvedena s jasnim načinom rješavanja tog proizvoda na kraju uporabnog vijeka - industrijske kompostane. Takvo svojstvo treba biti jasno istaknuto na proizvodu i u skladu s prihvaćenim normama i certifikatima. Zbunjivanje potrošača oko kompostabilne plastike biti će riješeno samo s uspostavom nedvosmislenog sustava označavanja i postupanja s proizvodima na kraju uporabnog vijeka.


PROTIV

Antonino Furfari - Plastic Recyclers Europe

Pored ponovnog korištenja (reuse) i recikliranja (recycle) plastičnog otpada, razvijen je veliki broj drugih rješenja za smanjivanje otpada. Ali svi ti načini nisu uvijek najsigurniji za okoliš i njihovi efekti ne mogu uvijek biti predviđeni.

Jedan od predloženih rješenja smanjivanja plastičnog otpada je bioplastika. Od kada je bioplastika promovirana na europskom tržištu, izazvala je brojne kontroverze glede njenog korištenja. Jednoi od pitanja je vrijeme koje je potrebno za razgradnju. Da bi se odvijao proces biorazgradnje potrebni su određeni uvjeti koje je nužno ostvariti da bi se materijal raspao, a potrošači još uvijek ne znaju koliko cijeli taj proces razgradnje traje.

Ovisno o svojstvima proizvoda, razgradnja može trajati u razdoblju od nekoliko tjedana pa do godine dana i više. Prema istraživanju Austrijskog centra za istraživanja (Austrian Research Centre), a koje je naručilo Europsko udruženje prerađivača plastike (European Plastic Converters), samo 2 % razgradljive plastiku u sustavu recikliranja ima utjecaja na kvalitetu reciklata. Ta situacija jednostavno je neprihvatljiva.

Nastojanja reciklažne industrije Europe je da se razviju kvalitetni reciklati i takvi materijali jednostavno ne mogu biti ugroženi biorazgradljivim materijalima. Biorazgradljiva plastika zahtijeva odvojen postupak i treba biti odvojeno prikupljana od ostale plastike koja je u sustavu recikliranja.

Sve do nedavno, industrija recikliranja je bila slabo razvijena, ali u posljednje vrijeme sve više i više zaokuplja interes javnosti. Nakon što je Europska komisija objavila "zelenu knjigu" o plastičnom otpadu, nužno je revidirati pravnu regulativu na tom području do kraja 2014. godine. Glavni fokus te regulative su naglasiti povećanje udjela recikliranja, rješavanje problema odlagališta i povećanje kvalitete reciklata. To su tri koraka koji će osnažiti recikliranje plastike i to je pravi odgovora za rješavanje problema otpada.



Izvori:
Materials World: Biodegradable plastics – a viable solution or a long-term problem?
European Commision: Green paper on a European Strategy on Plastic Waste in the Environment






Post je objavljen 17.06.2014. u 17:44 sati.