vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 26.04.2025.

Proljeće



Kada se pamti, čini se to bez sumnje više srcem nego pameću. Ako će se po ičemu pamtiti ovo doba, doba svijeta što se nadmen i uvjeren u vlastitu ispravnost i veličinu nadvio sam nad sebe poput zlokobna večernja oblaka nad gradom, bit će to van svake sumnje po ovome: u okružju koje je puno i prepuno drugih što su uvijek su krivi za sve, rijetki na vrhu nastoje ono što ne valja pomesti prvo pred svojim vratima - pa tako svojim primjerom a ne tek pukim slovom ili riječju svjedočiti o važnome.

Jer, kako neka lijepa izreka o današnjici tvrdi, oni koji znaju-ne mogu; koji mogu-neće, a oni koji hoće-ne znaju.

Doista, ako govorimo o ljudskim zajednicama istinski važno je ono što njihovo tkivo drži na okupu. Zajednice koje nas okružuju zapravo - ne lažimo se - nisu od dobra, već od koristi; ono malo što u njima na strani prvog preteže nad drugim smijemo ondje zvati uspjehom. Kada se takvo vezivo od zakona o bratstvu prometne u optužbe o izdaji, tada valja prisjetiti se kolike su sve i kakve svjetlosti kroz povijest proglašavane izdajom tek da bi se tako pokušale zakriti tmine.

Utoliko su neprijateljstvo i isključivost neodvojivi dijelovi duha vlasti; ne smije se na mjestu tog strašnog raskrižja zaboraviti na opomenu o osudama i malenu, jednostavnu ali snažnu uputu o nepobjedivoj blagosti.

Možda je baš zbog toga toliko osporavanja iznutra; zajednice na koje smo navikli - zajednice tijela, interesa i džepa - zavise od priča o neprijateljima i izdajnicima, svaki put novima i sve prepredenijima. Pa kako ljudska povijest teče, od metode gole sile klatno se prebacilo k internaliziranju: sve je više onih što su uvjereniji u ono čemu teže povodom straha ili dosade, nego li od batine.

Doista, baš nikome nije lako susresti se prije svega sam sa sobom i bivati na to potaknut od srca; pogotovo ne u sredini za koju spore drži li više do obličja nego li do stvarna sadržaja.

Oh, kada bi bilo više takvih; takvih što pomeću pred svojim vratima; koliko bi ovaj svijet bio bolje mjesto; mjesto s kojeg oni koji ga tek trebaju živjeti ovako moraju bježati... kao što života i radosti željno biće nastoji uteći od duge, mračne i nesavladive zime.

Mjesto proljeća; san o onome što se htjelo, a nije se znalo ni moglo doseći do njega.


26.04.2025. u 11:18 • 14 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.