vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 15.03.2025.

Nepobjedivi

Hajde da vam napišem par redaka, pa tko voli, neka čita. Kako to već na selima biva, mladež se ili obnoć davi po birtijama i cestama, ili druži oko nekih sićušnih svjetalaca; koliko vidim – čak i češće nego po gradovima, pa ćete tako u našem selu nemali broj mladih uvečer nekoliko puta u tjednu naći na nekakvim probama orkestara, sportovima, plesa i sličnom.

I tako eto, dođoše nama isti takvi, samo s mora. Iz Tisnoga, ubavog mjestašca s obje strane onog prolaza na Murter. Naši su bili tamo kada se kupalo i sunčalo, pa su se prošlog ljeta vratili nešto crveniji kući; oni su došli do naših u doba za koje više ni najstariji članovi orkestara ne pamte da je bilo snjegova, ali hajde – recimo, na visibabe. Bratski; oni ribu i fritule, naši odojka i orehnjače, od srca srcu, da se bolje puše. Tovari kod purgera, purgeri kod tovara, čitav dan podbadanje i smijeh, kako je i red; oni vele da kroz dvije godine slave okruglu brojku, stogodišnjicu; mora se priznati da se i vidi.

Ili, točnije – čuje. Znate, kada vam trideset klarineta, flauti i raznih truba zagrmi Stonese, Šostakoviča ili Piazzolu, ne bude vam nekako pri srcu baš svejedno. Još kad stari Popaj, nekadašnja truba iz kamenog doba kada su orkestri svirali budnice za udarničke rekorde po tvornicama, zapali vatricu za roštilj iza vršilnice, ne trebaju vam više niti dirigenti.

To vam je onaj osjećaj da su ljudi najbolji onda kada je teško i kada su zajedno; osjećaj čuđenja kada negdje hodaš sa djetetom od dvanaest godina, a s poštovanjem ga pozdravi starac od šezdeset, dobar dan, i još ga oslovi imenom, a klinac ti važno veli, ma to je treća truba, on sjedi kraj mene.

Ali, nešto drugo sam ovdje, na koncu, htio dopisati. Stariji čovjek, je li, pa me u pauzi potjera na neko mjesto, a kad se vraćah, pored mene glavom i bradom prolazi nitko drugi do li Frane Lučić. Da, onaj Lučić, s Kornata. I pristojno se pozdravimo, dobra večer jedan drugome. Pa Frane poslije sjedne među svoje na pozornicu, negdje u četvrti red, jedva mu glavu nazireš otraga, da trombonom doprinese općem veselju i ljepoti. Onda ja, jer ne bih bio takav kakav jesam, pa na najljepše uho prišapnem, bolji su ovi, sjajni su, ali Blues Brotherse su naši bolje svirali, onda kad su svirali. I još dometnem prepametno, kako je i red, ovi imaju i bas i solo gitaru, lako je njima; kao da našima netko brani pronaći utikač za struju. A ja pamtim kao slon, pa se sjećam jedne sada već kasne jeseni kada je neki jedanaestogodišnjak hvatao ritam isto tako negdje u četvrtom redu, na onu brass točku, da bi danas solirao negdje kraj dirigenta i pružao mu ruku na početku i na kraju svirke.

- Ma zato se to tebi i čini da su naši to bolje, jer je on svirao.

A valjda mi se čini; tko sam ja da budem u pravu; gdje ćeš ti to sam znati, velim sebi u bradu; najbolje je da šutiš. Pa ih gledam: iza su stari vukovi u mokasinkama i dame u visokim čizmama, nije se sa zimom za šaliti i gori ići u štiklama, pa se smijulje i namiguju, a naprijed je – tako se to radi, to je škola života, uz prvi klarinet - ozbiljna, još preplašena omladina u patikama i trapericama, ravno iz glazbene škole; žuljaju ih stegnute kravate na košuljama i klaparaju do prstiju predugi rukavi velikih sakoa uniformi što su ih ponijeli da se znade kako su momčad.

Ima vremena, kroz godinu ili dvije već će ti rukavi biti maleni; možda su te djevojke i momci sada tek prvi puta prespavali negdje u kutu neke sobe veleučilišta ili kod nekoga u gostima, na dovučenim madracima i vrećama, bez materine puse ili s prvom pivom i bambusom umjesto pranja zuba za laku noć; svaki ton im je sumnjiv i težak, pa se kutom oka pogledavaju; jesam li dobro i na vrijeme; a onda iza njih Frane i ekipa zagrme; ma jeste, tjeraj dalje. Jutrom će se poskrivećki kao Pink Panther dovlačiti do kupaonice; samo da me ona ne vidi ovakvoga, raščupanoga; prije nego se umijem i počešljam i obučem čistu majicu.

A ja ću, stari i nepopravljivi blebetavac, pomisliti; ma u tome i jest stvar, da te vidi takvoga. Ako te vidi takvoga, pa ti se nasmije, to je onda to; nema što drugo biti. Pa pomislim, vidiš, to bi se moglo napisati; i još puno toga. Oni grme, a ja već slažem rečenice u sebi; rečenice kojima ću ocrtavati ovo što su oni večeras obojali.

Skrećem stalno s teme, nema meni pomoći. Evo, sad će kraj; o ovome što mi se ne čini, nego znam: družina koja ima Franu, to je nepobjediva družina. To, da su nepobjedivi, to znadem van svake sumnje: oni na bubnjarev znak svi kao jedan ustanu, mi plješćemo i zovemo bis, a osmijesi okupaju lica i gusti noćni zrak; sve do same tavanice i onih visokih crijepova pod samim nebom što se spušta na drvored i staru, kišom i mrakom okupanu zgradurinu.

(ožujak 2025.)

15.03.2025. u 22:04 • 13 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.