vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 07.03.2023.

Snaga ispravnosti

U današnjem svijetu važno je ostavljati dojam zadovoljstva sobom - to je imperativ kojeg taj vrhunaravni sustav vrijednosti postavlja pred nas. Nezadovoljstvo sobom dopušteno je, ali u svoja četiri zida; još bolje rečeno - ako prema van iskazuješ neko nezadovoljstvo, onda ne smiješ biti nezadovoljan sobom, nego svijetom; prevladavajući stav je taj da su ljudima drugi krivi za sve, bez izuzetka.

Rekli bi pametni ljudi, to je tako pogrešno. Naravno da je pogrešno, ali samo utoliko koliko prihvaćamo teški teret zadovoljstva sobom. Ni o čemu nas nitko ništa nije pitao niti kada smo dolazili ovdje, a vjerojatno neće niti kada budemo odlazili; u međuvremenu igramo kartama koje su razdijeljene sa manje ili više našeg umijeća da ih pribavimo, dopuštenim ili nedopuštenim sredstvima; važno je da tu dopuštenost osjećamo kao svoj poriv a ne tuđ i stran - jer nema onoga tko istinski ne zna što je dobro a što zlo, samo što smo prema sebi tolerantni preko mjere - i puno još više.

Zbog toga, uopće nije previše važno jesmo li zadovoljni sobom – ta, tko bi sobom uopće iskreno zadovoljan i mogao biti, kada smo tako i toliko krhki, prolazni, nestalni, slučajni. Možda jest važno, ali zato što bi bilo ružno ako jesmo - da to zadovoljstvo ne dijelimo sa drugima, ne bi li i oni u tome barem malko napredovali.

Biti nezadovoljan sobom, zapravo je često prvi korak na putu promjene na bolje - i ne treba sama sebe oko toga lagati. Nezadovoljni ljudi u ovome svijetu većinom donose i nešto lijepo i vrijedno; zadovoljni ljudi u pravilu kriju svoje zadovoljstvo kao vrijednu valutu, uživaju u njemu i čuvaju ga ljubomorno i tašto.

Jer, uklopiti se u ovaj svijet kao običan kartonski puzzle, nerijetko nije ništa drugo do li glavni uzrok našeg nezadovoljstva. U njemu neuspjeh i neuklopljenost tako često zapravo znače - da smo u pravu.

Na tragu svega toga – ljudi duboko vjeruju u to kako su ispravni: No, pri tome iz vida u pravilu gubimo ono najvažnije: mi ljudi uistinu ne možemo razumjeti svijet, jer je ono što vidimo i znamo tek smiješno malen djelić svega; unatoč tome, čvrsto držimo kako odlično znamo način na koji svijet funkcionira. Dapače, spremni smo za svoja uvjerenja činiti i zlo - pa od istih takvih, samo malo drugačijih uvjerenja – odvraćati druge.

Ono što je krunsko i najstrašnije u toj vjeri u vlastitu ispravnost – to je činjenica da ljudi svoju ispravnost ne mjere u odnosu ni na što drugo – do li druge ljude; potencirajući pri tome jedino kompetitivnost kao vrhunaravni kriterij ispravnosti. Pri tome, potpuno iz vida gubimo činjenicu da ako i postoji ikakav odnos među nama – onda mi tu nipošto nismo jedni protiv drugih, nego prije – trebali bismo tu biti jedni radi drugih.

Naime, znate to već, zar ne - ako ljubite svoje prijatelje, kakvu ćete primiti plaću?

Ljudi tako uistinu više vole snagu ispravnosti, nego ispravnost snage.

- - - - -

Gledam svijet oko sebe – suvremeni svijet, koji je sve manje u stvarnosti, a sve više u virtuali; svijet dobrih, idealnih, lijepih ljudi koji odrešito znadu što i kako treba; gledam ga i sjećam se kako je o svemu pisao onaj kojeg bismo – da je plemenitosti i tankoćutnosti u nas, kako nije – jednoga dana morali i mogli prigrliti kao – realno - vrhunskog pjesnika s kojim se nismo slagali; bolje rečeno – koji se s malo kime slagao, ali to je iz dana u dan sve manje i manje i manje važno (jer nije važno da li se slažemo, važno je da li se pokušavamo razumjeti).

Najstrašnije od svega jest to što se zapravo ostvarilo sve što su govorili i jedni i drugi, jer stvarnost je uvijek strašnija od bilo kakve fikcije; sva zla koja je on predviđao doista su se i zbila - i još tisuću puta gore; zato danas više ne umijemo razaznati tko je u čitavoj priči bio strašniji: on, koji je upozoravao i vikao, ili oni – koji su postajali likovi iz njegovih riječi i rečenica.

Za njega – vjerojatno dok sam živ, a i puno poslije – ako svega toga još uopće bude - nitko nikada niti među nama, a niti on sam – neće niti za milimetar priznati da je itko u toj priči bio barem malo u krivu. I dalje, do kraja vremena – svi će na svojoj strani u njoj ostati lijepi, pametni i vrijedni; sve ostalo pomelo se odavna već pod tepih.

Možda u svemu tome svoj djelić ljepote pronađu tek neka nova, druga, nepoznata djeca – koja ni o čemu neće imati pojma, pa će među našim smećem, gomilama ambalaže i natruhama neke prastare sadašnjosti iskapati u znatiželjnoj potrazi za prošlošću (nadajući se kako će pronaći nešto lijepo i vrijedno, kako smo i mi često zapravo iskapali tek tuđe naplavine i otpad).

Jer, sve ono što u ljudskoj povijesti ne valja – to je slika sile; sve ono što valja – to je mjesto na kojemu je sila morala ustuknuti da bi čovjek izgradio nešto što ona uopće ne umije, ne poima i ne zna.

Gdje prestaje sila, počinje čovječnost.

Čitam dakle - kako je o svemu ovome i još mnogo čemu sličnome ili istome - na svoj način - davno još pisao Goran Babić.

RAD NA ČOVJEKU
Vidim – ljudi su odjedared nastali lijepi,
a sjećam se, prije stotinjak godina,
mnogo je bilo sakatih, kljastih,
hromih i ćoravih, grbavih, krastavih…
Čitavog čovjeka gotovo da nisi mogao sresti.
Bar ne u mehani ili na drumu
kojim su lutali hajduci, pustahije.
Narod se, jednostavno, proljepšao.
Nema nepravilnih, razrokih, hiljavih,
sklonili smo negdje čak i sumanute,
gotovo da nijedan razuman ne muca
u iole pristojnom društvu
ili na javnom mjestu.
Gdje nestadoše tolike nakaze,
mnogobrojna čudovišta?
Gdje su oni s jednim okom,
bez nogu gdje su invalidi?
Na sreću, pamet je ostala ista
te se misao oslanja na silu
baš kao u prvo vrijeme.
I to me tješi, čini me spokojnim.
Jer prije hiljadu godina bio sam Barbarin,
koji se iza granice, limesa,
iskreno divio Rimu.
Bio sam Hun i Avar, Got i Vizigot,
bio sam Travunjanin, Druid, Gal i Dačanin.
Liburn i Delmat, Japod, možda Ilir.
I tad sam se prvi put upitao –
kako bismo izdržali dobrotu,
mi koji smo od pamtivijeka
na zlo naviknuti?
Ovako znam – sve će,
ma koliko postalo prekrasno,
jednako biti poharano, razoreno,
popaljeno, opljačkano, uništeno.
Kad dođe čas koji će svakako doći.
Kad se oglasi rog u mračnoj šumi
i iz šipražja izmile prikaze s močugama.
Podlaci na čelu s herojem.

07.03.2023. u 17:59 • 9 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.