vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 03.03.2023.

Palež

Nedavno je na jednom blogu u više navrata tema bila paljenje knjiga – eto, zato smatram da su blogovi dobri; bez tuđih ideja mnogo toga sam - nipošto ne bih uspio smisliti, a valjda nije baš sve što uspijem smisliti – za smeće. I tako sam, pitajući se i istražujući o uništenju knjižničarskog fonda početkom devedesetih u Hrvatskoj našao na netu jednu jako zanimljivu stvar - diplomski rad Filipa Kanture iz 2022. „Kako je propast SFRJ utjecala na fond hrvatskih knjižnica“ sa izvanrednim popisom bibliografije na koncu rada.

Osobito mi je zanimljiv bio sljedeći dio.

„U bivšoj Jugoslaviji tiskano je jako puno nepotrebnih knjiga (knjige čelnika u državi, knjige ideologa i djela „klasika“ koji su tu ideologiju formulirali) čije izdavanje je bilo omogućeno izdašnom financijskom potporom koja je u vrijeme vladavine komunista bila predviđena zakonima o izdavačkoj djelatnosti i financijskim planovima različitih ustanova – državnih, partijskih i sl. Dakle, knjige su se otkupljivale državnim novcem i slale besplatno pučkim i drugim javnim knjižnicama, bez obzira na to jesu li su oni željeli imati te knjige u svojim fondovima. Zbog toga su hrvatske knjižnice bile pune raznih djela istaknutih dužnosnika iz vremena komunističkog sistema, koje su često služile kao dokaz odanosti sistemu i svojevrsni „ideološki namještaj“. Tu tezu donekle potvrđuje i istraživanje Borisa Skitarelića o čitanosti knjiga komunističkog usmjerenja poznatih domaćih autora kao što su Vladimir Bakarić i Dušan Dragosavac u zagrebačkim knjižnicama 1980-ih. Prema njemu, te su knjige u zadnjem desetljeću prije velikih otpisa 1990-ih bile vrlo slabo čitane. Teško je pak tako velike količine knjižne građe staviti pod neki zajednički nazivnik kad se ocjenjuje njihova
kvaliteta i značaj. U promjeni fonda hrvatskih knjižnica 1990-ih u kontejnerima i starom papiru završila je i velika količina knjižne građe koja je još uvijek imala mjesta u društvu ma kakve ono promjene doživjelo.“

Na stranu Dragosavac, Tito i Kardelj, osobno mislim kako je jedna od najsramotnijih epizoda hrvatske povijesti uništenje nekoliko desetaka tisuća kompleta Lexove Jugoslavenske enciklopedije koja je već bila spremna za tisak (čitao sam nedavno o tome u Viskovićevim memoarima; sam veli da je tada imao ženu – i djecu - sa adresom između Beograda i Budimpešte i da se nije usuđivao talasati više nego je procijenio da može, a posebno je dramatičan opis jednog njegova i Mandićeva puta kroz Mađarsku za Beograd devedesetih kada je potonji shvatio da bez vize na Horgošu neće moći dalje). Pri tome su – vratimo se opet na ovaj rad - značajne i izjave više knjižničarki iz Knjižnica grada Zagreba koje potvrđuju kako su otpisi knjiga srpskih pisaca brojni jer vlada raspoloženje u kojem pojedinci preuzimaju ulogu nacionalno svjesnih cenzora, pa su prisiljeni radi takvih korisnika knjige sklanjati na manje vidljiva mjesta te su knjižnice požurile s otpisom knjiga tako da je otpis daleko veći nego prijeratnih godina.

U tekstu koji navodim – da i to ne zaboravim reći - kronološki se prikazuju uputstva koja je vlast u tom pravcu davala knjižnicama; mislim da bi to bio sasvim lijep početak jednog istraživanja – možda čak i neke novele, romana, koji bi se ovakvim čime pozabavio. Postoje tako razne epizode spaljivanja knjiga, spaljivali su knjige kršćana, i kršćani su spaljivali knjige, zapravo kroz povijest nema značajnije vlasti od početka povijesti do današnjih dana koja to u nekoj svojoj fazi nije činila.

Vjerojatno najstrašnije od svega bilo je to što je u ovoj, hrvatskoj epizodi, zapravo sve manje ili više bilo prepušteno na diskrecionu ocjenu ravnateljima – što ne samo da je dovelo do kaosa, nego i do toga da se time pružila grozna mogućnost dokazivanja tko je ispravniji i bolji u vremenu koje je nastupilo. I sam sam prije nego sam u listopadu 1991. mobiliziran bio žalosnim svjedokom - prilikom jednog moga odlaska u knjižnicu u Vodovodnoj ulici u Zagrebu između uzbuna, naslućujući gdje ću provoditi dane preda mnom – hrpa knjiga pred odvoz, pa sam iz njih („samo dajte, mladi gospon“) uspio spasiti nekoliko naslova na ćirilici odnosno ekavici - i to eminentnih pisaca kao što su bili Pekić, Kiš ili Kovač.

Zamislite sliku, dvadesetitrogodišnjak od skoro metaridevedset i devedeset kila u prastaroj traper jakni (za koju je baka govorila da bi, kada bih je negdje vani objesio na ogradu, ljudi mislili da su je radnici ostavili); kopam po tim hrpama i slažem te knjige pažljivo, možda se posljednji put prema njima netko odnosi kao prema knjigama a ne bezvrijednoj gomili papira; nosim dugu kosu i – što je još strašnije – bradu, zbog koje će me poslije i rođena djeca podbadati, kada vide slike možda dva tjedna mlađe od toga događaja sa knjigama („tata, a u kojoj si ti vojsci bio u ratu?“) - i takav od propasti spašavam neke sumnjive knjige, koje ću poslije, uniformiran i opremljen kako svaka švejskovska logika nalaže - nosati okolo pod miškom, ili u velikim džepovima maskirnih uniformi na nogavicama; onakve, na ćirilici i ekavici, po požarstvima, stražama i bespućima toga našega rata (iako moj rat ne može biti niti jedan, mogu tek ja biti njegov), da njima nerviram ozbiljne zapovjednike, narednike i – da prostite - ostrašćene pričuvne dojebnike u lovu na tek započetu vojnu karijeru: vidi ovoga luđaka!

Da ne pričam pri tome, idući sada već daleko u prošlost, negdje u recimo – sedamdesete - kako sam sa se izdanjima Lexa kao klinac uspavljivao, trpeći do duboko u noć u vremenima prije interneta da mi teške knjižurine pritišću prsa u snu. I onda takve stvari u potaji pričao prijateljima; znaš, i ja sam tako, samo nemam onaj šesti tom; taj ti lomi rebra.

Zašto o svemu ovome imam potrebu pisati? Pridružio sam se onima koji su ratovali protiv ovih koji nisu palili samo knjige, nego i čitave knjižnice, gradove, ljude – eto, mislim da sam utoliko učinio barem sićušan dio, barem nešto od onoga što sam mogao; ne bih onda više dalje pisao o tima na drugoj strani - drugima; prepuštam ih njihovima i njihovoj savjesti – a ja ću dalje o svojima, o onima koji su bili na mojoj strani; tako su me učili: počisti pred svojim vratima; tu si nešto ipak možda mogao učiniti. Spasio sam tri knjige, zapravo – možda uopće nisam učinio baš ništa.

Ali zato mogu učiniti sada, pa reći: djeco, nemojte nikada paliti knjige, ma kako vam se bezvrijedne, pa čak i zle činile; u knjigama je puno manje zla nego u ljudima.

Naravno, kadgod se u vezu dovede knjige i ljude – ne možemo ne sjetiti se legendarne izreke Thomasa Manna: tko pali knjige, palit će i ljude, jasan je i nedvosmislen citat iz prošlosti od kojega ništa nismo naučili – radi sebe. Siguran sam, prije svega, da se te dragosavce, bakariće i blaževiće koje već osamdesetih nitko nije čitao - moglo rasprodati budzašto, poklanjati, istovariti barem u prostore napuštenih prostora bivše vojske koje su ionako tih godina po gradovima služile malo čemu korisnome - pa umjesto troškova možda čak nešto i zaraditi, i što je najvažnije – samima sebi ne priskrbiti stigmu palitelja knjiga.

Uostalom, nije niti književnost daleko od strojarstva, pa sigurno u svim vremenima i na svim mjestima ima svoje jasne kriterije, kao što i strojarstvo uvijek ima dokaz o tome da je fi šest jednako fi šest. Jer, postavlja se pitanje: a zašto su paljene druge, vrijedne knjige koje sam svojim očima vidio na toj hrpi, o tome zapravo ne želim niti pričati. Sva sreća, u mjestu u kojemu sada živim očito da je u to doba bilo puno više razuma nego strasti, pa sam prošlih godina iz depoa bez problema mogao nabaviti i čitati i navedene autore i recimo Đilasov „Revolucionarni rat“ ili ne znam – Pekićevu „Atlantidu“ (preporučam obje, kad smo već kod njih).

Pri tome, uz pronađenu sjekiricu koja mi je puno puta poslije poslužila u mojim planinarskim pothvatima – u kojima sam se sretan, čitav i ispunjen sjećao tih strašnih ratnih dana što su nam odnijeli mladost kao plamen suh papir - kao jedini svoj ratni plijen, vrijedan i predivan, smatram knjigu o receptima bivše armije pronađenu u nekom zakutku tog napuštenoga svijeta, ne samo kao svjedočanstvo vremena – nego i kao spomenik mojoj malo značajnoj, povremenoj i tihoj životnoj borbi sa naređenjima, pravilima i uputstvima.

Bože, jesmo li doista prihvatili rat da bismo sačuvali sebe same – a to znači, da bismo činili bolje stvari od onih koji su nas napali – ili smo to učinili tek tako, jer nismo znali što bismo drugo, čekajući iz potaje: doći će i naših pet minuta, pjevat ćemo tada cijelu noć!

03.03.2023. u 09:59 • 11 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.