vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 31.03.2022.

Usamljenost

Neki dan sjedim na kavi na uglu Svetica i Zvonimirove u nekoj pauzi između dvaju događaja na poslu; odmaram vijuge srčući slatku tekućinu što me razbuđuje iz polusna nakon naporna jutra i gledam ni u što; vjetar mi mrsi kosu a sunce peče u čelo, pa su posljednje o čemu bih počeo razmišljati - drugi ljudi.
Odjednom po pomicanju pored moga stolca primjećujem da mi do nogu leži pas; pored njega je drugi – on sjedi u dječjim kolicima. Za stolom pored mene sjede dvije starice; jedna je očito vlasnica oba psa; druga joj kako će se kasnije ispostaviti - radi društvo na kavi.
U taj čas pored nas prolazi čovjek, valjda nešto stariji od mene – vodeći na uzici tri psa. Gospođa za stolom, vlasnica dvaju pasa, zazove ga i oni počnu razgovor. Početak ne čujem, zapravo – niti ne želim ga čuti; no odvija se glasno, i meni bukvalno iza leđa, pa ne mogu ne čuti nastavak niti uz sav napor da ga izbjegnem: gospođa se žali na to kako je sama i nema nikoga osim pasa; zaključuje svoje izlaganje time da – kada ne bi imala drugu gospođu koja sjedi za stolom sučelice njoj – ne bi s kime imala popričati mjesec dana.
Pet pasa je oko mene, i svi su izrazito mirni: ne čuješ od njih niti glasa, a kamo li cviljenje ili lavež. kao da žele pojačati opominjajuću tišinu što se odjednom pružila oko nas, i u kojoj odzvanjanju riječi ljudi koji razgovaraju iza mojih leđa.
Gospodin koji vodi tri psa na to uzvraća kako niti on nema s kime pričati, dapače – razdoblje koje on navodi kao vrijeme u kojemu ne priča s nikim - označuje sa dva do tri mjeseca. Kaže da ima mlađu sestru koja živi vani, i to je razmak između dvaju njihovih telefonskih razgovora.
Na koncu, usuglase se s time da se nema s kime družiti, i da su drugi ljudi loši, jer samo gledaju kako će nekoga iskoristiti: ljudske namjere su - zaključuju uglas - loše.
Gospođa koja (kako se ispostavlja) nema psa, ili ga barem ovdje nije povela, nakon što gospodin sa tri psa pozdravi i ode, odvraća svojoj sugovornici, vjerojatno s namjerom da je utješi, kako bi ona rado ponekad trampila svoj nered i gužvu u životu za malo mira – ona pak nema u danu jednog jedinoga sata, osim valjda noću, kada nema nikoga oko sebe.
Zamišljam njen život: ukućani, djeca, unuci, susjedi, rodbina, poznanici, telefonski pozivi, odlasci u dućan i na tržnicu… svakoga dana doslovce stotine ljudi oko nje.
Padaju mi na pamet prijatelji i prijateljice, ljudi koje poznajem, susjedi – većinom moja generacija ili stariji; pa odjednom shvaćam: velika većina ljudi koje poznajem prije ili kasnije ostat će sami – kada poumiru njihovi stari roditelji s kojima još sada žive. Nemaju osim njih – nikoga, niti djece, niti partnera, niti braće ili sestara koji bi živjeli s njima; ono što sam zamijetio jest da sve češće netko od njih nabavlja psa, ili barem mačku.
Onda počinjem razmišljati o mlađima: ovi stariji, o kojima sam do maloprije razmišljao, barem su tijekom ranijih godina nešto pokušavali, imali su nekoga – s nekim su nešto započinjali, pa onda odustajali, tražili drugdje, varali, prezirali, očajavali, usamljivali se.
Ovi mlađi, koji sada nemaju niti četrdeset – oni uglavnom nikada nisu niti imali nikoga, ili su imali kratko, da se za to niti nije znalo – i već su sada sami.
Svima u očima (kao, uostalom, i u mojim očima, i očima svakog čovjeka) prije ili kasnije nazrijet ćeš jednu jedinu stvar: borbu između samoće i usamljenosti. U jednom času na površinu izbije prvo – pa znadeš da samoća donosi i mnogo lijepih stvari; ljude čini stamenima, ispunjenima, spokojnima. No, već u sljedećem času, prevlada usamljenost, i isplivaju tuga, besmisao i čemer.
Čitam članak objavljen na Psiha.hr o usamljenosti – sam mi se nudi na fejsu; valjda previše čitam o takvim stvarima, pa me legendarni algoritam prepoznaje kao zahvalnog pratitelja. Što ću, ne mogu si pomoći, više mi je stalo do članaka o patnjama ljudi oko nas, nego do drugih aktualnih stvari.
Kronično usamljeni – kaže članak - imaju iskazane daleko veće i teže tjelesne simptome (primjerice tlak, nesanica, stres, imuno sustav), ali istraživanja pokazuju kako najveći problem nastaje pri promjenama na mozgu zbog kojih usamljeni ljudi počinju s vremenom doživljavati druge kao prijeteće i nepoštene pojedince – i zbog toga se još više povlače u sebe. Krug se zatvara, i iz njega nema izlaza. U Velikoj Britaniji je stanje toliko loše (jedna od pet osoba osjeća se usamljeno) da od 2018. imaju i ministricu usamljenosti. Suprotno uvriježenom mišljenju da usamljenost pogađa većinom stariju populaciju, ona je čak veća među mladima, u dobi od 16 do 24 godine. Ako ne nađemo volju i novac da se odlučno uhvatimo u koštac s usamljenošću, u narednim desetljećima mogli bi je prepoznati kao najvećeg ubojicu – kažu liječnici.
Nemam pojma otkuda je sve to došlo, ali sam sasvim siguran da se ne sjećam kao klinac da bi itko oko mene bio napušten. Čak i bakice, dugogodišnje udovice, koje su živjele same - imale su negdje neku djecu, rođake, poznanike; ako ništa drugo, imale su nas klince da im odlazimo u dućan, gazimo cvijeće po vrtovima trčeći za loptama, ili da od njih dobijemo vode da se napijemo usred neke igre – a odrastao sam praktički dva kilometra od centra grada. Vjerujte mi da sam sve do negdje svoje dvanaeste godine rijetko kada u ljetnim mjesecima večerao vani: ako mi baka ne bi uspjela preko ograde uvaliti kruha i masti ili pekmeza (a to je značilo onda i za čitav buljuk djece sa mnom), jeo bih i pio negdje usput – tko zna kod kojeg susjeda ili susjede, nečije mame ili bake, ili same bakice koja je obožavala klincima praviti malinovac.
Sasvim normalna stvar bila je banuti u nečiji stan kroz nezaključana vrata. Psi su bili po dvorištima, čuvajući kuće, vezani lancima za svoje kućice, i nije nam padalo na pamet tretirati ih ikako drugačije. Nikada nitko nije rekao da pati od samoće, i kada bismo u dugim zimskim večerima sa pola susjedstva sjedili uz nečiju uljnu peć iza Rata i mira ili kakve utakmice na televiziji, ili za kakve redukcije struje, dio naših razgovora bili su i ti osamljeni ali nikada usamljeni starci oko nas, iz našeg susjedstva. Dobro se sjećam kako je moj djed uz gemišt znao zavidjeti susjedu Draganu na njegovoj polupraznoj kući u kojoj je ovaj barem na miru mogao pročitati novine. Djedu se takvo što rijetko dešavalo: mama bi odnijela tv program, ja sportski dio - koji je imao takvu divnu koincidenciju i povezanost sa onim dijelom novina naprijed koji je imao vanjskopolitičke teme; otac bi – kada bi došao s posla – s prijezirom bacio oko na trivijalnosti u novinama (njega su uvijek više zanimale knjige) a baka je po čitav dan bučila i spremala po kući – pa kada bi čovjek i imao što za čitati, nije imao gdje.
Nikada, sve do duboko u mladosti, nisam u svome susjedstvu čuo da bi itko ikoga želio iskoristiti. Iskorištavali su se međusobno muževi i žene, braća i sestre, rodbina, ljudi na poslu ili izvan njega – ali susjedi – e za to nisam čuo baš nikada. Netko bi nekome posudio škare za živicu, šlafruk ili čekić, pa ih ovaj ne bi vratio dva mjeseca, i sve bi se to nekako poslije izravnalo uz kakav roštilj ili odlazak u toplice (možda je netko posudio i nečiju ženu ili muža, no koliko se sjećam, i takve su se stvari znale rješavati), ali nikakvi se repovi iza toga nisu vukli, niti sam ikada čuo da bi itko ikoga ogovarao po tom pitanju. Jedni su bili ovakvi, drugi onakvi, jedni su bili previše skrbni, drugi previše lijeni, treći bučni ili nadmeni – ali nitko nikada nije bivao optužen za to da mu namjere prema drugima nisu čiste, kako su to formulirali ovaj gospodin i gospođa sa psima, na uglu Svetica i Zvonimirove, ovog suhog, toplog i vjetrovita proljetnog dana kada sam lebdio negdje iza polusna, razmišljajući o svemu, samo ne o ljudima.
Eto, dobili smo to što smo željeli: sada u miru možemo po čitav dan čitati novine – kako je idealan život sanjao moj djed u svojoj muci, i zapravo ništa drugo i ne radimo; putem smo izgubili druge ljude i zaslužili tišinu.
A i svog djeda mogao sam zamisliti svakako, samo ne da leži na krevetu i čita novine: čitav bi dan ordinirao po šumi, susjedstvu ili dvorištu s alatom i popravljao sve što se popraviti dalo, a ako bi katkad i uzeo novine u ruke – onda je nad njima već za minutu ili dvije usnuo. I opet – dobio tišinu; tišinu koja je onda bivala zdrava, lagana i toliko potrebna.
Jedino što je ova danas toliko snažna i gromoglasna da je nadjačala sve ostalo oko nas.

31.03.2022. u 23:01 • 7 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.