vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 11.03.2022.

Štitovi i neba

Slučaj fantomskog jarunskog drona, najvjerojatnije čak - greškom svojstvenom današnjem bešćutnom informatičkom svijetu - programiranog na ukrajinski, a ne zagrebački Jarun, podsjetio me na jedan drugi jednako nevjerojatan događaj iz ne tako daleke prošlosti, a to je slučaj tada devetnaestogodišnjeg Nijemca Mathiasa Rusta, koji je običnim avionom doletio na Crveni trg u Moskvi u doba Hladnoga rata kao od šale. Rust je unajmljenim avionom u svibnju 1987. doletio iz Helsinkija do Moskve, preletjevši čitav Baltik, te je kasnije ustanovljeno kako ga je sovjetska protuzračna obrana čitavo vrijeme pratila na nišanu, ali nije imala dozvolu za njegovo rušenje, uslijed stravičnog slučaja rušenja južnokorejskog aviona netom prije. Uhapšen je i u sovjetskom je zatvoru proveo preko godinu dana, a potom je pomilovan. Na upit što je zapravo želio, Rust nikada nije izravno odgovorio, otvarajući tako na žalost prostor za špijunske spletke, ali je na suđenju u Moskvi znao ne bez zanosa i osmijeha zboriti o mostu između običnih građana svijeta kojeg je želio izgraditi, želeći time srušiti barijere koje su bile postavljene.

Dobro sam znao što je Rust prošao i kakve je sve barijere preletio, jer sam samo još ljeto prije toga, kao osamnaestogodišnji klinac u grubom plavome suknu, sa teškom i smiješnom plinskom maskom na boku i okrenutim kalašem o desnom ramenu, memljiv i balav pod uzbunama u neko nepojmljivo lijepo svitanje, hitao pored zilova i krazova protivvazdušne odbrane ondašnje armije na položaje, navozeći njima ogromne i ledene bojeve rakete na lansirne rampe po vjetrovitim slovenskim brdima tik nad talijanskom obalom. Uzbune su kretale kada bi američki lovci i bombarderi polijetali prema dalekim libijskim pustinjama, i mi so pod njima, u borbenoj spremi, mladi i lijeni i nevoljni, trčali od grudobrana do grudobrana, slušajući sa užasom i strahom zlokobno zujanje radarskih tanjura nad nama, i gledajući na ekranima raketaškog bataljuna kako se iscrtavaju kvadranti našeg i talijanskog neba, uvlas isti – kao da među njima nema nikakve granice - i moleći se poskrivećki ali ustrajno - da nitko ne napravi kakvu glupost, pa da se u rujnu mirno i polako krene kući, na studij, u život.

Bilo je to doba u kojemu smo vjerovali da su svi ljudi dobri, i da su granice tek puke linije na papiru koje nemaju svoga dubljeg i značajnijeg smisla, kao što niti ona talijanska tada i tamo ispod nas, nije imala nikakvoga smisla – jer iza nje su isto takvi ljudi, obični i grešni, kao i mi, i lijepe i pričljive djevojke što nemaju pojma o engleskom, sa kojima smo se sporazumijevali rukama, ili jednostavnom krađom pogleda; djevojke sa dugim i mirisnim crnim kosama, što plešu do jutra, pa umjesto da im mi govorimo što bismo im htjeli reći, a puno imamo za reći – ali nemamo jezika za to, i umjesto nas će im u tom plesu bučno i neobuzdano, ali sa srcem - govoriti neki naši curtisi i caveovi i smithovi i reiningeri; djevojke u koje smo znali zagledati se u ljetima što su prethodila služenju vojske, ispod malenih sela s vikendicama u kojima smo ljetovali duž naše obale - tik uz more – i koje su govorile svim jezicima mediteranske obale i njena dubokog zaleđa, od zapada do istoka, a zapravo samo jednim jedinim: jezikom ljubavi. Vjerovali smo da se uvijek, čista srca – može u sve krenuti iznova, jer tako krenuti treba – da bi se izgradilo nešto novo i bolje i vrednije; bio je to svijet u kojemu smo na one izabrane gledali kao na ljude od povjerenja, a na žene i muškarce sa stranim naglascima, drugačijim bojama kože ili odjećom - kao na bogatstvo života.

Otvaram oči, i mislim – izranjajući iz tog mora sjećanja - čak i ovaj naš, jarunski dron, koji srećom nikoga nije ozlijedio ili ne daj Bože usmrtio, pa ako uopće nije poslan namjerno – govori nam istim tim jezikom ljubavi i iskreno nas i odlučno pita: patite li od lažnog osjećaja sigurnosti kojeg vam daje vlast i angažmani koje je ugovorila, od alibija za legitimitet kojim se predstavlja pred ljudima?

Rust je tako malom cessnom srušio bajku o sovjetskom zračnom štitu koji bi trebao zaustavljati nuklearne bojeve glave, ali svijet koji je zamijenio čelične hladnoratovske podjele nije opravdao očekivanja – baš kao u nekoj Johnnyevoj pjesmi, rodijače – jer, standard je pokvario ljude – kako je to sve opjevao veliki prorok: jedu g..na i sanjare.

Jučerašnja letjelica preletjela je tisuću kilometara, skoro kao i Rustova, prelazeći tabore, granice i čitave svjetove kao od šale brzinom od kakvih sedamstotina kilometara na sat; ulazeći i prolazeći kroz i mimo štitova, nadležnosti i područja samodopadnih i sigurnih obrambenih i oružanih snaga kao kroz švicarski sir. Ako nam je išta pokazala i dokazala, to je da nam nikakvi skupocjeni i sofisticirani aparati, oružja i avioni neće donijeti mir i spokoj, jer služe samo tome da nama i nad nama vladaju drugi i da uživaju u tom vladanju kao pijana krmad u blatu. Zaista, pitam se – čemu uopće imati ministra obrane i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga, ako su isti u stanju braniti tvrdnje o tome da su sedam minuta znali za prelet koji se dešavao, i nisu učinili baš ništa? Pa to je još gore nego li da kažu da o ničemu nisu imali pojma; da priznaju kako su njihovi sustavi, ugovori i aparature, masno plaćeni i preplaćeni od kupnje preko servisa do dopreme - potpuno nesposobni, i ne mogu uhvatiti niti čeličnu grdosiju od šest tona i petnaest metara duljine, pored svih milijardi koje su utučene u avione, helikoptere i protuzračne obrambene sustave.

I onda će nas oni obraniti od vučića, dodika, bakira i fehira, četnika i balija, jugoslovena i rusa, antikrista i masona, amera i fundamentalista svih vjera, vrsta i fela, i svih neprijatelja koje ćemo još usput – jer umjesto prijatelja, trebaju nam neprijatelji – izmisliti; toliko smo veliki i značajni i dobri da nema onoga tko nas napao ne bi, samo ako uzmogne – a od svih bismo se ionako mogli obraniti tako da zamahnemo rukom ispred lica – kao da tjeramo roj komaraca – ali u svemu tome, jasno – nema obrane tek od jednog jedinog i vječnog neprijatelja čovjekova, kome se poraza nikako ne nazire – a to je on sam?

Slučaj jarunskog drona jasno nam pokazuje kako nam pored prijatelja kakve imamo – od sijetla, preko brda nekog petla - do popokatepetla, daleka im metla - neprijatelji uopće nisu potrebni, jer su neprijatelji na koje računamo - ionako kao i obično bili sposobni ponajviše usred dana okupiti se kao pijana horda razbojnika u pljački, i za njih poštenim ljudima ne trebaju nikakve milijarde i tone čelika i baruta, nego deset prstiju i volja da se obrane.

Ili, kako je davno rekao Njegoš, boj ne bije svijetlo oružje, već srce: uostalom, i u ono slavno doba, koje tako rado sami sebi podastiremo kao dokaz vlastita junaštva i veličine – na drugoj strani bili su avioni, topovi i kamioni, tenkovi i sva sila debelih berti i granata, a na ovoj tri preplašena klinca, otrgnuta od materine sise ili vrelog djevojačkog zagrljaja, koji u jedva zakrpanim tamićima sa netom skinutim tablicama bivše vojske, paleći od straha prve cigarete kao neki važni mužjaci - pipaju u polumraku tamnih i besputnih turopoljskih cesta, s jednom papovkom na sjedištu i dvije kašikare u džepu, tražeći zapovjedništvo bataljuna – jer znadu da nemaju što izgubiti sve i ako izgube glavu – i jer iza njihovih leđa stoji čitav jedan svemir ljubavi, smisla i pravde, bez kojega ništa više neće biti isto, samo ako ga ne bude.

Iza naših sustava, ugovora i sporazuma, naših vrijednosti za koje bismo sada morali biti spremni mrijeti, a uključuju blještave mallove i prekopane ledine sa bazenima, apartmanima i punim garažama novih modela; iza naših tona sjajnog aluminija i čelika i velikih osmijeha na licima državnika - ne stoji ništa, osim praznih lutaka od mesa, pregovarača i dogovarača, menadžera i influencera, uludo potraćenih obećanja i izgubljenih iluzija što će napući od prvog udarca kao da su od stakla – jer i jesu; stoji tek brdo velikih i sjajnih dužnosničkih beriva, ocean doznaka iz fondova tko zna kojih i odakle popunjenih - i čitavo jedno more laži i obmana. Naša neba nisu više plava, nego sjajna i svijetla, premrežena zonama i kompetencijama i generalskim i dužnosničkim čvarcima, kako su bila premrežena i neba na onim radarskim ekranima u koje smo gledali kao djeca – neba svijeta koji se raspadao kako se sada raspada i ovaj – a to su ekrani koji nedvojbeno i nepovratno pokazuju na to da takvim nebima nema budućnosti; to je svijet utegnut u kostimima odlučnih i strogih ministara ili ministrica i odlučnom zveketu njihovih potpetica - i vjerujte mi da za takva neba, kojima kroz ledene zimske noći doleću neprepoznati prijateljski ili neprijateljski dronovi puni nesagorena kerozina i crnog užasa - nikome nije milo ginuti; jer gine se od duše tek za nebo koje je tiho, prazno i beskonačno, koje nema kvadranata i sporazuma o podjelama, i po kojemu se mora slobodno ploviti u beskraj – kao što to čini jedan, jedini, čist i bijel oblak, ili kao što je to činio svojedobno onaj čudak Rust sa početka ove nesuvisle priče; cessnama i bešumno, bez običnog džepnog nožića što se oružja tiče – ali sa tonama dobre volje i nade.

Tako - ili nikako.

11.03.2022. u 19:16 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.