vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 03.02.2022.

Smeće

Remember Lot's wife
Renounce all sin and vice
Dream of the perfect life
This heaven gives me migraine.
(Gang Of Four, Natural“s Not In It)


Čitam fragmente zahuktale rasprave o odvozu smeća u susjednoj metropoli, shvaćajući da su u mome malome selu stvari – za ne vjerovati – mnogo bolje. Grad je manji, smeća je manje, i odavno već – gotovo desetak godina, smeće se i u zgradama i u kućama - odvaja – barem na plastiku, papir i običan otpad, a isto tako psotavljeni su i odvojeni kontejneri za odjeću, staklo, baterije… otprije par godina, postoje podzemni spremnici za otpad na više mjesta, i osim ponekad nedjeljom uvečer – pred dan odvoza, teško je pored njih moguće vidjeti dodatnog smeća. Eh sad, kako je grad riješio pitanje deponija negdje tamo tek na udaljenosti od petstotinjak metara od dvorca, preko ceste koja ga sada spaja sa velebnim trgovačkim centrom, o tome sada nećemo, iako mi se čini da – budući sam nekoliko puta sam dovozio krupni otpad tipa obrezanih krošnji drveća ili starog papira - u pokrajnje reciklažno dvorište i osvjedočio se o tome kako se otpad doista odvaja; uglavnom – stvar je odavna već definirana i bolje riješena nego u Zagrebu, premda je moja Najdraža, vjerojatno s pravom kivna što se smeće odvozi jednom tjedno. Sve to skupa je valjda i logičnije, jer u toj golemoj džungli, mjestu moga rođenja, teško da ikada išta može biti zadovoljavajuće.

Zamišljam kako će taj sustav zaživjeti u onoj košnici: ljudi će uhoditi jedni druge; bacat će se smeće drugima pred vrata i tako jedni drugima priskrbljivati kazne, uhode, kamere i prekršaje. Postoje ljudi koji neće moći čekati da im se napuni vrećica sa bar-kodom, jer ne mogu u kući sedam dana recimo držati upotrijebljene dječje pelene, ili ostatke ribe ili tko zna što drugo. Takvi će ili bacati i koristiti daleko više vrećica, ili podmetati smeće drugima. Uglavnom, tako to izgleda kada u Hrvatsku uvedeš strani model; smiješno mi je čitati kako ljudi zagovaraju funkcioniranje stvari kao u nekoj tamo Švicarskoj; pa tamo ljudi već stoljećima jedni drugima nisu ništa drugo do li vukovi, i prijavljuje se policiji međusobno ako netko zašarafi ventil na radijatoru ili podgrije na poslu sarmu što ju je u lončiću donio od kuće. Najbolji dokaz o tome tko su i što su Švicarci vidio sam na talijanskom autoputu prije par godina; nekakav ludi automobil prestigao me par kilometara prije granice divljačkom vožnjom od preko dvjestotinjak kilometara na sat; nije u njemu, vjerujte, bio nikakav Bosanac ili Arapin, već čistokrvni Švicarac; taj isti je - čim smo prešli Lugano, spustio brzinu na osamdeset i postao čistokrvan i bezgrešan robot, koji iza određene geolokacije više ne pamti drugu mogućnost osim ponašanja po pravilima, do posljednjega i najgorega.

Pa isto tako gledam i prilog na državnoj televiziji; u susjednoj Sloveniji sve je kao po špagi i svi su sretni, prava arkadija: idilu bi jedino možda mogla razbiti posljednja rečenica priloga u kojoj vlasnik lokalne privatne firme koja se bavi otpadom kaže da mjesečni doprinos kućanstva iznosi trideset eura.

Trideset eura. Mjesečno. U Murskoj Soboti. Toliko ovaj metastazirani mastodontski holding sa osamdeset posto nepotrebno zaposlenih košta čitav, na onom jednom računu mjesečno za stančić od pedesetak kvadrata i samca u njemu skupa sa tri mačke, dva psa i papigom; bez new age kompostera na balkonu; ali zajedno sa vodovodom, kanalizacijom i dvanaest odsjeka, odjela i zavoda za gubljenje vremena.

Onda možeš misliti što je u Ljubljani i Mariboru, i Beču i Stockholmu. I kako u Švicarskoj sve tiktaka kao sat. Podmazano i sa cijenom kao od zlata.

Ima ih koji se sada zlurado smijulje aktivističkom lobiju što je gotovo djetinje naivnim idejama došao na vlast u Zagrebu, pogonjen bijesom svekolikog fina građanstva poznatog po tome što dva prsta drži na nosu; uperenim na klijentelističku i rodijačku kliku što se uplela u sve pore gradske vlasti protekla dva desetljeća. I u što će se takvi uplesti – nego u privilegije onih ranijih; dirnuli su u stečena prava, odgojitelje što ih se pedesetak posto doselilo u grad upravo radi toga, ili careve smeća što ucjenjuju grad i njegove stanovnike vlastitim izmetom i nečisti. Takvi kao da ne žele shvatiti tko je istinski vladar grada, misleći da su to bili ili jesu nekakav Bandić ili Tomašević, ili da će sutra konačno biti netko iz stranke koja vlada i državom i koja je posljednji puta glavnim gradom vladala još prije nego što se zapjenjeni otac nacije ogorčeno protivio oporbenim situacijama. Pa i taj potonji, ma koliko umrežen bio, završit će ne koncu ili u nečijem gepeku ili ušančen kao i ostali: istinski vladari grada nevidljive su utvare i prikaze, nekoliko ljudi što oprobanim sustavom mrkve i batine lako na svoju stranu pridobiju svaku vlast, jer politika danas i nije ništa drugo do li obična služba kapitala, i stvarna joj je vlast slaba ili nikakva. A kapital, taj se uvijek, barem kada je o prvom milijunu riječ, stjecao preko kolca i konopca; da li hipotekama, jasenovcima ili golim otocima, ili pakračkim poljanama, ali nikada, baš nikada stvarno plaćenom tržišnom cijenom protuvrijednosti.

Pedeset ili sto godina praktički smo bacali smeće kroz prozor, kao da smo još u hiljaduisedamstotoj, a između naših priručnih smetlišta i štakornjaka dimilo se kao na lomačama, čekajući da se na njima spali i posljednja vještica. Eh, sad bismo za promjenu - arkadiju. Pa kao što vještice više ne spaljujemo na zato što smo odjednom postali dobri – nego zato što od toga nema koristi i ne može se ništa zaraditi, tako ni smeće više ne bismo bacali kako tko stigne, jer nezgodno je, i previše ga je, i što ćemo sada kada nam je došlo do grla?

Da se razumijemo; nitko me ne može uvjeriti u to da tehnologija nije otišla naprijed i učinila nam život podnošljivijim i lakšim – o tome rječito govori samo prosjek godina života koji je porastao gotovo za pedeset posto, i nikakve nominalne cijene cipela što su za ne znam koliko postotaka porasle u sto godina neće me razuvjeriti u priču pokojne majke, koja je zajedno sa godinu dana starijom sestrom još polovicom prošlog stoljeća išla u gimnaziju, ali svom srećom – u različitim turnusima; pa nije bilo govora niti o tramvajima niti o garderobama, nego je jedna trčala iz jutarnje šihte kući, predajući kaput i cipele onoj drugoj, koja je potom odlazila sa tim istim kaputom i cipelama u školu. I nije bilo tog vrta pored stana u kojemu ne bi rastao nekakav grah, krumpir ili barem jabuke; nije bilo mesa svaki dan niti viška kilograma na vagi. Ljudi su bili naučeni na manje, a manje je – kada je vrlina - zapravo opasno, i prvi kriterij za to kako potkupiti suvremena čovjeka da prestane misliti o bližnjima, o solidarnosti, o tome kako ovaj svijet zapravo funkcionira – i počne misliti samo i jedino na sebe – bio je taj da mu se podigne standard i učini ga ovisnim o imetku. Jer, boj se onog tko je sviko bez golema mrijet jada – strašna je deviza svih vještih i istinskih vladara.

No, vratimo se mi na smeće, i gloženja vlasti i kritike oko toga; sve to skupa nije baš nikakav alibi: živimo u svijetu u kojemu svake dvije sekunde od gladi umire jedno dijete, i u kojem se godišnje baci osamdeset; da – možda čak i devedeset kilograma hrane po glavi čovjeka. Pekari koji bi dijelili kruh gladnima - dobivaju kazne, jer to čine protiv propisa, pa onda na svakom trećem kontejneru možeš vidjeti svezanu vrećicu punu staroga kruha: kakva loša savjest, kakvo strašno gospodarenje.

Jesu li onda tome što je ovaj svijet postao smetlište krivi oni koji vladaju, ili oni koji im to omogućuju?

Što običan, mali, naivni čovjek u tom slučaju može? Može sam od sebe poći, i smanjiti količinu svoga smeća na možda desetinu količine što ju je ranije stvarao. Može čak i koristiti javni prijevoz tamo gdje ga ima u nekoj iole zadovoljavajućoj formi; može sam ponešto uzgojiti i nabrati u prirodi, a ni to baš nije malo – jer veselit će ga neizmjerno, ne samo zato što je besplatno, nego i zato što će imati neposrednog iskustva u dodiru sa onim što je ubrao i pronašao. Može kupovati mlijeko na mljekomatu; bolje i kvalitetnije od onoga u dućanu, i točiti ga uvijek u istu flašu; može bataliti najlonske vrećice i nositi stvari koje mu trebaju za jelo umjesto iz trgovačkog centra -sa tržnice, neposredno od ljudi koji stvaraju i rade hranu; pa tako može nositi stvari u platnenim cekerima i kutijama i kanticama – koji se lako peru; može – što je možda i najvažnije - pripremati onoliko hrane koliko će pojesti; i uopće, zapravo najvažnije – kupovati onoliko koliko se neće baciti; može kod kuće svaki drugi dan spremati i kruh i baš svu hranu unaprijed za barem dva ili tri dana, pa dokuhavati i spremati tek ono što je kvarljivo – i na taj način u svoj i život svojih ukućana unijeti puno više reda, zadovoljstva i zdravlja.

Problem ipak ostaje ambalaža, i stoput velim – ako će ovu civilizaciju pamtiti po ičemu, kao što smo pamtili one stare po njihovom kamenju i akveduktima i hramovima, tada će nas pamtiti – po smeću. Jer, dati današnjem čovjeku plastičnu vrećicu u ruke, to je kao dati djetetu u ruke mač – niti znade što bi i kako bi s njime, niti je itko od njega siguran. Kada smo prvi puta pristali kupiti nešto lijepo upakirano u ambalažu, primijetivši da te ambalaže ima zapravo više nego li onoga što kupujemo (a sve radi navodno nekih propisa, sigurnosti, zaštite autorskih prava, sigurnosti potrošača, proizvoda i sličnoga, ili naprosto samo zato što nam je lijepo izgledalo, ili smo bili lijeni promisliti o tome) tada smo pristali i na svijet smeća i njegova besmislenog, nerješivog viška. Pa onda, ako nuklearnu energiju smatramo nečistom (jer je konačni problem – gdje odlagati otpad), a jest nečista, ja ne vidim razloga da takvom ne smatramo i sve druge energije, proizvode, ambalažu… jer ionako već plivamo u gomilama pvc-a i najlona, i sve to skupa neće biti razgradivo i rješivo još tisućama godina iza nas. Život je proces otimanja dobara i njihova pretvaranja u beskorisno smeće, i ako nema mehanizma u prirodi koji bi to smeće ponovno pretvorio u nešto vrijedno – zapravo iskoristivo, kao što u nekoj hamletovskoj dilemi iz gnoja izraste glavica salate, neće ga niti biti dok se u vlastitom smeću ne udavimo bez povratka; neki prije, a neki poslije, ili tek s više stila od drugih.

Ili, kako lijepo veli jedan moj prijatelj – sadašnja faza ide za time da ljudima sve, baš sve dostavi u kuću; sljedeća će ići za time da iz kuhinja dostavlja u krevet… i tako ćemo se pretvoriti u beskorisne, komforne, hektične i samožive, nepodnošljive jedinke koje jure za trenutnim i malo smislenim užicima, ostavljajući za sobom nečovječne, nerješive i besmislene tragove tog užurbanog i teškog lova na smisao. Odavna već zaboravili smo na skromnost i umjerenost; na to da je i netrebanje nekakva vrlina i stav; na to da sjene onih hrpa sa smetlišta neće nestati, nego se samo povećati – i nitko ih nikada neće riješiti. Ne zavaravajmo se nekakvim uspješnim i sređenim zapadom; pa oni zapravo izvoze svoje smeće, i ako ga recikliraju, prodaju to kao skup, zlatom optočen patent i zapošljavaju na tome slabo plaćene došljake; suština kapitalizma kao jedinog trajnijeg sustava na ovoj planeti samo je i jedino u otimanju, zaradi i tome da jedan drugoga nasamari… jer ne postoji takva stvar kao što je višak vrijednosti, i ako je netko zaradio – tisuće ili milijuni drugih su izgubili – ne zaboravimo na to. Pa i taj kapitalizam, tako zdušno prihvaćen i od nesretnih ljudi ove polako ali sigurno nestajuće zemlje - kao da su jedva čekali kako će jedni drugima skakati za vrat, varati i otimati si stvari međusobno… - i taj kapitalizam u svijetu, trajniji je od svih drugih poredaka, ali niti njegova neće do zore gorjeti… jer pedeset godina možda je puno za jedan život, ali niti petsto godina nije zapravo ništa za čovječanstvo, planet i svemir.

I što će se zapravo i postići time da se uspostavi sustav da svatko plaća svoje smeće i time pokrije onoliko koliko baci? Bogati će – kada bi to uopće i moglo funkcionirati – plaćati više, a siromašni manje, i smeća će opet biti jednako puno, ili čak i više… jer naučeni smo na to da zapravo živimo od smeća; da bezuvjetno i bez ostatka trebamo smeće, beskorisne i suvišne stvari, i cijenimo jedni druge upravo po njima i temeljem njih; stvaramo i potičemo tako jedan zatvoreni krug iz kojega nema izlaza, nego stvari mogu biti samo još gore, grublje i bezizlaznije; pa će se tako pronalaziti novi i novi načini da se besmislena i otuđena pravila generiraju i internaliziraju među ljude još jače i dublje, tako da i ne treba vlast koja bi ih provodila, jer će ljudi u dovoljnoj mjeri tlačiti, gložiti i izdavati jedni druge i sebe same – za šaku šuštava papira. Postat ćemo, kako je to lijepo ova pandemija pokazala – jedni drugima obični izvori nevolja i problema; vreće virusa, konkurenti, vukovi, protivnici, što samo gledaju jedni drugima u tanjure, ogledala, profile i prtljažnike, uspoređujući koliko tko ima, kako izgleda ili što radi; nadmeni i isprazni suvremenici što jedni o drugima misle, govore i rade samo najgore, mrzeći se bez kraja i konca. Ljudi bez boga, smisla i punine. Potrošači, aktivisti, poduzetnici, dužnosnici. Nesretnici, što drugima i ne žele drugo, do li isto to što i sami uživaju. Smeće povijesti, i šire: svega onoga što povijest nije.

Iz toga i nema drugog izlaza nego onako, hamsunovski, objesiti nakon svega kakvu staru mačetu o rame i sjekiru pod mišku, pa otići u brdo; sasjeći neku bukvu i koju krošnju, pa sklepati malu kolibu, te tamo šutjeti, gledati u zvijezde dok se još vide, žvakati kakve bobice i trave dok ih bude i lako, do nekog tihog i sasvim plinovitog stanja, spleena, kraja - nestajati u sumrak dok još za to imamo vremena, volje i snage, zagrljeni sa svojom suputnicom pod oblacima. Ili sami, kao Chris Mc Candless, jer uvijek će se naći neka Ticlanica koju ćemo preći puni ponosa i zanosa, a kada ih sažvačemo i ispljunemo – nećemo se preko nje više moći vratiti tamo odakle smo krenuli; ionako tamo kamo svi stižemo i pred to lice – dolazimo sasvim sami, goli, nemoćni. Jer, nismo mi prvi, ni zadnji. Mi smo samo par kamenčića u nizu.

Sa bajunetima možeš sve, ali na njima ne možeš sjediti; imaj to, dobri prijatelju, svakako na umu kada utoneš u ritam sekciju Kinga i Gilla (gornji citat). Nestati nipošto nije najgore što ti se ovdje može desiti – ionako ćeš se jednom, prije ili kasnije – pretopiti sa svime i svima u konačno jedno; put do toga nestajanja pri tome je puno važniji i bitniji.

03.02.2022. u 16:41 • 13 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.