vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 21.01.2022.

Pad

Neki sam dan – pao. Bilo je to jedno tiho, ledeno jutro okupano maglom i injem što je iz nje fino sipilo na svijet, stvarajući na tlu jedva vidljiv a izrazit pokrov. Razmišljao sam o uobičajenim stvarima, krećući se uobičajenim koracima, odlazeći kao i uobičajeno za svojim poslom, ali sam pao sasvim neuobičajeno i nenadano, okliznuvši se nogom vjerojatno na kakav sklizak šaht ili dio betona i našavši se u djeliću sekunde čitav u zraku, bez ikakva doticaja sa majčicom zemljom. Sva je sreća da me kao ipak iskusna hodača uvijek potiče poriv da imam prazne ruke, pa sve što imam nosim u torbi ili ruksaku, te sam instinktivno ispružio ruke iza leđa dočekavši se tako na širom otvorene dlanove i – neminovno - stražnjicu, te tako – štiteći gornji dio tijela od potpuna ispruženja - zasigurno spriječio mogućnost da o tlo udarim glavom. Posljedice pada bile su sasvim minimalne po tijelo; nekoliko sam dana osjećao laganu bol u leđima, na dlanovima i u stražnjici, da bi potom i to nestalo. Imao sam, naravno, puno više sreće nego pameti.

Dugo nisam padao. Naravno da sam nerijetko, kao vjerojatno i svi, sanjao kako padam, i u snu osjećao onaj težak i jedva zaustavljiv trenutak u kojem se ne možeš zaustaviti, ali nakon djetinjstva i padanja s bicikala, sanjki, nogu, i nikada slomljenih – već samo dobro natučenih udova, sjećam se tek jedne zgode kada sam, noseći prave cipele umjesto sportskih, zapeo i pogrešno procijenio visinu i širinu neke stube pa sam se – srećom u penjanju – uspio zadržati rukama da ne dodirnem tijelom tlo.

Gadno je padati. Čovjek je bespomoćan i istinski slab u času kada se sav nađe u zraku, pa sa strepnjom čeka prizemljenje. Nije to samo fizička bol: u situacijama kao što je – srećom – bila moja, daleko je snažniji i značajniji psihički doživljaj pada, koji tako vjerno oslikava ono što nam se figurativno znade dešavati u našim odnosima u društvu, u kojima jedino što ne osjećamo – a nerijetko i ne s manje tegoba – jest fizička bol, a sve ostale aspekte padanja i prizemljenja ćutimo još snažnije, bolnije, teže. Loše je i ponekad pogubno biti nemoćan, pa osjećati posljedice te nemoći još godinama i desetljećima nakon toga: biti slab, sam, nezaštićen, često i pred onima koji bi mogli zaslužiti naše povjerenje, a izigrali su ga i iskoristili trenutke u kojima smo bili ranjivi i nemoćni. Zato je dobro pasti ovako kao ja, pa razmišljati o tome kako je uistinu ljudima koji su pali na onaj drugi način; pali i propali tamo gdje su morali imati zaštitu i pomoć, a nisu je imali; tako su se našli na potpunome dnu, ostavljeni i zaboravljeni od svih, da sami pokušaju pridići se i ustanoviti što im se uopće zbilo, a tek potom i uspraviti se i – što je obično najteže – ispraviti posljedice pada, kako bi se vratili barem tamo gdje su bili prije toga.

Kažu da je civilizacija sve ono što ispravlja zakon jačega i slabijemu daje zaštitu pred silom. Mnogi su, na žalost, tek u okrilju te iste civilizacije, osjetili što je i kakva je sila, bivajući izrabljeni, ostavljeni, zaboravljeni, otuđeni, bez ikakve ili sa neznatnom mogućnošću saniranja stanja i nadom u budućnost. Nekima je svu sreću i svjetlost oduzela gola i neobranjiva sila mišića; drugima je to isto predstavljala sila sustava koji ih je pregazio, ili – još gore – nije ih zaštitio pred silom jačih.

Dobro je pasti, ovako kao ja, da te tek malo zaboli, pa da postaneš svjestan kako je to kada istinski boli, a nema nigdje nikoga da bi pomogao; da saznaš koliko puno toga imaš, a da nisi ni svjestan. ustaneš, i možeš dalje, kao da ničega nije bilo: kakav blagoslov, i kako nedostižno za mnoge pored nas. Trebamo se samo osvrnuti oko sebe, i vidjeti mnoge padove koji još uvijek nisu došli do točke ustajanja.

21.01.2022. u 08:25 • 15 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.