vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 01.01.2022.

Hajka



Tradicije su tu da se održavaju, a jedna od sada već dugogodišnjih tradicija moje malenkosti jest – odlazak u ledeno novogodišnje jutro, rano nakon svitanja – ne bih li barem malo uspio čuti ovaj svijet kako zvuči bez čovjeka, dok ga tišina miluje i nosi kao voljeno čedo. nataknem na noge najstarije i najblatnije gojzerice iz nekog zaboravljenog kutka garaže; turnem u stražnji džep hlača flašicu vode, tek da se nađe kako bi ugasila žeđ dvosatnog hodanja; navučem rukavice i kapu, pa još pomalo snen ali zadovoljan započnem sa uobičajenom turom. ne pamtim da me u ova skoro dva desetljeća koliko manje-više prakticiram taj poduhvat, ikada vrijeme baš razočaralo; ako već nebo nije bilo vedro, sunce radosno i snažno, iako nisko, a krošnje raširene i vesele, onda me barem nikada – ili se toga ne sjećam – nije prala nekakva kiša kao jedan od najnepoželjnijih suputnika usamljenih hodača. Mislim, vodio sam ja i davne rasprave o tome kako su najljepši trenuci u šumi oni kada slušaš kako kapi udaraju o lišće (na užas unezvjerenih sugovornika koji osim nepotrebne dangube nisu mogli zamisliti još i grozotu mokrog dana na odjeći), ali novogodišnje jutro nije me do sada, a da pamtim, počastilo nečim takvim. Neću se buniti niti ako me već stvari dogodine demantiraju; daj Bože zdravlja i volje, pa da u svemu tome još uvijek (a sada, da još uvijek, itekako) vidim nešto lijepo, važno i snažno.

Već nakon prvog kilometra, kada se sa ceste uđe u šumu pa put traži nešto jačeg penjanja, osjetiš kako dolazi snaga i radost u tebe, a šumska tmina i vlaga razilaze se ustupajući mjesto svjetlosti i osmijehu. Gotovo da su i ptice prestale pjevati; tišina je sveprisutna i meka. To je taj osjećaj zbog kojeg ovo poduzimaš: osjećaj mira i potreba za čišćenjem od svega što si bespotrebno nakupio u sebe putem hrane i pića, tmurnih misli, loših vijesti. Čovjek na malo mjesta kao u šumi može osjetiti snagu i smisao samoće; sve što za života činimo, a činimo puno toga da bismo tu samoću zavarali, prekinuli, potisnuli – nije baš previše pametno. Samoća je prirodno stanje, a sve ostalo ponad nje mogla bi, ako je pametna, umjerena i nenametljiva, biti dobra nadgradnja. No, prije ili kasnije ostaješ sam samcat sa sobom i svijetom; nikakvo bježanje, zatomljavanje ili tješenje nije u tom smislu valjan posao. A naučiti nešto o samoći i njenom značaju – može se na malo tako dobrih mjesta kao što je šuma.

No, otpočetka već ćutiš neki nemir; kao da predosjećaš iznenadnu oluju. Dvije ili tri usplahirene srne daleko od tebe na proplanku penju se prema vrhovima; hodaš sve brže i sve snažnije premećeš noge jednu pred drugu, a onda nakon kakvih tričetvrt sata hoda dolaziš pred planinarsko sklonište. Zahvaljuješ dobrim i pametnim ljudima što su pod nadstrešnicom – od toga da ih raznesu i razbiju vjetrovi – sačuvali nekoliko omanjih podmetača za sjedenje, pa jedan od njih koristiš za nekoliko minuta odmora. Iznenada, sve jače iz drugog smjera čuješ neprekidan lavež pasa, a već kroz minutu ili dvije u šumi slijedi prava drama: gotovo desetak srna, jedna za drugom, pretrčavaju preko prijevoja bacajući se na spasonosnu nizbrdicu koja će ih odvesti prema potoku, u zaštitu i tminu osojne strane. Iza njih dolaze psi, a potom i lovci sa zviždaljkama, neki od njih obučeni u reflektirajuće prsluke, krećući se polako i mašući rukama kao djeca u prometu.

Započela je hajka, i nema još puno do prvih pucnjeva. Kao ukopan sjediš usred te priče koja prolazi nekoliko desetaka metara ispod tebe, pa umjesto da osjetiš opasnost ili strah, zamišljaš neku od tih srna pogođenu sačmom; zapravo – zamišljaš sebe kako pogođen ležiš na boku; bol se već polako širi utrobom i postaje jaka i sveobuhvatna; polažeš lice na mraz što se noću nakupio na tamnom lišću; tvoj dah kipti nad ledenim tlom i mlazom vruće krvi što se slijeva na njega. Pogledavaš u plavo nebo, a od bola suze ti teku niz obraze; posljednje što vidiš, to je odbljesak sunca u vodi potoka, i kraj.

Da nisam slab i kukavan kakav već jesam, ustao bih i iz petnih žila povikao da mijenjam sebe za neku od tih srna, snažnih i plahih, što su netom protrčale prema potoku, pa sada u dolini sa strepnjom čekaju svoj hitac. Vjerojatno bih u takvoj smiješnoj, besmislenoj i neprispodobivoj situaciji bio ismijan radi neupotrebljivosti moga mesa, kože, moga nevaljana i bezvrijedna tijela. Umjesto plava neba i sunca, zamišljam sada srnine velike, tamne oči i treptaje što ih presijecaju u stravi i nevolji. Nekakav glas razuma govori mi da se ukipim i čekam; hajka prolazi vrlo brzo šumarcima i brdašcima iznad obližnjeg naselja što je na drugoj strani od onoga u kojemu živim; vjerojatno me nitko uopće nije niti primijetio. Nakon nekoliko gutljaja vode, skupljam stvari i odlazim na drugu stranu; zvukovi strave sve su slabiji i dalji. U sebi zatomljujem nemoć i bijes; potpuno mi je jasno da bi mi se uz sva osiguranja hajke teško nešto moglo zbiti i da sam joj se našao na putu; već nakon desetak minuta smirujem se i opet, naravno, čiste savjesti, fotografiram krošnje, sunce i nebo, zahvaljujući usudu što nisam srna, nego čovjek.

Ili bih možda trebalo biti obrnuto, da bi se na nečemu moglo zahvaljivati?

Nemam ovdje sada nikakve potrebe lamentirati o jedenju mesa, o ubijanju životinja, o uzimanju od prirode samo onoga što ti treba. Jedem meso evo već više od pola stoljeća, doduše sve manje; zapravo – ako ga ne jedem, pa i u nekom razdoblju od nekoliko uzastopnih dana, ne osjećam da sam u nečemu uskraćen. Više mi se od ideje da uskraćujem sebi meso sviđa ideja da si uskraćujem pomalo već sve, barem što se hrane tiče, a i još štošta; što mi manje treba, nekako sam više živ i ispunjen. Jer, jednako kao što je licemjerno prepuštati drugima da ubijaju životinje koje ćeš ti jesti, dok ti zdvajaš nad srnama što su pored tebe možda protrčale posljednji puta u svome životu, licemjerno je i jesti neko povrće ili voće koje su uzgajali, brali i pripremali siromašni, bolesni, nemoćni ljudi na čijem se radu temelji pustoš, otuđenje i nevolja ove naše zajednice. Sasvim je izgledno da ovi lovci samo čuvaju tradiciju svoga društva, pa jednom zimi organiziraju lov kako se to činilo već tisućljećima ili stoljećima, a to je sada bilo baš na prvi dan godine (ne sjećam se da se ikada išta slično zbivalo u šumi). To što čine, vjerojatno i nije puno veća nevolja od primjerice onih koji kvadovima i motorima ruju i uništavaju šumske puteve ostavljajući iza sebe oblake oktanskog smrada. Puno sam puta na rubovima šume znao zateći pune jasle kukuruza ili tko zna čega još; ima vjerojatno lovaca koji znaju neku mjeru, red, redoslijed, pa odstrel čine prema tom planu i pravilu. Nisu svi lovci na nilske konje; ima i onih koji love krokodile ili krznaše; veprove ili fazane; ti bi od mnogih među nama bili pozdravljeni kao heroji.

Na koncu, ima i onih koji samo za plaću režu vratove kokošima, ili pištoljima ubijaju svinje i krave. Mi smo, od takvih, naravno – bolji i pošteniji. Jedemo da bismo živjeli, a naš život znači smrt drugih, bili to kukuruzi, krumpiri, kokoši ili srne. Životi u sebi imaju upisane boli, patnje i smrti, kao što smrti u sebe utkaju živote koje su odnijele. Ono što me ovdje zateklo, to je ta nemoć, bijes, slabost; gadna stvar kada je osjetiš na svojoj koži. Nemoć, kao onda davno, kada su te još zapravo kao dijete - jedne iste ovakve hladne i vlažne jeseni - poslali na neku padinu, nad grmlje i šipražje i nedaleku rijeku, da zajedno sa još nekolicinom takvih kao ti - paziš i osmatraš hoće li se s ove obale nešto pomaknuti – a ti si znao da to činiš zato što vjeruješ da bi za taj cilj bilo vrijedno ostati i bez života; baš onako kako si maloprije zamislio smrt one srne na mrazom okupanom lišću i blatu. Nemoć, ili moć; moć čovjeka što svojim dlanovima steže okvir puške – kao osjećaj da pripadaš jačima, sigurnijima, većima; pobjednicima.

Dobro je biti među jačima, čak štoviše – biti daleko od krvi i smrti, a blizu uz plodove i dobra što ih one donose. Mislim, vjerojatno to i nije dobro; više je – korisno. Povijest, ma da samo povijest – biologija; to je slijed događaja u kojima su jači uspijevali proždirući i nadjačavajući slabije, pretvarajući svoj uspjeh iz gole potrebe- u vrlinu, a iz vrline u strast, opijenost, slavlje i – propast.

Ono što je sasvim sigurno dobro, to je da put nije vječan; barem ne ovdje. Put ima svoj početak i kraj. Dobro je negdje na njemu osvijestiti što je i kakav je taj put. Možda bismo jednom na njemu mogli nešto i promijeniti; a prvo što mi pada na pamet, to bih bio ja sam. Recimo, pitajući se: za koga ja to sve jedem, i tovim tu svoju mast i krv tkivo i meso; za čovječanstvo, za domovinu, obitelj, za sebe sama?

Za početak, razmišljat ću o tome osjeća li glavica kupusa bol za razliku od svinje ili krave, dok jedem ukusne sarme što ih je Najdraža podgrijavala za moga lutanja šumom. Neću joj ispričati ništa od ovog događaja, jer bi se mogla uplašiti i tražiti od mene da više ne idem u šumu. Vjerojatno bih je uspio odgovoriti barem od sumnje u lutanja livadama i pustopoljinama kakvima ovaj kraju obiluje: tu se na kilometre daleko vidi ide li preko polja čovjek ili nečovjek. Mislim, srna ili vepar. A možda i ono drugo? Čovjek se nekako mora zaštititi od nevolja: ljeti krpelji, zimi lovci, danju kvadovi, noću komarci. Najbolje bi bilo pokriti se preko glave i zaštititi od svega u nekakvom stavu čučnja. Onako, kao Samotres: na pragu Zoopolisa, velikom trudbeniku Mravu - odati priznanje i svu moguću čast, pa otplaziti za njime, njegovim putem, kada je već naš nekako – zapeo na stranputici. Na padini nekog brda prekrivenog mrazom, otpalim lišćem i blatom; kao stvorenoj da se njome bez daha trči spašavajući život od hajki koje dolaze.

01.01.2022. u 12:44 • 12 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.