vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 06.12.2021.

Idioti, igle i ishodi


Tošo Dabac, Točka sastajanja



Nikada dovoljno ponavljanja mantre o kletvi nad bijelim listom papira: ja sam sam sebi upravo to, sve dok ne pokušam čuti što drugi ljudi žele reći. U takvoj interakciji dolaze nove misli kao od šale, i pisati se može gotovo svaki dan, samo kada čovjek ima vremena i volje.

Vrtim već nekoliko dana u mislima par tvrdnji koje se nadovezuju na moj prethodni post (pri tome u duhu stare latinske mudrosti o quisu i quidu - uopće nije bitno tko je što rekao, jer raspravljat ću o tvrdnjama, a ne o ljudima), a tiču se toga da više (kako sam nadam se uspješno dokazao) ne sanjamo bačvu kisele repe, što je siguran znak da nam je bolje nego li je bilo prije; dapače – da se u nekih pola stoljeća prosječni životni vijek pojedinca produljio za oko petnaestak godina, pri čemu su veliku ulogu nesporno odigrala i cjepiva. Ali evo što slijedi: prethodno da opet ne smeta idiotima koji su protiv cjepiva, a u protivnome da bi možda dobili još vremena, koje bismo proveli sa voljenima.

Naravno, na prvu loptu, osim sa terminom idiota, mogao bih se složiti i sa svime ostalim, a naročito sa time da bi lijepo bilo petnaest pa i više godina provesti sa voljenim osobama. Onda mi neki crv počne svrdlati po tim mislima, pa se jedna po jedna pomalo raspadaju i prhnu kao ledeni snijeg sa stakla.

Prije svega, za mene pojam idiota – barem nakon što čovjek nekoliko puta otčita ili odgleda priču o knezu Miškinu – nije nešto negativno, naprotiv. I to je zapravo jedan od često prilično neprecizno korištenih pojmova; uobičajeno je da danas ljudi, želeći naglasiti (hajmo to tako pristojno reći, je li) da je netko u krivu, nazivaju tu osobu idiotom, misleći zapravo na nekog nedostojnog razgovora; kretena, mentalno zaostalog pojedinca, retarda, što li. Ne želim razgovarati na taj način razvijajući takav način argumentacije ad hominem, pa ću se u ovom odlomku prije svega ograničiti na dokazivanje toga kako je nazivati onoga s kojim se ne slažeš - idiotom – netočno. Bismo li se Krista, ako smo imalo dobronamjerni, bez obzira na to vjerujemo li u njegovu božansku, ili tek proročku dimenziju - usudili nazvati idotom, ako već to isto ne vrijedi za obojicu Lava Nikolajeviča, i onog pravog, stvarnog, što je odjeven u prnje posljednje godine života hodočastio zemljom kao prorok – a kamo li za onog literarnog, koji u vrućici svojih nadanja i stremljenja zaboravlja na sebe koliko je najviše moguće, da bi drugima poništio patnju? Nije li to zapravo i sukus božanskog poslanja, da nas žrtvom svoga sina – kao najveće vrijednosti – otkupi, spasi i potakne na dobro?

Pa kako bih onda o idiotu mogao misliti loše?

No dobro; shvatio sam poruku; ona kaže: netko tko se ne želi cijepiti trebao bi biti u najmanju ruku nedostojan razgovora. Eto, nakon skoro dvije godine trajanja, došlo je i moje vrijeme opredjeljenja, pa kada već piskaram o temi korone i cijepljenja, moram se – želio to ili ne želio – svrstati. „Ili si njihov, ili si naš, druge nemaš…“ – veli u tom smislu jedan jako uspjeli suvremeni pjesnik. Mogao bih sada ovdje isticati rijeke argumenata u korist suprotstavljenih opcija - od sućuti prema hrpama preminulih do nevjerice u dobronamjernost milijardera koji na svemu tome beru profit, ali to je nakon već rečenog razdoblja – promašena i sasvim neučinkovita priča. Treba samo reći ovo: cijepio sam se, i to još negdje ljetos. Zašto sam se cijepio? Nema tu nikakve herojštine: na prvome mjestu – zato što me strah smrti. Dakle, radi sebe; pa tek možda onda radi drugih. A pod drugima nikako ne računam svoju obitelj; da zarazim nekoga od njih bilo bi mi teže nego da obolim sam.

Zapravo, ako ćemo iskreno, puno bih dulje, kakav sam već, povučen, prilično neodlučan i nesamouvjeren, razmišljao o tome hoću li se cijepiti ili ne; uradila je to pomalo i za mene moja Najdraža, koja je onog svježeg i sunčanog kasnoproljetnog jutra, onako lijepa, spokojna i sigurna u sve - na našoj verandi, uz prve gutljaje kave, nakon dugog noćnog promišljanja izjavila kako je došla do zaključka da se treba cijepiti. Nisam ja taj koji bi se nešto posebno povinovao savjetima i mišljenjima samo tako; nisu tu u pitanju regali i tepisi pa da se o tome odluči uz gutljaj kave, nego nešto puno intimnije u što se teško dira; nešto drugo je tu bilo posrijedi: istoga časa ja sam pokušao zamisliti situaciju u kojoj bi se Ona cijepila, a ja ne bih (koja uopće nije bila nemoguća, samo da sam ostao šutjeti kako to često znam), i u kojoj bi se situaciji Njoj nešto od tog istoga cijepljenja ne daj Bože desilo, a ja bih to morao gledati: već nakon nekoliko sekundi zamišljanja takvoga užasa postalo mi je sasvim jasno da ću se i ja cijepiti. Poslali smo mail poruku doktorici, i za nekoliko dana došli na red, pa onda opet za mjesec dana – i to je bilo to. Mogao bih sada oko tog cijepljenja sebi pripisivati ovdje tisuće vrlina i pokoju manu, ali ja ću ovdje, kao i za doslovce sve stvari u životu koje su mi bile važne i odlučne reći – odlučio sam o njima u sekundi ili dvije. I konstatirati, ne bez ganuća, parafrazirajući onu poznatu misao Hannah Arendt - kako se najvažnije stvari u životu dešavaju zapravo – banalno.

Tu ću sada opet, radi umjetničkog dojma, iskoristiti nekoliko vlastitih rečenica koje sam već napisao drugdje; jako sam, je li, pametan i vrijedan, pa mi ne preostaje drugo do li citirati takvoga, sebe sama, kada velim: od nuspojava imao sam pri drugoj dozi puno, puno jaču reakciju od Nje, toliko jako (bol, nemoć, visoka temperatura, mračenje pred očima) da sam Je navečer, odlazeći na spavanje, bez nekog posebnog uvoda zamolio da mi oprosti ako sam joj napravio što loše u životu, na što je Ona (valjda sam izgledao tako loše, što li) kao oparena ustala od nekakvog svoga Poirota, CIS-ja, krimića, i bez razmišljanja, sasvim ozbiljno i glasno izjavila da mi oprašta, i neka legnem - da će mi skuhati čaj.

Eto, to je samo moje osobno iskustvo, i ako će ikome biti važno, ja bih rekao: cijepite se, jer moje i osobno iskustvo moje obitelji sa iglama je jako pozitivno: sve tuberkuloze, dijabetese i slične probleme mojih predaka i potomaka riješile su spasonosne igle, i da nije bilo tih istih igala, ne bi bilo niti mene, niti moje djece. No, isto tako nastojim razumjeti ljude koji imaju neposredno loše iskustvo sa cijepljenjima oko sebe, pa odbijaju cijepiti se. Uostalom, previše je tu stvari koje upućuju na zaradu, a kada zarada postane motiv, onda sumnja buja i raste do neba ali po meni to nipošto ne znači da sva ta prozirna politikanstva, različiti aršini i loša opravdanja ruše kompletnu sliku o značaju cijepljenja. Eto, čak i čuvene covid-putovnice pomalo gube na snazi kada čujemo da i pored njih vodeći klinički centri u zemlji počinju testirati i one zdravstvene djelatnike koji ih imaju (pa se postavlja pitanje čemu sve to kada ni sami ne vjerujemo u njih). Još uvijek mi taj sklop svinjarija ipak nije narušio opću sliku o tome da cijepljenje, ovakvo nesavršeno kakvo jest, na neki meni osobno teško razumljiv način vodi prema boljem stanju nego što je ovo.

Situacija u kojoj se nalazimo, vjerujem, zapravo je jedna od mnogih u povijesti u kakvima su bili i naši preci: nisu ni blizu znali što je zapravo posrijedi, osim da je gadno. Život u sigurnosti društva desetljećima nas je tetošio i uvjeravao u to da smo sposobni shvatiti baš sve: da ne postoje varijable koje su odlučne, a nepoznate i nepredvidive. Osjećaj sigurnosti jedna je od osnovnih potreba koju čovjek ima, i bez njega gubi tlo pod nogama kao što nas je sekundama treslo u onom nezaboravnom petrinjskom potresu. Ja sam, eto – na koncu - još uvijek mali, zaigrani, naivni dječak, koji čita knjige i vjeruje u to da negdje postoje znalci sa lulama i naočalama (dobro, ili znanstvenice bez lula, ali valjda sa prstima na bradi) koji se bave time da nam bude bolje, ne razmišljajući o svojim berivima i privilegijama.

A naši preci, kada bi zagustilo, imali su ono čega danas vidimo malo, ili nimalo: sposobnost, nešto kao u Camusovoj „Kugi“, ili u situacijama kada su ljudi životno ugroženi ratom, bolešću, katastrofama (da, takva je, kako god okrenete, bila i devedesetiprva - nju čak nisu iznijeli niti neki daleki preci) da skupe glave i zaborave na razlike; da solidarnošću i žrtvom doprinesu tome da se nevolje odagnaju. Da li je takvo rastakanje osjećaja za drugoga namjerno ili slučajno, u to se ne bih upuštao: na svakome je od nas prosuditi za sebe.

Pitam se samo u ova čudna vremena, gdje je zaboga nestao onaj zanos i vjera u znanje i znanost; gdje su nestali ljudi koji se uspavljuju Svijetom oko nas ili Enciklopedijama kako smo mi činili kao klinci? Vjerovali smo u to da će za pedeset i sto godina biti bolje, i jedva smo čekali da ta svijetla budućnost sleti među nas musave i lakovjerne kao čudo, a u što vjeruju današnja djeca kada je u pitanju budućnost? Nije li upravo to siguran znak da je u ovih posljednjih pedesetak godina svijet otišao ukrivo, ako budućnost u ljudima, barem onima koji bi njoj trebali biti okrenuti više nego drugi, izaziva više straha nego znatiželje?

I još, pored svih spoznaja o krhkosti našeg bivanja, našeg zdravlja, zar je neophodno da se međusobno gložimo i smatramo neljudima – zar nije dovoljno nevolja na ovome svijetu i bez toga da ih zadajemo jedni drugima?

Eto, tu sada dolazimo do posljednje tvrdnje iz diskusije pod snom o kiseloj repi: do tvrdnje o tome da bismo godine koje su nam darovane (a sve su zapravo takve, od prvog do posljednjeg dana, nisu li?) mogli iskoristiti na ljude koje volimo, jer onda su te godine valjda još vrednije i dragocjenije od ostalih, pa neka se nitko ne usudi oduzimati nam ih time što ne čini ono što čini većina?

Godine kao brojka, same po sebi – zar su vrlina? Zar je bolje živjeti dulje, bez obzira na to - kako? Ili – ako je nekada bilo gore, a budućnost je neizvjesna – treba svaki čas živjeti kao posljednji?

Tu ću se, naprotiv, sjetiti nečeg drugoga. I pored svih poljana zelenih i vrutaka tihanih i dolina smrti kojima ćemo proći, ja ću se sjetiti riječi o tome da kakvu li će plaću dobiti onaj koji ljubi tek one koji i njega ljube? Ljubiti nama valja one koji nas ne ljube, pa dapače – i one koji nas mrze, preziru, loše govore o nama ili čak nam i rade o glavi, i tek u tome će biti plaće i vrline. Jer, kada se ljubi, treba ljubiti kao da ljubiš sebe sama, i ne tražiš u tome nikakva interesa, jer tamo gdje je interes, tu ljubavi nema. Ako ćemo birati koga ćemo ljubiti, nestat će ubrzo i ljubavi, i od nje će ostati tek prazna, ledena i besmislena ljuštura riječi; parola koja odjekuje klisurama današnjeg predivnog i strašnog svijeta kao opomena.

Zato bismo doista, čista srca, jedni drugima – bez obzira na to kakvi su ti isti drugi, trebali zapravo težiti postati idiotima: i u tome prije svega pomesti pred vlastitim vratima. Eto, recimo, ja – kao – je li, ispada - svjestan, cijepljen i lojalan pojedinac – moram se pitati što vidim u svome nepoznatom, necijepljenom i od straha, zabrana i gladi već pomalo sluđenom bratu; loše obrijanom, nebrižno obučenom i zamišljenom prolazniku na uskom pločniku neke sive i bučne ulice što hektično i podozrivo u meni vidi nekoga tko će mu presjeći put, i tko zna koje još pravo i mogućnost oduzeti ispred nosa. Umijem li ja u njemu gledati upravo brata, a ne opasnost, vreću virusa, statistički broj i konkurenciju? Baš kao što sugerira ova genijalna fotografija gore: da nam križanja naših puteva budu točke sastajanja, a ne rastajanja.

Vidiš čovjeka koji radi nešto što je po tebi krivo, i zazivaš za njega, jednako kao i za sebe – dobro. Pa mu okrećeš zapravo i drugi obraz, ako ga on uopće želi – poljubiti ili udariti, svejedno je; jer kao što su nas davno već naučili – put milosti je put dobra; blagost je nepobjediva. Tako, ako si se cijepio, onda taj što to ne želi - sam sebe izlaže najvećem riziku (o čemu upravo i govore brojke posljednjih dana kojima tako želimo vjerovati: da ponajviše stradavaju upravo necijepljeni), a ako i ti radi njega stradaš – činit ćeš to sa zazivom i pouzdanjem puta prema svjetlu na usnama. Upravo kako su pred predstojećim katastrofama znali govoriti Indijanci: ne postoji jača tvrđava koja bi nas štitila – od tvrđave naših duša.

Želimo li u drugom čovjeku vidjeti sebe?

Što ću drugo, nego ovdje svjedočiti osobnim primjerom: ono što osobno imam, a ne smatram sebe nešto posebno zaslužnim za to, jest osjećaj da sam nakon pet ili šest desetljeća s ovim životom pun kao brod; kada bih sutra doživio kraj, činio bih to spokojan i izmiren sa svijetom i Bogom bez ikakve zadrške. Hajde, imam ja još ovdje nešto posla; moram još u par godina dovesti Najdražu do penzije (Ona je evo već treću godinu bez posla, a još prije nekih šest ili sedam - jedva da je od posla i napora ostala živa i prehodala bolest u kojoj jedan od dvoje umire); i mlađe dijete moram ispratiti na putu do diplome; sve to ne iz nekih razloga koji bi se ticali sustava vrijednosti – pa da bi to samim time predstavljalo neke uspjehe – nego zato da ne budu ovisni o meni (ma hajde, pa i to je veliki uspjeh, ne biti ovisan o meni); ali kako im ide - debeli bi im se balvani na putu morali ispriječiti pa da to ne uspiju i sami od sebe.

Što bi najveći dio ljudi na planeti na iskreni upit o smislu, punini i sreći svojih životnih puteva, negdje pri koncu, i bez utjecaja izvana - odgovorio? Ako nas neki crv sumnje tjera na pomisao da bi u većini taj odgovor bio negativan; tada najveći broj ljudi na planeti živi - u bijedi promašena života o kojoj su se još davno usudili pisati ili snimati Turgenjev, Čehov, Miller, Tolstoj, Zola, Bergman, Tarkovski ili Joyce; ta bijeda još uvijek – možda nam je češće poznata kao materijalna nego duhovna, ali ni ovoj posljednjoj ne bi trebalo dugo da u toj žalosnoj utrci preuzme primat (kada razmislimo dublje o depresijama, kriminalu, prevarama, prisilama i patnjama svake vrste kojima smo okruženi).

Na stranu to što bi svatko rado za nevolje koje mu se u životu događaju okrivio druge; svi su za sve krivi, samo ne mi sami. Stoga, put kojim idemo ovako, mogao bi voditi upravo tamo gdje je već sada primjerice - odajući se usprkos jakoj i svijetloj tradiciji - alkoholu, kocki i drugim porocima, uslijed kidanja svih veza zajednice, dospio velik broj spomenutih Indijanaca: mjesto na kojemu će – makar u prosjeku živjeli i sto umjesto trideset godina – većina nas osjećati pretežno nevolju, provodeći prazne dane pod nebom; nanoseći bol drugima i sebi.

Razlika će biti samo u tome što su njih do tog mjesta doveli drugi, a mi bismo sebe tamo mogli dovesti sami. Nerazumijevanjem, silom, isključivanjem; pohlepom i zaradom kao vrlinama prvog reda; sebičnošću, onečišćenjem i zagađenjem svake vrste; nemoralom i indolentnošću; korupcijom, nepotizmom i slabošću. Držanjem da smo bolji i vredniji od drugih; da ne zaslužujemo probleme i nevolje uslijed svojih propusta, da imamo pravo na svijet i svoju braću gledati svisoka, nipodaštavajući ih kao manje vrijedne, ili čak bezvrijedne. Igle izazova, što ubadaju sa svih strana. Sjetimo se samo, da su druge i drugačije uvijek tamanili kao gamad, a ne kao ljude. Upravo svojim riječima kojima bismo uputili osudu drugima, mi bismo osudili sami sebe. Mnogi bi rekli, kako stvari stoje i kuda ovaj svijet polako ide – već smo to odavna i učinili.

Ili, kako je govorio prerano i nesretno preminuli gospon Torre: uklopiti se u ovakav svijet, za kojega manje ili više svi u dubini svojih srdaca znamo da ide ukrivo – zar je to uspjeh?

06.12.2021. u 18:29 • 20 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.