Ne znam zašto ovo pišem tek sada, jer zbilo se prije nekoliko mjeseci; možda je u pitanju tek podsvijest, a možda i kakav naknadni razvoj događaja; no, imam snažnu potrebu skrenuti pažnju na jedan događaj koji mi se ne tako davno zbio na blogu, a koji mi se svako toliko vraća u sjećanju.
Svima nama manje ili više poznati Dream of Stone upisivao je tako ispod jednog mog posta svoj niz komentara; bio je to čak nekakav niz u kojem su iznesene tvrdnje imale veze sa upisom i temom posta; pokušao sam sa čovjekom razgovarati – nipošto ne o tome što bi on trebao pisati, nego isključivo na nivou da ga pokušavam uvjeriti kako bi bilo dobro da ne unosi toliki broj komentara, nego da ih sve pokuša sažeti u jedan ili – hajde, ako mora biti više – dva, pa da nam blogovi ne liče na kaos. Časna pionirska, obećao sam pri tome čovjeku, a činim to i sada i ovdje, da neću zabranjivati komentare anonimcima ukoliko tako učini.
Nije uspjelo.
Komentari, kakvi god bili, osim onih koji nekoga vrijeđaju, ipak doprinose blogovima na svakovrsan način; najbolji sam svjedok tome i sam, jer sam upravo ovdje i počeo prije kakvih petnaestak godina kao anoniman komentator pod istim ovim nadimkom kojeg sam zadržao do danas. No, došlo je ubrzo neko drugo doba, pa se više na većini blogova do kojih mi je bilo stalo, nije moglo komentirati bez da imaš vlastiti blog, i tako sam i ja sam jednoga dana sjeo na vlastitu verandu, uzeo mobitel u ruke, raširio noge i fotografirao pločice na njoj. Da, na istoj onoj verandi na kojoj sam mjesecima ili godinama kasnije Najdražoj objašnjavao zašto nisam Zeko; na onoj na kojoj smo u kakvoj ledenoj noći uz gutljaj nekog Primitiva pušili jednu cigaretu prije nego ćemo leći. Onda sam tu fotografiju skinuo na kompjuter, pa lagano unio mail adresu i sve ostalo, i postao bloger.
Daleko sam odlutao od teme, a želim reći nešto sasvim drugo. Ok, neka naš Dream piše kako hoće, ja trenutno upravo radi njega imam zabranjeno komentiranje anonimcima, pa ako čovjek ovo čita – ukoliko riješi problem kojeg ima sa tipkom Enter i počne pisati po jedan ili dva komentara; ma kako raspršeno i hirovito to bilo, dopustit ću. Radi ostalih: tko zna tko još sve nije poželio nešto komentirati, a nije smio.
No, želim naglasiti nešto drugo: valjda je ova pojava posljedica toga što imam prijavljen blog u editoru - i na mobitelu i na kompjuteru; kada sam pokušao nakon što sam prvi puta zabranio komentiranje anonimcima – na drugom uređaju komentirati nešto na vlastitom blogu, upis mi je bio zabranjen, sa upozorenjem da na blog.hr nije dopušteno unositi spam.
Zatekao sam se jako, presjeklo me u hodu: mašina me na rođenom blogu prepoznala kao spam.
To šokantno sjećanje sve više imam pred očima kada u novije vrijeme pišem postove, a bome i komentare: čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda; ne budi spam na blogu.
Dream – to sam zapravo htio reći, hvala ti čovječe na tome. Opomena nikad dosta.
< | listopad, 2021 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |