vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 18.09.2021.

Tko će musti naše krave?





njuškalo.hr

 

Kada upisuješ dijete u srednju školu, jako je teško – barem u Zagrebu – upisati ga u Školu za primijenjenu umjetnost. Nisu dovoljne niti sve petice među ocjenama, treba još i položiti razne ispite i tko zna što još drugoga. No, u ovećem gradu uz more, začudili ste se Najdraža i ti tome baš iskreno, ima već desetak godina - bilo je lako upisati se u njihov pandan takvoj školi: djeca koja jedva da osnovnu prolaze sa četvorkama upišu se na to kao od šale. O čemu je riječ?

Ima li naš narod dolje još uvijek nekakav podozriv i sumnjičav odnos prema umjetničkim zanimanjima, pa vele - sve je to teško provjerljivo dangubljenje bez veće potrebe i smisla; potjeraj ih u polje neka rade nešto opipljivo i vidljivo? Nema tome puno; sjećam se kako je dijete koje je iskazivalo interes za fotografiju jedan tamošnji poznanik nagovarao da se nakon takve škole prijavi za fotografa u policiji; to što bi se nagledalo muka i strahota po raznim očevidima, nije mu bilo toliko važno koliko to što bi od takvoga tijesta u toj konstrukciji konačno bilo nekog kruha, a ne od izložbi i besmislenih lutanja uz more, zgradurine napuštenih tvornica ili vojnih postrojenja i šumarke u potrazi za lijepim kadrovima.

 

-          - - - -

 

I sam sam na svojoj koži osjetio takvo što. U moje se doba nije puno pitalo što ćeš u životu raditi; ako si bio za školu – slali su te na fakultete koji će donositi sigurnu zaradu, a ne povlačenje po nekim filozofijama i sličnim mjestima. Teško je to objasniti današnjoj mladosti, i dobro je da je tako.

Otac me tako bukvalno natjerao da studiram nešto drugo a ne ono što sam htio - struku u kojoj je on, barem u našem gradu, već bio eminentno ime i u kojoj mu je sve bilo jasno i poznato. Kako bih mu ipak dokazao da je ta struka slaba i nikakva; studirao sam kao lud: sedam mjeseci u godini posvetio bih studiju i očistio godinu kao od šale, a onda se negdje u svibnju pozabavio radom preko studentservisa, pa tako čitavo ljeto – da se može lutati i putovati okolnim zemljama ili obalom, od grada do grada – od poznanika do poznanika. I tako, očistim ja godinu na faksu do kraja, poslijepodne marljivo radim, izlazim navečer vani i dolazim kući rano pred jutro, valjda oko četiri ili pet sati; pa čujem kroz san kako Stara zove Staroga na posao telefonom i jada mu se:

-          Čuj, on je noćas došao kući u pola pet! Ja ne budem više trpila taj nered!

-          Pa što hoćeš – odvraća Stari – dao je sve ispite; što da mu ja radim? Hoćeš da upiše još jedan fakultet, je li? Da studira komparativnu književnost ili povijest umjetnosti, pa da se smuca s onim protuhama i filozofima, to hoćeš, je li? – viče iz slušalice Stari da se čuje do moje sobe.

-           

-          - - - -

 

Čitam predivnu knjižicu „Što čini jabuku“ (i ne propuštam priliku nakloniti se mome Dobrome Duhu Od Knjige u vezi te preporuke: hvala ti, Dobri Duše, od srca!; preporuku, evo, prosljeđujem dalje, svim dobrim dušama na izbor :)). Knjiga sadrži dug, nadahnut i zanimljiv razgovor publicistice Shire Hadad sa poznatim židovskim piscem Amosom Ozom. Mnoštvo je znalački odabranih i obrađenih tema; neke rečenice toliko su potresne i vrijedne da zamućuju pogled: od toga – kako pisati, pa o odnosima muškaraca i žena, ili o odrastanju – ali nekako me se istinski dojmila pričica koju Oz iznosi o svom položaju pisca u tamošnjem kibucu, negdje šezdesetih ili sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Kada je, naime, već objavio prvu knjigu, i kada se vidjelo da će od tog njegovog pisanja nečega biti, smatrao je da bi bilo oportuno zatražiti od uprave kibuca jedan dan za pisanje; čak i prihodi od te knjige pripadali su dijelom samome kibucu, pa je Oz smatrao da – kada već doprinosi općem dobru – smije tražiti da mu se omogući i rad na tome.

Traži on tako na nekom sastanku da mu se dade taj jedan slobodan dan za pisanje, da ne mora barem na taj dan voziti traktor ili brati masline ili tko zna što već; no, takav je zahtjev zapravo izazvao konsternaciju. Bez ikakve nadmenosti ili tračka primitivizma, pitaju ga starješine sljedeće.

Ti si, Amose, sasvim u pravu; doista bi ti trebalo dati taj dan, jer očito da imaš mogućnosti pisati nešto što bi drugi čitali. No, znadeš li ti da – ako mi to dopustimo – već sutra riskiramo da nam dođe neki kipar, i isto to traži za svoj rad. Prekosutra će doći slikar, iza njega glazbenik, i tko zna tko sve ne još. A kako ćemo mi znati razlučiti tko od njih radi nešto što je dobro i što valja, od onih običnih spadala i mazala koja ništa ne valjaju i nikoga ne zanimaju? Tko će nam dati stalne, provjerljive i neupitne kriterije za takvo što?

I onda, kada svi dobiju slobodne dane - tko će, na kraju, musti naše krave?

18.09.2021. u 14:10 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.