vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 27.08.2021.

Prijelaz preko crte




Ima tome već godinu i pol dana; vlast je zabranila korištenje igrališta i parkova, a moja malenkost sasvim je smetnula s uma da bi se takva zabrana mogla odnositi i na Nove Dvore; kako obično ulazim u njih kroz jedan – pokazat će se – prilično nepoznat ulaz, kroz medvjeđi luk, blato i grmlje – s nasipa ispod perivoja, pa pored stare i u šumu zarasle zgrade bivše poljoprivredne domaćinske škole – nemalo sam se iznenadio kada u perivoju usred snijega, nedirnute bjeline i tišine kasnozimskog jutra ne da nisam zatekao baš nikoga, nego sam naišao na rampe, zapreke, trake sa upozorenjima na novčane kazne i slične prijetnje putnicima namjernicima. Malo je strahova koje sam u tolikoj mjeri pretrpio u životu, misleći da što mi sada treba da me snime nekakve nadzorne kamere, ako su i njih postavili, pa sam iz nevolje utekao kako sam u nju i ušao – kroz šikaru i šipražje i ševarje, bježeći od oka svake vlasti, sam kao prst i duh.
Zašto ovo pišem? Pa, otprilike isti dan, ili dan poslije, kada su uvedene zabrane prijelaza granica županija, te se niti na područje metropole iz našeg dična sela više nije smjelo bez valjana razloga, moj dobar prijatelj je, slično meni – ne prateći baš previše vijesti i ne znajući da je zabrana stupila na snagu, spojio dva grada hodajući preko brda satima kroz pustoš, da bi ga tamo, s druge strane, legitimirala policija, kojoj nikako nije bilo jasno da bi im itko sa krivim prebivalištem na osobnoj mogao stići iza leđa, pored silnih nevoljnika što su to pokušavali cestom.
Prijatelj je, sav u stisci, objasnio da je hodao satima kroz šumu, i da će sada isto tako nazad, ne kontaktirajući baš ni s kime, jer to je i bio cilj takvih šetnji: da se izoliraš ne zato što bi ti to tkogod naložio, već zato što osjećaš da ti tako valja. Vlast ga je pri tome, unezvjerena od spoznaje da postoje i takvi, samo malo pogladila po glavi, što je nama ovih dana bio sasvim dobar izgovor da, u slavu i dugo sjećanje na te naše sada već hvala Bogu davne poduhvate, ponovimo barem jedan od njih i pješice spojimo dva grada, kako to već priliči, ako se dade - od birtije do birtije.
Zborno mjesto tako je bila Nirvana u Jarku; usput sam prošao iz uz šljunčaru koja je , zastrta oblacima pružala lijepu sliku odsjaja našeg – toga dana - valovita i slikovita svoda. Nirvana naravno – opravdavajući u svemu svoje ime u punom sjaju- nije radila; što je za moja sada već pomalo bolna križa bilo spasonosno, jer sam, čekajući prijatelja koji već poslovično kasni kakvu akademsku četvrt, zasjeo na klupicu pored autobusna stajališta, istežući noge i ravnajući leđa, što se pokazalo sjajnim rješenjem za izazove koji su me čekali. Usput je naišla gospođa koja se interesirala za prolazno vrijeme autobusa za Bistru, a ja, kakav već jesam, nisam imao srca otpiliti je kakvim mumljanjem u bradu, pa sam joj izjavio da nisam za taj smjer baš previše zainteresiran; jer da čekam pajdu sa kojim ćemo preći preko brda ivanečkih i podsusedskih i tako otići u jednom sasvim neočekivanom smjeru. Baka se na to doslovce uhvatila za glavu shvativši koliko je vremena hodanja pred nama, a već se bližilo i podne, pa me već kroz nekoliko minuta sasvim sažalno gledala i pružala mi savjete o nadolazećoj kiši, dugim rukavima koje sam skrivao u ruksaku i vodi, za koju će se pokazati da je baka bila sasvim u pravu kada je – gledajući moju sliku i priliku – iskazivala prilično nepovjerenje u izglede toga poduhvata.
Prijatelj je točno negdje na rubu navedene četvrti stigao, i mi smo veseli i orni mogli krenuti na put. Strm i zahtjevan uspon prvih petnaestak minuta rastjerao je bilo kakvu omamu i pospanost, tako da smo mokri i vreli od sparine i naporna hoda brzo stigli do odvojka za Meglenjak, a potom i ulice imena Put Kamenitim svatovima. Njome smo produžili do – planinarske transverzale M1, što po čitavom hrptu Medvednice vodi od Podsuseda pa sve do kašinskih brega na istoku. Bratić je, kada se spremao za Himalaju prije tridesetak godina, znao pretrčati čitavu tu transverzalu u jedno jutro; ja nisam ni blizu takvoj ornosti, ali da me neki samo moji vrazi nose kroz guštike i šumarke, to malo tko može osporiti. Još kada nađem i srodnu dušu – nema kraja sreći, a ovaj moj prijatelj za takve je zgubidanske stvari kao stvoren: razgovaramo sa strašću o omiljenim temama muškaraca najbolje životne dobi, od nogometa, seksa ili kiselih domaćih vina što se nabavljaju ravno iz legendarnih dalekih klijeti, znalački izbjegavajući temu koja svakog pravog muža lako dovede u sukob sa drugim sličnim, a to je politika. Staza nije strma, pa vodi ravno na sjever, sa obećanjem da će uskoro stići i odvojak koji nam treba; usred žustre rasprave o tome je li Ed Norton bolji u Klubu boraca ili Obojanom velu (pogađate naravno koji je moj odabir, a tema, je li, bez sumnje spada u drugi od ranije nabrojanih redova tema koje elaboriramo) – gotovo da previđamo odvojak za Bizek, odlazeći stotinjak metara u pravcu Podsusedskog Dolja.
Sam prst sudbine ovakvim prekaljenim hodačima ukazuje na to da nešto nije u redu; ne znam radi li se o tome da je nešto u zraku, ili lišće šušti drugačije nego li bi trebalo, no shvaćamo da smo promašili i s uspjehom se vraćamo na pravu trasu. U jednom času, vjerojatno usred ogorčene rasprave o tome je li Nehljudov i samoironičan, ili samo ironičan kada ne odustaje i pridiže se u onoj sibirskoj koloni - uočavamo nailazak na svježe obojene markacije, pa shvaćamo da smo prešli zamišljenu granicu dvaju svjetova i ušli iz vulgarna, tako obična svemira županije na područje metropole. Ovdje sada, začudo, čujemo i pjev ptica, jer ipak – razumijete, je li, i mi to umijemo – s vremena na vrijeme zašutimo slušajući šum tišine u vječnoj snazi šume; toliko - da mi u jednom času dođe da počnem zazivati anđela čuvara miloga; zvuk tišine ipak me odvraća od takve nakane i snažno spaja moje usne u neskriven osmijeh. Prolazeći tako pored brda Srednjak, pa prema ozloglašenoj Jaruzi, nakon što smo se već pomirili da će nas put ipak natjerati da siđemo u Bizek, uočavamo da smo zapravo na gornjem rubu nekadašnjeg kamenoloma, pa s neskrivenim veseljem shvaćamo da naš pakleni plan uopće nije nemoguć: spojiti se na Glavicu i sići u Gajnice! Bog obiljem i dobrom blagodario vješte i vrle markaciste vrapčanske obilaznice; svaka im porcija graha do vrha puna bila; pa nakon presvlačenja mokrih majica pored bivšeg bizečkog doma, spajamo ovu transverzalu i ponad Glavice dotičemo i samu Zelenu magistralu, da bismo se konačno spustili na planinarski dom.

Hoda se već dva sata, pa s nemalom brigom ustanovljavamo da smo na nekih pola sata od civilizacije, ali i da pijemo posljednju litru vode; no u to se tada umiješa sam Svevišnji, i pošalje domara da u radni dan dođe, valjda čovjek čisti ili sređuje blagajnu, što li. Radosni kao djeca uživamo u okusima posljednjih ledenih cockti iz frižidera, pa nakon žuljanja starog kruha iz ruksaka i pokoje kriške jabuke, odlazimo preko Veternice do Gornjeg Stenjevca. Mnoga nas mladalačka uspomena na ovaj rajski predio spaja (nekada se znalo čak i kampirati ispred spilje), pa namireni i pomireni sa svijetom i životom silazimo u Stenjevec, gdje u jednom dvorištu uočavam malog lisca kako se bezbrižno igra sa psima. Gazdarica potvrđuje da je udomaćen i pripitomljen, pa od nas dobiva aklamacijom pohvale i komplimente. Još nekoliko kilometara i stižemo do birtije Pri starom melinu; ne odlazimo tamo da bismo se najeli, jer doma nas čekaju gospođe sa bogatim menijem; valja tek presjeći toplo kasno predvečerje razbuđujućom i snažnom kavom uz šuman i svjež potok. I tako, nogu pred nogu (kako bi rekao jedan moj drugi planinarski pajdo – dole se svaki d..k kotura), eto nas i u Gajnicama, u kojim na stanicu netom dolazi autobus, pa sa zadovoljstvom konstatiramo kako je planinarenje uz pomoć automobila često tlaka, jer moraš se vratiti tamo odakle si došao. Ovako, ni brige – ni pameti; zatvorili smo čarobni krug i ispunili se barem za danas, i još dosta dana iza toga. Jest da na koncu puta, u Gajnicama, kod autobusa, nije u samoj završnoj točki uočena kakva birtija, ali i sjajna kava u onom Melinu se računa, zar ne?
Gospodo, tako vam Bog pomogao, crtajte vi crte, granice i linije; mi smo tu zato da bismo ih prelazili – zaključujemo na kraju dana. Ili sam tako zaključio ja sam, za sebe, sklapajući umorne oči i tonući u sladak i opojan san.

27.08.2021. u 19:49 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.