vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 20.08.2021.

Soča i Vršič za početnike



Prema niže elaboriranoj spoznaji o ovećim tegobama skopčanim sa boravkom na moru u vrijeme špice turističke sezone, barem na onom dijelu obale koji je dostupniji, lijepim ovdje raznorazne fotografije sa čitavog niza putovanja koja sam kroz godine poduzeo u pravcu Julijskih Alpa, a ne uključuju neko posebno zahtjevno planinarenje, ili ga ne uključuju uopće (ukoliko se tako nekome sviđa, a ne spadam u potonje). Naime, nevezano uz različite afinitete za odmorom, smatram kako je jedno od najljepših područja udaljenih na dvjestotinjak kilometara od Zagreba – upravo područje Julijskih Alpa, koje uz osvježenje uslijed puke činjenice da se radi o visokim planinama, nudi i nevjerojatan doživljaj prirodne ljepote. Iako nisam putovao u krajeve koji su dalje od nekih dvije tisuće kilometara udaljeni od mog doma, puno malenih putovanja u trajanju od do tjedan dana uvjerilo me kako u pravilu (sasvim osobno) daleko više cijenim i uživam u prirodnim ljepotama, nego li u ljepotama koje je sačinila ljudska ruka, pa je područje od Kranjske Gore na jug, negdje do Kobarida, i od Mangrta na istok, negdje do Bohinja - za mene istinski amalgam; područje načičkano oduševljavajućim i opuštajućim prizorima, koje nudi stvaran, intenzivan i nepatvoren osjećaj prirodne snage i nedirnute ljepote. Naravno da ne morate popeti se na Triglav, sasvim je dovoljno prošetati sat ili dva oko Vršiča, ili stazom koja vodi dolinom Soče uz tu zelenu ljepoticu, ili odšetati od Napoleonovog mosta do slapa Kozjak, ili se zaputiti tihom i osamljenom dolinom Tamara. U Hrvatskoj takvo što možete na trenutke doživjeti tek na Velebitu, iako tamo nema takve predivne riječne doline ili tako zgusnutih lanaca planinskih vrhunaca. Putujući i osobito razgledavajući prirodu mislim da čovjek posebno može shvatiti koliko su sve podjele što smo ih smislili, a uključuju granice, jezike, kulture – umjetne i proizvoljne.
Izlet kojeg stoga predlažem u ovo doba, uključuje čak u slučaju više vozača u automobilu – izuzetnu mogućnost posjeta ovim mjestima u jednome danu. Naravno da veliki broj vozila u prirodi nije dobar, ali vjerujem kako će netko tko će barem jednom udahnuti duh ovog čarobnog mjesta, osjetiti istinsku snagu prirode i vratiti mu se više puta na dulje vrijeme, da li radi Soče, ili planina, ili svega pomalo.
Stoga predlažem prije svega odlazak kroz nedaleki talijanski Tarvisio do Rabeljskog jezera (sličica u gornjem desnom kutu moga bloga), pa zatim prolaz kroz Predil i Log pod Mangrtom. Slijeva se tamo odvaja mangrtska cesta (nije za nevješte vozače ili one koji ne vole visinu, jer je cesta uska, a provalija ispod nje duboka možda i kilometar i pol) kojom se nakratko može doći do doma pod Mangrtom, a potom polako pješke napraviti i krug ispod tog treće po visini vrha Slovenije (koliko se sjećam, prolazak cestom se naplaćuje oko pet eura). No, oni sa manje vremena, entuzijazma pa i para nastavit će dalje do križanja pred Bovcem (centar raftinga na Soči), te zatim skrenuti prema srcu ovog područja, a to je uspon od izvora Soče do Vršiča. Pri tome ne bi trebalo propustiti niti Napoleonov most u nedalekom Kobaridu (nizvodno od Bovca) i laganu šetnju do predivnog slapa Kozjaka, a za one sa više vremena svakako niti uspon na čini mi se najjužniji dvijetisućnjak ovog dijela Alpa – predivni Krn kojeg sam opisao i slikama potkrijepio ovdje na blogu baš u kolovozu 2019.
Prema izvoru Soče voodi uska ali bez većeg napora (za svako vozilo) provozna cesta od Bovca, uz koju se svako malo može zaustaviti i pridružiti pokojem osamljenom šetaču uz ovu istinsku ljepoticu, bilo prema jugu, ili prema sjeveru. od ceste postoji niz odvojaka (Trenta – prema Triglavu; Lepena – prema predivnome Krnskom jezeru itd). Mislim da sam se u životu u Soči uspio čitav okupati tek jedan jedini put, prije kakvih dvadesetak godina i nakon nekoliko sati izlaganja suncu negdje kod visećeg mosta u blizini Trnova ob Soči, tako da ne preporučam ovu avanturu, ali da rijeka može poslužiti za osvježenje, to bez ikakve sumnje. Čitava šetnica upravo je prepuna takvih sićušnih bisera kao što su maleni viseći mostići koji omogućuju siguran prijelaz na drugu stranu. Cesta vodi sve do odvojka za izvor Soče kod kojeg se nalazi i planinarska kuća (mislim da još uvijek važi sporazum dvaju planinarskih saveza pa planinari sa iskaznicama iz Hrvatske plaćaju za spavanje pola cijene, jednako kao i oni iz Slovenije), a od kuće do nedalekog izvora vodi mjestimice strma ali dobro osigurana staza; za manje vješte nesklone sajlama – tu je i obližnji, lakše dostupan vidikovac.
Od kuće dalje cesta vodi prema Vršiču, planinskom prijevoju na nekih 1600-1700 metara visine, na kojemu mi baš nikada, pa niti onda kada je ovdje bilo četrdeset stupnjeva, nije bilo vruće. Cesta je inače u cijelosti sagrađena u vrijeme Prvog svjetskog rata, te su spoj od Kranjske gore na drugu stranu gradili ruski ratni zarobljenici sa istočnog bojišta, pa otuda njima u spomen i predivna Ruska kapelica ponad Kranjske Gore. Uobičajeno automobil na takvim kratkim izletima ostavljamo kod Erjavčeve hiže, nekih dvadesetak minuta hoda do Vršiča sa sjeverne strane, što omogućuje hodanje oko prijevoja sve do Tičarjevog i Poštarskog doma ili puno dalje, prema veličanstvenom zidu što ga čine vrhovi Prisojnika, Razora ili samog Triglava, ili pak na drugu stranu prema dolini Tamara. Konačno, spust sa Vršiča uključuje svakako i posjet Mihovom domu (gdje smo davno, davno, dok još niti nije bilo vozila u našem budžetu, a noge su mogle ispenjati uspon od Kranjske Gore - otkrivali poslastice kao što su hajdinski žganci ili štrukli) te predivnom jezercu Jasna na ulazu u Kranjsku Goru. Ono što je sjajno jest i to da od Ljubljane do Bovca u ljetnim mjesecima više puta na dan vozi autobusna linija, pa je i na taj način ova ljepota sasvim dostupna.
Umjesto nekog zaključka i ovećeg pametovanja, moj je savjet – skupite dobru ekipu i otisnite se barem preko vikenda na ovaj kratak a predivan put; nećete požaliti. Ako sam ovim postom u tom poduhvatu ikome pomogao barem za milimetar, bit ću neizmjerno sretan.

20.08.2021. u 18:41 • 14 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.