vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 20.07.2021.

Porazi i pobjede

Jedna davna, davna fotografija u bespućima interneta sjetila me večeras nogometa i mitskog, katastrofalnog poraza kakvih već u toj igri bude, i mora ih biti. Porazi su, kada si dijete - teška mora; nešto od čega, ako si dovoljno posvećen, ne spavaš noćima i strepiš drhtureći kao od strašnog profesora ili teške zubobolje; od nečeg mračnog, neizbježnog i bolnog; nečeg što će ti konačno i neumitno otkriti zidine koje nikada nećeš umjeti preći. Srećom, djeca odrastaju, a pokraj njih, uglavnom brzo i bezbolno prolaze proljeća i jeseni kao daleki i mrkli vlakovi, ili su tako prolazili u ono, naše vrijeme.
Jednom u životu tako imaš sedamnaest, pa ti subotom navečer srećom ne pada na pamet gledati nekakav Euro, nego ideš van, u grad, u vrevu, u život. Sjećam se kako su ljudi te tople ljetne večeri sa šanka u Moši, gdje je bio tv, dolazili sa vijestima o razmjerima katastrofe... 0:2, 0:4, 0:5... a mi smo od ludila mladosti plesali bez daha i kraja: Smiths, Depeche, Azra, Simple Minds, Partibrejkersi... što se već vrtilo toga ljeta. "Čudna je ovo noć, čudan sam sam sebi..." - sasvim jasno je taj sudbonosni odmak, od kojeg se nikada više nećeš vratiti tamo gdje si još jučer bio, definirao legendarni Delča.
Negdje od tog ljeta ne padam u euforiju radi utakmica, ni gore ni dolje. Gledam Leipzig i Atalantu sa guštom i triput u tijeku susreta mijenjam simpatije, uživajući u loptanju, pa ako se i bije kakva sudbonosna bitka, kakve se već u nas igraju barem svakih nekoliko mjeseci, ja ću, slobodan kao ptica, bez razmišljanja povesti Najdražu u kazalište ili na koncert, samo ako ima što dobroga za vidjeti i čuti.
I nikada mi se ta bolest više nije vratila, čak previše niti onog nedavnog nedjeljnog popodneva u srpnju dvijeiosamnaeste, kada se po svemu morala vratiti, i kada je sve oko nas poludjelo za loptom; sasvim sam jasno toga dana umio vidjeti tko je Mbappe i diviti mu se, kao što je onih dana o kojima je ovdje riječ bilo jasno tko su Scifo, Platini ili Simonsen; a da je igra ipak samo igra i malo što iznad toga.
Eh, samo mi je jednoga žao: gdje je sada ona strast, u kojoj su nam tri minute neke pjesme značile više od života, da nas liječi, blaži, nadahnjuje? Sve pobjede, a naravno - i poraze zajedno s njima, dao bih za jednu, pravu, bezvremensku, zaglušujuću Aikeu Guineu u mekoj tmini Lapa. Za onu vjeru u to da ništa više ne mogu izgubiti, i da je svaki sljedeći udah, pokret, pogled koji će se zbiti - čista pobjeda.

20.07.2021. u 23:54 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.