vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 25.03.2021.

Ambalaža, odmor i obnova



(eKutije)


Vele da je siguran znak toga da čovjek počne starjeti taj da citira sam sebe. Pa, eto, onda da krenemo: nakon petrinjskog potresa, nije tome uslijedilo niti tri tjedna, pisao sam o sudbini jednog grada u Južnoj Americi, zove se San Juan: potres magnitude 6.4 (šest zarez četiri, dobro ste pročitali) zatresao je tih dana srednji zapad Argentine, nakon čega je slijedilo barem još pet naknadnih podrhtavanja koja su zatresla zgrade, no nije bilo dojava o ozlijeđenima i nije objavljeno upozorenje na tsunami.
Čitao sam, i nisam vjerovao, kao što ne vjerujem baš niti danas. Kod nas, 6,2, ili 5,5, pa tolike štete. Dobro, možda oni objavljuju po Mercaliju, iako sumnjam, ali opet – za ne vjerovati. Pa tamo ne hodaju ljudi, nego supermeni!

Očarao me taj San Juan na fotografijama što sam ih tada izguglao: pravilne linije građevina; nema na njima nikakvih kula, tornjića, čardaka u zraku koji bi padali; nema štukatura i predivnih fasada koji bi privlačili Japance, Kineze i Koreance da samo radi njih otkriju neki još nepoznati, novi i ubavi Prag ili Beč. San Juan je, naime, još 15. siječnja 1944. opustošio snažan potres usmrtivši oko deset tisuća ljudi, a pola stanovništva dotične provincije ostalo je bez domova. Još jedan potres, jačine 7,4 stupnjeva po Richteru, zbio se sjeveroistočno od grada 23. studenoga 1977, uzrokujući znatnu štetu i usmrtivši sada već 65 ljudi širom pokrajine. Naime, kaj: nakon katastrofe 1944. godine, grad je obnovljen sa koncentričnim bulevarima, ravnim drvoredima i modernim stambenim zgradama. Uglavnom je izgubio stari kolonijalni štih, koji je ustupio mjesto sunčanom, gotovo mediteranskom izgledu.

Očito je da je i njih moralo klepiti po glavi da bi ljudi došli pameti; nema boljeg motiva u povijesti od straha da se nešto poduzme. Jer, kada prošećeš našom ubavom metropolom, što je danas prilično hrabar čin (na sam dan goišnjice potresa bilo je moguće vidjeti prolaznike sa kacigama na glavi!), možeš vidjeti sve te nadžbukne konstrukcije, vesele balkone, tornjiće i fasade što samo što nisu pale na nas. jedino što ispod njih sada više ne hodamo radosni i bezbrižni, koliko ustrašeni i brzi.

Ono sa čime moramo čim prije raščistiti jest to želimo li živjeti u prošlosti i uspomenama; želimo li prolaziti gradom u kojem nas svaki kutak podsjeća na našu mladost i ljepotu, ili želimo osigurati mjesto za život generacijama koje dolaze: želimo li prošlost, ili budućnost?

Odgovor na ovo pitanje, naravno, svi znamo; ako ništa drugo – za sebe. Pa čitam recentne prijedloge (kao dio najnovije gradonačelničke utrke) o tome da bi praktički čitav potez od Ilice do pruge i od Frankopanske do Draškovićeve, ili još dalje i šire, trebalo razrušiti bagerima i graditi iznova. Odakle novac? Pa, napregnuto i ispaćeno zagrebačko tlo, obična riječna naplavina poduprta planinom sa sjevera, moglo bi – vele – izdržati još barem dvadeset ili trideset posto više zgrade – dakle, tamo gdje su sada četiri kata, graditi pet ili šest katova, tako da se uspostavi sustav tzv. joint venturea: ljudi koji imaju stanove dobili bi nove stanove (uz hipoteku na novu građevinu u vrijednosti nekih dvadesetak posto novog stana, barem toliko bi morali pretrpjeti); valja reći da je cijena građenja (za ne vjerovati) barem trećina ili četvrtina onoga što bi se moglo ostvariti prodajom stanova – dakle, ljudi su još uvijek spremni platiti tri ili četiri puta više, samo da bi živjeli u metropoli, ta zaluđenost nije nešto što pametno vođeno društvo ne bi znalo iskoristiti. Poduhvat bi, naravno, morale pratiti banke koje bi osiguranje tražbina našle u hipotekama (a tko bi i zašto strane banke koje smo tako radosno ima barem četvrt stoljeća pretvorili – natjerao da potiču domaću stanogradnju?); država bi ekspresno morala odraditi urbanističke planove, lokacijske i građevinske dozvole, i sve to moralo bi biti popraćeno htijenjem i elanom radi nečega što bi trajalo stotinama godina, jer bi zgrade bile građene kao što su bile i one južno od Save, ili one u San Juanu. Bile bi građene tako da se zaboravi na prošlost i gradi za sigurnost, budućnost i stalnost.

Ima li u tome ičega mogućeg ili je to tek puka tlapnja? Jer, kada pogledam vlast, onu nadzemnu, i onu podzemnu (o nebeskoj neću), uočavam tragične podudarnosti: obje rade isključivo na kratak rok, jer nadzemna vlast znade da joj se već kroz najdalje četiri godine bliži kraj, a ona podzemna ne računa valjda ni na toliko, jer znade da kraj dolazi ili presudom ili metkom, i nema tog nasljednika i nositelja krune koji će dočekati krunidbu bez straha.

Pa ćemo tako sada sljedećih desetak godina ponovno ugrađivati željezne žice u staru u natrulu ciglu i beton, i ponovno lijepiti, gletati, gipsati i krpati ono što se krpati ne da, umjesto da barem jedna generacija stvar pokrene iznova.

Zato nema treće nego li okrenuti lice nebesima i zavapiti onoj, trećoj, besmrtnoj vlasti: zašto San Juan nije više moguć s ove strane velike bare? Zato što smo navikli živjeti u ambalaži i laži; zato što čitav opisani pravokutnik na tlocrtu grada sadrži valjda devedeset posto stanova u kojima se vlasnici mijenjaju svakih trideset ili četrdeset godina, a da nikada oni novi ne plate punu cijenu: jedni grade na tuđoj muci i lihvarenju, drugi ih pregaze hipotekama kada njihovo poduzetništvo propadne; treći, četvrti i peti otimaju puškama, logorima, zakonima i uredbama… nema tu sreće. Gledamo samo kako ćemo zaraditi, obrnuti, okrenuti; kako prevariti druge i sebe, a ne napraviti stvar od temelja. Otuda i ta naša bolesna strast da sve što imamo pretvaramo u trojanske konje: omatamo u mašne i ukrasne papire, nadograđujemo tavane i anekse, lijepimo i šalujemo štukature, fasade, tornjiće i kule u zraku, samo da bi sve izgledalo bajkovito, a ne stvarno, i da bismo sami sebe, a i druge zavarali nekom pričom o vrijednosti, trajnosti i ljepoti.

Nema u izgledu nikakve vrijednosti (bez obzira radilo se o čovjeku, zgradi, gradu ili državi), ako ispod njega priču ne prati i odgovarajući sadržaj; nema sreće tamo gdje vlada samo interes, a ne i vizija; ali tu priču, na svim mogućim nivoima i u svakom mogućem smislu, kasno ćemo naučiti, kada to više nikome ne bude od pomoći.

25.03.2021. u 06:48 • 12 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.