vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 27.10.2020.

Bunuel na dnu Petrinjske

Kada je teško, a vele da je sada teško, valja se smijati. Uvijek se imaš čemu smijati; a ako ništa drugo – moći ćeš se nasmijati samome sebi.

Otac je bio, kažu drugi, bečka škola. Tako ga i ja pamtim. Nikada u grad bez kravate, cipela i torbe, čak ni na tržnicu subotom. Šibenčanin iz srca Težačke, odrastao među budućim pjevačima i znanstvenicima u neimaštini i stalnom strahu od nevolja, kojeg se grozio više od ičega; prepun vječne vjere u ljudski rod, znanje, napredak i smisao ljudskog djelovanja, pa makar iz djetinjstva pamtio i stravične stvari kao što je preskakanje leševa na Poljani za nerijetkih bombardiranja, o kojima će pričati tek u smiraj života, kada osjeti blizinu kraja i apsurd ovog ludog kola. Dalmatinac na privremenom radu u metropoli, utekao od poslovično neobuzdana obiteljskog ženskog jata, rano je ostao bez oca koji je preminuo nakon nesreće na poslu. Željan svijeta, znanja, vedrine; nikada iz njegovih usta nisam čuo niti najmanju natruhu mržnje, isključivosti, zavisti prema ikome i ikada s osnova porijekla ili pripadnosti. Rječit i veseo već nakon prve bevande, nikada ipak u sebi nije uspio zatomiti onaj nepogrešiv osjećaj sumnjičavosti prema svakom autoritetu i vlasti, ma s koje strane. Na primjeru vlastita života (za što je krivio izostanak oca u formativnoj dobi) često je sa stravom u očima znao kod mene, makar i opreza radi, zatomljavati svaki zanos u pogledu društvenog angažmana, kojeg bi samo naslutio u očima, tražeći bespogovorno ispunjavanje obaveza prema radu, školi, poslu na prvome mjestu. Muči i uči, bila je njegova prva i zadnja. K tome, otići neobrijan na posao ili nemati u džepu maramicu, za njega su bili grijesi ravni izdaji doma i roda svoga. Ne mogu rezolutno reći da je u političkom smislu bio kontra svega i svih; oprez mu je ipak nalagao da se ne zanosi ničime, jer očito je previše pasjaluka i laži u životu vidio, a da bi u takvo što mogao vjerovati onda kada je val devedesetih donio promjene.

Taj i takav, skroman i samozatajan u poslu, bez ikakvih sposobnosti ili poriva za zaradom ili stjecanjem bilo čega više od onoga što ti treba, morao se već nakon dvije-tri godine moga života razići sa majkom, koja – kao žena na pragu četrdesetih, kako to već ide u svako, pa i u ono vrijeme, nije mogla gledati prilike koje su se redale i propadale i u kojima se imovina u obitelji nije povećavala. Ako išta pamtim od malih nogu, to je onda taj – gorkim i teškim svađama roditelja u tom razdoblju proizveden - poriv za preispitivanjem svega i svačega: ne samo zato što nije zlato sve što sja, nego i zato što – sada mi je jasno – ne može čovjeku zadovoljstvo donijeti ništa što bi bilo stvarno, a da nije garnirano puninom, spokojem i odricanjem. Zatvorite me u pećinu, i bit ću sretan, govorio je Stari često, jer ću imati sve što mi treba, ako mi date malo kruha, malo vode, pero i malo papira. A teški i opori varoški humor nalagao mu je i sarkazam na vlastiti račun, pa je na kraju nadometao: ovo zadnje neću potrošiti baš do kraja na vlastitu guzicu!

Naravno, bila su to – hajmo tako reći – druga vremena. Sa užasom u očima gledao je moju oduševljenost glazbom i literaturom, jer je i sam takvo što prošao na vlastitoj koži. Nije se tada puno pitalo; vrlo vješto, praktički bez ikakve sile, pored u biti ustrašenog malca kakav sam bio, lako je uveo novu i nesigurnu dušu u svijet poslova i zanimanja nalazeći interes tamo gdje je osjećao da postoji kakva-takva sigurnost i perspektiva; a najbolje i najsigurnoje bilo je to u struci kojoj je i sam pripadao i koju je odabrao u ono vrijeme, vrijeme vjere u napredak i rad. Pa kada je postigao to što je želio, i kada sam diplomirao i zaposlio se, šuteći je iz prikrajka gledao kako se Najdraža i ja mučimo svladavajući prve zapreke u zajedništvu i neimaštini, spreman uvijek pomoći kakvim savjetom, obavljenim poslom, sitnim poklonom. Osjećajući da stvar neće dobro završiti ako u gotovo cjelodnevnom poslu budem forsirao štednju propuštanjem obroka i hranjenjem suhom hranom, odmah je naslutio da bih bez jela mogao slabiti, izlagati se bolestima i tko zna kakvim još nevoljama. Stoga je jedne večeri uslijedio njegov odlučan poziv:
- Kada si sutra popodne slobodan?
- Pa, oko dva? Zašto?
- U redu. Naći ćemo se na u Draškovićevoj, da ti pokažem gdje se može fino pojesti.
To fino jelo, naravno, nije bio nikakav gurmanluk, bila su to vremena prvog vala privatizacije u kojima su dotadašnji poslovođe hametice preuzimali stare restorane društvene prehrane, krsteći ih domoljubnim imenima kako bi dodatno privukli gladan puk (tek poslije i te prve vlasnike pojest će još veće ajkule što su grabile, gutale i pretvarale što se god moglo u trgovinu, birtiju, kladionicu ili frizeraj). Nije puno prošlo niti da sam se vratio iz rata, pa mi stvarno prohtjevi nisu bili veliki; neka je toplo, zeleno i na žlicu, pa još neka ima kruha, bit će dovoljno. Tom logičkom vođen, živio je u to doba lanac restorana negdje tamo od Šubićeve pa preko Džamije sve do ruba Petrinjske, gdje je na rubu nekadašnjeg grada prestajao stari štih i počinjao svijet novotarija i fast foodova kao prvi glas nova stoljeća. No, taj svemir nosio je sa sobom puno masnoće, puno ugljikohidrata, smrt za zube i želudac, što čovjek kojem se žuri u poslu na kraju dvadesetih već počne osjećati kao nekakav nedostatak. Stoga sam spremno pristao na očev prijedlog. Ipak je on iskusniji i pametniji, valja u takvim stvarima vjerovati starijima. Potrošiti nešto novaca dva ili tri puta tjedno i nije tako strašna stvar ako se na taj način čuva zdravlje i snaga. Naravno, međutim, nije to tako jednostavno: treba mene u to i uvjeriti, a to se ne može bolje nego li da se priča, uvjerava i drži predavanja cijelo jedno popodne, kako to već Stari znade. Ili da se, još bolje, pokazuje primjerom.

Ulazimo na koncu, eto, tako i nas dvojica u jedan takav restoran gotovo na dnu Petrinjske, tamo gdje je danas nekakav dućan na uglu, što li; a već s ulaza bazde češnjak, zelje i faširanci; želudac se nakon nekoliko sati praznine polakomio. Ozbiljni i smrknuti, obojica u sakoima, sa kravatama i torbama, prolazimo lagano polumrakom prazne sale kao ahejski junaci pomireni sa sudbinom: što se mora – mora se, pa makar koštalo i više od frtalj kruha sa parizerom. Negdje pri kraju, već tamo uz prozor - kroz čije će mutno staklo u taj davni spleen dopirati malo slabašnog kasnojesenskog zagrebačkog sunca, što se bori sa visokim kutevima raspadnutih krovišta - sjedi za stolom jedan čovjek, pognut stoički nad svojim tanjurom - i jede. Bez ikakva zastajkivanja, šutke, svaki sa torbom u jednoj ruci, dok je druga u džepu, dolazimo nas dvojica do njega, ne dalje od dva metra. Stajemo, a čovjek usred zalogaja podiže pogled i punih usta gleda ispitivački sad u jednoga, sad u drugoga. Na to će otac, sasvim smireno, vadeći onu drugu ruku iz džepa i pokazujući na ovoga koji jede:
- Eto vidiš: čovjek jede!
I odosmo odmah nas dvojica svojim poslom dalje, turajući opet onu drugu ruku nazad u džep, isto tako, polako i šutke, kako smo i došli. Iza ramena uspio sam tek nazrijeti unezvjereni pogled onog nesretnog gosta koji je, makar mu usta bila i puna, ista širom otvorio ne vjerujući što mu se upravo desilo.

Otada, kada god gledam nekog Bunuela, ili nekog sličnog, pomisim: uzalud vam trud svirači. To što vi radite slabašna je limunada prema onome kako je režirao Stari.

27.10.2020. u 12:46 • 14 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.