vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 25.05.2020.

Novo normalno




Većina ili manjina: vječita borba argumenata u areni kredibiliteta.

Sve je dobro dok ne krene nadmoćan pjev skupine pedeset posto plus jedan: to se tako radi, tako se ne radi, tako se stavlja, tako se pjeva, zove, propušta, ne propušta. Nema tako široke rijeke, visoka planinskog lanca ili duboka mora koje bi zaustavilo zlosretnu težnju ambicioznih ljudi za pretvaranjem kakvog jednom uspjela slučaja u svevremenski recept.

A taj recept još dobiva na snazi kada se postavlja ispred argumenata matematike; riječi postaju sigurnije kada dolaze od nekoga koji govori u ime mase. Jer, kako reče pjesnik, a pjesnici su ti koji su istini u pravilu najbliže – Tko stoji iza mene i tko će takvom pomoći? Samo duge noćne sjene na cesti iza ponoći.

Kakva idealna gramatička forma (radi se, misli se, kuha se), čak je tako i zovu: bezličnom. Ne trpi likove; jer iza te radnje stoje lica sviju nas koji se povinujemo, osim onih koji se ističu razlikom, a i mnogi od njih - samo zato da bi svoju drugačijost okrunili kao princip: ne radi se onako, nego ovako.

Pojedinci su opasni i nepredvidivi; ponajviše oni koji, ne hajući za neke tamo kantovske kategoričke imperative, uopće niti ne nastoje da njihovo ponašanje postane općim obrascem. Rastaču statistiku i smisao kao crvi, pred naletom trenutka, inspiracije, neponovljivosti; znajući da već u sljedećem trenu taj recept može značiti puki promašaj.

Čuvam kao zjenicu oka još uvijek pažljivo u garaži svoj jedini ratni plijen, čuvene u smb tvrdo ukoričene Recepture za pripremu jela u JNA u kojima kakav general pukovnik propisuje svaku kašičicu koju će kuhar usuti u opće dobro kolektiva. Knjigu sam sa ushitom pronašao kao odbačenu na pod neke napuštene inžinjerijske stražare daleko u pokupskom blatu iza Pisarovine, već na samom rubu nestajanja i nagriženu vlagom prvih jesenjih kiša. Bilo je to upravo nekako u onom času rata u kojemu je jezičac vage stigao na sredinu i pretezao s jedne strane na drugu, kako se ljetna prašina odmjenjivala sa promrzlinama gustog panonskog blata, a tvoja gomila od čopora s trojicom na jednu pušku postajala organizacijom, „unormaljivala se“ (pa se, ako kuhinja ne bi nestala pod kakvom granatom, u pauzi između kopanja dvaju grudobrana Ult-om, moglo priručne i slučajne kuhare podbadati sigurnim uputstvima crno na bijelo o tome kako i koliko i zašto, nasuprot njihovim polako umirućim bogovima improvizacije).

Sada, kada u nekakav dugi i gnjili sumrak udare jugovina i nemoć i kada se oćutim kritično prenormalnim, a ćutim se takvim na žalost već jako dugo i često, kuham neku sasvim neplaniranu večeru, remeteći tako ako treba čak i svete obiteljske krugove, i ratujući još malo sa nekada ljutim neprijateljem (ili onime kojeg se takvim zvalo), zlurado sipam u lonac barem jednu „kašiku pavlake ili sirćeta“ više ili manje od naređenoga u toj knjizi.

Bogatstvo je to neslućeno i neograničeno, kada se čovjek vrati na mjesto stare patnje i osjeti slobodu tamo gdje je robovao; primjerice – kao kada sam prije dvadesetak godina pio kavu na glavnom trgu u Postojni, drhteći od uzbuđenja pod ranojutarnjom rosom što se spuštala sa obližnjih planina na kojima sam devedesetidva dana naokolo, uglavnom noćima, dreždio stražareći u prvoj mladosti sredinom osamdesetih. Ili, kada nakon trideset godina ustajanja i ritma poso-kuća-birtija od osam do pet, nakon drastične promjene načina rada i novostečene usputne privilegije da sam sebi organiziraš radno vrijeme (pa radiš u jedanaest navečer, jer naravno da prije kao slobodan pojedinac nisi stigao) – piješ kavu sam na nekoj terasi u devet i petnaest ujutro, opijen cvrkutom ptica i prvim jutarnjim suncem. Gledaj ga, sunce mu žarko, taj nije normalan, sto posto!

Naša sadašnja zajednica u svome brzom i eksplozivnom nastanku izgleda da nije držala nužnim propisivati recepture vojnih kuhinja, ili ja to jako slabo pratim, smatrajući kako je trošenje važnije od njegove forme, jer – razumijemo se, dragi poduzetnici - tko ne troši - ne postoji. Barem tamo gdje nisi vrijedan po nečemu drugome osim po onome što imaš. Sada zato takve stvari određuju neki briselski ili dejtonski zastavnici, pardon, čini mi se - časnički namjesnici, istih podbradaka, zamašćenih epoleta i potrošenih povijesti kao i oni bivši, kajmakčalanski ili vareški, pokušavajući utkati tisućljetna stremljenja nekih davno umrlih vještih ratnika u kazane armada današnjice. Čitam da se danas konzumiraju kvalitetni IBO paketi propisani po nutricionistima i stručnjacima i doktorima znanosti, i topovsko meso u svojim rancima umjesto deliblatskim - sada nangarharskim peščarama tegli neke nove SDO-e kao vječiti zalog boginji normalnosti. Suverenitet je pri tome sasvim neupitan: oduzet ili darovan, sasvim je svejedno, dok za onaj pojedinčev – nitko nikada i ne pita; bitno je da projekti prolaze kroz vrijeme kao stalna izmjena filanih paprika i sarmi, ljeto ili zima, od Uskrsa do Božića i od Božića do Uskrsa, crn-bel, crn-bel, sjetva-žetva-oranje; još jedan prođe dan...

Pa tako, između ostaloga, nesebično ljudi drugima daju i recepte. Nema više propisivanja autoritetom sile, zakona ili čina: sada caruje znalaštvo, autoritet coolerstva i poze. I opominju, gorko, kao duboki glas Najveće opomene moga života, kada proročki kaže: sve na ovome svijetu treba znati, a u tvoje jednokratne ćušpajze još se i može stavljati što se hoće, i kako se hoće, i koliko se hoće, a da budu koliko-toliko jestivi, ali kolače ćeš nepoštivanjem pravila jednostavno uništiti!

A žene su u pravu, tome se nema što dodati i tko tvrdi suprotno, gorko se, je li, vara.

Kako bilo, što se mene tiče, nema tog ubava autoriteta obojane tkanine, vlasti ili gole sile kojeg bih prezirao jače od Svete Matere Inkvizicije Normalnosti, pjevušeći u sebi potiho ali veselo i ne bez samoironije, da me tkogod još zavraga u ovim godinama ne čuje - davnu mladalačku himnu: Svijet je pun onih koji znaju šta treba da rade!

Pa onda konačno poskrivećki, jer i ja sam samo tašt i slab pojedinac, dok iščekujem rezultat svog truda na licima često nehajnih i površnih kušalaca, mrmljajući u bradu nečujno - sam sebe tješim, ne sasvim bez neke prikrivene radosti: zato Mu tako dobro i ide!

25.05.2020. u 07:43 • 20 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.