vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 19.09.2018.

Prsten

Već nekoliko dana prilično se lomim da li napisati jedan štiklec vezano uz događaj koji me se izuzetno dojmio.
Na izletu prošlog tjedna, krajem prvog dana posjeta obavili smo silaz na plažu koja se strmo spušta ispod sela u kojem smo odsjeli. Zajedno sa pješačenjem od centra sela, taj silaz traje gotovo tričetvrt sata (od čega je posljednjih desetak minuta strmina), a uspon na povratku, naravno, još i dulje. Najdražu je, dapače, na samom kraju silaza, kada je vidjela što je čeka na povratku, zahvatilo malodušje i nevjerica u sposobnost da se uspne nazad bez većih problema za svoje tetive, pa sam čak u jednom trenutku ponudio da se vratimo sa mjesta gdje smo bili, što je na sreću odbijeno. U stanju neizvjesnosti proveli smo dolje lijepo, ali napeto vrijeme (kako to inače u životu biva - Eros i Tanatos vrlo su bliski, zar ne :) ?), te sam neki njen prsten kojeg je skinula odložio na stijenu kada smo odlazili u more. Pomireni sa sudbinom, osušeni i preplašeni usponom koji nam predstoji, jednostavno smo na taj prsten - zaboravili. Uspon je prošao daleko bolje od najcrnjih strepnji i naše su se putešestvije nastavile, da bi se tek sredinom slijedećeg dana, udaljeni već dobrih pedesetak kilometara od njega i omamljeni jakim podnevnim suncem, sjetili našeg prstena na stijeni. Ne radi se o nekoj vrijednoj stvari - običan metalni prsten, ali se radi o rođendanskom poklonu Njene majke; e to već čitavoj stvari daje, je li, specifičnu težinu.
Naravno, Najdraža me čitavo vrijeme uvjeravala da je to smo jedan običan komad metala i da nije vrijedan brige, ali čovjek kao čovjek, ne bi bio sretan a da ga istodobno druge stvari ne kopaju i ne rovare po duši. Odlučih sutradan ujutro, jedva nešto nakon svitanja, dok draga bude nad tom provalijom brala kadulju, na brzaka spustiti se ponovno do plaže, potražiti prsten i - kako bilo - ponovno se okupati.
I eto - prsten sam našao tamo gdje smo ga i ostavili. Netaknut, na stijeni, mirno je čekao svog nalaznika ili nepažljiva vlasnika da ga uzmu. Radostan do bola bacih se u zelenu vodu lakši za čitavo jedno breme što me pomalo tištilo toga dana i noći.
Prije svega, ne treba gubiti vjeru u ljude. Možda je to jedina rečenica iz ovog posta u koju sam poptuno uvjeren.
E sad, moje je pitanje: da se to zbilo ispred nekog trgovačkog centra, ili negdje drugdje, ali ne na „ovakvom“mjestu, bi li prsten ostao na svojoj stijeni skoro punih četrdesetak sati?
Dolaze li na takva, komfornijim i jednostavno - hodanju nesklonim ljudima - daleka i nedostupna mjesta - ljudi posebna kova? Ljudi koje ne zanimaju stvari, prstenje, nego punina života, ljepota prirode?
Zamišljam desetak planinara, turista željnih spokoja i divljine, avanturista, ljubitelja prirode koji su vidjeli prsten i pomislili: neka ga tu.
Najveći je problem što onda u tu grupu moram ubrojiti i nas, jer mi smo među očito rijetkima na otoku toga vikenda bili tamo, a toga se iskreno grozim, budući da je još Brodski napisao: zlo počinje tamo gdje jedan čovjek pomisli da je bolji od drugih.
Bit će da ipak ljudi koji dođu na tu plažu, osupnuti ljepotom prizora i ne vide, ne obraćaju pažnju na takve stvari. A kada nema prilike, nema niti problema, zar ne? :)))
Ili se jednostavno radi o pukoj statistici, slučaju, sreći?


19.09.2018. u 11:31 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.