Oganj.blog.hr

TUŽNA ZBILJA



U posljednje se vrijeme, u javnosti, kao aspirant za predsjednika Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, uz gospodina Milorada Pupovac, Predsjednika Samostalne Demokratske Srpske Stranke, spominjao i gospodin Veljko Kajtazi. Rom, koji je trebao zastupati: austrijsku, bugarsku, njemačku, poljsku, romsku, rumunjsku, rusinsku, rusku, ukrajinsku, tursku, vlašku i židovsku etničku manjinu, ali je većina te grupacije nezadovoljna njegovim dosadašnjim radom u Saboru Republike Hrvatske, do te mjere da su se Židovi odrekli Kajtazija kao svog zastupnika u našem Saboru.


Mislim da je je logično da nacionalne manjine, med svojim zastupnicima u Saboru Republike Hrvatske, sami odaberu kandidata za predsjednika navedenog Odbora.


Pogrješan je naziv Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. On bi mogao asocirati da nacionalne manjine nisu ljudi. Bolesno pogrješno.. Radi se zapravo o Odboru za ljudska prava, a ako se hoće posebno isticati manjine, onda Odbor za ljudska prava većinskog naroda, nacionalnih manjina i drugih osoba.


U Hrvatskoj vrije od svih mogućih ljudskih prava, ali se pri tome, uz ljudska prava premalo naglašava inkluzivna odgovornost.


Inzistiranje na nejednakopravnosti, legalne, Samostalne Demokratske Srpske Stranke, spram drugih, 21.nacionalne manjine, kao jedinom političkom postignuću, nakon svojih brojnih, velikih, prijeizbornih obećanja u uspostavi istine, pravde i boljeg života svih naših građana i političkom koaliranju nakon izbora, držim izdajničkim, jadnim, primitivnim, diletantskim, bijednim i sramotnim.


Svi su domoljubi, bez obzira na stranačku pripadnost, sve svoje snage trebali usmjerili na promjenu Izbornog zakona, u cilju ozakonjenja jednakopravnosti Hrvata i ispravljanje nepravde prema većinskom narodu.

Dvadeset i dvije nacionalne manjine imaju pravo biti zastupljene U Hrvatskom Saboru, bez obzira na broj njihovih glasača.
U pravednom izbornom sustavu, to ne bi bilo moguće.

Nitko ne smije biti ni privilegiran ni diskriminiran.
Izborni zakon treba promijeniti.



Umire li naše domoljublje i je li ono počelo, sad već davne 1993. ili 1995. godine?

Skokomična transformacija domoljublja u sebeljublje i zadovoljenje tuđih interesa dovodi nas u trajnu propast.


I na kraju, oba aspiranta za predsjednika Odbora, kao da se „takmiče“ koji će od njih, nama Hrvatima nametnuti veći krimen ustaštva.


U Hrvatskoj nema ni ustaštva ni ustaša. Oni koji su i bili, da su ostali živi u svojoj Domovini, danas 78 godina poslije Drugog svjetskog rata, ti bi vojnici imali blizu ili, čak značajno, iznad sto godina Ako ih i ima oni su svojim brojem i operativnom sposobnošću, vrlo zanemarivi.


Dakle radi se o podvali koju naš narod, nepromišljeno, Tantalovski trpi.


Onaj tko kontrolira prošlost – kontrolira budućnost.
Onaj tko kontrolira sadašnjost – kontrolira prošlost.
George Orwell


Dao nam Bog pravičnu pamet u uspostavi navedenih kontrola i molim Boga da nismo „zadocnili“.

Branko Smrekar

U Brdovcu;29.svibnja2024.

ULOGA SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE
U DOMOVINSKOM RATU


Pročitah jedan autorski članak:

Nakon smrti Josipa Broza Tita (1980. g.) Srpska pravoslavna crkva (SPC) započinje s političkim djelovanjem i postaje glavni promotor stvaranja velike Srbije. Godine 1987. započinju pripreme za obilježavanje 600-te godišnjice srpskog poraza na Kosovu polju. SPC je odlučila da mošti kneza Lazara premjesti iz Beograda u manastir Gračanicu na Kosovu.


SPC je stvorila mitove (tijekom Drugog svjetskog rata i u vrijeme Jugoslavije) o stotinama tisuća pobijenih Srba i tako potaknula netrpeljivost, osvetoljubivost i jačanje srbijanskog nacionalizma. SPC je stvorila „okvir za mržnju“ koji je rezultirao mnogobrojnim zločinima i progonima Hrvata i Bošnjaka.


Srbijansko političko vodstvo i SPC su zajednički djelovali u ostvarivanju plana stvaranja velike Srbije. SPC je javno podržala i poticala srpsku pobunu na teritoriju RH i BiH. SPC je podržala tihi državni udar 1989. godine (ukidanje autonomnih pokrajina). Srpski „novi poredak“ su stvorili Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), Srpska pravoslavna crkva (SPC) i Udruženje književnika Srbije.


U Beogradskom centru „Sava“, 29. lipnja 1990. godine, na skupu Srba iz Hrvatske je dr. Gojko Nikolić govorio protiv rata i poručio: „Nije ovo više ono isto pravoslavlje koje je odigralo povijesnu pozitivnu nacionalnu ulogu u vrijeme ropstva Turcima… današnje pravoslavlje, po mom uvidu, sve više klizi u političku stranku i klerikalizam. Takvo pravoslavlje ne mogu prihvatiti… ”


SPC je zastupala ideju velike Srbije, da svi Srbi žive u jednoj državi, da se Srbiji pripoje sve takozvane „srpske krajine“ gdje žive Srbi što je praktično značilo da se djelovi Republike Hrvatske pripoje Srbiji.
Predstavnici SPC Republiku Hrvatsku (1990.- 1991.) nazivaju ustaškom državom i uspoređuju je s NDH iz doba Drugog svjetskog rata.


SPC nije brinula za Srbe u Hrvatskoj jer su svi episkopi čije su se eparhije nalazile na prostorima koje je kontrolirala hrvatska Vlada napustili svoje vladičanske domove i premjestili se u Beograd, ili na teritorij koji su kontrolirale srpske snage pa je tako vjerničko stado ostalo bez pastira.

.
„Sveti rat“ za „Veliku Srbiju“: „Nakon osvajanja Slavonije na jesen 1991. uspostavljena je u zaposjednutim područjima nova pravoslavna episkopija. Episkopovo sjedište bilo je u Dalju gdje je kratko prije toga izvršen masakr nad hrvatskim pučanstvom. U ‘etnički očišćenim’ selima posvećene su nove srpskopravoslavne crkve, primjerice u Lovasu. Tu je prije rata živjelo 133 Srbina i 1.449 Hrvata. Svi su Hrvati bili protjerani, katolička crkva srušena. Beogradska televizija prenosila je postavljanje kamena temeljca nove srpske crkve koje je obavio osobno patrijarh.


Patrijarh Pavle je blagoslivljao osobe koje su zagovarale ubijanje, razaranje, protjerivanje nesrba, blagoslivljao je Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Željka Ražnatovića Arkana.


„Svetosavski nacionalizam“ je vladao unutar SPC-a.
Glavni glasnogovornici „svetosavskog nacionalizma“ bili su: Amfilohije Radović, Artemija Radosavljević, Atanasije Jevtić i Irinej Bulović. Oni su sa srpskim patrijarhom Pavlom činili „idejni sinod“ SPC-a. S jedne strane je patrijarh Pavle pozivao na poštovanje ljudskih prava „Budimo ljudi, iako smo Srbi“ a s druge strane širio se „svetosavski nacionalizam“, mržnja prema drugim narodima.


Tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji SPC je odbacila sve mirovne planove: Vanceov plan, Vance-Owenov plan, Plan Kontaktne skupine, Daytonski mirovni sporazum i druge mirovne inicijative pa to govori o negativnoj ulozi SPC-a tijekom rata.
U Bosni i Hercegovini se SPC povezala s pobunjenim Srbima na Palama i aktivno sudjelovala u političkom životu, negirala logore, ubijanja i silovanja koja su Srbi vršili u BiH


Međunarodna zajednica i Crveni križ su registrirali logore, a SPC ih negira! „U ime pravde Božje, na osnovu svjedočenja naše subraće arhijereja iz Bosne i Hercegovine i drugih pouzdanih svjedočenja, izjavljujemo sa punom moralnom odgovornošću da takvih logora u Republici Srpskoj Bosne i Hercegovine, kao ni u Srpskim Krajinama, niti je bilo niti ima.”(Priopćenje arhijerejskog sabora SPC, prosinac 1992.)


Budući da Slobodan Milošević nije uspio ostvariti plan velike Srbije, da nije iz političkih razloga javno podržavao Srpsko vodstvu u BiH (Radovana Karadžića, Biljanu Plavšić) SPC se razilazi s Miloševićem.


Komentar: Sve je to bio srpski igrokaz jer je Srbija stajala iza Karadžića i Plavšićke. Igrokaz je služio za zavaravanje međunarodne zajednice jer je Miloševićev režim i dalje pomagao vodstvo na Palama i pobunjene Srbe u Hrvatskoj.
Na području BiH se ratovalo i sve opcije (velika Srbija, jedinstvena BiH, federalna BiH) su bile moguće.
SPC je bila protiv mirovnog plana u BiH (Vance-Owenov plan, 1993. godine). Hercegovački episkop Atanasije Jevtić izjavljuje da Srbi moraju „sići na Neretvu“ i „na srpsko more“(6.kolovoza 1993. godine).


„Mi u svakom slučaju moramo sići na Neretvu, makar do mučeničkih Klepaca i Prebilovaca, do srpskih hramova koji su porušeni, i na srpsko more. Jer je Dalmacija, samo padina BiH. I da BiH praktično silazi na more. Ne mogu se Hercegovci odreći mora.“ (1994.)


Amfilohije Radović je rat u BiH nazvao svetim, pravoslavnim, pravednim i bogolikim:
„U Bosni i Hercegovini danas se bije bitka za slobodu zlatnu i obraz časni čitavog Pravoslavlja, za pravdu i dušu čitavog svijeta, za svetinju bogolikog ljudskog dostojanstva.“
Unatoč porazu velikosrpske politike SPC na zasjedanju arhijerejskog sabora u svibnju 1996. godine donosi Odluku: „Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske Pravoslavne Crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na tom području”.


SPC nije osudila ratne zločine i zločince, nije osudila genocid u Vukovaru niti genocid u Srebrenici već se i dalje zalaže za velikosrpsku politiku, hegemoniju i posezanje za tuđim teritorijima bez trunke kajanja za učinjene zločine i štetu na području Hrvatske, BiH, Kosova i drugdje.


Nažalost SPC umjesto širenja kršćanske vjere, ekumenizma i tolerancije širi laži, mržnju i netoleranciju među narodima na području bivše države SFRJ. Srpska pravoslavna crkva se ponašao kao politička stranka što je nedopustivo i u svakoj pravnoj državi bi bilo zločin.

Marko Jukić/hu-benedikt.hr


Krimen srpskog svetosavlja nije percipiran u naših vlastodržaca, štoviše, u prosincu 2002.godine, ništetnim Ugovorom s Vladom RH, na čelu s Ivicom Račan, Srpska pravoslavna crkva dobila je svu imovinu Hrvatskih pravoslavaca i garanciju trajnog financiranja iz državnog proračuna Republike Hrvatske.


Tome treba pridodati i ogromne prihode te Crkve od iznajmljivanja, na prestižnim lokacijama, nepravedno dobivenih Hrvatskih nekretnina.
Prosuđuje se da Srpska pravoslavna Crkva time godišnje dobiva više od deset milijuna eura.


Nasuprot tome ni današnja vlast, Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, suprotno Kanonskom pravu na autokefalnost, ne dopušta registraciju niti joj, od novaca poreznih obveznika, ne raspoređuje ni centa potpore.



Svaka država ima svoju nacionalnu pravoslavnu crkvu, Hrvatska nema. Kod nas službeno djeluje samo Srpska pravoslavna Crkva.


Po vjerskom pitanju Hrvatska je i dalje, uprkos pobjedi u Domovinskom ratu, u kojem je sudjelovalo i 12.600 vjernika pravoslavne vjere, kao i u vrijeme kralja Aleksandra i druga Tita, srpski sluga, srpski vazal.
Ogromne su žrtve Domovinskog rata i previše krvi i suza proliveno da bi vazda ostalo tako.

Vjerujem da će sadašnja upravljačka struktura, izim izbave iz brojnih zala koja ugrožavaju naš identitet, na osnovi istine, pravde i Kanonskih prava, u Republici Hrvatskoj, časno, urediti sustav vjerskih zajednica.

Tijekom naše teške, ali časne povijesti, brojne Hrvatske žrtve i domoljubi, koji, bez obzira na vjersku pripadnost, živješe i čuvaše hrvatstvo, to bezuvjetno zaslužuju .
Sve drugo bila bi još jedna izdaja.

Tako nam Bog pomogao.
Branko Smrekar.

TUŽNO SJEĆANJE NA PRiJATELJA RATKA DESPOT


Jučer, 15. travnja 2024. godine, na mjesnom se groblju u Vukšiću, molitvom, cvijećem i svijećama, sjetismo prijatelja Ratka Despot, Hrvatskog branitelja-dragovoljca Domovinskog rata, časnika Hrvatske vojske, Predsjednika Udruge Hrvatskih branitelja pravoslavne vjere.

Domoljuba pravoslavne vjere, koji je cijeli svoj život odbijao prihvatiti stav prema kojem sama pripadnost pravoslavnoj vjeri automatski određuje i nacionalni identitet. Istinski je doživljavao Hrvatsku svojom jedinom Domovinom, a ponašanje Srpske Pravoslavne Crkve u Domovinskom ratu, držao četničkom.

Nakon inicijative za osnivanjem Udruge Hrvatskih branitelja pravoslavne vjere, rado se prihvatio značaja predsjednika te Udruge i sve svoje snage, u početku djelovanja i osobna financijska sredstva, uložio o obnovu, još uvijek nepriznate, autokefalne, Hrvatske pravoslavne crkve.

Dao mu Bog Mir Božji i neka mu je laka Hrvatska zemlja.


Navijek sam smatrao da vlast i domoljubi, posebno, Hrvatski branitelji, poštovanje i zahvalnost prema svojim umrlim, poginulim i na nepoznatim mjestima ubijenim i zatrpanim, ratnim kolegama i prijateljima, ne smiju pokazivati samo komemoracijama, molitvama, svetim misama, svijećama i cvijećem, već imaju i moralnu obvezu, punu pozornost i pomoć pružiti njihovim najmilijima: djeci, supružnicima, majkama…

Nakon posjete posljednjem počivalištu Ratka Despot, zajednički prijatelj Neno, njegova gospođa Vjeka, moja supruga Antonella i ja, u Brodarici se sretosmo sa članovima Ratkove obitelji, pruživši im barem malo utjehe u evociranju uspomena na tog istinskog domoljuba.

Nova vlast, uz ostvarenje drugih obećanja, ima zadaću učinkovitije tražiti naše, „nestale“ branitelje, zatražiti ratnu odštetu i primjerenije pomagati braniteljima i obiteljima naših, za Domovinu poginulih junaka, kao i urediti odnose vjerskih zajednica sukladno Kanonskom pravu, dakle, uz ostalo, kao vjersku zajednicu, sukladno Ustavu i Zakonu o pravima vjerskih zajednica. registrirati Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu.

Podsjećam da su pravoslavni vjernici područja Hrvatske, više od 2oo godina, u okviru Autokefalne Crkve Austrijske monarhije, imali, svoju, autokefalnu, pravoslavnu crkvu. Bila je to poznata Srijemsko-Karlovačka arhiepiskopija, koju je 1690. godine uspostavio katolik, Ugarsko-Hrvatski kralj Leopold I, sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima, a koja je 1707. godine dobila autokefalnost.

Hrvatska pravoslavna crkva je povijesna činjenica, a svezom povijesti, George Orwell je utvrdio:

„Tko kontrolira prošlost, kontrolira sadašnjost, Tko kontrolira sadašnjost, kontrolira budućnost“

Dao Bog da to činimo i mi Hrvati.

Branko Smrekar

U Brdovcu, 16. svibnja 2024

A

IZBORNI ZAKON (III)

HRVATIMA VRATITI RAVNOPRAVNOST



PRIVPRIVILEGIRANE MANJINE SU VRIJEĐANJE VEČINE

Posebni, privilegirani, status etničkih manjina, dokaz je njihova nepovjerenja, prema Hrvatima i maćehinskog odnosa, dosadašnjih vlasti, prema većinskom narodu. Hrvati to nismo zaslužili.


Prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju, većina država članica EU-a nema predstavnika nacionalnih manjina u svojim parlamentima i to: Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija.

Zanimljivo je da Italija u svom ustavu naglašava kako
“svaki zastupnik u parlamentu predstavlja talijansku naciju”.

I dok Latvija s 38.9, Luxenburg 36.9, Češka 35.5, Estonija s
31,3 % pripadnika manjina, nemaju za njih zagarantiranih mjesta u parlamentima, Hrvatska, s 9.68 % manjina ima čak 8 privilegiranih, zagarantiranih mjesta u Saboru Republike
Hrvatske.

Dvadeset i dvije nacionalne manjine imaju pravo biti zastupljene U Hrvatskom Saboru, bez obzira na broj njihovih glasača.
U pravednom izbornom sustavu, to ne bi bilo moguće.

U Hrvatskoj nitko ne smije biti ni privilegiran ni diskriminiran.
Izborni zakon i to treba promijeniti.

Po dosadašnjem se Izbornom zakonu, predstavnici manjina biraju na neodređeno vrijeme, a većinskog naroda na po četiri godine.

Od 8 pripadnika nacionalnih manjina, tri pripadaju Srbima.

Koliko su srpski predstavnici u Saboru Republike Hrvatske volja Srba u Hrvatskoj, najbolje pokazuju rezultat posljednjih parlamentarnih izbora: samo je 9,6 % Srba glasalo kao nacionalna manjina.

Dokaz je to da 90,4% Srba u Hrvatskoj ne žele biti privilegirani, ne žele imati nepravedno povlašteni status i da Hrvatsku doživljavaju kao svoju Domovinu, sa Zagrebom kao glavnim gradom, što sigurno pomaže skladnom zajedničkom životu svih nas koji živimo u Lijepoj našoj.



U pravednom izbornom sustavu, pitanje nacionalnih manjina rješavalo bi se na drugačiji način: stvaranjem međuljudskog povjerenja na osnovi istine, pravde i stvaranja uvjeta za zajednički ŽIVOT, a ne takozvani suživot, koji nikom, izim interesnim političarima, ne koristi.

Po popisu stanovništva 1991. godine, u Hrvatskoj je živjelo 4.784.385 stanovnika, od čega, uz ostale, 3.736 356 Hrvata i 581.663 Srba.

U Domovinskom ratu, Hrvatsku je obranilo oko 500.000 Hrvatskih branitelja, od kojih 25.000 Bošnjaka (muslimana), 3.000 Čeha, 2.500 Albanaca, Slovaka, Mađara, Talijana… i oko 10.000 Srba.

To znači da je Hrvatsku branilo preko 10 % Hrvata i drugih narodnih manjina i samo 1.7 % Srba u Hrvatskoj.

Svim tim časnim junacima svaka čast i zahvalnost, poginulima dao Bog mir Božji, a ožalošćenima puno duševnog mira.

Na okupiranom području Hrvatske, u samozvanoj Republici Srpskoj krajini, 1991. godine, živjelo je 549 083 stanovnika, od čega je pobunu podržavalo ili aktivno vojno napadalo 287 830 (52,4%) Srba, dok su Hrvati i drugi „ne-Srbi“, većinom, bili protjerani.

Po popisu stanovništva 2021. godine u Hrvatskoj je živjelo 3.871.833 stanovnika i to: 3.547.614 Hrvata i 240.079 pripadnika nacionalnih manjina, od kojih: 123.892 Srba, 24.131 Bošnjaka, 17.980 Roma, 13.817 Albanaca, 13.763 Talijana, i drugih. Prikazano u postocima 91,6 % Hrvata i 6,2 % manjina, od kojih: 3.2 % Srba 0,62 %, Bošnjaka, 0.46 % Roma, 0,36 % Albanaca, 0,36 % Talijana i drugih.
I na kraju, do sada svi predstavnici nacionalnih manjina navijek glasovali, kako je to činio gospodin Pupovac, sa svojom nepromijenjenom, od vlasti dopuštenom taktikom: malo jamranja, malo špotanja vladajuće stranke, malo patetike, malo cendranja, malo cmizdrenja, malo dobrih ideja, vječnog, često izmišljenog, potenciranja ugroženosti Srba, stalnog izmišljanja ustaške opasnosti u Hrvatskoj (u čemu ga pokušava oponašati predstavnik Romske etničke manjine), malo naglašavanja osobnog značaja, ali na kraju nedvojbenom potporom vladajućoj stranci, koja ionako ovisila o njemu, što mu je odobravala mnogo zahtjeva, nego što bi to bilo pravedno.

Rezultat dosadašnjeg biranja vlasti i njihovo nekompetentno vladanje, dovelo nas je u stanje kojim smo, po većini statističkih podataka, pri dnu Europske Unije.
Hrvatska treba preokret svoje politike, među kojima i promjenu Izbornog zakona.

Još će se vidjeti hoće li se u radu, posebno, samozvanih domoljubnih stranaka, inzistirati na jednakopravnom statusu većinskog naroda, ili će zbog materijalnog interesa čelnika tih stranaka, odustati od potrebne promjene Izbornog zakona i skladnog života svih koji vole ili barem poštuju Hrvatsku kao svoju Domovinu.

U državi nedostatnog kršćanskog morala:

Novac je bolest kojoj nema lijeka.

Bože pomozi!

Branko Smrekar

U Brdovcu, 4, svibanja 2024














Sve reakcije:
10Željko Kovačević, Stjepan Bartol i 8 drugih