ourart/artmare
petak , 30.09.2016.Artur predstavlja jedan dio mene,na neki način je moja srodna duša,vrlo slično kao Dean.Neka tamo osoba koja diše na istoj frekvenciji.koja misli,razmišlja,postoji istom energijom.Artura također nisam imala priliku upoznat,ali i cijelo vrijeme san znala,da to nije naše vrijeme.Zapravo zbog njega probudili su se neki djellovi moje podsvjesti,moje osobnosti koje nisam njegovala tada,na način kako ih njegujem danas.Doduše i Nici-djevojka s kraja svijeta puno toga je donijela u moj život.Došla je kao buđenje iz nekog sna za mene.I onda je svojim pričama počela crtati moju podsvjest,slučajno i spontano bez ikakvih saznanja.
I stvari su se krenile događat van moje kontrole,u jednom trenutku sa postala nekakva tranzitna stanica između nje i njenog svijeta koji je ostavila za sobom.Spajala sam ih kroz podsvijet iako u stvarnosti su bili razdvojeni.Osjećala sam ogroman nemir zbog svega toga.Jer nije mi se to prije baš dešavalo,ako i jest,nisam tome pridavala toliko pažnje.Nisam uopće obračala pažnju niti sam primječivala sličnosti.A,on.On je bio moja tadašnja verzija savršenstva,stvorena u trenutku moje najveće depresije,godinu dana prije nego sam nju uopće upoznala.Moje utočište koje je zbog nje dobilo ime i prezime.Da sam sama radila osobu po mislima,ne bi ispalo ni upola toliko vjerodostojno moje ideje u glavi.
Dugo nisam razmišljala o svemu tome.Otprilike od 6 mjeseca 2014.Kad sam na neki način prekinula sve veze s tim dijelom srodne duše.Zadnjih dana se često prisjećamo nekih situacija.I smješno nam je.
Što reći o tom osobitom dječaku.Isto kao i ona i kao i Dean i svi neki ljudi koji su značajno promjenili moj život u nekom smjeru naprijed bit će mi posebni.Onako na nekoj osobnoj razini.Znam da je neshvatljivo i komplicirano za objasnit.I meni je drugo trebalo da prihvatim neke činjenice i da se pomirim s nekim spoznajama.Snovi su zajebana stvar,podsvijest je sjeban igrač.
Ipak danas kad sve svih tih ljudi prisjetim,sjetim ih se s osmjehom.S nekim osjećajem neizrecive ljubavi prema tome što predstavljaju.Znate ono kao kad gledate malo dijete u parku i uhvati vas oni osjećaj mira i spokoja.Sjetnost....Valjda ljubav tako izgleda....Mirna i iskrena bez obzira na sve loše činjenice.
Potreba da zaštitiš ljude od njhivoe sudbine,da ih poštediš pakla i da ih smjestiš gdje pripadaju,u neke košare s uspomenama u onoj sobi samo za to.
Da dolaze promjene,ovaj put Jesen miriše na njih.
komentiraj (0) * ispiši * #
I'd like to die of love-Myslovitz
srijeda , 28.09.2016.Radim spring cleaning u rujnu.Promjena se osjeća u zraku.Imam potrebu prisjetit što je sve bilo unutar ove 4 godine,a vezano je za DSK.Presložila san sve uspomene,izvrtila sve kutije.Nekako kad pogledan na sve izgleda mi kao da je malo toga ostalo,a onda uz pretpostavku da sam dio toga izgubila jer su ljudi lopovi i kradu stvari koje njima nemaju značenje,shvatim da ipak možda i toga ima više,samo sam ja zaboravila.U svakom slučaju zadnjih dana često se prisjetim Artura,a i zadnjih nekoliko dana intezivno ga spominjem.Nekako opet se indirektno prišulja u moje postojanje.Kroz moj rad i još uvijek me nije napustila ideja o onoj tetovaži.
Na neki način uvijek će bit bitan dio mene,predstavljat će dio mene.Baš kao i Dean.To su tako neki ljudi koji jebiga nose dio vaše duše.Bez obzira na sve ipak im imate biti na čemu zahvalni.Čine vas boljim i više svojim.Teško je to objasniti na nekoj razini realnosti.
Da,dolaze promjene,svakim danom su sve bliže.Sigruna sam da se i on na neki način vraća u njen život i da kreću opet u pozitivnom smjeru.Baš kao ona i ja.Imam potrebu da pronađem sve zabačene uspomene,da potražim sve skrivene i zametnute bilježnice.Vrijeme je da se okupe,na pravom mjestu.Uspomene i ono što je od njih ostalo.
Sa svakom osobom djelimo jednu pjesmu.Našu pjesmu.Osjećam se sretno u vezi svega toga.Smješno mi je kad pogledan na sve to unatrag i veselim se razdoblju koje slijedi.Zaista istinski.
Zapravo mislim da je dobro što se možemo nakon svega skupa smijati tome.To znači da smo sposobni živjeti dalje unatoć prošlosti.
Još danas nešto sitno da pospremin i možda dobijem neke odgovore.Jedno je sigurno,uvijek će biti dio moje podsvjesti...I uvijek ću s jednakom ljubavlju gledati na sve to.
komentiraj (0) * ispiši * #
If I Could Turn back time
nedjelja , 25.09.2016.Dani predugo traju,vrijeme sporo prolazi.Dsk i Fićo su konačno našli stan...I da valjda je tako moralo biti...Danima ne spavam,danima čekam nešto.I moram priznat da danas kad san sve to nešto dočekala i vidila,nisam nimalo mirnija.Osjećam nemir.Panično tražim neki stari članak u kojem sam napisala kako se stvari događaju baš u trenutku kad smo spremni na to...samo da si opet nađem usporedbu kozmosa ta dva svemira.....
I vrtim te postove unatrag i svakom rečenicom mi je sve više zastrašujuće ono što vidim.Neke stvari,jednostvano potisnem,zanemarim i ako za večinu njih imam sebi opravdanja i razloge....Znam previše toga,ali ipak neke stvari me još uvijek pomaknu iz ležišta.Poljuljaju mi ravnotežu.Danima si puštam Telling stroies-Tracy Chapman da me uspava,ne znam je li napornije spavati ili pokušavati zaspati.Jednako je iscrpljujuće.Neke stvari,jebi ga valjda su tu da nas izguraju iz komforne zone i natjeraju da ne klonemo.
Kažu da to,eh...Kažu svašta....Ali sve je to nebitno,ionako na kraju bude kako svemir kaže...I nikako drugačije....
Hodam tako ovim ulicama ima tako tih lokacija di si uvijek bio dobro došao i gdje si bio odbačen istovremeno,ti borjevi 69 96 i sva magija u njima,cijeli svemir uspomena i cijeli svemir promjena,svi propali odnosi i oni koji su se nadgradili na njih.Koliko smo bitni atom nečijeg postojanja nitko ne zna osim beksonačnog prostora.Bitni,nebitni,ko da je bitno...
Proteklih dana konstantno imam potrebu da pronađem neke stvari,neke odgovore.Isto tako se te stvari redovito pogube u prostoru čisto da daju na dramačitnosti mojoj potrebi za potragom.Demoni se bude,naviru uspomene.Sinoć čitam taj neki zapis i prošlog vremena i prisječam se kako san primila neki poziv sa stranog broja i kako san pretpostavila da je možda Artur.Odjednom se pekać kruha upalia iz čista mira,kava mi je pala na glavu,srela san crnu mačku na ulici,pasi su se uzlajali.
Dsk,ah Nicolina s njom uvijek neke čudne situacije.Zapravo kad pročitam tekstove iz tog vremena,danas mi izgledaju još luđi nego tada.Ali,jebeno sve kako je napisano,dogodilo se nekoliko mjeseci kasnije.
Zadnjih dana se prisjećamo nekih tako situacija,pričamo o pojedinim ljudima i imam neki neopisivi osjećaj da su tu ili da uskoro dolaze da poravnaju račune.U pozitivnom smislu naravno.Prevrtili smo sve slike,sve dnevnike,sve zapise,sve uspomene iz glave,sve pjesme i još to sve nismo preveli kraju.Smijale smo se ko idijoti na neke stvari,smijale smo se samo zbog činjenice da jebeno ponovo sve to budimo iz zimskog sna.
Kad s nekim dugo nemaš kontakt u određenim trenutcima svašta ti prođe kroz glavu.Svakakve sumnje i svakakve misli.Nije to ništa za čudit se.Mi ljudi smo jednostavno takvi,a osim toga kakav je to čovjek koji ne preispituje sebe.
Jutro je za Chris Isaaka.Mislim da dugujem sebi još jednu priču o Arturu,a možda i vas to zanima,možda i ne ionako pišem više zbog sebe,nego zbog drugih,ali ipak možda bolje da je prebacim u sljedeći post,jer duga je to priča i zaslužuje svoj osobni prostor iako mislim da sam neke stvari o tome već negdje prethodno spomenila.
komentiraj (0) * ispiši * #
Male stvari
utorak , 20.09.2016.Da bar mogu reći da ću cijeli dan provesti pod dekom i da kiša pada i da neman nikakvog razloga ustati i izaći.Da bar.
Adele je jučer napravila nered,a ja san cijeli dan radila,nije ni danas ništa bolja.Iako za štene je čak i poslušna.
Jedva san se izvukla iz kreveta iman milijun stvari napravit.Vani je sunce iako preko noći temperature su znatno pale i kiša je padala cijeli jedan dan,danas je opet sunčano...A,ja bi još onih 5 minuta pod dekom,a da pritom ne zadobijem toplotni udar.
Mala štetoćina spava pod nogama onako nevino ko anđeo iako je prije pola sata unosila cviće u kuću.
Iman milijun stvari za faks i još toliko za posal...I jedina stvar koja me veseli je zapravo ovaj nagovještaj jeseni koji eto nekako stiže,al još ga ne mogu uhvatit.Nekako iman niz takvih situacija u životu.Situacija kad gledaš u dugu,a ona ti izmiće kad pružiš ruku.Znaš da te sreća čeka negdje,ali ipak imaš potrebu da je slijepo slijediš,makar pao u rupu na cesti.Tjera te da nosiš glavu u oblacima,da ne misliš na jiša osim tog šarenog prizora pred očima.
Duga,možda najtužnija knjiga koju sam ikada pročitala.Potraga za srećom koja završi kobno.Sretna sam,zaista jesam u ovom trenutku s milijun malih stvari na pameti.Sretna sam jer,jer upravo svira King...Pjesma koju san toliko puta spomenila,pjesma koja me prati toliko dugo da više ne može biti slučajna.Sretna sam jer imam Adel i što radim posao koji volim.I neka je sve okolo u totalnom kaosu i nek je sjebano,moj svemir pršti od sreće.Nek sam umorna i premorena i dosta mi je svega i dalje sam sretna i dalje nosim osmjeh.Nek me život i milijunti put obori na pod,opet ću ustati a da se ne osvrnem.I neću niti jednom više promisliti jesam li postupila ispravno ili pogrešno,jednostavno san postupila najbolje što sam mogla u tom trenutku,neću se propitivat nakon svega.I neću se brinuti za tuđa mišljenja,jer ne trebaju mi sve dok sam zadovoljna svojim mišljenjem o sebi.
I da sretna sam jer stiže jesen i mogu izvaditi deke iz ormara i jer dolaze promjene i jer je duga svakimtrenom sve bliže,jednom ću je uhvatiti,pa makar stajala tjednima na kiši.Kiša me i onako uvijek veseli.I da na kraju dana imam riječi.One riječi koje me uvijek potaknu na razmišljanje,koje me uvijek impresioniraju,a samo nebo zna koliko je to teško.One riječi koje me rastroje i oplemene i koje mi daju razlog da sanjam čak i kad ne mogu spavati.
komentiraj (0) * ispiši * #
Kad skuziš da ti momak ima skuplju šminku od tebe
srijeda , 14.09.2016.Organski ne podnosin cviljenje.Osobito kod muških.Proživin genocid sivih stanica.Nažalost znam mnogo momaka koji su eto cvilindrete,počevši od mojih bliskih kolega do slučajnih prolaznika.Zašto ovo pišem?!Jučer san naišla na jednu sliku s neke revije di frajer upoznat s svojom feminiziranom stranom nosi kolekciju.Žensku kolekciju.Zanemarit ću činjenicu kakvom se muškarcu divim jer i on koristi jako mnogo kvalitetne šminke u svom životu.Jbg to su takvi poslovi.
Uglavnom,imate vi tih momaka koji nose zrcalo sa sobom,pogledaju se u svakom izlogu,namjeste frizuru.Imate vi takvih koji se spremaju po uru vrimena.Bog mi je svjedok da san znala i živjeti s takvima nekoć.O okupaciji kupaonice na 2 sata neću niti govorit.Relativno svašta mogu podnjeti,ali rozi outfit nikako.Rozo ne podnosim ni na ženama,a kamoli na muškarcima.Roza eventualno na djevojčicama i to je dovoljno iako bih je zakonom zabranila svakome jer je isprostiurana do srži.
Prekjučer ja nas sastanku i dolazi klijent.Momak od svojih 22 godine u svijetlo rozin gaćama.Vjerujte mi da ni plave oći više nisu mogle pomoći tom užasu.
Jednostavno strašno.Iako uvijek može gore.Krenimo redom od onih koji krenu cvilit o kalorijama.Jel ovo mliko masno i koliko dugo stoji vani.Mislim sinko mliko je mliko,pomiriši ako se usirilo neće ga niko,ako nije popij i ne pizdi.Kalorije,ako ćeš jest jedi,ako nećeš više za sve ostale.Lipo je da ljudi drže do sebe,ali ipak u nekim stvarima ne triba pretjerivat.
O još jeftinijim pokušajima manipulacije na temu mene niko ne voli i mene svi vole jer iman love i to svakako volim svako toliko napomenit kao činjenicu da je moj život užasno težak još manje želim,ali moram jer organski ne podnosim to revanje.
Trudim se,ne tražim da se ljudi mijenjaju,jednostavno su takvi,ali jebemu selo jednostavno neman želudac za to...Ne podnosin pretjeranu dramu na ikoju temu.I dođe mi da lično likvidiram svakog ko počne s tim preseravanjem.
Nitko od nas nije dužan trpit ono što mu ne paše,ali ako već moramo onda treba imati razumjevanja da nekom neke stvari idu na kurac.
Ako zelis bit picka obuci haljinu i budi,al ne pricaj da si musko,ako se ne znas ponasat kao jedno.Ako ne znas podnit sve udarce zivota kako dolikuje jednom vojniku.
Lako je termin muškarac koristit po potrebi i stavljat ga u kontekst nekog drugog vremena,ali prošlost je prošla,budi muško svoga vremena.Ne budi pička,pod maskom muškarca.
komentiraj (0) * ispiši * #
Neke noći
utorak , 13.09.2016.Nisam planirala pisat,planirala sam samo upalit muziku i slušat je dok mi se ne zaspava,ali ipak.Jebeš mu mater.Neke noći ipak....Neću uopće završit rečenicu.Kažu kad ne možemo spavati kad smo budni u nečijim snovima.Trenutno razmišljam je li istovremeno moguće biti budan i sanjati nekog.Mislim da sam tako nešto doživila.Upalila san dva lumina jer eto došlo mi je gledat plamen.Snagu plamena san intezivno primjenjivala kao tehniku smirivanja nakon što san uposznala DSK.Ona ju je primjenjivala u trenutku kad smo se upoznale.
Ne znam što to ima u vatri kad na čovjeka djeluje umirujuće,na mene djeluje umirujuće,dok voda pak na mene djeluje razarajuće.Gledajući valove ili bonacu uvijek osjetim silinu.Vatra u meni budi tišinu.Adele spava negdje na podu ispod mojih nogu,čeka da dignem dupe s kauća i odem konačno u krevet,a meni se sluša muzika.Čak imam i neodoljivu želju da radim svoj stan iz snova.Da ga konstruiram,sinoć sam ga opet sanjala,samo ovaj put je bio u vlasništvu nekog drugog.U vlasništvu jedine osobe kojoj bih ga bila spremna nesebično pristupiti.Uvijek sam govorila kako bi me duša bolila da netko od mene zatraži da mu isprojektiram svoj stan iz snova.Ovom vlasniku bi istinski prepustila svaki kvadrat do zadnjeg detalja.Iman taj neki feeling da sam ja od njega dobila mnogo više od stana.
Ma znan glupo je.Zaista ,nema nikakvog smisla,ali opet s druge strane kozmosa sve ima savršenog smisla.Van svake logike,van svakog običnog konteksta.Tamo negdje u Nigdjezemskoj srca.Tamo gdje nitko ne odrasta,gdje je sve prepuno boja i motiva i osobnosti.Gdje ne postoji ovi šugavi sistem bezličnosti i sebičnosti.
Speak the word-Tracy Chapman,Ako me ikada stretneš-Dino Merlin,Whitesneka-Is this love,...i tako dalje redom i kunen se životom da redosljed nije namješten.Dsk nekako vjeruje više u tu cijelu priču od mene.Mene pere neka nestrpljivost,ali i neki osjećaj da će sve to biti u savršenom redu.
I ima tako nekih noći,prepunih razmišljanja i sanjarenja,djetinjih suludih vizija.Noći koje pružaju osjećaj neopisive sreće bez iakvog razloga.Idem okušat sreću,da vidim što mi je kosmoz spremi nožas,a vama slatki snovi.
komentiraj (0) * ispiši * #
Uzalud ti odrasti,kad možeš biti Petar Pan
Nije svakom ista ljubav suđena i ne voli svakog jednako.Ljubav emocija s najviše lica.Imala san tu neku misao i išla je otprilike tako,slično ne identično jer sad da ga jebeš ne mogu se sjetit točnog redosljeda riječi.
Hodam ja tako bezbrižno kroz grad,opčinjena kozmoson i sličnim sranjima,jer eto neman pametnijeg posla u životu.Skužin kako za kurac se mi svi skupa sekiramo kad ioanko na neke stvari ne možemo utjecati.Ne možemo ugasiti sunce u rujnu niti snijeg u maju.
Prisjećam se nekih jučerašnjih situacija....I ma u stvari. Srela sam se neki dan s prijateljicom iz srednje,ono nismo se vidjele biće par godina ili se vidimo jednom godišnje,tako to ide kad se odsele u Zagreb i ono...
Nekom se snovi ostvare prije ili kasnije,ali valjda onda kad su in uistinu potrebni da se ostvare.Kad su spremni da se ostvare.Kažu da nekako ili misle ili smatraju da za sve postoji pravi moment.Nekako zadnji put sam se ovako osjećala prije3-4 godine,nekakav pozitivan feeling.Sve se nakon toga pomaklo,nabolje,bilo je loših trenutaka,bilo je slomova i bilo je reinkarnacije,sada je dobro i bit će slomova i reinkarnacije,ali sve će to doći na svoje i naći će svoje mjesto pod ovim nebom,možda čak i godinama kasnije,ali doći će,kad bude spremno.
Ne brinem se,jer znam šta me čeka,ne znam kako će izgledati i kako ću se ja postaviti prema svemu,kako ću reagirati i za sada o svemu mogu samo pretpostavljati,ali ipak znam što me čeka i spremna sam na to.Iako ne možemo predvidjeti sebe u zatečenim okolnostima unaprijed,jer ipak okolnosti ne možemo predvidjeti,ali znam da će sve biti dobro.
Osjećam to i odgovorno tvrdim da će sve biti dobro.Možda i bolje nego što sanjam.
Ne bismo smjeli pristati na manje od svojih snova.Ne bismo smjeli,jer to znaći da smo pristali na kompromis da ne težimo većem,višem,boljem.Kako biti sretan ako ne težiš sreći.Sreća je ono što sanjaš,to te čini sretnim.
Ona kiša koju čekaš,onaj bazen s pješčanikom,onaj kesten koji si jutros udarao/la nogom po podu,jer kažu stiže jesen iako je vruće kao ljeti.Neka te djetinjastog,neka nas oboje,neka nas svih.Život je prekratak da odrastemo prerano,čak i onda kad nemamo izbora,čak i onda kad smo okolnostima prisiljeni.Prekratak da propustimo biti Petar Pan što duže možemo.
Skužila sam da u prosjeku moje objave vidi 1-3 osobe što je sasvim u redu.Nekidan mi prijateljica kaže da joj često izleti stranica njene perspektive na fejsu i više nisan sigurna je li to dostupno svim mojim prijateljima i poznanicima,pa u slučaju da je i da čitate ova piskaranja i prepoznate sebe u njima nemojte ništa shvatit osobno.Sve je ovo moj kritički stav prema onome što vidim,čitam,osjećam,ovo su tek moja promišljanja proizašla iz trenutka,bez pretjeranog reda u kontekstu momenta i trenutnog osjećaja.Nije moje stalno mišljenje i nije nešto što smatram bitnim da vam kažem u lice,nije nešto preko čega nisam spremna priječi i nije da to ne bi ponovila jer mi nije stalo.Ovo je jednostavno meni neki relax gdje mogu izbaciti sve neke momentalne frustracije ili osjećaje koji nisu bitni za naš odnos.Da se trajno osjećam loše zbog nečijih postupaka to bi mu rekla u lice,ali većina stvari i razmišljanaj je proizašla iz nekakvih trenutaka i postupaka koji su se dogodili jednom ili nekoliko puta,ne ponavljaju se konstantno.Neman ništa protiv da ljudi čitaju i da izražavaju svoje mišljenje o svemu ovome,samo ne želim prolaziti neke izlizane zajebancije na račun ovoga i to je jedini razlog zašto ovo nisam podjelila s apsolutno svima....
Nadalje,drago mi je da ne pišem u prazno i zapravo se dobro osjećam kad znam da netko to vjerno prati,makar nisam sigurna tko točno,možda mi je zato i lakše,malo.Blaženo neznanje.Adele se upravo uvalila u onaj pjat od pitara pun šporke vode,ne treban vam opisivat kako to izgleda,ali još nije uletila u kuću tako šporka,pa ne mogu popizdit.Kako se ljutit na bebu.Ma nikako.
Svi mi ponekad imamo loš dan,svi se mi ponekad pogrešno izrazimo,svi mi ponekad kažemo ono što ne mislimo ili mislimo u afektu,zato ja radije pišem.Pišem da izbacim to iz sebe,a da pritom ne kažem ljudima u lice ono što je produkt afekta.Jer svaka akcija uvjetuje reakciju i zato je bolje neke stvari neizreći čovjeku u lice,čisto iz razloga da ga kasnije možeš pogledati u oći.
Trudim se ne govoriti ružno,niti uvrijediti ikoga,ako navedem neki postupak koji smatram pogrešnim,to je i dalje moje mišljenje,moj pogled s mog stajališta.
Moja perspektiva opisane situacije.
komentiraj (0) * ispiši * #
Budna kao mali pas
Mala jutarnja razmišljanja.Ma znan šta ćete pojedinci reć kad sve ovo pročitate,ali zapravo nije uopće bitno.Noć je dugo trajala i bit ću slobodna procjeniti da nisam zaspala prije dva.Adele se valjda probudila negdje oko 5 sati i krenula budit i mene.Koza mala.
Nikako više zaspat nakon toga.Jedva san dočekala alarm i kavu,da se probudin iz nekog jezivog polusna koji san si ufilmala.
Scroolan po fejsu Čitaj knjigu govori najljepša su jutra uz kavu i knjigu,listam mail,stigao Newsletter,ulazim na post kad tamo svi dokazi subjektivnosti.Fićo za divno ćudo šuti jutros,valjda je primjetio da sam u svom svijetu.Adele,koza mala živahna otišla spavat.Logično kad mene budi i neda mi da sanjan lipe snove s elementima budalaština.
Ne gledajte me tako,ja sama za sebe mogu reć da san budala.Jučer san odradila cijeli dan od 9 ujutro do 8 navečer,došla doma u 10.I danas me čeka sve i svašta.
Dan je počeo s malim noćnim razmišljanjima,na meni je valjda da ja nastavim s jutrom.Jučer mi kažu nemoj se nikad udavat i nemoj imat momka.A kad ja to kažen onda svi misle da san luda.
Nemojte se opterečivat pizdarijama ljudi.Život je jednostavniji nego što izgleda.Zapravo je dovoljno kompliciran da smo mi ti koji si trebamo pojednostavnit stvari da ne umremo prerano od stroke-a.
Jesen nikako da stigne,vrijeme je savsim pošašavilo.Pošašavili su i ljudi,jer se brinu oko tuđeg vremena.
Vrijeme nije faktor,kako sam već negdje rekla.Ništa nije vječno i ništa nije tvoreno za vječnost.Sve i svi imamo rok trajanja.Imamo upgrejd,jer stari softver više ne zadovoljava standarde konteksta u kojem živimo.Trebamo bolje i više i jaće,ali i te promjene treba biti spreman prihvatiti.Kažu da ljudi uće cijelog života,logično je da i rastu u svakom smislu te riječi upravo cijelog života.Točnije za svog životnog vijeka.Divan je osjećaj kad znate da postoje lunitici poput vas.Divan je osjećaj kad to vidite i osjetite i zamislite se i nabacite onaj silly smile eto tek tako.Jer danas je novi dan,nikad se neće ponoviti,nikad na ovakav način.Nikad nećeš opet biti probuđen u 5 ujutro nakon 12 radne satnice i tonuća u san u 2 ujutro.
Nikad više nećeš imati ovu snagu,ovaj žar i ovu ideju za životom,jer sutra nikad ne znaš.Nikad se više nećeš rastopiti kad pogledaš na uspavano štene kao sada.Nikad ti više neće ovi leptirići škakljati u trbuhu.Sutra tko zna.
Budna kao mali pas,čeka me cijeli dan igre,a beba nek spava....
Želim vam divan ovaj utorak i još divnije vrijeme nakon njega
komentiraj (0) * ispiši * #
Čemu ti brineš...
petak , 09.09.2016.Ne razumijem tu ljudsku potrebu za dokazivanjem.Za dominacijom.Ne kužim taj ljudski egocentrizam,muka mi je od toga.Potreba da uvijek budeš u pravu,da te svi slušaju,da ti se svi pokoravaju,potreba za moći.Odvratno je.Neprirodno je da imaš pod upravom tuđe živote i nije ovo stvar demokracije.Ja san uvijek za apsolutizam,kad je u pitanju posao i kad je u pitanju država.Treba se znati vođa i netko mora biti upravitelj.Ali kad su u pitanju osobni odnosi,to mi je totalni APSURD.Osim šta je iritantno i naporno i iscrpljujuče.Kako ti se jebeno da?Kako ti se da pratiti šta ko s kim zašto kada...Kako ti se da razmišljat o tuđim životima kao da su tvoji vlastiti.Zašto se opterečuješ glupostima,koje s tobom nemaju veze,zašto brineš za stvari koje se tebe ne tiću.
Šta ti to treba u životu?Ima toliko lijepih stvari na planeti na koje možeš kvalitetnije iskoristiti vrijeme.Ima toliko bitnijih stvari za tebe,od onih tuđih.
Možda je do mene,možda samo mene nije briga,možda se samo ja ne opterečujem,možda mi zaista do nekih sudbina nije stalo.Do nekih odnosa.Okej,možda je zaista stvar mene,ali ne mogu si pomoći.Radije živim svoj život po svom.
Razmišljam o tome,kako će moj život izgledati,kako bi mogao izgledati,kako bi volila da izgleda,kako ne bi volila da izgleda.Koje ljude bi voljela u svojoj blizini,koje ne bi voljela,ne vidim potrebu da objašnjavam svaku ideju koja mi je pala na pamet,dovoljno je da imam sebi objašnjenje,ali s druge strane još teže shvačam tu potrebu pojedinaca da traže tuđe istine.Da se ćude odgovorima koje dobiju,postupcima koje vide.Ono što je meni sasvim normalno,drugima je nepojmljivo,ono što ja pak osuđujem drugima je zabavno.Nismo svi isti i dobro je da nismo.Dobro je jer ovako možemo utjecati jedni na druge,naučiti nešto međusobno.Naučiti se strpljenju,naučiti da ne može uvijek biti po našem,da netko ne razumije našu zajebanciju,da neko tolerira naše postojanje zbog postojanja drugi,da smo nekom manje ili više dragi,da ne slušamo sv jednaku glazbu,da nas drugačije stvari pokreću.Da nismo svi stvoreni da prislino guramo po svoju,da neki to radimo postepeno.Kontrola nad sobom i sposobnost da proučiš izazov pred kojim se nalaziš,da mu odmjeriš snage i da izbalansiraš svoje.
Sve je moguće samo treba biti uporan.Treba biti razuman i staložen,strpljv i ne shvačati sve osobno.Zapravo ništa ne bi trebalo biti osobno ako nije upućeno nama od nas samih.Tuđi komentari i dosjetke su samo percepcija onog od koga je upućeno.
Objektivnost.Da znam lako je to meni reći,naškrabati....Da,lako je....Praksa je uvijek teži dio života....To je samo na nama.
komentiraj (0) * ispiši * #
Nije važno činiti velike stvari, već male stvari s velikim srcem. Majka Tereza
Nesanica pod utjecajem antibiotika.Mislim da je svaka riječ od toga dalje suvišna.Moja Life Beauty na repeatu i moja noćna promišljanja koja će potrajati dok se ne procesuiraju kroz glavu.
Dan je bio izrazito stresan.Stari je dosa doma i krenija s jeftinim provokacijama kako se trebamo rješit šteneta,nismo se dali navuć u konflikt.Relativno mirno i staloženo smo to proživili,doduše sutra je novi dan i treba preživiti i taj period.
Mislim da bi mi se svijet srušio kad bi je morala dati.Rekla san mami da bude li trebalo radije ću riješit stan na par mjeseci nego je se odreći.Ne mogu to opisati,ali kao da mi netko govori da mi namjerava oduzet dijete.Mislim volim i voljela sam svakog svog ljubimca i relativno dobro san podnosila njihova uginuća,ali ona,ona je nešto posebno.Onako baš kao dijete.Ne znam zašto,ali osjećam nešto prejako prema njoj.Adele.
Nekako sjedim i razmišljam o svemu i svačemu o životu i situacijama i ne znan šta bi više mislila.Sve je to toliko sjebano i komplicirano i u kurcu je kad nemaš nikog osim papira da te razumije.Uvijek ćeš nać nekog tko će te saslušat,tko će te savjetovat,nekog tko će ti bit podrška makar iz pristojnosti,ali nitko te u potpunosti neće razumjeti osim papira.Nitko neće te tvoje tsunamije dokumentirati vječno.Ne nudi ti kapsulu za spas,ne drži te da plutate sigurni.Toga nema,o tome možeš samo sanjati.
Nema te poruke koju možeš poslati da je netko shvati ozbiljno.Možeš ti slati i golube psimonoše i poruke u boci,možeš napisati milijun tekstova i izbrisati.Možeš sastaviti poruku milijun puta i nikad je ne poslati.Ništa se neće dogoditi samo zato jer ti tako želiš,jer ti zamišljaš svaku varijantu ostvarenja u svojoj glavi.Uzalud se nadaš,kozmos daje završnu riječ.Možeš misliti da je tu i da je sreća iza ugla,možeš potrčati,ona će se opet skriti,jer sreću moraš zaslužiti,ne možeš je oteti silom,ne možeš je prevariti.Ona se tebi ukazuje kad je potrebna.
Lako je znati,naučiti iz teorije iz knjiga,vidjeti u drugima kako lijepo izgleda i kako lijepo djeluje i kako nekom dolazi nezasluženo i kako nekom nepravedno biva oduzeta,možeš mozgati cijelo vrijeme kako ti zaslužuješ bolje ili drugi zaslužuju gore,svi mi dobivamo koliko možemo nositi.Koliko smo spremni i istrenirani,nije svačija sreća jednaka niti je svakom nesreća poput one druge.Šta jednog ubija drugoga jača.Mi ljudi smo čudni,teško nam je gledat tuđim očima,jebi ga nismo u prilici da si kopamo oći da bi razumjeli kako je vidjeti drugima.Svakom bolje izgleda tamo negdje preko ograde,a zaboravljamo da je ljepota i u zrcalu.
Neke stvari zaista ne traže dopuštenje,neke stvari se jednostavno podrazumjevaju.
Ljubav,sreća,zadovoljstvo,samoostvarenje,mir,...Svi mi to trebamo i podrazumjeva se kao i bonton da za to nećemo tražiti dopuštenje drugi.
Tko ti osim tebe treba da ti kaže da postupaš ispravno.Zašto trebaš nekog da te glorificira,da sam sebe glorificiraš.Potupaš kako postupaš,kome da se pravdaš osim sebi samom,na kraju dana smi mi opet ostajemo sami sa sobom.
Sa svojim demonima i pitanjima i opravdanjima i onaj osjećajem koji bude u nama.
A ja,ja ovog puta imam nju,da mi pravi društvo skupa s mojim demonima,s mojim anđelima čuvarima.Ona malo klupko dlakave ljubavi.Neke stvari vas jednostavno tjeraju da budete bolji,da se borite,da krenete naprijed.Nije bitno zbog koga,ni zbog čega ni kojim povodom i razlogom.Jednostavno vas čini i to trebate poštovat.
Trebamo nekad nekoga spasiti da bismo spasili i sebe,kada prođemo pored potrebitih i ne učinimo ništa,ostavljamo i dio svoje duše da umire skupa s njim.Jer jači smo i mogli smo spasiti oboje,umjesto spasa izabrali smo ubiti dio sebe,pustiti da istrune.
komentiraj (0) * ispiši * #
Ljubav ne manipulira
srijeda , 07.09.2016.Jebeno mi ne idu u glavu ljudi koji imaju potrebu uvik bit u pravu.Koji imaju potrebu bit dominantni i smatrat da su jedino oni ispravni.Nije to problem samo muškaraca, ima takvih i žena,ali ja ću ipak ovaj put pisat o muškarcima jer san u PMS-u i trenutno san valjda ogorčena na muške manipulatore.
Uglavnom,ja nisan baš tip osobe koja se voli mješat di joj nije mjesto.Toliko se ne volim mješat da niti na pitam i kad već moran sudjelovat sudjelujem nekako objektivno sa strane,sa svojim mišljenjem.Nisan baš tip osobe koji voli konflikte niti se želin uvlačit u konflikte.Također ne volim kad se nebitni ljudi uvlaće u moje konflikte.
Svi mi imamo svoje bitne ljude i svi mi imamo momente kad ne možemo popustit i pristat na kompromis.Postoje stvari koje su po bontonu osobna stvar,kao npr.koliko zarađujemo,koliko trošimo,kako postupamo sa drugim ljudima,zašto svoje odluke donosimo na način na koji ih donosimo,zašto postupamo kako postupamo,zašto smo sami ili zašto smo u vezi.Zašto smo odlučili ovako ili onako.Stvari koje se tiću našeg života naše su,stojimo izad njih,zauzimamo se za njih.Na kraju krajeva odnos između dvije osobe je samo njihov i to treba poštovat isto kao i naš odnos koji imamo sami sa sobom.
Za mene postoje dvije stvari za koje nisam spremna na kompromis i obje se tiću života.Djeca i životinje.Mogu se ne znan kako poklat s bilo kim,ali njihova djeca mogu računat na mene,jer nisu djeca kriva šta im roditelji imaju problem.I životinje,nema šanse da izbacim životinju na ulicu ili nedaj Bože da je dan u šinteraj.Svako ima pravo bit voljen i imati dom.
Postoje dvije stvari za koje sam sama sebi naredila da nesmijem u životu napravit.
1.Reć djeci da odu od kuće,ako im ne paše.I doć do dok momenta da prekinem kontakt s njima.
2.Svjesno ubit živo biće.Životinju,čovjeka,bilo što...
Slažem se da kad živiš s nekim treba uvažavat i njegove želje i mišljenja,ali ne pod svaku cijenu.Nisam tip osobe koja je spremna na jeftine manipulacije,koja ima želudac trpit nečiji sindrom malog kurca.Neman niti snage,niti volje tako živit.Niti se za 20 godina želin nać u situaciji da žalim jer san pristala biti nešto šta nisam,zbog tuđih budalaština.
Manipulacija ne čini ljude sretnijima,ne čini ih većima,pretvara ih u čudovišta,nitko ne želi živjeti s zvjerima bez kontrole.
Odgovornost treba preuzeti za bespomočne,ali istinski bespomočne.Dijete koje treba skrb i koje nije krivo što je svijet okrutno mjesto i životinje koje su bespomočne pred ljuskom zlobom.Pa makar i pod cijenu odlaska.
Neke stvari vrijedi spašavati.Ako te netko uistinu voli neće ni pokušati zatražiti od tebe da ne postupiš prema srcu i savjesti.
Ljude koji žele da postupaš po njihovom nahođenju ne trebaš u životu.Vrijediš više od toga,zalužuješ više od toga.
Ljubav se ne mjeri kompromisima,ljubav se broji borbama za ispravnu stvar.Lako ti je biti dobar u miru,al pokaži se jednako tako dobar u ratu.Budi onaj koji će smiriti onaj adrenalin očaja,tko će bitku učiniti ponošljivijom.Tko će dati nadu da rat ipak donosi pobjedu.Nitko ne treba nekog tko će tu vatru više potpaljivati,ne treba požar,ne treba da ga preko provalije gura samo da mu pruži ruku da može reći spasio sam te.Ili odmah pruži ruku i kreni suprotno rubu ili samo se okreni i otiđi.Uvijek imaš izbor kakav odnos s nekim želiš,imaš pravo izabrat s čim se možeš nositi i s čim ne i jednostavno ne želiš..
komentiraj (0) * ispiši * #
Čekanje
utorak , 06.09.2016.Sasvim je u redu čekati.Čekanje je odlična vježba.Istovremeni trening strpljenja,zapažanja i kontrole nad sobom.Tko nauči istrenirati sebe,moći je trenirati svakoga tko trenirati želi.Čekanje je trening strpljivih.Odmor i napor istovremeno.Zahtjeva ogromnu discilinu nad sobom i disciplinu nad nediscipliniranom okolinom.Biti,a kao da nisi.
Uči nas da primjetimo i da pritom ne reagiramo isto tako nam daje percepciju što želimo i što ne želimo.Koliko možemo podnijeti i što smo spremni u startu odbaciti.Sve situacije koje se dese pred našim očima možemo doživjeti objektivno bez da direktno utjeću na nas.Projiciramo ih kritički za strane iz trećeg objektivnog lica.
U redu je čekati ono što smatraš sebi vrijednim.Vrijeme je predagocjeno da ga trošimo na stvari koje nas ne usrećuju,još dragocjenije da ga trošim na stvari koje nas unesrećuju.Bolje provesti sat u promatranju tuge,nego provesti minutu tužan.
Kad znaš što želiš i što trebaš spreman si čekati.Čekaš jednako uzbuđeno kao kad otvaraš omot poklona od najdraža osobe.
Čekanje je meditacija u stvarnosti.Trans našeg unutarnjeg svemira dok egzistiramo u ovom prostoru i vremenu.
Čekati da nas nađu prave stvari,čekati da mi primjetimo prave stvari koje čekamo i koje čekaju nas,možda na drugom kraju čekaonice,možda ček ulaze u čekaonicu,možda izlaze.Kad ih primjetimo ustat ćemo i uhvatitit ih,da s njima pričekamo sve ono što slijedi nakon tog trenutka.
Nek nas nađu i nek mi nađemo njih.Prave stvari se kažu isplati čekati.A mi smo spremni čekati i cijeli život ako nam obećaju da će doći u naš život.Makar samo da se ogrebu,da nas udare i bace na pod,da nas još bolje podigle s tog istog poda.
Isplati se čekati cijelu vječnost,ako znaš što čekaš.A znaš što čekaš,onda kad znaš što ne čekaš.Šta nikako ne želiš i na što nečeš trošiti svoje vrijeme.
Čekanje je trening discipline nad svojom dušom znate onaj nevidljivi dio nas koji spaja srce s mozgom.Racionalno s iracionalnim,logično s kozmičkim.
Duša ono što spaja nespojivo.Mjesto gdje su objedinjene sve naše krajnosti.
komentiraj (0) * ispiši * #
Facebook life
nedjelja , 04.09.2016.Nepodnosin ljude koji svoj život vode na facebook timeline-u.Milijun slika dnevno,od one s porukom dobro jutro,do one za laku noć.Sve one privatne i osobne misli koje nekom trebaju uputiti podjele s još s toliko stranaca.Svi moraju biti dio toga ili se jednostavno nije dogodilo.Svi koncerti na kojima su bili.Slike djece kako su slatki u outfitu kao iz magazina.Koja skupa kolica i s kim sve piju kavu.Koja je njihova pjesma,neograničeni broj objava s porukom volim te za cijeli jedan svemir.
Koza koja mora nalipit na fejs kako je ugledna majka i domačica koja kuha pere čisti da je nije srami pokazala bi i kako dobro jebe sve za dobrobit braka i love koju on ima.Ona tuka koja nakeri facu u kameru jer vitite me šta san lipa polugola dok mi muž navigaje jer me ne može trpit.
Vidite svi kako mi je život savršen iman prijatelje na koje mogu računat,muža koji zarađuje,rodila san dicu i završila fakultet ili studiran,radin ili štagod.Znan kuvat i brinen se za kuću i vidi prepametna san jer znan šerat tuđe mudrolije i pametno mudrovat sama.I uvik se nađe pokoja budala koja je još mudrije iskomentirat kako je pametno izmudrovala da joj malo nahrane ego.Jer tko to ne bi nešto lijepo rekao na lijepu sliku uz još lijepšu poruku.
Što je ispod površine?Kako bi on to meni rekako,nama rekao "sreća koju tako dobro glumiš da imaš".
Ipod površine su ti ljudi u kurcu,jer ne primječuju stvarni život koji se oko nis dogaša.Toliko su in oći u ekranu da jednostavno ne primječuju stanja ljudi oko sebe,svjesnost okoline ne osjećaju,ne čuju ritam ulice.
Ne primjećuju da neko ima loš dan,da prolazi kroz teške momente.Da su im prijatelji ostali bez stana,ljubavi,posla,sreće.Da su u krizi.Da su slomljeni,da su umorni.Ne treba to od njih ni očekivati,jer njihov svijet je u ekranu i tamo je sve savršeno,u stvarnost ulaze samo kad ih trzne neki zvuk da im poremeti koncentraciju i tamo ostaju dok taj zvuk ne utišaju.
Na moju žalost poznajem mnogo takvih i na moju sreću pomažu mi sa spoznajom da ipak poznajem više ovih drugih koji svoju sreću i nesreću žive punim plučima ispod neba ponekad kišnog ponekad sunčanog.
Svatko ima izbor biti onakav kakav želi,ali također svi imamo izbor izabrati s kakvim ljudima želimo biti.
Život je sloboda unutar naših ograničenja.Svjesnih granica našeg sistema.Granica koje sami zadajemo i u trenutcima iznimne snage preskačemo s ciljem da postavimo neku novu.Da se upgrejdamo na bolje i da popravimo greške predhodnog sistema.
Nebitne su sve te slike prividne sreće.Svakog druge stvari vesele.Ne znaće svijetu vaše kave i pjesme i ljudi i uspomene od prvog dana.To samo vama znaći i to je vaše bogatstvo.
Ja svoje uspomene čuvam u kutijama koje povremeno otvorim i krenem listat i onda se onako belsavo nasmijem sama sebi na podu i prisjetim se sebe iz tog vremena i te uspomene i kako je lijepo bilo i kako san to dijelila s određenim ljudima i kako je bilo dobro dok je trajalo.Dobro za mene,dobro za nas,ne dobro za 7 milijardi ljudi i nebitno za 500 ljudi na mojoj friend listi koji niti ne znaju kad,gdje i s kim potjeće moja uspomena prije toga vremena.
Ne trebamo svi skupljat pokemone,pojedini trebamo žive ljude da ih stavimo u tu svoju slagalicu uspomena i da ih složimo jednog dana na tom podu s glupim smješkom na licu u moment gdje pripadaju.Ne treba nas facebook podsjetiti i ne treba nam odobrenje stranaca na trenutak kad smo jednom bili sretni s nekim prije toga vremena ili u tome vremenu...
Naša sreća je samo naš izbor i potrebno je samo naše odobrenje,samo mi je istinski vidimo i samo mi je istinski osjećamo.
Sreća je sebična,traži da se krije,da bude zaštičena.Čim je trljamo drugome na ranu,oholi se i raspadne uz prasak i bol.
komentiraj (0) * ispiši * #
Gospodar kaosa
Odakle početi s mislima?Koju ladicu otvoriti?Nekako mi je jednostavno dosta svega.Umorna san od objašnjenja.Od potrebe da se pravdam i da definiram ono šta jesam i da se svađam jer nešto želim ili trebam.Jednostavno je naporno i zamarajuće.
Muka mi je od ljudi koji misle da su samo oni bitni i da se samo njihova egzistencija treba uvažavati.
Ova situacija s psićem je jedna u nizu takvih di moj stari jednostavno želi da bude onako kako je on reka.On jedna osoba,naspram nas 3...Stvar na poslu je ista,di moja šefica koliko god da rado sluša ideje opet na kraju dana mrzi savjete i neće napravit onako kako joj se kaže nego kako je ona odlučila.I to bi bilo sasvim prihvatljivo da je na ovom svijetu moguće opstati sam.Još i te užasne vručine,onako mozak ti vrije ispod klime.Užas...Sve me to pomalo baca u neku melankoliju i zapravo jedino što me veseli ujutro je to klupko dlake šta me izljubi od pete do glave i potjera iz kreveta.
A onda još i te pametne dosjetke kako moram nać nekog momka umisto psa i kako je vrime i sva ta sranja.Jednostavno mi dođe da sve pošaljem k vragu.
Muka mi je od tih silnih odnosa koje gledan,u koje san prisilno uključena i više nego me se tiće.Koliko nekom mora bit dosadno da uvlaći druge u svoje probleme.Ljudi su u kurcu.I ja san u kurcu,al nikog ne jeben s tin.Kako van se jebeno da analizirat sve i svakoga,postupke,odluke,stavove.Pari da nemamo svi dovoljno svojih sranja u glavi.
Neponosin kad se ljudi ponašaju kao da je samo njima teško i koji sve svačaju osobno,koji su navikli da kukaju i koji cinično primječuju da tebe boli kurac.Mislim šta se ja iman zamarat sranjima,kad naiđe problem riješi se ili problem riješi tebe.Kako god ne triba se živcirat.Nijedan život nije savršen i nema čovjeka bez nekog problema.Pogotovo čovjeka koji sam radi na svom životu.
Umorna sam,a tek sam počela i cijeli svijet se raspada i borba izgleda uzaludna,a i dalje se kreće.Nećemo nigdje stić ne počnemo li uvažavat jedni druge,primječivat jedni druge,osjećat jedni druge,osim možda u još veću propast od ove u kojoj se sada nalazimo.
Moramo biti gospodari svog kaosa,da nas taj kaos ne poždere i ispljune.Bez kontrole nad sobom i svojim životom kao da i ne živimo.
komentiraj (0) * ispiši * #