If I Could Turn back time

nedjelja , 25.09.2016.

Dani predugo traju,vrijeme sporo prolazi.Dsk i Fićo su konačno našli stan...I da valjda je tako moralo biti...Danima ne spavam,danima čekam nešto.I moram priznat da danas kad san sve to nešto dočekala i vidila,nisam nimalo mirnija.Osjećam nemir.Panično tražim neki stari članak u kojem sam napisala kako se stvari događaju baš u trenutku kad smo spremni na to...samo da si opet nađem usporedbu kozmosa ta dva svemira.....
I vrtim te postove unatrag i svakom rečenicom mi je sve više zastrašujuće ono što vidim.Neke stvari,jednostvano potisnem,zanemarim i ako za večinu njih imam sebi opravdanja i razloge....Znam previše toga,ali ipak neke stvari me još uvijek pomaknu iz ležišta.Poljuljaju mi ravnotežu.Danima si puštam Telling stroies-Tracy Chapman da me uspava,ne znam je li napornije spavati ili pokušavati zaspati.Jednako je iscrpljujuće.Neke stvari,jebi ga valjda su tu da nas izguraju iz komforne zone i natjeraju da ne klonemo.
Kažu da to,eh...Kažu svašta....Ali sve je to nebitno,ionako na kraju bude kako svemir kaže...I nikako drugačije....
Hodam tako ovim ulicama ima tako tih lokacija di si uvijek bio dobro došao i gdje si bio odbačen istovremeno,ti borjevi 69 96 i sva magija u njima,cijeli svemir uspomena i cijeli svemir promjena,svi propali odnosi i oni koji su se nadgradili na njih.Koliko smo bitni atom nečijeg postojanja nitko ne zna osim beksonačnog prostora.Bitni,nebitni,ko da je bitno...

Proteklih dana konstantno imam potrebu da pronađem neke stvari,neke odgovore.Isto tako se te stvari redovito pogube u prostoru čisto da daju na dramačitnosti mojoj potrebi za potragom.Demoni se bude,naviru uspomene.Sinoć čitam taj neki zapis i prošlog vremena i prisječam se kako san primila neki poziv sa stranog broja i kako san pretpostavila da je možda Artur.Odjednom se pekać kruha upalia iz čista mira,kava mi je pala na glavu,srela san crnu mačku na ulici,pasi su se uzlajali.
Dsk,ah Nicolina s njom uvijek neke čudne situacije.Zapravo kad pročitam tekstove iz tog vremena,danas mi izgledaju još luđi nego tada.Ali,jebeno sve kako je napisano,dogodilo se nekoliko mjeseci kasnije.
Zadnjih dana se prisjećamo nekih tako situacija,pričamo o pojedinim ljudima i imam neki neopisivi osjećaj da su tu ili da uskoro dolaze da poravnaju račune.U pozitivnom smislu naravno.Prevrtili smo sve slike,sve dnevnike,sve zapise,sve uspomene iz glave,sve pjesme i još to sve nismo preveli kraju.Smijale smo se ko idijoti na neke stvari,smijale smo se samo zbog činjenice da jebeno ponovo sve to budimo iz zimskog sna.

Kad s nekim dugo nemaš kontakt u određenim trenutcima svašta ti prođe kroz glavu.Svakakve sumnje i svakakve misli.Nije to ništa za čudit se.Mi ljudi smo jednostavno takvi,a osim toga kakav je to čovjek koji ne preispituje sebe.
Jutro je za Chris Isaaka.Mislim da dugujem sebi još jednu priču o Arturu,a možda i vas to zanima,možda i ne ionako pišem više zbog sebe,nego zbog drugih,ali ipak možda bolje da je prebacim u sljedeći post,jer duga je to priča i zaslužuje svoj osobni prostor iako mislim da sam neke stvari o tome već negdje prethodno spomenila.