Dajte mi razlog
utorak , 30.08.2016.Nek ona nađe mene!Pročitala sam jedan post nedavno,mislim da je suvišno pisat čiji post,jer to već i ptice na grani znaju.Kada?
U petak,pod utjecajem alkohola u trenutku kad san bila u momentu s DSK.Dok je u prostoriji bilo još 10 drugih ljudi,mi smo ostale svemir za sebe.Imale smo mi nekako puno toga za popričati i nekako nismo se htjele nametati ostatku,jer ipak oni su već uhodani.Doduše nije bilo ni potrebe,svima je bilo sasvim okej.
Koliko te jedna rečenica može istovremeno dignit i sjebat.Jebi ga to je kozmos,ne moš na to utjecat.
Pijem već drugu kavu i prolongiran trenutak kad ću popit tabletu za glavu,jer vrime je užasno i strašno mi loše čini.
Adele je svakim danom sve više moje pseto.Beba,šta je više gledan više san zaljubljena.A i to njeno ime me svaki put rastroji do temelja i izgradi do planina...
Volim ova kozmička preklapanja koja ulijevaju nadu da će jednog dana sve biti kako treba,jer postoji negdje nešto što potvrđuje sve naše ludosti koje mi potiskujemo,zanemarujemo.
Zapravo sam opet u onoj fazi kad trebamo onu ssvoju tišinu da se u nju zavućem i sklupčam.Onaj toliko ljubljeni pogled na secesiju i bijeli grad pod nogama.Onu hladnoću što je promatraš iz zagrljaja deke.Toliko mi je potrebno za neki osobni mir,da kad izađem u kaos jednostavno rasturim taj isti kaos.Da ja postanem kaos svom kaosu.Ta idila i dalje ne može biti više od moje podsvjesti,dok kaos je sveprisutan,svaki dan u svemu.Kaos živimo,idile sanjamo.Tko živi idile,sanja kaos.Dođe to nekako prirodno,optimalno zbog potrebe za balansom.Trebamo biti razočarani da bismo bili u stanju sanjati sreću,trebamo rub da se odvažimo odmaknuti od njega.Trebamo nešto što nas tjera da nastavimo.Uvijek trebamo razlog za nešto.Čovjek bez razloga je mrtav čovjek.Samo jedan razlog je dovoljan da se borimo.Minimalno jedan.Bez tog jednog ne postojimo.Svako ima svoj...Kad odvrtim film unatrag i sjetim se svojih razloga u onom momentu najbitnijih,danas ih se ni ne sjetim.Danas imam neke druge.Razlozi se mijenjaju s životnim vijekom,sa situacijama i prilikama.
Ovaj put imam mislim više od jednog razloga iako je samo jedan najbitniji.Jedan koji vuće sve ostale razloge za sobom i gura cijeli moj svemir naprijed.
Mnogo toga se dogodi u malo vremena,život se brzo kreće i promjene kad jednom dođu dođu prebrzo.Bile dobre ili loše.
Promjene....Čekamo ih,a kad krenu uhvate nas nespremne.Koliko god da se spremamo i čekamo,opet nas iznenade,najčešće jer dođu kad prestanemo s očekivanjima.Za kurac nama briga i mozganje,sve je to nekako na kraju krajeva izvan naše kontrole.
Jedino što mi možemo je zaštititi svoje razloge jer još samo nas oni drže na životu.
komentiraj (0) * ispiši * #
Ne jedi govna kad je burek 7 kuna
ponedjeljak , 29.08.2016.Udomili smo štene.Stari je popizidija kad je čua,onda je još izlaja babi,pa i ona pizdi.Stvarno mi nije jasno zašto ljudi seru.
Mislim to je malo štene pekinezera ima u njemu niti kilo.Ženkica.Nebi da san slona uselila u kuću.A osim toga već imamo mužjaka pekinezera starog 4 godine i nije bilo nikakvih problema,dapaće čak bi mu se i svidila jer su iste vrste.
I nije ovdje stvar šteneta,nego činjenice da on nije sudjelova u toj odluci.Bebu smo spasili od šinteraja,netko ju je bacio na ulicu.Bebu od jedva misec dana.Majku im jeben hladnokrvnu.
Starome smo rekli da ju je bro dobija za rođendan od ekipe s faksa.Btw svi smo se zaljubili.Inace nazvali smo je Adele.
Kad je pogledan svaki put se rastopin po prostoriji ki led na 200 stupnjeva...
Trenutno tražin stanove jer bude li mala morala da leti,letimo i mi s njon,čisto iz principa.Imamo 20 godina i pravo da odlučujemo.
Bespotrebna drama oko pola kila šečera,ma jebo to sve.
Nije vrijedno razgovora i uvjeravanja.Neki ljudi neće naučit dok ne udru glavom u zid.
I koliko god da se trudila nikad neću razumit ljude koji su spremni izgubit sve što im vrijedi u životu samo radi dominacije.
Jadno.Još mi je jadnije šta od mene traži da budem monstrum iako me odgaja da ne budem.Moram priznat da san duboko razočarana i teško da će mi opet porast u oćima.
komentiraj (0) * ispiši * #
Tinejđerica
srijeda , 24.08.2016.Lijepe žene i auti nekako marketinški idu skupa.Znate one plakate s golim tetama pred autima,na autima,u autima jer logično da sex sve prodaje.Kako znamo jel auto bitniji ili zena stvar je samo na naglasku proizvoda.
Zašto uopće pišem o ovome? Pokušavan ne mislit na ton glasa Deana Pelića jer se naježin momentalno.Poslušala san upravo snimku gdje čita rečenicu iz svoje knjige i prvo su mi se oći zastaklile,a sad me prolaze trnci i to nije normalna reakcija.Naglašavam da nije iako je spontana i refleksna.I ne želin se ponašat glupo,jer san prepametna za gluposti i ne želin bit glupa kad već mogu bit pametna.ETO.Rekla san to.
I okej fakat ljudi ispričavan se šta ovo počinje ličit na tinejđerski blog i jebeno mi ponestaje alegorije i inspiracije za smislenost.
Uglavnom san rastrojena tuđin pizdarijama i jednostavno ne stignen promislit na sve one lipe stvari koje volim i koje me nadahnjuju.
Tko urani čeka ko budala,ko kasni njega se čeka.Danas me pucaju ove pripametne zamisli.Šefica me opet pokušala udat,ovaj put za vinara.Šteta njegova pa ima 20 godina viška.S druge strane da je to šta valjalo već bi se oduzelo svijetu.Kvalitetna roba uvik se prva proda.Zajebanciju na stranu,sigurno je čovjek sasvim u redu.
Da vam budem iskrena sretna sam,bez obzira na sva sranja,zaista jesam sretna.Imam osjećaj da radim pravu stvar unatoć svemu.Možda je to onaj dio moje osobnosti da podiže razrušene zidove i da radin na temeljima.U sebi osjećam cijeli svemir ljubavi,ne mogu to opisati,ali svaka ideja je beba.Svaka ideja je rođena i trebam je odgojiti da odraste.Jer znan da će biti savršena,baš onakva kakva treba unatoć svim preprekama koje joj se nađu na putu.
Neću pisat o poslu jer sve to ide pomalo i dva koraka naprijed tri unatrag.Kako to već biva kad ste na početku.Kad krene krenut će uzbrdo ili nizbrdo,ali krenit će.
Ovdje je užasno vruće i odbojavam sekunde do prve kiše,do prvog zahlađenja i prve prilike za omotat se u dekicu i navuć kaput pri izlasku iz kuće.
Iskreno rastužuje me ovaj svijet,svi su tako nekako sebični i u tom jadnom stanju rastu i razvijaju tu tako toksičnu i odvratnu osobinu.Prenose je na okolinu,zagađuju svijet i od toga su još jadniji.I iskreno gadi mi se.Sve bi bilo ljepše kad bi se njegovali poštovanje i ljubav.Nevjerojatno je koliko je to brzorastuća i brzošireća stvar.Ljubav,tako mala riječ,tako silne snage.Snage da preplavi svemir u sekundi i omota orbite u najsnažniji zagrljaj.
Ali što mi ljudi znamo o ljubavi?Kurac znamo i svodimo je samo na to.
komentiraj (0) * ispiši * #
Ljudi koji reflektiraju tuđe sjene nisu tvoji ljudi
Razumijem ja da neke stvari ljudi ne kuže jer se sa njima nisu susreli,ali ne razumjem ljudsku potrebu za sebičnošću i ljudsku potrebu za dominacijom.
Fićo je neki kozmićki mix jednog i drugog.Moj bro nema ništa protiv šupaka i kretena i kao jedan takav je poprilično tolerantan prema istima.Čak ni njemu ovo nije najnormalnije.Postoje neke stvari koje jebeno ne moš tolerirat.Odakle da uopće krenem.Dsk je napravila mnogo grešaka,ali te greške koje je napravila više su njoj nanile boli nego ljudima oko nje iako je te iste ljude rastužila samom činjenicom da sebi nanosi bol.
Fićo je dobar momak u to nema sumnje,ali pati od sindroma ugroženosti i bolje da dalje ne idem sa svojim mišljenjem jer ću se zalaufat,a onda će sve otić k vragu.
Ja nepodnosin naporne ljude.Svi koji me znaju,znaju da se ja ne opterečujen problemima i ne čekan da drugi naprave nešto za mene,zamolin jednom,ako neće napravim sama kad stignem.Biti s nekim nije da te prvo ispizdi da nešto napravi,a onda tu uslugu toliko glorificira.Izrazito ne podnosin ljude koji pokušavaju svih oko sebe uvuć u stvari koje ih se ne tiću.Odnos između dvoje ljudi je dvoje ljudi.Moj i njen je samo naš,njihov je samo njihov.Nisam tip osobe koji puši tuđe kukanje i neman želudac za to jer nikom nije lako.Život niti nije zamišljen da bude lak.Rodiš se s dugovima i cijeli život preživljavaš da otplatiš svoje i tuđe.I moji starci imaju kredite koje ja plačan.Ne u potpunosti,ali ipak pristala san na to.I sljedeći kredit koji budu dizali ja ga iman namjeru plačat,jer kupujen nešto sebi,ali to je sad manje bitno.
Nikom nije lako,svak ima neku pokoru.Ali smatram da čovjeka koji leži i iskašljava krv ne treba dodatno cipelarit na podu.
Smatram da mu se treba pomoć bespogovorno i bez očekivanja da ćeš imat koristi od toga.
Pomaganje ne služi da bi sebe glorificirali.Pomaganje je ponizna osobina,ne traži zahvale.
Teško je to shvatit ljudima da nisu centar svijeta kad cijeli život žive kao centar jednog svijeta.Ako mene pitate najgore je kad ne učimo ništa iz situacija s kojima se susrećemo.Kažu da je dovoljno da ti netko izmami osmjeh na lice,da te nasmijava.I da možda,ne znam da budem iskrena.Valjda svako ima neki svoj dobar razlog.Kad bi ja trebala izabrati jednu stvar koja mi je dovoljna to bi bio zaborav.Jedna osoba koja ima tu sposobnost da ja zaboravim sve ostalo kad je tu.Ne trebam se smijati,samo trebam ne razmišljati.Mislim da je svakom potrebno nešto drugo da bi bilo dovoljno.I svako ima nešto drugo što mu je previše.
Neke stvari ne bi bila voljna trpit samo za osmjeh i smjeh.Jer šta ti vrijedi osmjeh nakon psihičke traume nakon cijelog dana problema.
Moje perspektive gotovo nikad nisu na istim stranama s ostatkom svijeta.Zapravo jednostavno ne trebam gledat zrcala koja ne reflektiraju moje sjene.Pogotovo kad imam izbor.Brata i starog moram trpit i izbalansirat,jer moji su,krv su mi.Tuđe dečke ne moram,ne moram ni svoje jer opet i oni su stvar izbora.
Ljudi se ne poznaju u idili,ljude prepoznajemo u krizama.Kad ne moš računat na njih da će ti olakšat pakao koji prolaziš,onda znaš da to nisu tvoji ljudi.Poanta druge strane je da te nadopunjuje prirodno.Da nosi dio tebe koji nedostaje za potpunost,ne da se silom pokušava uklopit u daj dio koji nedostaje.Ne možeš kutni dio puzle staviti u srednu koliko god da nalikuje da pripada tu uvijek ima onaj jedan mali dio koji strši i unatoć trudu tu ne pripada,tu mu nije mjesto,pa makar morao složit cijelu sliku da shvatiš i nađeš mu mjesto gdje mu je suđeno da postoji.
komentiraj (0) * ispiši * #
Don't stop believing
utorak , 23.08.2016.Postoje dvije vrste ljudi.Dobri i loši.Nitko me ne može uvjeriti da je više od toga.Svatko je malo drugačiji od drugog,ali u suštini bića smo ili dobri ili loši.
Ili smo spremni gledati svijet oko sebe ili smo usredočeni samo na svoj svijet.Razlika je velika.Nismo tvoreni da opstajemo sami stoga ni usredetočenost na naš svijet je kratkog vijeka.Ljudi su kao ogledala,reflektivni.Kako postupaju prema vama i vi ćete postupat prema njima.Nemamo svi tu sposobnost da promislimo kako ipak neka ogledala malo razvuku sliku.I kako su ogledala ponekad samo dobra optička varka.Neka nas izduže,neka nas prošire,ali ni jedno ne može okrenuti sliku naglavačke pa da nam noge budu da mjestu glave ili da nam lijeva strana bude na desnoj.Tako je i s ljudima.Ako nam ne daju sliku koju želimo gledati,krenut ćemo u potragu za drugim ogledalom i dalje smo na zrcalnoj reakciji.Samo više ne gledamo u široki ili dugi odraz,zapravo gledamo u onaj koji nam je oku ugodniji.Tako radije provodimo vrijeme s ljudima koji su nam duši ugodniji.I nema ništa pogrešno u tome,nije to protiv naših uvjerenja i postupaka,to je samo pokazatelj da su nam se ukusi promjenili i da ne pratimo iste trendove kao prije.
Kako znate da je netko vaša srodna duša? Kad u njemu prepoznate onaj dio sebe koji vam nedostaje.Koji se bori za svoje mjesto pod suncem.Svi vaši interesi i vaše ambicije koje prepoznate u drugome i niste ih ostvarili.Duše vibriraju na istoj frekvenciji i kad vidite u tom ogledalu ono što znate da nosite ispod kože,one mikro razlike koje na prvu nisu vidljive nikom,ali vi ih dobro poznajete....One sitnice koje vas izdvajaju i čine briljantnim.Oni vjetrovi i oluje koje vas guraju da radite na njima.
Srodne duše se prepoznaju odmah.Zbog banalne sitnice...Nesvjesno,mjesto,trenutak,predmet,riječ i jednostavno znaš.
Kroz ovaj proces pokušaja zapošljavanja sam skužila da srodne duše vam se vračaju,koliko god da daleko odu i zaborave uvijek se vrate i povedu još nekoliko takvih.Dovuku ih,prizovu.
Sigurna sam da pored DSK i najbolje i Sneki nosi dio mene ispod kože i njena šumska stvorenja,jer svaka od njih 3 ima jedan dio moje osobnosti.Jedna je nježna,druga je čvrsta i otresita,treća je umjetnica.I Sneki borbena unatoč porazima.
I moja vječna inspiracija,svakim danom sve očitija činjenica da i to nosi dio mene i da ja nosim dio toga.Da zbog toga budim sve potisnute interese i da se razvijam u nekom totalno drugačijem smjeru,da rastem u totalno drugoj dimenziji od onoga što sam bila prije.Sama ideja toga čini me boljom i spremnijom pred izazovima života.Motivirajuć je osjećaj da vam je takav dušni cilj svakim danom sve bliži.Podsvjesno....
komentiraj (0) * ispiši * #
Battlefield
srijeda , 17.08.2016.Cijeli jedan svemir misli mi je prostrujao kroz glavu.Zapravo san i ja prozujala kroz grad što sam brže mogla,ne bi li malo promislila o svemu.Toliko toga mi je na pameti da san jednostavno smetnula s uma da promislim o svemu što san dobro osjetila u posljednja dva tjedna.
Nisan se niti potrudila razmislit o značenju svega.Zavalila sam se u krevet i upalila Speak the word by Tracy Capman...
Konstantno razmišljam kako ovo sve trenutno izgleda kao ili početak nečeg velikog ili totalna propast....
U meni se istovremeno bude nagoni da gradim i budem uporna na ovin klimavim temeljima i da rušim i gradim nanovo....
Brinu me mnoge situacije i ljudski postupci jer i mene tjeraju na greške,a ja ne volim griješiti zbog tuđih nakana....
Ako već moram griješit radije bi da griješim jer sam tako odlučila...
Upalila san svoju neku playlistu i svakom pjesmom mi je bliža onom nečem posebnom iako noćas je pun mjesec i čisto sumljam da ću spavat propisno.
Otkako san se vratila s godišnjeg sve mi je teže ustat ujutro...
Vrijeme je promjenjivo i strašno me iscrpljuje i općenito je nešto sjebano u zraku.
Ovi naši novinari su svakin danom sve više u kurcu,ono neko napiše post na engleskom kako je bio s friend jedan dan na izlatu i odma oni to prenesu ko senzaciju da je ona bila s muškin ili on sa ženskom jer zašto bi bio s prikon iz školskih dana s kojim si dijelio tajne i propio najbolje noći.Pored toliko lijepih primjeraka suprotnog spola ko bi još vrijeme provodio s istim.To rade samo pederi.Ma nabijen vas provokoatorski nastrojene i maloumne.Nabijen i ovu državu šta idijotima isplačuje plače,a vridni ljudi krepaju.
Moć logičkog zaključivanja je valjda kolektivno svima na razini primata.Šta bi lijep momak radio bez lijepe cure u društvu lijepog prijatelja ili što bi lijepa cura radila u društvu lijepe cure bez lijepog momka.A tko od njih nosi lijepu dušu i koliko je njeguje?!
Jučer san zaključila da ljubav mog života mora bit programer ili bar netko tko se razumi u programiranje.Bez lažne skromnosti i falšeg morala spremna sam se kurvat za web kodove...tu je inaće sve na čekanju,posal stoji ,planovi stoje i sve je to nekako sjebano,ali ipak se trudimo da održimo sve na ovim klimavim nogama....
Već neko vrijeme pratim priču o Zari.Zara je mala djevojčica koja pati od paralize i svakakvih dijagnoza koje je spriječavaju da hoda normalno,da se odjeva samostalno i....Zapravo sve funkcije obavlja otežano.Ona je kako njena mama zna reći: "od ljubavi sama i sama ljubav".To je zapravo jedna priča o borbi za prvi korak i svaki korak nakon njega ususret svim vjetrenjačama i protiv svih oluja.I ova firma je trenutno Zara,doduše Zara kojoj je neki dušman polomio noge,ali mi ćemo ustat i napraviti prvi korak i svaki nakon toga....jer ležati na podu znaći isto što i čekati da te pregazi auto u vožnji....
Nisu borbe za svakoga,niti smo svi junaci.Neki smo bolničari,neki smo nosioci vijesti,nismo svi za oružja,nismo svi za konjanike...
komentiraj (0) * ispiši * #
Jesi se ti zaljubila?
ponedjeljak , 15.08.2016.Pričam ja kako san nadahnuta svojim nadahnućem....Okej ova rečenica zvuči ko da je na početku stranice nekog dnevnika iz 5. osnovne.Uglavnom...Pričam ja tako cila opčinjena njegovom pojavom i činjenicom da netko takav postoji pod ovim nebom i da korača ovim svijetom i pita mene Sneki,a da se ti nisi zaljubila.Ma kakvi,neeee,ne ide to kod mene tako,teško se ja zaljubljujem,zapravo ne zaljubljuem se uopće.
Da me pitala jesam li još djevica ne bi se toliko trudila da je uvjerim kako to nije istina.....Na stranu cijela ta satirična situacija,zaista nisam.
Milijun puta sam rekla kako nije moguće zaljubit se u nekog koga ne znaš osobno.Ljubav nije samo činjenica,ona treba i mjesto i vrijeme,ona kao i čovjek rađa se,odrasta,mijenja ukuse i načine i na poslijetku umire.Postala san izrazito mudra i prosvjećena otkako čitam Coelha.Reko bi čovjek prava sova.
Jučer je došla šumska kraljica...Nazvat ću je tako jer moram naći neki psudonim,a sve one koje ona sebi daje nekako mi se ne sviđaju,a M. zvući preobično,a njeno ime je sve samo ne obično.Tako da od sada pa nadalje šumska kraljica.Sinoć je došla i krenula prevrtat po svojim uspomenama,čitat stare dnevnike i slične stvari.Jao plakala san od smjeha,ali PLAKALA.....Valjda zato danas ovaj post i izgleda kao da ga pišem u 5. osnovne....
Krenula san pisat o nadahnuću i zaljubljenosti.Da,ne nisam zaljubljena,samo sam previše opčinjena.Pozitivno šokirana egzistencijom istog i duboko uvjerena da nam putevi idu u susret,jer ništa nije slučajno.Kad će to biti,kako,gdje i što će se iz toga razviti je manje bitno.Bit će što je suđeno da bude.Prije koji dan otišli smo kod jedne astrologice.Njena kći je rekla da joj izgledam poznato iako se vidimo prvi put...Meni je pak njena slika s pticama izgledala viđeno već negdje...Ta kuća je puna detalja i jako šarena,sve je nabacano bez reda,ali podsjeća kao da ste ušli u neku radionicu blaga....Ko kad gledate one piratske filmove s skrovištima plijena.Neobično....Iako puno toga što u večini slučajeva ne primječujemo,čemu ne pridajemo pažnju,postaje nam fascinantno u trenutku kad tome pridamo pozornost.
Danas je blagdan Velike Gospe i spremaju se gradele i ne bi previše pisala,jer još mi se nisu slegli dojmovi...Teško mi je razmišljat pored toliko ljudi i toliko događaja,kad malo smirim doživljaje sigurno ću moći prenijeti atmosferu od ovih dva tjedna....
komentiraj (0) * ispiši * #
...S takvom se željom bacamo na svoje igračke,te mislimo da su lutke doista žive i da olovni vojnici mogu hodati. Paolo Coelho,Hodočašće
petak , 12.08.2016.Od kada sam došla ovdje tražim predmet koji posjedujemu u svojoj kolekciji.Jednu identičnu stvar koju imam ja i postoji u ovom prostoru u kojem obitavam.Danas sam ga našla i kažem Sneki da cijelo vrijeme tražim jedan predmet za koji san sigurna da ga imam i da ga ona ima.Pita me kako san znala da mora postojati.Ispričala san joj hrpu stvari koje su je fascinirale,ali to je manje bitno.Predmet je keramička čizma.Odma mi je glavom prozujala Balaševičeva pjesma,devojka sa čardaš nogama.
Onaj stih gdje kaže,ja nosim čizme skitarke,mene je teško voleti;badava...Sve je dobilo neki bizarni smisao,doduše još ne potpuni,ali na tragu sam spoznaje...Još jedne...
Puno toga me ovih dana prožima,ali ništa mi nije toliko na pameti kao rečenica: "Ja još nisam našla svoju Natašu"
To je nešto što je Sneki rekla da je njena nastarija kčer izjavila.Što je značilo da ona još nije pronašla svoju najbolju prijateljicu,svoju srodnu dušu.I da budem iskrena ne znam zašto me ta rečenica toliko muči,zašto mi toliko stoji na glavi i neda mira.Valjda zato jer je meni to valjda najbitnije na svijetu kao što je nekom imati momka,muža,djecu....Znam da se ništa ne dešava bez razloga i da sve ima svoje mjesto i vrijeme i da stvari spoznajemo tek kad se izvrše.Popodne smo proveli na plaži razgovarajući o životu i šokirala sam se kad sam rekla razlog zbog kojeg ne bi imala svoju djecu i zašto bi radije posvojila....Mislim pozitivno šokirala...
S najmlađom sam danas gledala zvijezde padalice tzv.Suze sv.Lovre....Omotale smo se dekama i zavalile na podest pred ulaznim vratima,bilo je nešto poznato u tom prizoru.Vidila sam ga večer prije,znala sam točno kad će netko doći i uspeti se stepenicama.Sjedim u M. sobi,prvoj po redu,koja baš odražava da je njezina.Kad uđete u sobu znate da je njena.Jedan njen zid je cijeli ispisan nekim citatima pjesama,imala sam i ja tih momenata,ali ja sam koristila olovku,nekako više za ispisivanje riječi.Moja soba već dugo vremena nema svoju osobnost i ja već dugo u njoj ne boravim.U ovoj imam neodoljivu potrebu da ostavim neki trag iako znam da nije moja i da ne smijem.Ima nešto u ovome svemu.Kada sam vidjela policu s knjigama,prvo sam potražila Coelha jer zanimalo me postoji li Alkemičar u toj kolekciji.Nisam našla ništa osim "Nebo može čekati" nakon toga krenila san čitati Hitchcock-ove priče za nesanicu.Onda san opet pogledala na policu i našla Coelha.Skirvao se u nekim jednostavnim bijelim koricama,bezličnog naslova.Nije bilo Alkemičara,ali bilo je Hodočašće.Tko god da dijeli moju spoznaju o nadahnuću i osobnoj inspiraciji zna da je The way film o hodočasničkom putovanju u Santiago de Compostelu snimljen upravo po Coelhovoj knjizi Hodočaše...Pročitala san tu knjigu za manje od dan i pol i shvatila da mnoge stvari iz nje primjenjujem u svakodnevnom životu već dugo vremena nesvjesno.Danas sam zapravo prošla cijeli onaj put koji je moja inspiracija prošla prije nekoliko mjeseci.Otišla sam s Pelješca do Korčule i natrag.Opčinila me ta sama spoznaja da se značajan trenutak bliži,obuzeo me kako bi Paolo rekao AGAPE....Bezgranična ljubav prema svijetu i životu.Dan je bio prepun simbola...od čizmi skitarki do razgovora o jednom idealsitičkom projektu koji se nadovezuje na neku moju ideju od prije 3-4 godine.
Izležavajući se omotana u tu deku, E. s moje desne strane.Osjetila san se opet dijelom svega toga.Osjetila sam opet onu sveprisutnost koju osjećam od prvog trenutka kad sam skrenula kod znaka upozorenja od divlje svinje.
Zgrabila sam sljedeću knjigu...Veronika je odlučila umrijeti,priča o luđacima poput mene....O onima drugačijima....
Zapravo kad malo bolje razmislim trebala sam pročitati knjige tim redosljedom,sljedeća će biti Peta gora,a za Hitchcocka ako ostane vremena...
komentiraj (0) * ispiši * #
Kozmički balans or not ?!
utorak , 09.08.2016.Ovo nije nimalo nalik na deja vu.Ovo je neka potpuno druga dimenzija,neko potpuno drugo stanje.Misli vam uopće ne mogu prolaziti kroz glavu,mozak vam odjednom postane lak i prozračan kao zrak koji udišete,mislima jednostavno nema mjesta,brigama takaođer.Tišina vas zarobi i ne pušta.DSK mi se javlja skoro svaki dan otkako samo otišla.Dugo joj je trebalo da se opusti i shvati da se za mene stvari teško mijenjaju i da nisam ljuta.Dugo joj je trebalo da se pomiri sama sa sobom i svojim mislima.Dok smo se vozili u autu jučer i dok je svirao taj zaglavljeni CD od metalike osjećala sam ono nešto što sam osjećala kad sam se s Nazorove spuštala put britanca dok se vrtila kazeta crvene jabuke.Mir svakodnevnice.Neki spontani svakodnevni mir.Ne znan to opisat,ali ova vrata izgledaju kao da san u njih gledala svaki dan minimalno 15 godina,taj vrt izgleda kao da sam svaki dan u njemu.Nema onog osjećaja trenutka kao kod dejavu-a.Čudno skroz,ali ipak čudnost mi je poznata i dobro se nosim s njom.Drugi se teže nose s njom.Uzela san knjigu s police."Nebo može čekati".Davno san gledala film s tim naslovom koji s knjigom dijeli samo naziv.Oduvijek me zanimalo kako izgleda ta knjiga,nešto u njenom naslovu me oduvijek privlačilo.Taj izraz "Heaven can wait" - "Nebo može čekati".Oduvijek sam mislila da je to možda moja sudbina,da me nebo može i pričekati,s obzirom na sve šta san prošla i na život kakav san živjela.Kolika je vjerojatnost da između pune police knjiga ja zapnem baš za tu.Samo za tu...Svi su se već digli i ja sam budna,ali nekako želim sve misli usuti u ovaj post.Mislim da znam zašto me knjiga osvojila naslovom...Pročitala san prvo poglavlje gdje glavna akterica kaže kako je nakon pola prvog susreta znala da će cijeli život provesti sa svojim dečkom.
Ima tako tih nekih ljudi za koje jednostavno znaš da će biti dio tvog života.Za DSK sam znala valjda tog jutra kad sam došla i rekla joj sve neke činjenice koje obično ne dijelim s ljudima,jer znam da ne bi shvatili.Neke tajne koje ne moš svakom otkriti.Za najbolju sam znala valjda odma onog trenutka kad me prvi put nazvala.Za Lolu san znala onog dana kad mi je brat završio na operaciji,a on je cijeli dan proveo samnom bez ikakvog razloga.
Za Luku tada sam znala onog trenutka kad sam ga vidila.Znala sam da će doći u moju školu prije nego su mi rekli da to želi.
Za Sneki(my boss) znala sam onog trenutka kad mi se javila u inbox.Koliko god da me neke stvari živciraju ipak mi nešto govori da će sve biti u redu.Toliko je smiješnih slučajnosti.Na kraju se ispostavilo da Sneki osin šta se isto zove ko moja bivša psihička,čak su se u jednom momentu isto i prezivale.
Život je zabavan i you can't deny....
komentiraj (0) * ispiši * #
Red moon
ponedjeljak , 08.08.2016.Što ste bliže Dubrovniku zalasci sunca bivaju sve ljepši i ljepši,a priroda sve divljija i divljija.Nije to za one kojima duša egzistira.To je za one koji dušu ne mogu umirit.Za one divljeg duha.
Ne znam opisat taj osjećaj,nisam ni jednom imala deja vi,ali sve mi je poznato od prvog trenutka,kao da je bilo prisutno u nekom drugom životu.Prisutno svakim danom.Svakim atomom postojanja.Osjećaj ogromnog mira u ovoj tišini i sveprisutnosti u ovom zraku.
Sinoć je bio crveni mjesec,tanak kao nokat i velik da pokrije petinu neba,a ja u crvenoj majici s crvenom koso i crvenom dušom ispod svega toga.Vani nije bilo ljudi i u Trpnju smo naletili na jedan kafić totalno alternativan za ovaj tip života.Betula-alternativna destinacija u sred tradicionalnog društva manijaka.
Ljudi su ovdje posebna vrsta luđaka,ali o tome neki drugi put.Pelješac je interesantan otok,poluotok.Šumovit,mističan,brdovit,divlji s predispozicijom da ga pripitomiš.Ne ljude,nego prirodu.Prošlo je nekoliko mjeseci od kad je dio moje duše došao prvi put ovdje,eto igrom slučaja ili možda sudbinom nekoliko mjeseci kasnije,došla sam i ja osobno.Toliko slučajnosti,da ne može biti slučajno po svim zakonima svemira.Taj dan kad smo odlazili padala je kiša i svuda su bile kolone i mi smo u svim kolonama sudjelovali.Činilo se da nikad nećemo stići,na kraju je vrijedilo.Kiša je moje vrijeme i znala san da će sve proći u redu.Ipak uvijek postoji određena doza skepticizma.Tišina misli,tišina duha...Mir...Nedostaje im Milky way na nebu i sve je prepuno mirisa svježe pokošene trave.Prepuno konflikta u toj tišini koja to kompezira.Valjda zato mirni ljudi žive u divljim staništima,a divlji u mirnim.Ono što ti oduzme priroda mora kompezirat da bi se na kraju postigao sklad.
komentiraj (0) * ispiši * #
Vacation people
petak , 05.08.2016.Ima tako tih nekih ljudi koji van ugriju dušu svojom pojavom.Dođu tako ponekad rijetko i obzirno sa svim stranicama bon tona u riječima i pitaju vas kako ste i šta ima nova s vama onako iskreno kao da ih to uistinu zanima.Kad im kažete svaki put jednako onako iskreno možete osjetiti da se istinski raduju zbog toga što čuju.Niste si bliski,takoreći neznate ništa jedni o drugima,a opet nekako znate sve.Teško se nosim s ljubaznošću.Ozbiljno,nikako da se naviknem da ljudi mogu biti ljubazni.To tako rijetko srećem,da san već prestala misliti na to.Svaki put se iznova iznenadin,skoro pa šokiran.
Jutros mi je jedan poznanik trebao navratit po neki papir i već od sinoć me krenio šokirat.Prvo mi šalje ljubaznu poruku kako razumi ako želim spavat do podne danas i isprićava se šta on ne može doć iza 10,uvjeravan ga da kako se budim oko 8 i kako mi ne smeta kad će doć,a onda opet on nekin ljubaznim tonom poruke pita jel mi treba donit nešto iz pekare kao da se iskupi i ja onako smijen se dok to čitan i kažem ma ne treba.I jebeno se ne mogu načudit.Toliko mi je nesvakidašnje da na kraju dana i dalje ne mogu doć sebi.
Ima tako tih nekih ljudi koji su eto malo bolje odgojeni od nas običnih smrtnika.Kad se sjetim nekih situacija.Ma ne ne mogu se naviknit nikako.Oko mene su svi čobani.
Nekidan ja u ljekarni,a neki furešt cca 25-27 godina stoji na vratima i drži ih dok ja nisan izašla.Ono gledan koji kurac.
Ne moš se naviknit na nešto šta viđaš rijetko.Gledaš u te ljude ko da su životinje u zološkom.
Nekako nan je postalo nerealno,društveno skoro neprihvatljivo sve ono što bi trebalo biti norma istoga.
Čudni smo mi ljudi,svatko vrsta za sebe,ali ipak ima tako tih nekih koji vam dođu kao odmor i onih koji dođu kao opterečenje.
Ima tako nekih koji dođu ko odmor samom pojavom.
komentiraj (0) * ispiši * #
Živjeti počinjemo kad se osobodimo okova i prihvatimo sve aspekte sebe
Japanci su interesantan narod.Kada pogledate njihov princip života i rada,sve je to nekako pojednostavljeno,lišeno svake osobnosti.Nije ni čudo šta svako toliko počine harakiri pri prvoj komplikaciji koja naiđe.
Mi hrvati smo pak totalna suprotnost,nama je stres i komplikacija dobro jutro,a nedaj bože jednostavnosti.Jednostavnost je naš harakiri.
Mi smo eksperti kaosa.Ubilo bi nas da pojednostavnimo išta.Uvik nan je neki kurac i uvik moramo kukat,valjda zato živimo duže i patimo u mukama.Nije nan jednostavno živit,a još nan je zbog toga teže i odlučit umrit.
Šta će oni žuti,oni žive ko da su lutke upravljane koncima i jednostavno ih prispoji jedan dan u trenutku kašnjenja 4 milisekunde i adio bello.Valjda računaju ima nas pun kurac i onako će nas neki tsunami pokosit pola sljedeći put pa šta je dan više ili manje.
Na stranu njihova psihička nestabilnost naprosto su genijalni.Izumili su neki ultra ludi javni prijevoz koji ide iznad ceste,tako da auti prolaze ispod njega kako bi izbjegli zastoj u prometu.Njihovi sakralni objekti posjeduju samo mrak i tišinu,svaki čovjek u njih donosi svoju dušu kao ukras.To ne mijenja činjenicu da ih trenutci kaosa ubijaju.Nas valjda ništa ne može ubit,mi smo izabrali umirat svaki dan.
Nekako nam je društveno normirano da sami sebe mučimo,pomalo smo mazohisti.Ma šta pomalo.Mi smo ogledni primjeri mazohista i sadista.
Ne mogu ja to,ja san s neke druge planete zapela među takvima.Divni su to ljudi,ali ipak nije to ta frekvencija,to je adaptacija,nije ono što osjećam.Complicated minds,simple styles.Treba mi malo ljudi koji dođu kao odmor.Ne mogu reći kako bi drugi trebali postupati i šta bi tribali radit.Ja samo znam kako bi ja.Mogu razumit tuđe razloge,ali to ne znaći da su primjenjivi na meni.Štoviše mlačenje prazne slame me izrazito počinje živcirat.Umara psihički kad čuješ da netko ima sve i komplicira,a ti nemaš ništa i dalje pojednostavljuješ.Valjda to tako mora bit.
Moj pačenik-podstanar je ogledni primjerak takve jedinke.Ima love,ima imovine,ima curu,ima prijatelje koji su mu spremni pomoć,ima posao,itd....ali uvijek je njemu teško i najteže.I uvik je zajebancija,jel?!...Srića i Bog pa mi je stari isti takav i brat isti takav,pa razumin tu zajebanciju.Šta naravno ne znaći da je on loš momak,vjerojatno najbolji kojeg je do sad imala,ali jebeš mu mater jače je od mene.Dobijen alergiju momentalno na takve.Prigori mi siva tvar u mozgu kad krene srat kvake.Moran uložit napore da buden pristojna,a to je izrazito iscrpljujuće na dnevnoj bazi.Pogotovo kad znan da postoje drugačiji.Neću reći bolji,jer šta je kome bolje relativno je,ali drugačiji,manje psihički iscrpljujući za žene divljeg duha.
Stvar je na kraju krajeva izbora isto ka šta je on izabra bit s njom,ja san izabrala bit sama sa sobom,dok ne zaključim da sam se spremna dijelit s drugima.Nije to jednostavana odluka,valjda je teža nego bilo koja druga.Da birate tišinu umjesto buke,mir umjesto kaosa,mrak umjesto svjetla.Nemate se s kime posavjetovati osim sa samim sobom.Morate istovremeno biti 3 osobnosti,da ogledate cijelu stvar iz nekoliko perspektiva.Nije to jednostavno,ali treba bit sposoban za to.
Gotovo pa sebično i plemenito istovremeno.Čuvati sebe od svijeta i svijet od sebe.
Da bismo slobodno živili trebamo prihvatiti sve aspekte bivanja svoje egzistencije.
komentiraj (0) * ispiši * #
Time to say goodbye
srijeda , 03.08.2016.Imam potrebu reći nešto o krajevima,prekidima i rezovima.Nije baš da san najbolja osoba za to,ali ipak svi to prolazimo.Neke ljude ipak držimo za sebe,neke pustimo olako,ali ipak na kraju svega svima nam to teško pada.Isto tako to je nešto što je nezaobilazno i nužno.Još je bitnije kod svih tih situacija napraviti odmak u onom prvom momentu.Dati si dovoljno vremena da sagledaš sve to što je ostalo u pozadini racionalno,bez emocionalne prisutnosti,bez fizičke prisutnosti.Vrlo je važno razmisliti sam sa sobom što si ostavio i od čega si se odmaknuo.
Kolega me nedavno pitao moje mišljenje o svemu ovome,jer naš drugi kolega ima curu s kojom je prekinio prije nekih 8-10 mjeseci,ali još se intezivno viđaju.
Šta smo duže u nekom odnosu to namj je teže,jer osim ljubavi i svih divnih stvari popračenih tim odnosom ipak pomalo stjećemo i naviku,a navika se teško odričemo.Nije to da mi planiramo,nego neizbježno je da se dogodi isto kao što su i krajevi neizbježni.Sve se događa onda kad je to potrebno da se dogodi,jer uvijek nas čeka nešto drugo,neki novi početak,koji ne vidimo prolongirajući onaj kraj.Potreban nam je odmak da sagledamo i kraj i početak.To je jednostavno tako.
Kad dobro promislimo onda se možemo vratiti u nekom drugom obliku i nastaviti u nekom novom obliku.
Rezovi su uvijek dobri,natjeraju vas da štedite za stvari koje uistinu želite,da izdefinirate tu želju do samog savršenstva i da nađete strpljenja čekati da se takva proizvede na ovom svijetu,samo za vas.Bitno je da se ne zadovoljavate kopijama i polovičnim rješenjima.Mislim,bitno je.Meni je.
Da biste kasnije mogli sjesti za isti stol kao dvoje civiliziranih ljudi koji su krenili dalje sa svojim životima nužno je.Prije svega ste bili prijatelji i djelili ste nešto bitno i ne vidim zašto to i dalje ne biste bili za nekih par godina.Zašto vaša djeca sutra ne bi bili prijatelji.
Nisu prekidi da od sebe radite žrtve,oni su da nađete svoje heroje.
Bez kraja nema početka,kao ni početka bez kraja.
Promjene su teške,ali ipak svi ih trebamo,da bismo rasli,da bismo se razvijali,fizički,psihički,mentalno,emocionalno i u svakom drugom pogledu.Evolucija zahtjeva od nas rast i prilagobu.Da možemo bez kaosa,bili bismo statični još od trenutka kada smo došli na svijet.
Distance vam također i pomažu da birate svoje početke,da se okrenete u smjeru u kojem vas magnetska sila vuće.Teže vas je zavarat i jasnije znate što želite i trebate.Distance vas štite od ishitrenih grešaka i pomažu vam da svjesno udovoljite svome ludilu.Ludost koju počinite svjesno ima jači intezitet od one koju počinite jer eto peužila se prilika.Jače osjećate ono što želite osjetiti.
Otvorite neku novu knjigu,ove ste već sve pročitali,neke znate i napamet.Nema ništa uzbudljivije od novog.
komentiraj (0) * ispiši * #
There's a science fiction in the space between You and me A fabrication of a grand scheme Where I am the scary monster I eat the city and as I leave the scene In my spaceship I am laughing In your remembrance of your bad dream There's no one but you stand
ponedjeljak , 01.08.2016.Kaže on da zbog ponosa šutimo.Da send ne stišćemo jer preponosni smo da izrazimo svoje osjećaje.Moran priznat da se ne slažem.Mislim da to radimo tj. ne radimo iz straha. Strah da će se krivo protumačit,strah da ćemo naiči na zid,da ćemo biti odbijeni,ismijani zbog tog herojskog čina.Zbog te hrabrosti koju smo skupljali tjednima,mjesecima.Nije nikako lako izgovoriti nečije ime,napisati nečije ime.Pogotovo ako ne poznajemo tu osobu,pogotovo ako nismo sigurni kako će ona reagirati. Ponos,ne znam,više mi to miriše na strah.Svi smo pičke po pitanju toga.Strah nam odsjeće noge,zatvori um,riječi ne mogu van,grlo nan se stisne i preznojimo se. Patimo od kroničnog straha od bliskosti,strahujemo od nježnosti,još više se bojimo zbog toga riskirati.
Šteta je,jer u načelu to su dobre stvari i daju dobre osjećaje,još bolje uspomene.Ostavljaju dobre posljedice za sobom čak i ako je kranji ishod totalni raspad svemira.
Čudni smo mi ljudi,lako nam je ovako mudrovati iz udobnosti svog doma,uz šalicu kave,dim cigarete,uz zvukove omiljene glazbe,čekajući kišu da budemo još malo bliže onim srodnim dušama s kojima se toliko puta poistovjećujemo.Da budemo dušom bliže svim onim vjećno zaljubljenim.
Kad se trebamo sa svim tim suočiti jednostavno smo bespomoćni,prozirni,gotovo retardirani.Kažemo najlogičniju stvar koja nam padne na pamet i okrenemo se u suprotnom smjeru.Kasnije mozgajući o svim eventualnim drugim ishodima u slučaju da smo postupili suprotno.Kasnije je kasno,trenutak je prošao.Strah,lijepi moj,panični strah. Ono razmišljanje,da ti bar znaš upola koliko ja znan sigurno bi se i ti bojao.Onako panično,onako manično,onako prestravljeno.Jer istina je strašna i treba snage za suočit se s njom,a još više treba hrabrosti da je priznaš nekom drugom svu istinu koju posjeduješ.Ponos nema veze s tim.Ponos se pokazuje,strahovi se skrivaju.
Suočavanja su teška i nisu svi spremni na to.Potrebna je ogromna sigurnost i ogromno ludilo i ogromni razlog i još veći povod da se odvažiš na takvo djelovanje.Nije jednostavno to izgovoriti,to je valjda najteža stvar na svijetu kad si svjestan koliko tebi znači nešto što te može izigrati.Ne kažem da ne treba pokušati,da ne treba to napraviti.Treba,mora se.Samo treba bit spreman.
Priprema je trening,puno truda i odricanja zahtjeva,zato i nije tako jednostavno.To ti je kao kad se ti nakon pola godina treniranja nađeš kući za Božić ispred maminog stola prepunog svih onih finih stvari koje podsjećaju i mirišu na sreću i opet se moraš borit sam sa sobom.Moraš birat između budučnosti koja traži isklesano tijelo i duha djeteta koje si nekad bio koje traži sve to što vidi pred sobom.
Težak je to izbor,ali opet izabereš ono što voliš spreman podnijeti posljedice i opet se potruditi da te iste posljedice reduciraš kasnije,kad sreći dođe kraj.Ozbiljan je to proces.Vjeruj meni.
I dobro da je tako,jer bismo uzimali svi jedni druge zdravo za gotovo i ljubav više ne bi postojala.Ne bi imala onaj miris jutra i večeri.Ne bi bila slika malim stvarima.Ne bismo znali kako je dokumentirati i ne bismo je znali čuvati i ovaj svijet bi bio tužno mjesto.To ne želimo sigurno ni ja ni ti.Zato je bolji strah on nam drži distancu do pravog momenta.
Strah od svega što znam i strah zbog svega što ne znaš i od svega od čega te štitim.Strah od podudarnosti i slučajnosti....Hrabrosti za pronaći....
komentiraj (0) * ispiši * #