Red moon

ponedjeljak , 08.08.2016.

Što ste bliže Dubrovniku zalasci sunca bivaju sve ljepši i ljepši,a priroda sve divljija i divljija.Nije to za one kojima duša egzistira.To je za one koji dušu ne mogu umirit.Za one divljeg duha.
Ne znam opisat taj osjećaj,nisam ni jednom imala deja vi,ali sve mi je poznato od prvog trenutka,kao da je bilo prisutno u nekom drugom životu.Prisutno svakim danom.Svakim atomom postojanja.Osjećaj ogromnog mira u ovoj tišini i sveprisutnosti u ovom zraku.
Sinoć je bio crveni mjesec,tanak kao nokat i velik da pokrije petinu neba,a ja u crvenoj majici s crvenom koso i crvenom dušom ispod svega toga.Vani nije bilo ljudi i u Trpnju smo naletili na jedan kafić totalno alternativan za ovaj tip života.Betula-alternativna destinacija u sred tradicionalnog društva manijaka.
Ljudi su ovdje posebna vrsta luđaka,ali o tome neki drugi put.Pelješac je interesantan otok,poluotok.Šumovit,mističan,brdovit,divlji s predispozicijom da ga pripitomiš.Ne ljude,nego prirodu.Prošlo je nekoliko mjeseci od kad je dio moje duše došao prvi put ovdje,eto igrom slučaja ili možda sudbinom nekoliko mjeseci kasnije,došla sam i ja osobno.Toliko slučajnosti,da ne može biti slučajno po svim zakonima svemira.Taj dan kad smo odlazili padala je kiša i svuda su bile kolone i mi smo u svim kolonama sudjelovali.Činilo se da nikad nećemo stići,na kraju je vrijedilo.Kiša je moje vrijeme i znala san da će sve proći u redu.Ipak uvijek postoji određena doza skepticizma.Tišina misli,tišina duha...Mir...Nedostaje im Milky way na nebu i sve je prepuno mirisa svježe pokošene trave.Prepuno konflikta u toj tišini koja to kompezira.Valjda zato mirni ljudi žive u divljim staništima,a divlji u mirnim.Ono što ti oduzme priroda mora kompezirat da bi se na kraju postigao sklad.