...S takvom se željom bacamo na svoje igračke,te mislimo da su lutke doista žive i da olovni vojnici mogu hodati. Paolo Coelho,Hodočašće

petak , 12.08.2016.

Od kada sam došla ovdje tražim predmet koji posjedujemu u svojoj kolekciji.Jednu identičnu stvar koju imam ja i postoji u ovom prostoru u kojem obitavam.Danas sam ga našla i kažem Sneki da cijelo vrijeme tražim jedan predmet za koji san sigurna da ga imam i da ga ona ima.Pita me kako san znala da mora postojati.Ispričala san joj hrpu stvari koje su je fascinirale,ali to je manje bitno.Predmet je keramička čizma.Odma mi je glavom prozujala Balaševičeva pjesma,devojka sa čardaš nogama.
Onaj stih gdje kaže,ja nosim čizme skitarke,mene je teško voleti;badava...Sve je dobilo neki bizarni smisao,doduše još ne potpuni,ali na tragu sam spoznaje...Još jedne...
Puno toga me ovih dana prožima,ali ništa mi nije toliko na pameti kao rečenica: "Ja još nisam našla svoju Natašu"
To je nešto što je Sneki rekla da je njena nastarija kčer izjavila.Što je značilo da ona još nije pronašla svoju najbolju prijateljicu,svoju srodnu dušu.I da budem iskrena ne znam zašto me ta rečenica toliko muči,zašto mi toliko stoji na glavi i neda mira.Valjda zato jer je meni to valjda najbitnije na svijetu kao što je nekom imati momka,muža,djecu....Znam da se ništa ne dešava bez razloga i da sve ima svoje mjesto i vrijeme i da stvari spoznajemo tek kad se izvrše.Popodne smo proveli na plaži razgovarajući o životu i šokirala sam se kad sam rekla razlog zbog kojeg ne bi imala svoju djecu i zašto bi radije posvojila....Mislim pozitivno šokirala...
S najmlađom sam danas gledala zvijezde padalice tzv.Suze sv.Lovre....Omotale smo se dekama i zavalile na podest pred ulaznim vratima,bilo je nešto poznato u tom prizoru.Vidila sam ga večer prije,znala sam točno kad će netko doći i uspeti se stepenicama.Sjedim u M. sobi,prvoj po redu,koja baš odražava da je njezina.Kad uđete u sobu znate da je njena.Jedan njen zid je cijeli ispisan nekim citatima pjesama,imala sam i ja tih momenata,ali ja sam koristila olovku,nekako više za ispisivanje riječi.Moja soba već dugo vremena nema svoju osobnost i ja već dugo u njoj ne boravim.U ovoj imam neodoljivu potrebu da ostavim neki trag iako znam da nije moja i da ne smijem.Ima nešto u ovome svemu.Kada sam vidjela policu s knjigama,prvo sam potražila Coelha jer zanimalo me postoji li Alkemičar u toj kolekciji.Nisam našla ništa osim "Nebo može čekati" nakon toga krenila san čitati Hitchcock-ove priče za nesanicu.Onda san opet pogledala na policu i našla Coelha.Skirvao se u nekim jednostavnim bijelim koricama,bezličnog naslova.Nije bilo Alkemičara,ali bilo je Hodočašće.Tko god da dijeli moju spoznaju o nadahnuću i osobnoj inspiraciji zna da je The way film o hodočasničkom putovanju u Santiago de Compostelu snimljen upravo po Coelhovoj knjizi Hodočaše...Pročitala san tu knjigu za manje od dan i pol i shvatila da mnoge stvari iz nje primjenjujem u svakodnevnom životu već dugo vremena nesvjesno.Danas sam zapravo prošla cijeli onaj put koji je moja inspiracija prošla prije nekoliko mjeseci.Otišla sam s Pelješca do Korčule i natrag.Opčinila me ta sama spoznaja da se značajan trenutak bliži,obuzeo me kako bi Paolo rekao AGAPE....Bezgranična ljubav prema svijetu i životu.Dan je bio prepun simbola...od čizmi skitarki do razgovora o jednom idealsitičkom projektu koji se nadovezuje na neku moju ideju od prije 3-4 godine.
Izležavajući se omotana u tu deku, E. s moje desne strane.Osjetila san se opet dijelom svega toga.Osjetila sam opet onu sveprisutnost koju osjećam od prvog trenutka kad sam skrenula kod znaka upozorenja od divlje svinje.
Zgrabila sam sljedeću knjigu...Veronika je odlučila umrijeti,priča o luđacima poput mene....O onima drugačijima....
Zapravo kad malo bolje razmislim trebala sam pročitati knjige tim redosljedom,sljedeća će biti Peta gora,a za Hitchcocka ako ostane vremena...