Japanci su interesantan narod.Kada pogledate njihov princip života i rada,sve je to nekako pojednostavljeno,lišeno svake osobnosti.Nije ni čudo šta svako toliko počine harakiri pri prvoj komplikaciji koja naiđe.
Mi hrvati smo pak totalna suprotnost,nama je stres i komplikacija dobro jutro,a nedaj bože jednostavnosti.Jednostavnost je naš harakiri.
Mi smo eksperti kaosa.Ubilo bi nas da pojednostavnimo išta.Uvik nan je neki kurac i uvik moramo kukat,valjda zato živimo duže i patimo u mukama.Nije nan jednostavno živit,a još nan je zbog toga teže i odlučit umrit.
Šta će oni žuti,oni žive ko da su lutke upravljane koncima i jednostavno ih prispoji jedan dan u trenutku kašnjenja 4 milisekunde i adio bello.Valjda računaju ima nas pun kurac i onako će nas neki tsunami pokosit pola sljedeći put pa šta je dan više ili manje.
Na stranu njihova psihička nestabilnost naprosto su genijalni.Izumili su neki ultra ludi javni prijevoz koji ide iznad ceste,tako da auti prolaze ispod njega kako bi izbjegli zastoj u prometu.Njihovi sakralni objekti posjeduju samo mrak i tišinu,svaki čovjek u njih donosi svoju dušu kao ukras.To ne mijenja činjenicu da ih trenutci kaosa ubijaju.Nas valjda ništa ne može ubit,mi smo izabrali umirat svaki dan.
Nekako nam je društveno normirano da sami sebe mučimo,pomalo smo mazohisti.Ma šta pomalo.Mi smo ogledni primjeri mazohista i sadista.
Ne mogu ja to,ja san s neke druge planete zapela među takvima.Divni su to ljudi,ali ipak nije to ta frekvencija,to je adaptacija,nije ono što osjećam.Complicated minds,simple styles.Treba mi malo ljudi koji dođu kao odmor.Ne mogu reći kako bi drugi trebali postupati i šta bi tribali radit.Ja samo znam kako bi ja.Mogu razumit tuđe razloge,ali to ne znaći da su primjenjivi na meni.Štoviše mlačenje prazne slame me izrazito počinje živcirat.Umara psihički kad čuješ da netko ima sve i komplicira,a ti nemaš ništa i dalje pojednostavljuješ.Valjda to tako mora bit.
Moj pačenik-podstanar je ogledni primjerak takve jedinke.Ima love,ima imovine,ima curu,ima prijatelje koji su mu spremni pomoć,ima posao,itd....ali uvijek je njemu teško i najteže.I uvik je zajebancija,jel?!...Srića i Bog pa mi je stari isti takav i brat isti takav,pa razumin tu zajebanciju.Šta naravno ne znaći da je on loš momak,vjerojatno najbolji kojeg je do sad imala,ali jebeš mu mater jače je od mene.Dobijen alergiju momentalno na takve.Prigori mi siva tvar u mozgu kad krene srat kvake.Moran uložit napore da buden pristojna,a to je izrazito iscrpljujuće na dnevnoj bazi.Pogotovo kad znan da postoje drugačiji.Neću reći bolji,jer šta je kome bolje relativno je,ali drugačiji,manje psihički iscrpljujući za žene divljeg duha.
Stvar je na kraju krajeva izbora isto ka šta je on izabra bit s njom,ja san izabrala bit sama sa sobom,dok ne zaključim da sam se spremna dijelit s drugima.Nije to jednostavana odluka,valjda je teža nego bilo koja druga.Da birate tišinu umjesto buke,mir umjesto kaosa,mrak umjesto svjetla.Nemate se s kime posavjetovati osim sa samim sobom.Morate istovremeno biti 3 osobnosti,da ogledate cijelu stvar iz nekoliko perspektiva.Nije to jednostavno,ali treba bit sposoban za to.
Gotovo pa sebično i plemenito istovremeno.Čuvati sebe od svijeta i svijet od sebe.
Da bismo slobodno živili trebamo prihvatiti sve aspekte bivanja svoje egzistencije.
Post je objavljen 05.08.2016. u 09:26 sati.