Ovo nije nimalo nalik na deja vu.Ovo je neka potpuno druga dimenzija,neko potpuno drugo stanje.Misli vam uopće ne mogu prolaziti kroz glavu,mozak vam odjednom postane lak i prozračan kao zrak koji udišete,mislima jednostavno nema mjesta,brigama takaođer.Tišina vas zarobi i ne pušta.DSK mi se javlja skoro svaki dan otkako samo otišla.Dugo joj je trebalo da se opusti i shvati da se za mene stvari teško mijenjaju i da nisam ljuta.Dugo joj je trebalo da se pomiri sama sa sobom i svojim mislima.Dok smo se vozili u autu jučer i dok je svirao taj zaglavljeni CD od metalike osjećala sam ono nešto što sam osjećala kad sam se s Nazorove spuštala put britanca dok se vrtila kazeta crvene jabuke.Mir svakodnevnice.Neki spontani svakodnevni mir.Ne znan to opisat,ali ova vrata izgledaju kao da san u njih gledala svaki dan minimalno 15 godina,taj vrt izgleda kao da sam svaki dan u njemu.Nema onog osjećaja trenutka kao kod dejavu-a.Čudno skroz,ali ipak čudnost mi je poznata i dobro se nosim s njom.Drugi se teže nose s njom.Uzela san knjigu s police."Nebo može čekati".Davno san gledala film s tim naslovom koji s knjigom dijeli samo naziv.Oduvijek me zanimalo kako izgleda ta knjiga,nešto u njenom naslovu me oduvijek privlačilo.Taj izraz "Heaven can wait" - "Nebo može čekati".Oduvijek sam mislila da je to možda moja sudbina,da me nebo može i pričekati,s obzirom na sve šta san prošla i na život kakav san živjela.Kolika je vjerojatnost da između pune police knjiga ja zapnem baš za tu.Samo za tu...Svi su se već digli i ja sam budna,ali nekako želim sve misli usuti u ovaj post.Mislim da znam zašto me knjiga osvojila naslovom...Pročitala san prvo poglavlje gdje glavna akterica kaže kako je nakon pola prvog susreta znala da će cijeli život provesti sa svojim dečkom.
Ima tako tih nekih ljudi za koje jednostavno znaš da će biti dio tvog života.Za DSK sam znala valjda tog jutra kad sam došla i rekla joj sve neke činjenice koje obično ne dijelim s ljudima,jer znam da ne bi shvatili.Neke tajne koje ne moš svakom otkriti.Za najbolju sam znala valjda odma onog trenutka kad me prvi put nazvala.Za Lolu san znala onog dana kad mi je brat završio na operaciji,a on je cijeli dan proveo samnom bez ikakvog razloga.
Za Luku tada sam znala onog trenutka kad sam ga vidila.Znala sam da će doći u moju školu prije nego su mi rekli da to želi.
Za Sneki(my boss) znala sam onog trenutka kad mi se javila u inbox.Koliko god da me neke stvari živciraju ipak mi nešto govori da će sve biti u redu.Toliko je smiješnih slučajnosti.Na kraju se ispostavilo da Sneki osin šta se isto zove ko moja bivša psihička,čak su se u jednom momentu isto i prezivale.
Život je zabavan i you can't deny....
Post je objavljen 09.08.2016. u 08:39 sati.