Marketing
There's a science fiction in the space between You and me A fabrication of a grand scheme Where I am the scary monster I eat the city and as I leave the scene In my spaceship I am laughing In your remembrance of your bad dream There's no one but you stand
Kaže on da zbog ponosa šutimo.Da send ne stišćemo jer preponosni smo da izrazimo svoje osjećaje.Moran priznat da se ne slažem.Mislim da to radimo tj. ne radimo iz straha. Strah da će se krivo protumačit,strah da ćemo naiči na zid,da ćemo biti odbijeni,ismijani zbog tog herojskog čina.Zbog te hrabrosti koju smo skupljali tjednima,mjesecima.Nije nikako lako izgovoriti nečije ime,napisati nečije ime.Pogotovo ako ne poznajemo tu osobu,pogotovo ako nismo sigurni kako će ona reagirati. Ponos,ne znam,više mi to miriše na strah.Svi smo pičke po pitanju toga.Strah nam odsjeće noge,zatvori um,riječi ne mogu van,grlo nan se stisne i preznojimo se. Patimo od kroničnog straha od bliskosti,strahujemo od nježnosti,još više se bojimo zbog toga riskirati.
Šteta je,jer u načelu to su dobre stvari i daju dobre osjećaje,još bolje uspomene.Ostavljaju dobre posljedice za sobom čak i ako je kranji ishod totalni raspad svemira.
Čudni smo mi ljudi,lako nam je ovako mudrovati iz udobnosti svog doma,uz šalicu kave,dim cigarete,uz zvukove omiljene glazbe,čekajući kišu da budemo još malo bliže onim srodnim dušama s kojima se toliko puta poistovjećujemo.Da budemo dušom bliže svim onim vjećno zaljubljenim.
Kad se trebamo sa svim tim suočiti jednostavno smo bespomoćni,prozirni,gotovo retardirani.Kažemo najlogičniju stvar koja nam padne na pamet i okrenemo se u suprotnom smjeru.Kasnije mozgajući o svim eventualnim drugim ishodima u slučaju da smo postupili suprotno.Kasnije je kasno,trenutak je prošao.Strah,lijepi moj,panični strah. Ono razmišljanje,da ti bar znaš upola koliko ja znan sigurno bi se i ti bojao.Onako panično,onako manično,onako prestravljeno.Jer istina je strašna i treba snage za suočit se s njom,a još više treba hrabrosti da je priznaš nekom drugom svu istinu koju posjeduješ.Ponos nema veze s tim.Ponos se pokazuje,strahovi se skrivaju.
Suočavanja su teška i nisu svi spremni na to.Potrebna je ogromna sigurnost i ogromno ludilo i ogromni razlog i još veći povod da se odvažiš na takvo djelovanje.Nije jednostavno to izgovoriti,to je valjda najteža stvar na svijetu kad si svjestan koliko tebi znači nešto što te može izigrati.Ne kažem da ne treba pokušati,da ne treba to napraviti.Treba,mora se.Samo treba bit spreman.
Priprema je trening,puno truda i odricanja zahtjeva,zato i nije tako jednostavno.To ti je kao kad se ti nakon pola godina treniranja nađeš kući za Božić ispred maminog stola prepunog svih onih finih stvari koje podsjećaju i mirišu na sreću i opet se moraš borit sam sa sobom.Moraš birat između budučnosti koja traži isklesano tijelo i duha djeteta koje si nekad bio koje traži sve to što vidi pred sobom.
Težak je to izbor,ali opet izabereš ono što voliš spreman podnijeti posljedice i opet se potruditi da te iste posljedice reduciraš kasnije,kad sreći dođe kraj.Ozbiljan je to proces.Vjeruj meni.
I dobro da je tako,jer bismo uzimali svi jedni druge zdravo za gotovo i ljubav više ne bi postojala.Ne bi imala onaj miris jutra i večeri.Ne bi bila slika malim stvarima.Ne bismo znali kako je dokumentirati i ne bismo je znali čuvati i ovaj svijet bi bio tužno mjesto.To ne želimo sigurno ni ja ni ti.Zato je bolji strah on nam drži distancu do pravog momenta.
Strah od svega što znam i strah zbog svega što ne znaš i od svega od čega te štitim.Strah od podudarnosti i slučajnosti....Hrabrosti za pronaći....
Post je objavljen 01.08.2016. u 10:56 sati.