Nachtfresser

Drukčije je teoretizirati, a drukčije doživiti ono što pišeš iz prve ruke. Zakoni koje donosi ne ostavljaju sumnje kakva je Mađarska sad država, njihov predsjednik vlade, kao i turski predsjednik, kao predvodnici stada s ovih prostora, mogu impresionirati samo izluđeni lobotomizirani puk njihove države. Ipak ne vjeruješ baš u potpunosti medijima i misliš da će država, barem za goste, pokušati ostaviti uljuđeni dojam.
Vidjevši žičane prepreke na međugraničnoj cesti munjevito vadim fotić, snimam i vraćam u torbicu. Nemam program za obradu na ovom kompu pa ne mogu izoštriti tu žicu na slici. Zaprepašten iza prepreke vidim potpuno naoružanog čovjeka u punoj ratnoj opremi. Na mađarskoj strani granični prelaz prazan, ali spuštena rampa. Čekamo nekih petnaestak minuta, a onda drugarica primjećuje u retrovizoru, super, nastradao si, ostat ćeš barem bez fotića. Gledam u svoj retrovizor, petorka naoružana dugim cijevima i šljemovima približava se našem autu. Ipak nismo zanimljivi, zaobilaze nas, al nitko ne trza niti diže rampu. S njima je i jedna plavuša, isto pod punom opremom, primjećujem bolnički križ na rukavu, al ne fotkam s dupeta, više zbog napetosti u autu i čekanju po vrućini.
Napokon dolaze i puštaju nas, žena samo provjerava Jinovu putovnicu, na našoj granici su pitali gdje je pas, dok ih je on s dosadom promatrao iz mog krila. U Barcsu smotra vatrogasaca, očito smo u državi u kojoj su uniforme u điru. Znam da treba uvijek gledati pozitivno, drugarica je povoljno kupila hlače, sandale sdu bile smiješno jeftine na akciji, ali nije bilo broja 43, a ja više ne eksperimentiram s 42. Sa sitnišem sam kupio izvrsne bonbone, a Jinu se svidila trava za zapišavanje na trgu ispred mjesne crkve.