Nachtfresser

Jutros me probudio jak grč u nozi, čak sam se i lagano oglasio, Jin je isti tren dojurio do kreveta i počeo skakati, iako mi je tijelo još vapilo za snom, znao sam da ću se morati lagano razbuditi i u šetnju, bilo je ravno šest sati. I zbilja, iskoristili smo jednu od rijetkih kišnih stanki i izašli u pusto naselje, ljudi su predvidivi, vikendom se naselje ne počne buditi prije negdje oko sedam, gašenja uličnih svjetiljki.
Jutros me napala zahvalnost, u stvari sama činjenica da dvanaest godina uglavnom svakodnevno vodim blog govori o tome da relativno dobro izdržavam u sustavu koji u krajnjoj instanci recimo blago ne cijenim previše. U suštini otkad se sustavno radi na uništenju školstva i u sklopu toga uništenja nastave drugog stranog jezika ja s malim brojem učenika i živim svoj Summerhille, neprežaljen ideal prave škole.
U sindikatu u kojem sam jedno vrijeme bio i u širem vodstvu nisam iznevjerio ni jedan svoj ideal, štoviše kad sam vidio da sam u manjini, povukao sam se, to se inače ne radi. Svoje ideje se nisam nikad trudio širiti na radnom mjestu, sjećam se kako se za vrijeme referenduma o braku jedna bivša učenica iznenadila kako dežuram na "njihovom" štandu, neću reklamirati organizaciju kojom ni spolom ne pripadam.
Zadnje vrijeme kad prebacim fotke na komp automatski ih brišem s kompa, cute-paste, prve dvije me iritiraju jer ne znam zašto su ostale u fotiću još od ljeta, a stalno mi se pokazuju pri prebacivanju, pa ih eto objavljujem prije brisanja, a treća, automatski sam otvorio srpanj, zanimalo me koje su bile zadnje hrvatske fotke aparata ukradenog odmah pri dolasku u Berlin.
U stvari želim reći da osjećam da će biti gore, i da nije ni u kom slučaju samo po sebi razumljivo to trajanje blogojavljanja. Kad red uspostavljaju nespretni vizionari, prvi stradaju oni što imaju što reći.